Stajala sam dva metra iznad njegovih kostiju. Osjećala tišinu. Drhtala energijom. Pobjegla od saobraćajnih gužvi, od vriska velikog grada. Susrela sebe, u bunilu.
Njegov grad prepun je skitnica. Na ulicama spavaju, preklinju za četvrt dolara, jebeni notorni alkoholičari u transu, za kap, samo jednu kap otrova.
U klubu svira rokenrol, nije me briga, nijesam ušla. Tražiće mi ličnu kartu, reći će – nemaš dvadeset jednu, uhvatiće me bijes, a koliko, koliko treba da imam, koliko, pitam, o slobodna zemljo, makni teške okove sa mojih zglobova!
U meni živi bijes. Tišina ga oslobađa, poigrava se sa njim na tom grobu gdje stoje četiri otvorene flaše, a njega ne bi bilo briga ako bih ih slomila. Zar ne? Treba li da glumim, da se ponašam lijepo, držim karanfile u rukama i recitujem najljepše stihove!?
Njegov grad prepun je zločina. Teškog vazduha. Ljudi koji ne shvataju gdje su. Kurvi koje će na zadnjem sjedištu plakati nad svojom teškom sudbinom da bi im dao pedeset kinti više. Znao je Henri. Znao je.
Sat mi u glavi odzvanja, bježe mi sekunde, vječnost mi se podsmijeva, godine vrište: promijeni svijet. Žao nam je, ne može. Nemate dva miliona na bankovnom računu, stalni posao, automobil, dvadeset jednu godinu, i znate gdje je Rusija. O slobodna zemljo, do temelja ću te spaliti!
U meni živi bijes. Strah. Strah, da ne budem ono što su oni: mrtva. Strah, da povratka nema. Na ivici bezdana stojimo, gurnuće nas, uništiće nas, odvratne korporacije pohlepe i srama.
Moja želja. Ogromna ljubav. Strast. Potpuna bespomoćnost, nepodnošljiva lakoća sjebavanja života, kaskanja za stadom, prestanite da ispirate usta mojim imenom, vi, ništavni! Moja riječ iskrena je, moja ruka ne igra se krvavim nožem.
Palim još jednu cigaretu, izvinite, zabranjeno je pušenje, neka, hvala, disala sam prošle godine. Ne pokušavaj. Prestala sam, Henri, znaš dobro da sam prestala.
U meni živi bijes. Ludilo. Besmisao. Smisao. Besmisao smisla i smisao besmisla. Otuđenje. Osama. Surova smrt.
O slobodna zemljo prividnog sistema moralnih vrijednosti o plodni prostoru kiča i srama makni okove teške sa mojih zglobova, ja vrištim i urlam, pustite me! Dokle ću vrištati, pustite!
Ja stojim dva metra iznad njegovih kostiju, drhtim energijom, vrištim tišinom, tražim sebe, ja upijam život, i dok govorim mom dalekom princu volim te, javlja mi se poslednja, najtanja slamka, slamka spasa. Ja volim.
Volim.
Gasim cigaretu, presavijam papir, ćirilicom napisana dva imena i par stihova koji su ih spojili… Čuvaj nas, Henk, ne daj da asfalt izliže naše đonove do neraspoznavanja. Čuvaj nas, mi imamo jedino što vrijedi u ovom jebenom svijetu laži i nepravde. Čuvaj nas, Henk. Mi smo ljubav.
Bravo Bukovski, bravo Bukovski, bravo Bukovski!
Kad malo bolje razmislim: JEBITE SE SVI.
