Pogovor američkom izdanju iz 1958. godine
Nakon mog, u svakom pogledu ugodnog nastupa u ulozi Johna Raya, one osobe u Loliti koja je tobože napisala “predgovor”, svaki moj komentar može se učiniti čitaocu — pa čak i meni — kao igranje uloge Vladimira Nabokova koji govori o svojoj knjizi. Neke sitnice, ipak, treba raspraviti, a autobiografska metoda može pomoći organizmu, koji se služi mimikrijom, da se stopi sa svojim uzorom. Profesori književnosti skloni su izmišljati probleme kao što su: “Koji je cilj autorov?”, ili još gore: “Što taj čovo hoće reći?” Međutim, ja sam jedan od onih pisaca koji, kad zamisle neku knjigu, nemaju drugog cilja no da je se oslobode, i koji se, kad ih mole da razjasne njen nastanak i razvoj, moraju utjecati takvim zastarjelim terminima kao što su “uzajamno djelovanje nadahnuća i kombiniranja”, što je, priznajem, isto kao kad bi mađioničar pokušao objasniti jedan trik drugim trikom.
Lolita je prvi put počela pomalo pulsirati u meni potkraj 1939. ili na početku 1940. godine, u Parizu, u Ulici Boileau, dok sam bio prikovan za postelju jakim napadajem međurebrene neuralgije. Koliko se sjećam, početnu drhtavicu nadahnuća izazvao je u meni, ne znam ni sam kako, novinski člančić o majmunu iz pariškog zoološkog vrta, koji je, pošto ga je neki naučenjak više tjedana mazio i nagovarao, nadrljao ugljenom prvi crtež koji je ikad izradila jedna životinja—skica je prikazivala rešetku kaveza u kojem je jadna zvjerka bila zatočena. Ta pobuda nije bila tematski povezana s naknadnim slijedom misli, čija je posljedica, ipak, bila prototip sadašnje knjige — pripovijetka Čarobnjak od tridesetak stranica. Napisao sam je na ruskom, na kojem sam pisao romane od 1924. godine (svi su oni zabranjeni iz političkih razloga u Rusiji). Glavni junak zvao se Arthur, bio je porijeklom iz Srednje Evrope, bezimena je nimfica bila Francuskinja, a radnja se zbivala u Parizu i Provansi. On se kod mene oženio majkom djevojčice, uskoro je obudovio i, nakon neuspjela pokušaja da zavede siroticu u hotelskoj sobi, bacio se pod kotače teretnjaka. Jedne od onih ratnih noći kad su Parižani zasjenjivali svoje svjetiljke modrim papirom, pročitao sam tu svoju pripovijetku maloj skupini prijatelja. Moji su slušaoci bili M. A. Aldanov, I. I. Fondaminski, V. M. Zenzinov i liječnica Kogan-Bernštejn; ali nisam bio zadovoljan tom svojom stvarčicom, pa sam je uništio nakon useljenja u Ameriku 1940. godine.
Nakon devet godina, u sveučilišnom gradu Ithaci (u državi New York), gdje sam predavao rusku književnost, ponovo me je počelo mučiti ono pulsiranje koje nije bilo nikad sasvim prestalo. Nadahnuću se bila pridružila nova kombinacija i uvukla me u novu obradu teme, ali sam za nju izabrao engleski jezik, jezik moje prve guvernante u St. Peterburgu (prije više od šezdeset godina), Miss Rachele Home.
Usprkos mješavini njemačke i irske krvi umjesto same francuske, nimfica je ostala uglavnom ista, a nije se u osnovi izmijenila ni tema ženidbe njenom majkom, ali je inače to bila nova stvar kojoj su u potaji izrasle pandže i krila romana.
Pisao sam sporo i često prekidao pisanje. Prije toga mi je trebalo četrdesetak godina da izmislim Rusiju i Zapadnu Evropu, a sad je valjalo izmisliti Ameriku. Izlučivanje lokalnih sastojaka koji su mi imali omogućiti da ubrizgam neznatnu količinu prosječne “realnosti” (čudna riječ koja ne znači ništa bez navodnika) u otopinu svoje osobne uobrazilje, bilo je, u dobi od pedeset godina, kudikamo teže nego što je bilo u Evropi moje mladosti, kad je mehanizam dojmljivosti i pamćenja najbolje radio. Ometao me je i rad oko drugih knjiga. Dva-tri puta malo je nedostajalo da spalim nedovršeni koncept, i sjećam se kako sam već bio donio svoju Juanitu Dark do same sjene peći za spaljivanje smeća, naherene na tratini u dvorištu, kad me je zadržala pomisao da će mi duh pogubljene knjige lutati po kartoteci do kraja moga života.
Svako ljeto idem sa ženom u lov na leptire. Sakupljeni primjerci pohranjuju se u znanstvenim ustanovama kao, na primjer, u Američkom muzeju prirodoslovne povijesti u New Yorku, ili u Muzeju usporedne zoologije na Harvardskom sveučilištu, ili u Entomologijskom muzeju Cornellskog sveučilišta. Na naljepnici uz svakog leptira označeno je mjesto i datum ulova i lovčevo ime; te moje naljepnice izvrsno će doći u dvadeset prvom stoljeću nekom književnom istraživaču kojeg će zanimati moj prilično nepoznati životopis. I eto, u tim lovištima uTellurideu (Colorado), u Aftonu (Wyoming), u Portalu (Arizona), u Ashlandu (Oregon), nastavio sam pisati Lolitu uvečer i u kišne dane.
Humbert Humbert napisao ju je trideset puta brže od mene. Prepisao sam je tek u jesen 1954. godine u Ithaci, a čim ju je žena pretipkala, počeo sam tražiti nakladnika.
U početku, smjerno slušajući savjet jednog svog opreznog prijatelja, bio sam nakanio objaviti roman anonimno. Anagram mog imena i prezimena u imenu i prezimenu jednog mog lika, spomen je na to moje zatajeno autorstvo. Teško da ću ikad požaliti što sam, pošto sam ubrzo shvatio kako bi ta krinka mogla lako naškoditi mojoj istini, odlučio potpisati Lolitu pravim imenom i prezimenom. Četiri američka nakladnika, W, X, Y i Z, kojima sam redom ponudio svoju knjigu i čiji su urednici zavirili u nju, zgranuli se se nad Lolitom mnogo više nego što je očekivao moj stari prijatelj. Napokon sam je poslao jednoj književnoj agenciji u Pariz, koja je dala Lolitu meni posve nepoznatom nakladnom poduzeću “Olvmpia Press” što izdaje na engleskom jeziku knjige koje su, iz bilo kojeg razloga, zabranjene u Engleskoj ili Americi, i ono ju je izdalo u jesen 1955. godine.
Premda nema sumnje da u staro doba, sve do kraja XVIII. stoljeća (primjeri iz francuske književnosti nameću se sami od sebe), otvoreno prostaštvo nije isključivalo bljeskove komedije ni oštre satirične strijele, pa čak ni darovitost lakoumno raspoložena pjesnika, isto je tako istina da u naše dane izraz “pornografija” označava netalentiranost, komercijalizam i strogo pridržavanje klišeja. Prostota mora biti udružena s banalnošću, jer svaki estetski užitak mora biti potpuno nadomješten običnim seksualnim nadražajem, koji zahtijeva upotrebu stereotipnih fraza da bi izravno djelovao na pacijenta. Pornograf se mora strogo pridržavati starih iskušanih pravila da bi okružio pacijenta pouzdanom atmosferom zadovoljenja, atmosferom koju dobro poznaju i ljubitelji detektivskih romana, u kojima, ako čovjek dobro ne pazi, pravi ubojica može na kraju biti, na veliko čitaočevo nezadovoljstvo, autorov umjetnički hir (tko bi, na primjer, čitao detektivski roman bez ijednog dijaloga?). Tako se u pornografskim romanima radnja svodi na spajanje klišeja. Stil, struktura, slikovitost—ništa ne smije odvraćati čitaoca od njegove ugodne pohote. Takav se roman sastoji od niza erotskih prizora. Međupasusi moraju biti samo smisleni šavovi, logični mostovi najjednostavnije konstrukcije, kratka izlaganja i tumačenja koja će čitalac vjerojatno preskočiti, ali u prisutnost kojih mora vjerovati, jer bi se inače osjećao prevaren (način mišljenja koji potječe iz uobičajenih “istinitih” priča koje tražimo da nam pričaju o djetinjstvu). Osim toga, ljubavni prizori u knjizi moraju se svakako razvijati “krešendo”, svagda s novim varijacijama, u novim kombinacijama, s novim spolovilima i sa sve većim brojem sudionika (u jednoj de Sadeovoj drami pozivaju čak i vrtlara iz vrta), i zato kraj knjige mora biti jače nabijen erotikom nego početak.
Stanoviti tehnički postupci u prvim poglavljima Lolite (na primjer, Humbertov dnevnik) zaveli su neke moje prve čitaoce-turiste u bludnju da imaju pred sobom pornografski roman. Očekivali su niz sve slobodnijih erotskih scena, a kad se niz prekinuo, prekinuli su i oni čitanje i osjetili, jadnici, dosadu i razočaranje. Rekao bih da se tu krije razlog zbog kojeg ni jedan od moja četiri nakladnika nije pročitao moj rukopis do kraja. Mene ne zanima osobito pitanje jesu li oni ili nisu držali da je posrijedi pornografija. Ali je zanimljivo da njihovo odbijanje nije bilo zasnovano na obradi teme, nego na samoj temi, jer su tada u Americi najmanje tri teme bile tabu za većinu nakladnika. Ostale dvije su crnobijeli brak koji je potpuno sretan, bez najmanjeg oblačka, s čoporom djece i unučadi, i sudbina apsolutnog ateista koji, nakon sretna i korisna života, umire u snu u svojoj sto i šestoj godini.
Neki odgovori nakladnika neobično su me zabavili. Jedan mi je urednik predložio kompromis — da će njegovo poduzeće možda pristati objaviti moju knjigu, ako pretvorim Lolitu u dvanaestogodišnjeg dječaka kojeg Humbert, farmer u Tennesseeju, zavodi u hambaru, usred mračne i jalove ravnice, s poluunutarnjim monolozima, koji se sastoje od kratkih, snažnih, “realističkih” rečenica (“On je blesav”, “Svi smo mi, ja mislim, blesavi”, “Ja mislim da je i sam Bog blesav” i tome slično), lako je dobro poznato da ja ne trpim nikakve simbole ni alegorije (čemu je djelomice krivo moje staro neprijateljstvo prema frojdovskom vračanju, a djelomice odvratnost koju osjećam prema generalizacijama koje su izmislili književni mitomani i sociolozi), jedan je moj inače vrlo pametan čitalac, prelistavši prvi dio Lolite, ovako odredio njenu temu: “Stara Evropa kvari mladu Ameriku”, a jedan je drugi vidio u njoj “mladu Ameriku koja kvari staru Evropu”. Nakladnik X, čijim je savjetnicima Humbert bio toliko dodijao da su pročitali samo pola knjige, bio je toliko naivan da mi je napisao da je drugi dio predugačak. Nakladnik Y zažalio je što u romanu nema ni jednog dobrog čovjeka. Nakladnik Z je izjavio da bismo obojica svršili u zatvoru kad bi on objelodanio Lolitu.
U slobodnoj zemlji nijedan se pisac ne treba, naravno, brinuti za točnu granicu između osjećajnosti i osjetilnosti. To bi zaista bio smiješan zadatak! Ja se mogu diviti, ali se ne mogu ugledati na točnost oka fotografa koji snimaju zgodne mlade sisavce za časopise tako da je granica izreza na haljini upravo dovoljno nisko da se naceri koštar, i upravo dovoljno visoko da se ne namršti poštar. Predmnijevam da ima čitalaca koje golica sam pogled na prostačke riječi u onim beznadno tričavim romančinama koje tipka posve netalentiran mamlaz zatubastim palcem, i koje šupljoglavi recenzent hvali i slavi. Znam da će se naći i dobrih duša koje će proglasiti Lolitu besmislenom knjigom zato što nije poučna. Ja nit čitam nit pišem didaktičku književnost i, ma što trabunjao dragi John Ray, Lolita nipošto nije remorker koji vuče za sobom teglenicu morala. Za mene književno djelo postoji samo utoliko ukoliko mi daje ono što ću jednostavno nazvati estetskim užitkom, to jest ono posebno raspoloženje u kojem se osjeća—nekako, negdje, nečim—povezan s drugim oblicima postojanja gdje je umjetnost (radoznalost, nježnost, dobrota, skladnost, zanos) norma. Sve je ostalo ili žurnalističko naklapanje, ili, da tako kažem, “književnost ideja”, koja se, uostalom, često nimalo ne razlikuje od običnog naklapanja, ali se zato servira u golemim sadrenim blokovima koji se brižljivo prenose iz vijeka u vijek, dok se ne pojavi neki nebojša s čekićem u ruci i svom snagom ne raspali po Balzacu, Gorkom ili Thomasu Mannu.
Optuživali su Lolitu i zbog antiamerikanizma. To me boli mnogo više od budalasta zamjeranja na nemoralu. Iz tehničkih razloga, radi osjećaja dubine i perspektive (ovdje travnjak u predgrađu, ondje gorska poljana), izradio sam stanovit broj sjevernoameričkih dekoracija. Prijeko mi je potrebna bila okolina koja razgaljuje. A ništa na svijetu ne razgaljuje bolje od malograđanske vulgarnosti. Ali, što se tiče malograđanske vulgarnosti, nema nikakve bitne razlike između načina života u Starom svijetu i načina života u Novom svijetu.
Na dan 12. studenoga 1956.
Bilo koji proleter u Chicagu može biti isto toliko buržuj (u floberovskom smislu te riječi) koliko i bilo koji engleski lord. Odabrao sam američke motele, a ne švicarske hotele ni francuska svratišta, samo zato što nastojim biti američki pisac i što se želim koristiti pravima kojima se koriste američki pisci. S druge strane, Humbert kojeg sam ja stvorio, stranac je i anarhist, i ja se s njim u mnogo čemu ne slažem, ne samo što se tiče nimfica. A osim toga, kao što znaju moji čitaoci-emigranti, trgovi i balkoni koje sam nekoć podigao — ruski, engleski, njemački i francuski — isto su toliko fantastični i subjektivni koliko i moja nova maketa.
Ne bih htio da se moje prethodne riječi shvate kao odjek nekakve uvrijeđenosti, pa hitam nadodati da je, pored ovčica koje su pročitale Lolitu u rukopisu ili u izdanju “Olvmpije” i koje su pitale: “Zašto je on to zapravo napisao?” ili “Zašto mi moramo čitati o manijaku?”, bilo podosta razumnih, uviđavnih i postojanih ljudi koji su shvatili mehanizam moje knjige mnogo bolje nego što bih gaja sam umio razjasniti.
Meni se čini da svaki pravi pisac osjeća svaku svoju objavljenu knjigu kao neprekidnu prisutnost koja ga tješi. Ona ravnomjerno gori, kao plamičak plina negdje u podrumu, a naš termostat proizvodi, na najmanji dodir, potmulu eksploziju poznate topline. Ta prisutnost knjige koja svijetli na vazda dostupnoj udaljenosti neobično je ugodan osjećaj, i što se knjiga bolje slaže sa zamišljenim obrisima i bojama, to je njeno svjetlo punije i ravnomjernije. Ali, ma koliko knjiga uspjela, autor ima ovdje-ondje omiljenih mjesta, dragih kutaka kojih se življe sjeća i u kojima nježnije uživa nego u ostalim dijelovima knjige. Ja nisam čitao Lolitu otkako sam korigirao prvo izdanje, prije gotovo dvije godine, ali njena prisutnost kao da okružuje kuću jutarnjom skromnom izmaglicom iza koje naslućujem igru ljetnog dana. A kad mislim na Lolitu, uvijek odabirem, radi posebna uživanja, takve slike kao što su uljudni Taksovič, ili popis Lolitina razreda u Ramsdaleu, ili Charlottu dok izgovara “nepromočiv”, ili Lolitu kako prilazi, kao u usporenom filmu, Humbertovim darovima, ili fotografiji što rese stiliziranu mansardu Gastona Godina, ili brijač iz Kasbeama (koji me je stajao mjesec dana posla), ili Lolita dok igra tenis, ili bolnica u Elphinstoneu, ili blijeda, kuljava, nepovratna Dolly Schiller i njena smrt u Gray Staru, “Sivoj Zvijezdi”, prijestolnici knjige, ili, napokon, mješavina glasova što je dopirala iz gradića, duboko u dolini, do gorske staze(zapravo u Tellurideu, gdje sam ulovio tada još neotkrivenu ženku koju sam opisao prema mužjacima Lycaeides sublivens Nabokov).
Eto, to su živčani čvorovi moje knjige. To su tajne točke, podsvjesne koordinate njene koncepcije — iako mi je, s druge strane, potpuno jasno da će i ta i druga mjesta samo preletjeti, ili preskočiti, ili da neće nikad do njih ni doći, onaj čitalac koji počne čitati moju knjigu misleći daje ona nešto kao Kurtizanini memoari ili Ljubavne pustolovine Milorda Grosvita. Da se u mom romanu počesto cilja na fiziološke nagone nastrana čovjeka, to ne mogu poreći. Ali, najposlije, nismo djeca, ni nepismeni maloljetni prijestupnici, ni pitomci engleske srednje škole zatvorenog tipa koji nakon noći provedene u homoseksualnim zabavama moraju podnositi paradoks da čitaju klasične pjesnike u “pročišćenim izdanjima”.
Samo vrlo zatucan čitalac proučava književno djelo zato da bi saznao nešto o stanovitoj zemlji, društvenoj klasi ili autorovoj ličnosti. Ipak je jedan od mojih malobrojnih prisnih prijatelja, pročitavši Lolitu, bio iskreno zabrinut što ja (ja!) živim “među takvim groznim ljudima”, a zapravo jedina nezgoda koju uistinu osjećam jest u tome što živim u radionici medu slomljenim udovima i nedovršenim torzima. Jedan je američki kritičar nedavno napisao da je Lolita plod moje “ljubavne pustolovine s romantičnim romanom”. Kad bi se posljednje riječi zamijenile riječima “s engleskim jezikom”, ta bi elegantna formula bila točnija. Ali ovdje osjećam kako mi se glas diže do odviše prodorna tona. Nitko od mojih američkih prijatelja nije čitao moje ruske knjige, a svaka ocjena izrečena na temelju mojih engleskih knjiga može biti samo približno točna. Moja je osobna tragedija — koja se ne može i ne mora nikog drugog ticati — u tome što sam se morao odreći svog prirodnog govora, svog nesputanog, bogatog i beskrajno poslušnog ruskog jezika, radi drugorazredne vrste engleskoga, koji kod mene nema sve one aparature —iskrivljenog zrcala, crnog baršunskog zastora, asocijacija i tradicija koje se podrazumijevaju—kojima se domaći iluzionist, lepršajući naborima, može tako čarobno služiti da bi nadmašio na svoj način baštinu predaka.
Cornellsko sveučilište Ithaca, SAD
Postskriptum ruskom izdanju
Znanstvenička savjesnost potakla me je da ostavim u ruskom prijevodu posljednji pasus prethodnog američkog pogovora, iako on može samo zavesti u bludnju ruskog čitaoca koji se ne sjeća, ili ne razumije, ili uopće nikad nije čitao knjige “V. Širina”, koje su izlazile u inozemstvu u dvadesetim i tridesetim godinama ovog stoljeća. Ja toliko usrdno tvrdim američkom čitaocu da pišem bolje na ruskom nego na engleskom da će još neki slavist uistinu pomisliti da je moj prijevod Lolite sto puta bolji od originala. A mene sad muka hvata od brenčanja mojih zahrdalih ruskih žica. Povijest je ovog prijevoda povijest razočaranja. Jao, pokazalo se da onaj “divni ruski jezik” koji me je, kako se meni činilo, svejednako negdje čekao, cvao kao vjerno proljeće iza zaključanih vratnica čiji sam ključ čuvao godine i godine, ne postoji i da iza vratnica nema ničega doli pougljenjenih panjeva i beznadne jesenske daljine, i daje ključ u mojoj ruci više nalik na otpirač.
Tješim se, ponajprije, time što za nezgrapnost ruskog prijevoda nije kriv samo prevodilac koji se odviknuo od domaće riječi, nego i duh jezika na koji je prevodio. U toku pola godine rada oko ruske Lolite ne samo što sam se uvjerio da su mi propale mnoge osobne sitnice i neponovljive jezične navike I blago, nego sam došao i do nekih općih zaključaka o uzajamnoj prevodivosti tih dvaju čudesnih jezika.
Kretnje, prenemaganje, krajolici, sjeta drveća, mirisi, kiše, nijanse u prirodi što se tope i prelijevaju, sve što je nježno i ljudski (začudo!), a isto tako i sve seljačko, grubo, sočno i bestidno nije na ruskom ništa gore, ako nije i bolje, nego na engleskom; ali one tanane nedorečenosti koje su toliko svojstvene engleskom, poezija misli, časovito međusobno dozivanje između posve apstraktnih pojmova, rojenje jednosložnih epiteta, sve to, a isto tako i sve što je u vezi s tehnikom, modom, sportom, prirodnim znanostima i neprirodnim strastima — postaje na ruskom neotesano, razvučeno i često ružno, što se tiče stila i ritma. To neslaganje odražava osnovnu razliku na povijesnom planu između zelenog ruskog književnog jezika i zrelog engleskog jezika što puca po šavovima kao smokva, između genijalnog ali još nedovoljno naobraženog mladića kojem ponekad nedostaje i ukusa, i poštovana genija koji je spojio u sebi zalihu raznovrsna znanja s potpunom slobodom duha. Sloboda duha! Sav je dah čovječanstva u toj sprezi riječi.
Bibliografski podaci navedeni u pogovoru američkom izdanju (“Putnam”, 1958.) mogu se sad nadopuniti. Prvo izdanje, s mnoštvom tiskarskih pogrešaka, koje je izišlo u dva sveska u Parizu (“Olvmpia Press”, 1955.), nisu engleski turisti osobito kupovali dok nije zapelo za oko Grahamu Greenu koji je pohvalio knjigu u nekim londonskim novinama. Na njega i na Lolitu okomio se u jednim drugim londonskim novinama neki reakcionarni feljtonist, John Gordon, a njegovo je kreposno zgražanje svratilo na Lolitu opću pozornost. Sto se tiče njene sudbine u Sjedinjenim Državama, valja napomenuti da ona nije nikad bila ondje zabranjena (kao što je još i dandanas zabranjena u nekim zemljama). Prvi primjerci pariškog izdanja Lolite, koje su naručile privatne osobe, bili su zadržani i pročitani na američkoj carini, ali nepoznati prijatelj-čitalac koji je ondje služio, priznao je moju Lolitu za legalnu literaturu, pa su te primjerke razaslali naslovnicima. To je odagnalo sumnje opreznih američkih nakladnika te sam već mogao birati između njih onoga koji mi je najbolje odgovarao. Uspjeh “Putnamova” izdanja (1958.) nadmašio je, kako se to kaže, sva očekivanja. Paradoksalno je, ipak, što je prvo englesko izdanje koje je izašlo u Parizu već 1955. godine bilo odjednom zabranjeno. Često se pitam kako bih bio postupio, u vrijeme kad sam započeo pregovore s “Olvmpia Pressom”, da sam tada znao da je taj nakladnik, pored objavljivanja vrijednih, iako i slobodnih djela, glavninu prihoda crpao iz prodaje ništavnih i banalnih knjiga koje je sam naručivao, i koje su potpuno iste vrste kao i one slike redovnice s bernardincem ili mornara s mornarom što se prodaju po mračnim zakucima. Kako bilo da bilo, engleski su carinici već odavno zapljenjivali, u gruboj i trijeznoj magli 7. studenoga 1965. povratka s odmora, to pornografsko smeće — u jednakim koricama boje trave kao i moja Lolita. Sad je pak engleski ministar unutrašnjih poslova zamolio svog francuskog kolegu, koji je bio isto toliko neuk koliko i uslužan, da zabrani prodaju svih izdanja “Olvmpije”, pa je Lolita neko vrijeme dijelila u Parizu sudbinu pornografskih izdanja “Olvmpije”.
Međutim, našao se jedan londonski nakladnik koji je zaželio da je tiska. To se dogodilo u vrijeme kad se raspravljalo o novom zakonu o cenzuri (1958.-1959.) i Lolita je poslužila kao argument i liberalima I konzervativcima. Parlament je naručio stanovit broj primjeraka iz Amerike pa su zastupnici pročitali knjigu. Zakon je bio prihvaćen i Lolita je izišla u Londonu kod “Weidenfelda i Nicholsona!” 1959. godine. U isto je vrijeme “Gallimard” pripremio izdanje na francuskom jeziku, a na kioscima se iznova pojavilo i ono nesretno prvo izdanje “Olvmpije Press” oporavljajući se vješto i ogorčeno od zadobivena udarca.
Od tada je Lolita prevedena na mnoge jezike — izišla je u zasebnim izdanjima u arapskim zemljama, Argentini, Brazilu, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Indiji, Italiji, Izraelu, Japanu, Nizozemskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Švedskoj, Turskoj i Urugvaju. Nedavno je odobreno daše prodaje u Austriji, ali je još zabranjena u Španjolskoj i Južnoafričkoj Uniji. Nije izišla ni u puritanskim zemljama iza željezne zavjese. Od svih tih prijevoda jamčim, što se tiče točnosti i potpunosti, samo za francuski koji sam provjerio prije objavljivanja. Mogu misliti što su sa sirotom učinili Egipćani i Kinezi, a još jasnije zamišljam što bi s njom učinila, da sam to dopustio, “premještena dama” koja je nedavno naučila engleski, ili Amerikanac koji je “uzimao” satove ruskoga na sveučilištu. Pitanje pak za koga je zapravo Lolita prevedena na ruski, pripada u područje metafizike i humora. Teško mi je zamisliti režim, bilo liberalni bilo totalitaristički, u mojoj cifrastoj domovini, pod kojim bi cenzura propustila Lolitu.
Uostalom, ne znam koga sad najviše čitaju u Rusiji — čini mi se Hemingwaya, tog suvremenog nasljednika Mavnea Readea, i ništavna Faulknera i Sartrea, te ljubimce zapadne buržoazije. Rusi u inozemstvu opet gutaju sovjetske romane oduševljavajući se papirnatim tihim donskim kozacima na isto tako papirnatim repatim postoljima, ili onim lirskim doktorom s primitivnim mističnim nagonima, malograđanskim igrama riječi i čarobnicom iz Carske, koji je donio sovjetskoj vlasti toliko čvrste strane valute.
Objavljujući Lolitu na ruskom, imam pred sobom vrlo jednostavan cilj — želim da moja najbolja engleska knjiga — ili, da budem još skromniji, jedna od mojih najboljih engleskih knjiga—bude pravilno prevedena na moj materinski jezik. To je bibliofilski hir, ništa više. Kao pisac već sam se potpuno navikao na to da se gotovo pola stoljeća crni slijepa pjega na istoku moje svijesti —kakvih tu još može biti sovjetskih izdanja Lolite! Kao prevodilac nisam tašt, ravnodušan sam prema ispravcima znalaca i ponosim se samo time što sam čeličnom rukom obuzdavao demone koji su me podbadali da izostavljam i nadopunjujem tekst. Kao čitalac, umijem se beskrajno razmnožavati i lako mogu napuniti golemu osjetljivu dvoranu svojim dvojnicima, predstavnicima, statistima i onom plaćenom gospodom koja, ne časeći ni časa, izlaze iz različnih redova na pozornicu čim mađioničar ponudi općinstvu da se uvjeri da posrijedi nije prevara. Ali što da kažem o drugim, normalnim čitaocima? U mojoj čarobnoj kristalnoj kugli prelijevaju se dugine boje, koso se odražavaju moje naočale, ocrtava se minijaturna iluminacija, ali mi malo koga pokazuje — nekoliko starih prijatelja, skupinu emigranata (koji općenito najviše vole Ljeskova), glumca-pjesnika iz Sovjetskog Saveza, šminkera putujuće družine, tri poljska ili srpska delegata u kavani s mnogo zrcala, a sasvim pri dnu—početak muma gibanja, znakove oduševijenja, spodobe mladih ljudi koji se približavaju i mašu rukama… ali, to me oni samo mole da se maknem u stranu — upravo će početi snimati dolazak nekog predsjednika u Moskvu.
Vladimir Nabokov, Palermo
