Biston betularia
Nazivaju ih zemljomjerke, jer se gusjenice kreću po zemlji grbeći se, i pri tom pružaju najprije prednji dio, opruže se i prihvate nogama, a zatim privuku zadnji dio naprijed, povijajući tijelo. Ovakav neobičan način kretanja bio je osnova najrazličitijih praznovjerica. Srednje su veličine, raspona krila od dva do tri ipo centimetra. Iako često veoma živahno lete, nemaju izdržljivost i hitrinu kao drugi pripadnici njihove vrste. Šare kod većine su veoma nejasne. Ovi leptiri će se rijetko spustiti na površinu koja se mnogo razlikuje od njih.
Onoga dana kada je leptira bilo najviše, čak toliko da je i državna televizija u centralnom dnevniku imala prilog o tome, ali ne sa prizorima koje sam ja vidio, naravno, takve stvari se na televiziji ne prikazuju, toga dana sam se odvažio i pitao je:
Hoćeš li večeras da izađeš sa mnom?
Nije odgovorila jer se čula vika djece iz dvorišta i plač. Požurila je, zvala je neko dijete, onda sam vidio leptire svuda, svuda po tom dvorištvu vrtića u centru grada – bilo je mnogo priče u štampi o vrtiću koji se nalazi između zgrada, glavna magistrala je blizu, smog i opasnost od automobila za djecu, ali da su novinari vidjeli scenu koju sam ja u tom trenutku gledao, možda ne bi bili toliko opterećeni zdravljem te djece, ah, po cijelom dvorištu, leptiri, stotine, činilo mi se, broj se smanjivao svakog trena jer su djeca trčala i ubijala ih – hvatala rukama, pljeskala dlanom o dlan i onda – gledala rezultat – na dlanovima, u travi…Cika, vriska, plač…Leptiri su nestajali pred mojim očima. A nijesam mogao ništa da uradim. Ili nijesam smio.
Šarenoliki su nebo premrežili. Vaspitačica je imala dugačke noge i lijepu zadnjicu, iako u licu i nije bila baš nešto. Djevojčica po koju sam svaki dan dolazio, plavokosi četvorogodišnji anđeo, kaže mi u povjerenju:
Učiteljica mi je danas rekla da sam najljepša.
I jesi najljepša – kažem.
Pogledaj, učiteljice – kaže djevojčica, a na rukama joj prah, prah sa mrtvih krila.
U tom trenutku se sjetim druge priče, iako je tada bio u pitanju samo jedan leptir, ali, reći će neko – zar nije svejedno – jedan ili sto. Sjećam se, jednom, baš tu između tih zgrada, godinama ranije, u prodavnici sam kupovao sok i sreo poznanika koji je kupovao jabuke, da, uvijek ljubazan prema prodavačicama, nasmijan, privatnik, tako, novac, ako ti šta treba samo mi reci…Jeli smo jabuke ispred prodavnice i vidjeli dijete kako juri za leptirom..privatnik mu je rekao:
Drugar, nemoj ga juriti, ništa ti nije uradio.
Hoću da ga uhvatim – rekao je dječak zastavši kraj nas.
Leptir je pobjegao.
Šta će ti jedan leptir – rekao je privatnik – zar nijeljepše da leti tamo-amo.
Htio sam da ga poklonim sestri, skuplja ih, ima ih sedam komada.
Mrtvih sedam komada.
Da – rekao je dječak.
Ah, sad kada se sjetim tog privatnika…malo je takvih ljudi danas. I tada ih je malo bilo, ali danas, čini mi se, još manje.
Vaspitačica je pristala da izađemo. Bio je petak. Popodne. Plavokosa djevojčica po koju sam došao nosila je kutiju punu mrtvih leptira. Pomislio sam, da kažem vaspitačici, da bi trebala da reaguje, da ih upozori, da nešto uradi. Ali nijesam ništa rekao. Gledajući je nijesam na njenom licu vidio ni zrno čuđenja ili bilo čega drugog.
Ostavi kutiju u svoj ormarić i čekaće te u ponedjeljak – rekla je i pomilovala djevojčicu. Htio sam da kažem da nije u redu, da taj ormarić u koji djevojčica ostavlja svoj peškir i papuče ne treba da bude grobnica. Da su grobnice negdje drugo, ne u vrtiću.
Nijesam ništa rekao.
Nikada ne spavam popodne, ali tog petka sam zaspao, sasvim nenadano, naslonio se na kauč u dnevnoj sobi i tako zaspao, poluležeći, tek onako, zaspao sam.
I sanjao. Sanjao kako gledam sebe kako spavam. Na kauču, poluležeći, ruka mi dodiruje pod. Prilazim i shvatam da mi oči nijesu iste. Sitnije, sa više bora. I shvatam da mi ni nos nije isti. Nekako veći, i iskrivljen.
Sanjao sam i djevojčicu kako govori – nemoj majko, nemoj, nemoj, sa užasnutim izrazom na licu. Znao sam da je to ona, ona kada je bila mala, vaspitačica prije dvadesetak godina, kao djevojčica, užasnut izraz lica, govori: nemoj majko, nemoj, nemoj, stoji, ne pomjera se, drži nekog za ruku, ali ja ne vidim lice te osobe, ali pretpostavljam da je majka, želio bih da je to majka.
Odmah zatim kao bljesak, u snu vidim užasno stvarno: nebo, crno od oblaka, mračno je, ali jasno vidim dvorište vrtića. I znam da je to dvorište vrtića, iako nema zgrada, samo vidim livadu, okrećem se, vaspitačica me zove. Gledam je, njene crne naočare, moje razrogačene oči u njima. Prilazim, kao da lebdim, vaspitačica je sve bliža, njene naočari postaju ekrani u kojima vidim zvijezde, mnoštvo zvijezda, ali ne, kako se približavam shvatam da to nijesu zvijezde, već neke vatre, plamenovi na crnom nebu, ali ne, kako se još više približavam, u njenim naočarima, u njenim ekranima, vidim leptire u plamenu, kako bezuspješno pokušavaju sa sebe da zbace vatru, kako padaju u travu, kako gasnu, kako naočare-ekrani polako gube svjetlo dok ne postanu sasvim tamne.
Kada sam se probudio pomislih: zvaću je. Bio sam uznemiren. Možda da je pozovem, da budem siguran da će doći, da ću je vidjeti, da će od našeg poljupca zamagliti njene naočare. Možda da je pozovem, da joj kažem, da nigdje ne kreće. Ko zna šta znači taj san.
Nijesam je zvao.
Leptiri na ulicama, u parkovima, u vozilima gradskog prevoza, kroz prozore ulijeću u stanove. Ljudi su ih ubijali. Leptiri viđeni u ekskluzivnim restoranima, jedna dama je vrisnula jer je leptir pao na njen kolač misleći od želea da je cvijet – reporterka državne televizije je govorila o leptirima kao o invaziji vanzemaljaca – uzbuđeno i strasno.
Pritisnuo sam dugme i slike na TV-u je nestalo. Ipak, vidio sam svoj obris, na ekranu.
Čekao sam je pet minuta.
Deset.
Kada je prošlo dvanaest izašao sam i sjeo sam u obližnju baštu, naručio pivo. Noć je stizala, čula se graja djece iza zgrada, sa igrališta. Naručio sam drugo pivo i pomislio: možda se nešto desilo. Možda je neko u ovom trenutku siluje. Možda je u mrtvačnici – automobil nije uspio da zakoči, vozač se pravda, istrčala je niotkuda, kaže.
Prošlo je pola sata. Otišao sam do trafike i kupio novine. Vratio se u baštu kafića i naručio pivo. Možda ću sjutra pročitati u novinama: vaspitačica izvršila samoubistvo, objesila se o luster. Ili je skočila sa vrha zgrade.
Prošao je sat.
Platio sam i otišao.
Iz knjige priča Heroji
