Među precima što ih Kafka ima u antici, jevrejskim i kineskim koje ćemo još sresti, ne smijemo zaboraviti ovog grčkog pretka. Jer Odisej se nalazi na pragu koji odvaja mit od bajke.
Razum i lukavstvo unijeli su varke u mit; njegove sile prestaju biti nesavladljive. Bajka je predanje o pobjedi nad njima. Kafka je pisao bajke za dijalektičare kada se prihvatio kaža. Unosio je u njih male trikove; zatim je iz njih izvlačio zaključak o tomu “da i nedovoljna, čak i djetinjasta sredstva mogu poslužiti spasenju”. Ovim riječima počinje svoju pripovijetku Ćutanje sirena. Sirene naime kod njega ćute, one imaju “još užasnije oružje od pjesme…svoje ćutanje”.
Walter Benjamin, Franz Kafka
Kojim čudom da je bio suvremenik Danila Harmsa vjerovatno bi mu darivao ili zavještao svoj slučaj. Za njega bi se dalo reći da jeste bio čovjek nizak rastom, ali nipošto karakterom, mada je jako dobro znao čemu to tačno u svojim zrelim godinama duguje životnu materijalnu bezbrižnost. Naime, kao Leon Glembaj, bučno razočarano, i tu sličnost usahne, povremeno ga je tištala misao o njegovom nasljeđu. Ponešto ublaženije nego Krležinu kopilanu njemu su obješenjaci s porodičnog stabla drukčije sasvim namrli imetak. Čukundido je sa sabraćom, Mandarinovim rođenim amidžama, za te prilike i to nezaboravno, neznanjem pozlaćeno doba, bogastvo stekao “tušeći” limunatu, odnosno šerbe po teferičima. Kako? Pa razmutili bi šećer u vodi i na jakoj vatri u kazanima grijali dok ne proključa, a potom, uz karakteristično prateće međusobno bodrenje: Dedera!, svi pobacali unutra dobro iznošene fesove. Kasnije bi himber hladili, a sve drugo je istorija, sve drugo išlo je na dušu vrućih mušterija, pa potom pravo u njihovu kesu po nebrojenim sezonskim teferičima.
Ali jebat’ kuće i okućnice, čim je svanulo, baš na dan kad će mu broj godina premašit’ broj cipela, kao i obično, spremao se za ritualnu jutarnju kaficu pa kakicu, a navrlo ga pišat’ za poludit’. Baci, i skoro da olupa džezvicu, pa brže bolje u halu.
Ah, jadna mi majka imam šta i vidit’! Na kurcu mi izrast’o nokat. S gornje strane komple’ glavića. Gleda i ne vjeruje. Vrati se za sto. Ne znam više jesam li piš’o, poš’o il’ doš’o. Provirim kroz gaće, tu je, jebi ga, ne miče nikud. Daj bolan, nek’ ide sve u sto pički materini’, prvo popi’ kafu s mirom.
Srče, otpuhuje, uzdiše, puši. Kao da je neki nerealizirani Bergmanov lik, utek’o iz davno odbačena projekta, ‘ladan k’o špricer, pilji u porazno prazno bijela zida. U njemu odzvanja hrapava molitva: Ne d’o bog nikome! Srećom neće se strunit’ od kajanja. Uostalom nije on kriv što su ga još k’o djetešce lišili prirodne rolke, a sad se, od kol’ko jučer obećavajuće nabreklog fesa zahvaljujući izniklom keratinu, skroz naskroz izmetn’o, i isp’o spljošten kačket, pravi čudnovati kljunaš…
Pastozni nanosi neke mješavine nevjerice, strepnje, stida i mučnine naizmjenice stezali su se u njemu, grušali, šećerili krv k’o promrzli med. Nokat je rastao brže no što je očekivao. Nije se usuđivao prići mu. Ni makazicama ni noktaricom. Ukočio bi se na mjestu zločina čim bi mu se prohtjelo da mu se vrati. I sama pomisao na doktore ga je užasavala. Kakvo čupanje! Ne zbog boli koja bi nahrupila. U kurac nek’ ide sve! Ionako nema što priznat’, koga izdat’. Jarana, fala bogu, nema, pa nikakvih povjeravanja i ispovijedanja neće ni bit’.
No jedna prodrla misao će ga prestraviti. Toliko da ga obli leden znoj. Kao da mu je kandiru iz tog mutnog sporog toka munjevito utekao pažnji, šmugnuo i sićušnim bodljicama od krljušti zapeo u vrhu penisa, pa ni tamo ni ‘vamo. Ali u čemu se sastojala sablazan te pomisli? Rezon se naprosto otkinuo s lanca i ovako tekao: čim nokat dovoljno naraste, kad ga podreže, što je normalno svako malo, e pa, fino lijepo bi mog’o da ga proda k’o pravi vještac, il’ sam kalemi k’o iskusan sihirbaz. I vrijeme mu je išlo na ruku: sih’ri su išli k’o halva, a ku’ ćeš boljeg ašik-sih’ra. Za ogrj’sat’ sigurno nema od kurčeva nokta! Mog’o bi pare namlatit’! Spasonosno proradi savjesnost dok se stvari nisu još pošteno “usmegmale”, pomisli samo ovo: pa onda bi se moglo komotno kazat’ ne valja ni kol’ko bijelo ispod kurčeva nokta, taman posla da neko najebe od njegova, i, kako su došle uvrnute slike, tako i, netragom, nestadoše. I gotovo da ga je preplavila neka metafizička prljavština da se nije sjetio stare kokice – manikirke. Al’ čemu je izraslina bliže? Ništa neobično, tako se inače ušulja nedoumica. Rukama il’ nogama? Kad su spuštene, bez sumnje – rukama. Kad ih podigne, onda nogama. A radi l’ ona uopšte noge? Ma, jebem ti mjerenje! A šta kad mu se digne rano ujutro, u šest, skoči na dvan’es’? Kojem kurcu palcu si tad bliži? Uostalom neće dugo cijediti hrabrost iz kamena, pitaće je, nek’ se, samo to išćem od nje, obaveže na šutnju, a ja ću platit’, kol’ko god da zine. Eto tako, a možda dotle i sam otpane! Hoće kurac! Ne mora! Možda i nije božje davanje, al’ neću se ni ja poduhvatit’ oduzimanja. Tako je kako je. Ako pristane, pogle ti puste sreće u skromnoj nesreći.1 Orgazama ako bude – bude, i ako njoj ne smeta, vala im se neću otimat’. Nek’ ga brate i lakira ako hoće. Šareniji će bit’ i privlačniji. Šta fali. Vala, kud god da se prst zavlači bez smetnji, e pa može i on…
Žilavim stvorom pokazao i dokazao se naš Mandarin, taman u duhu vedre parole: ništa nas ne smije iznenaditi…2
Čitalačka skitnica ili znalac, zaljubljenik ili dokoličar, kad sklopi korice Preobražaja ili bilo kojeg drugog Kafkina djela, prije no što utone u san, u inventivnu nastojanju da ga pronikne, ujutro se redovno budi kao Gregor Samsa. Potpuno izmijenjen, prihvaćajući novonastalu situaciju da je osuđen na tu nasukanost. Opusi pojedinih pisaca su poput olimpijskog plamena. Nijednom pokoljenju to nije uskraćeno. Kafkina ostavština je jedna od tih izabranih čije tiho svjetlo oplemenjuje zebnjom.
Gilles Deleuze imao je na pameti ponešto od navedenog kad je zapisao davne 1973. slijedeće: “Dva velika edipovca, Proust i Kafka, edipovci su iz samoizrugivanja, a oni koji uzimaju Edipa za ozbiljno uvijek mogu da nakaleme svoje smrtno tužne romane ili komentare. Jer, pogađate šta oni gube: komičnost nadljudskog, šizoidni smijeh od koga se tresu Proust i Kafka iza edipovske grimase – postajanje paukom ili postajanje kukcem.”
U prepredenoj dijalektici običnog i neobičnog, ljutnje na slutnje i izvrdavanja njima, grijeha i krivnje s jedne, i nade i izbavljenja s druge strane, možemo se mi klatiti koliko nam je drago, uvijek između dvije postavljene i pretpostavljene krajnosti, ali u jednom času ćemo i sami morati “otkucati” Benjaminov sud iz istoimenog ogleda o Kafki: “Postoje dva puta da se Kafkino djelo u načelu pogrešno shvati. Prirodno tumačenje je jedan, natprirodno – drugi; pored suštine prolaze oba – psihoanalitički kao i teološki – na isti način.”3 Iste putokazne izglede da dohvati bit imaju i lomače za i protiv Kafke. Čak i oprezni Günther Anders u svojoj studiji o Kafki nije se provukao neozlijeđen, naročito sa svojim dramatično istaknutim zahtjevom da ga se “umori razumijevanjem”. Naposlijetku nijednom dobu, ni puno poslije Kafke nije se tako podlo osvetilo to neumjereno pouzdanje u ratio kao savremenom. U jednom kadru filma Closed Curtain (Navučen zastor) Jafara Panahija kaže se vrlo odlučno kako se niti jedna stvarnost ne može ukrasti. I ne može. Tačno, sasvim. Ali se može do te mjere izobličiti da se u njoj čovjek počne pojavljivati nestvarnim i doživljavati sam sebe kao utvaru.
Čim se spolja, u krajnje nečovječnom sistemu otvori proces on se ubrzo preobraća u kvelurentski, budno se interiorizira i vodi nemilosrdno protiv sama sebe. Takav je i Panahijev film, jedan u nizu autoreferentnih, gdje ta stvaralačka autorefleksivnost uistinu spora i promišljena, na momente više stidljivo no oštro kritična spram režima, pa ipak, na koncu, nasrtljivo paranoidna jer progonitelji postepeno gube čak i obrise, postaju nevidljivi, a psihu cameo-protagonista, reditelja glavom i bradom, sve češće opsjedaju, nastanjuju stare i naseljavaju, zaposjedaju nove sablasti.
Svejedno je sasvim, očito, koji je totalitarizam posrijedi. Štaviše, čini se da teokratski još više prijanja i bolje naliježe na leđa podanika, pride enormnom servilnošću nepopravljivo iskrivljena. Teološki mistificirana krivnja i izdaja pripija se parazitski nezasitno uz bilo čije tkivo. Ovdje, valja vjerovati Panahijevu svjedočanstvu behind Curtain, u islamskoj, šiitskoj varijanti, čak i posjedovanje psa i konzumacija alkohola tovare se kao neoprostivi smrtni grijesi. Isto to ili slično gorko su iskusili i nadalje iskušavaju, među ostalim, njegove filmske koleg/ic/e Abbas Kairostami, Makhmalbaf, i otac i kćer, Mohsen i Samira, Shirin Neshat, Asghar Farhadi, Majid Majidi, Bahman Ghobadi…
Dakle, Kafka vivat! Isto onako kako je to u staljinistički izbezumljenom ambijentu jedno rano jutro˝, iza zavjese promatrajući policijsku raciju u toku, primijetio i najzad priznao György Lukacs, pošto ga je jednom zasvagda, nešto ranije, u sigurnosti i okrilju miljenika države, otpisao kao dekadentnog pisca: Kafka je ipak realista! Paul Gauguin je tu sklonost kroćenju neobičnog pametno i precizno nakumio vrlo zgodnom sintagmom. Zapravo to je čas kad se ono karakteristično bizarno, upravo kad dosegne dimenzije suludosti, inercijom bezuslovnog prihvatanja nenormalnog dotle konvencionalizira, a hraneći se, uglavnom, našim obilnim kukavičlukom, prepozna kao “praznovjerna jednostavnost” svijeta i nas ogoljelih u njemu. Više no zanimljivo je pretpostavljati ko bi sve osim samopreporučenog Gauguina vjerodostojno najživlje naslikao Kafkin svijet. Neko iz
Neue Sachlichkeit? Bog zna! Sutin? Bosch i Goya s njegovim ciklusom Los caprichos svakako dolaze u obzir. Možda neki od odmetnutih fovista? Bez sumnje mnoštvo je ravnopravno istaknutih kandidatura.
Niti Modiglianija ne treba zaobići, ako ni zbog čega drugog onda zbog pogođenih ugašenih pogleda, praznih očiju na aktovima/portretima, pošto je Adorno u pravu kad potvrđuje da je Kafka vjerodostojan egzistencijalist, naravno uz opasku da ta tvrdnja drži vodu jedino ukoliko se pojmi kako on piše isključivo o uništenim egzistencijama. Nema nikakve sumnje da bi s lakoćom, svojim ironijski spregnutim mundus inversus postupkom koji i zalutalog čitaoca, ne škrtareći, unaprijedi i preobrazi u homo ludensa, ili onim što je Brecht okrstio kao Sklavensprache, ušao u Brueghelove Holandske poslovice.
Henri Rousseau! Carinik, možda je ponajbliži tom poslanju, jer je bio bogomdani patafizičar, nije ga tek tako bez dobra razloga nakumio njegov srodni prijatelj Alfred Jarry. Budući da upravo patafizika pokriva sve ono između fizike i metafizike, ono čega se prva stidi kao nedovoljno ozbiljnog, a druga ga prezire kao neuzvišeno i neproduhovljeno, iako baš u tome fantazmagoričnom međuprostoru tajanstvene nativne sjete, besciljno tumaraju, vrzmaju se i motaju gotovo svi neobični likovi, pa tako i Kafkini.4 Odatle, između ostalog, nišani lovac Gracchus na orijašku krticu zbog “ljudi kojima je već mala obična krtica gadna,” a Kafka pripada njima, te bi “vjerovatno umrli od straha da su imali priliku vidjeti je prije nekoliko godina u blizini nekog malog sela koje je tako steklo izvjesnu prolaznu slavu”. U međuvremenu je “već svakako palo u zaborav i tako dijeli neslavnu sudbinu cijele pojave koja je ostala potpuno neobjašnjena”.
Najzad, Kafka nije Chuck Norris. Na pitanje koliko uopšte Kafka može podnijeti interpretativnih meandriranja ne može se naprosto i bezrezervno odgovoriti, ispaliti iz bestrzajne haubice, baš kao i na pitanje koliko proslavljeni akcijski junak može napraviti sklekova: Sve!
Uistinu sve je gušći i neprohodniji pseudohermeneutički čestar nezavidno smjelog dopisivanja, prerađivanja, učitavanja i eksperimentiranja sa, srećom ipak, nespaljenim autorom.
Međutim, ne bi čudilo da se nimalo ne oklijeva da ga zbog basnopisnih pripovjednih digresija učas prepoznaju i još brže proglase, ni manje ni više, budističkim sljedbenikom ili učenjakom koji, pored toga što obećava, ujedno i ispunjava neutješne inkarnacije, ali svojim tumačima ponajprije. Svima onima koji su opčinjeni posustali pred parabolama o neistraženim svjetovima miševa, čagljeva, jastrebova, majmuna i pasa. Usljed očajničkih zalijetanja i indiskretnih zavirivanja u transcendentno u nekom slijedećem životu polazi za perajima da završi kao nagorena skuša na gradelama, većina njih poput muha opiru se gospodarenju koliko god da se vjerno oponaša đavolski smijeh kako bi se njima upravljalo, rijetki pak, koji bolje prođu, a i to u najboljem slučaju, mogu se nadati da će se ponovno roditi, uskrsnuti i osvanuti kao lišaj po kome će se nadolazeći naraštaji obezglavljeno ravnati i orijentirati.
Naravno to ne znači niti da su, ma koliko nenadmašni, teorijsko-kritički zahvati iscrpili sve. Prije će biti da se ta razvikana nenadmašnost svodi na stulititiae laus. Inače kod umjetnika, pri istrajnom, nepopustljivom postu osamljenost umije racionalizirati halucinogena i delirična stanja koja surovo izaziva i nanosi društveni pejzaž.5
A ubitačnije dosadnije mučan od carstva beznadežnosti u kojem je nezahvalno biti bilo kakav glasnik, pogotovo glasnik bespomoćnosti, teško bi se dalo pronaći no što je Kafka bio primoran ili osuđen na usidrenje na K. und K. birokratskom pandemoniju, svakako izuzmu li se njegove sretne godine za sezonskih berbi tanatosa nakon prve svjetske klanice, uz mirne dane u sanatoriju sve do krajnjeg odredišta u praškom predgrađu – groblja u Strašnicama.
S filmašima, uobraženim pogotovo, to je sasvim drugi par nogavica. Lynchova fascinacija i briga o Preobražaju, po njegovim vlastitim baršunastim izjavama, nije odmakla dalje od bubašvabe orijaša. Onaj koga opsjednutost da se čudesno uvjerljivim načini žohar-kapitalac nerijetko svrši na hrskavim leđima bespomoćno vrteći nožicama. S Orson Wellesovim pokušajem nije tako. Zašto? Benjaminova opomena interpretatorima i komentatorima Kafkina opusa, ovaj put u Žižekovom osvjetljenju, nam to jasno iznosi:
“Wellesovo tumačenje Procesa se tako razlikuje od oba prevladavajuća pristupa Kafki, opskurantsko-religioznog kao i naivnog humanistički prosvijećenog. Prema prvome K. je zapravo kriv: ono što ga čini krivim njegova je vrlo naivna izjava o nedužnosti, njegovo arogantno oslanjanje na naivno-racionalnu argumentaciju. Konzervativna poruka ovakvog tumačenja koje K.-a vidi predstavnikom prosvijećenog propitivanja autoriteta nepogrešiva je; sam K. je istinski nihilist koji djeluje kao poslovični slon u prodavnici porculana – njegovo povjerenje u javni razum čini ga potpuno slijepim za tajnu Moći, za pravu prirodu birokracije. Sud K.-u izgleda kao misteriozna i opscena ustanova koja ga bombardira “iracionalnim” zahtjevima i optužbama na račun K.-ovog iskrivljenog subjektivističkog nazora: kako svećenik u katedrali naglašava K.-u, Sud je zapravo ravnodušan, ne želi ništa od njega… – u suprotnim tumačenjima, Kafka je duboko dvosmislen pisac koji je prikazao fantazmičnu utemeljenost totalitarne birokratske mašinerije, ali je sam bio nemoćan da odoli njenoj fatalnoj privlačnosti.
U tome leži nelagoda koju osjeća mnogi “prosvijećeni” čitatelj Kafke: na kraju, ne učestvuje li i on u paklenoj mašineriji koju opisuje, i tako je ojačava umjesto da razvrgne njene čini?
Iako se može učiniti da se Welles svrstava s ovim drugim tumačenjem stvari nikako nisu tako očigledne: on, da tako kažemo, okreće zavrtanj još jedanput dodajući “zavjeri” dvojaku moć – kao kad K. kaže u Wellesovoj verziji svog posljednjeg nastupa, prava zavjera Moći leži u samoj njenoj ideji, u ideji o nekoj misterioznoj Ustanovi koja “povlači konce” i zapravo vodi show…”6
Marionete, marionete, marionete… Odradek nas, kao zabrinute domaćine, s fatalističkim podsmjehom podsjeća na to. Za Kafku njegovo jezičko porijeklo nije pouzdano, za jedne potječe iz slovenskog za druge opet iz njemačkog, za Ernsta Roberta Curtiusa njegovo značenje i retorička težina više su no izvjesni. Posrijedi su impossibilia: fenomeni koji zapanjujući pripitomljuju na osvetoljubivu grotesknost dok izručuju nas stravi realnog i nju natrag nama. Gotovo se u iskušenju pobrkati taj zamršeni odnos sa simbiozom. Kafka se sigurno nije bavio mišlju da pokvasi svog Odradeka, pa da kao Spielberg od svog umilnog gremlina dobije nakazu, a još manje bi Max Brod bio sestra klarisa da bi to namjerno prećutao onima koji bi ih lovili po mansardama, nišama, podrumima, dresirali i trpali u bezobzirne usijane glave kao što su, p. e., Trumpova ili Kim Jong Unova, Erdoganova ili Putinova, ne bi li preduprijedili i osujetili četiri rotirajuća jahača, navjestitelja apokalipse.7
Mnogo logičnije se povesti za interpretativno-analitičnim egzibicionizmom koji nije toliko nizvodno od razuma, npr. onim Butlerove i Scwarzovim. Kod prve iz njene studije “Čiji je Kafka?”, a kod portugalskog prevoditelja Kafkine “Brige glave porodice” (“Die Sorge des Hausvaters”), iz 1917. kao uvoda u ogled naslovljen O pai de família e outros estudos (1978.). I dok Judith Butler priziva Adorna i neuvijeno veli: “Velika vrijednost Odradeka za Adorna u tome je što je on potpuno beskoristan u kapitalističkom svijetu koji zahtijeva instrumentalizaciju svih objekata za svoju korist. Međutim, nisu samo sablasti tehnologije te koje zdušno hrane Kafkino djelo, nego način stvaranja profita koji izrabljuje čak i najneinstrumentalnije umjetničke forme, te onaj vid nacionalizma koji nastoji prisvojiti čak i pisanje koje mu se najžešće opire. Ironija je zasigurno u tome da Kafkino djelo napokon postaje tuđe vlasništvo, upakirano na policu, preinačeno u tržišnu vrijednost, dočekavši svoj drugi život kao ikona nacionalne pripadnosti ili, prosto, kao novac.”, dotle iz Roberta Schwarza vrijedi navesti podulji pasaž, pogotovu što se unutar njega nadovezuje na Marxov Kapital:8
“Odradek je mobilan, šaren, neodgovoran, oslobođen od sustava obaveza koje čovjeka vežu za porodicu. Radikalnije rečeno: kao konstrukcija, Odradek je ono nemoguće buržoaskog poretka. Ako u kapitalističkom društvu proizvodnja za tržište prodire u društveni poredak u cjelini, onda konkretne forme djelovanja više nemaju opravdanja same po sebi. Njihov cilj je izvanjski, njihove pojedinačne forme nebitne. Sada, Odradek nema svrhu (nema izvanjski cilj) ali je on na svoj način kompletan; prema tome on ima svoj cilj (bez kojeg ne bismo mogli govoriti o njemu kao cjelovitom) u samome sebi. Odradek je, dakle, precizna i logična konstrukcija negacije buržoaskog života. On nije prosto u negativnoj relaciji s njim; on je prije sama shema te negacije, a taj je shematizam nasušan za literarni kvalitet priče. Upravo to detaljima ove trivijalne i suhoparne proze jamči iznimno bogatstvo i moć; referirajući se na Odradek, oni postaju opcije suočavanja s kulturom.
U skromnoj razmjeri, Odradekova utopijska egzistencija je subverzivna: ona je iskušenje za porodičnog čovjeka. Besmislena egzistencija katalizira kontradikcije buržoaskog vokabulara, koji određuje cijenu slobode, ali je ne cijeni. Na taj ćemo način razumjeti mješavinu prezira i zavisti koje Odradek pobuđuje, pa tako i naratorovu strategiju podrugivanja. A tu je i još jedno značenje zavodljiva besmisla: njegovu pravu monetarnu, ili još bolje, anti-materijalnu stranu. Odradek je sačinjen od ostataka, od neuglednih materijala bez imena i cijene, odbačenih iz društvenog cirkuliranja. On je ekstremna slika slobode usred napora koje zahtijeva vlasništvo; savršenstvo zapostavljeno ali savršeno sigurno, jer je sačinjen od dijelova koje niko ne želi: lumpenproletarijat bez gladi i bez straha od policije. Prezriva gesta ove proze – klasna gesta, koja naglašava Odradekove tužne niti – prešutno je priznanje snage i napora u pozadini naratorova najfinjeg tkanja – i rizika njegova gubitka. Na bružoaskoj mapi mjesto pomirena života u društvu ne može biti imenovano; ali ono jeste otpad.”
Kapital je, bez sumnje, najneprikosnoveniji autoritet, a svaki autoritet, bio on apstraktan ili utjelovljen, dok trepneš preobrati se u ono autoritarno. Uostalom, zahvatimo sami iz Kafkinog stvaralačkog bunara, porijekla svega: “Time je svijet za mene bio podijeljen na tri dijela, na prvi, gdje sam živio ja, rob, pod zakonima koji su bili pronađeni samo za mene i kojima ja povrh toga, ne znam zašto, nikad nisam mogao potpuno udovoljiti, zatim drugi svijet, koji je bio beskrajno udaljen od mojega, u kojem si ti živio, zaposlen vladanjem, izdavanjem zapovijedi i srdžbom zbog njihova neispunjavanja i napokon treći svijet, gdje su živjeli ostali ljudi, sretno i slobodno od zapovijedi i pokoravanja.”9
Ipak, taj žuđeni treći svijet, tobože bez problematičnih očeva, nije mnogo sretniji od traumatične kolizije druga dva, kojima je bio izručen Kafka. Ako je batina izišla iz raja, očito, za njom su se mnogi, odmah po izlasku iz pakla, dali u potjeru. A na što to sve izlazi? Kad god odgojno maltretiranje mališana zakaže, prijetnje kafkijanskog tipa “rasporiću te kao ribu” iznevjere, klečanje u ćošku na grahu ili kukuruzu ne usliši vaspitne molitvene mjere, poseže se za ultimativnim, a Kafka se pedantno prisjeća: “To je kao kad nekoga treba da objese. Objese li ga stvarno, tada je on mrtav i sve je prošlo. Ako on, međutim, mora preživjeti sve pripreme za vješanje i tek kad mu omča visi nad glavom dozna za svoje pomilovanje, tada on može trpjeti od toga cijelog svog života.”10 Naravno, pod jednom jedinom pretpostavkom: da se želi iskopčati iz neuronske umreženosti simbolično-stvarnog svijeta očeva i sinova. Uprkos cijeni koju valja izmiriti u tom kruženju po neumitnom.
Žižek će to apropos Kafkina neodaslana “Pisma ocu” nedvosmisleno podvući u više navrata:” Šta je istinska uloga Imena-Oca? Upravo u tome da dozvoli subjektu ‘simbolički ubiti’ oca… Kafkina nevoljkost da prihvati Ime-Oca pravi je pokazatelj njegova neuspjeha da raskine s ocem. Ono o čemu pismo ocu svjedoči je subjekt koji je zauvijek osuđen ostati u očevoj sjeni, uhvaćen s njim u libidinalnom ćorsokaku? Umjesto da mu omogući izbjeći očev stisak, Kafkino odbijanje da prihvati očevo ime najsigurniji je znak njegova zatočeništva.”11 Zato za Žižeka, i za nas valjda od kad je svijeta i vijeka, “pismo jeste stiglo na odredište – stoga što je pravi adresat bio sam pisac”.12
Slovenački filozof će još, u istom poglavlju, blago ironijski, kazati da ukoliko se “Kafka identificira kao Lowy, preuzimajući majčino prezime” svrstava u niz onih, poput Adorna, među ostalim, koji su u nelagodi preuzeti očevo ime, te im je lakše i radije s očevima se zamisliti u bilo kom drugom netraumatiziranom odnosu, kao brata, prijatelja, šefa, čak punca, samo ne oca… niti u ime Oca i Sina i Duha svetoga…
Baš o tome prodorno bolan, lako pamtljiv dojam, s neškodljivom dozom relaksirajućeg humora, nudi holandski film Karakter reditelja Nike van Diema po istoimenom romanu Ferdinanda Bordewijka. Sin sluškinje, odbačeno i nepriznato kopile, s majčinim prezimenom kao vaučerom za život, Jacob Willim Katadreuffe (sjajni Fedja von Huêt) objavljuje Blitzkrieg bešćutnom ocu-ovrhovoditelju A. B. Dreverhaven- u (izvrsni Jan Decleir), no rat, kako to obično i biva, traje doživotno. Radnjom je smješten otprilike u vrijeme kad nas Kafka napušta – 1924. godinu, a čitav porodični karusel se odvija posred predatorskih kapital-koncentričnih krugova.
Autoritet oca i rebelizam sina, s pripadajućom bez/karakternošću, kafkijanskog znači, naličja i lica, u ovom slučaju ispoljava se dvostruko, jedan nastupa kao nezasiti krvolok, “umoran od života”, a drugi igra ‘lukavo’ kako to samo umije mekušac. Kao da resentiman, proizišao iz takve igre sperme i krvi, ima dva pola koji pale i pogone, galvaniziraju animozitete agresivne fakcije i terapeutske fikcije. Ono što Kafka interiorizira, ovdje je duel, ali ne zavaravajmo se, uloge oca i sina su dovoljno univerzalno komotne, takoreći organski žive, prijanjaju uz sve okolnosti i osobenosti, bilo kad i bilo gdje. Progone se i nadograđuju nepopustljivim nerazumijevanjem. Kafkina dva nepomirljiva svijeta iz “Pisma”, njegov i očev, ovdje se stalno sudaraju: sin iz pozicije nesnošljiva autsajderstva snatri o tome da se provuče u taj drugi svijet gole moći, i kad uspije ipak iz/visi nezadovoljan, jer fatalno bankrotstvo u toj vezi ne prihvaća nijedan. Prosto, obračun će trajati dok se ne izbori pobjeda i obrnu uloge poniženosti i prezira, a pošto to nije ‘izvodljivo’ niti u jednom od pobrojanih svjetova, nema bolje ponude od edipovske nagrade. Istrgnimo jednog iz niza koji su ‘posrnuli’ pred zaštitničkom Majkom, Adorna: zato u psihoanalizi ništa nije istina osim njenih pretjerivanja.
Tragikomičnost tog, odvajkada zamršenog, odnosa oca i sina, da se badava ne penjemo do mitski slavnih, ovdje se raspetljava testamentarnim izmirujućim obraćanjem, dakle, onda kad jednog više nema, pa bilo to u ravni zbiljskog ili na simboličkoj razini, sasvim svejedno. Srećom, vrlo dvosmislenom, van ovih krajnosti, u odnosu dugovanja i potraživanja očeva i sinova, mnoštvo njih, zagriženo u osrednjost, ipak uspješno amortizira ‘prirodni’ i stečeni antagonizam, koji bi inače išao do neprijateljstva, i predaje se za cijela života pouzdanom i snošljivom međusobnom zajedljivom przničarenju i bahatoj sitničavosti. Međutim, to nipošto ne priziva preporuku da se simboličko likvidiranje, prometejski neposlušno zaneseno, zamijeni provjerenijim međusobnim trovanjem konstantnom izjedajućom mržnjom.
Reklo bi se da su Zakon, red, pravednost, blagostanje, suludo nadugačko nepomirljiv niz, nekako kao tetrijebi zablesavljeno ne/komplementarni. Kao da u njima (oduvijek, dakle, nema očekivanja nekih budućih značajnijih promjena, pogotovu suštinskih, i ne u dogledno doba nas savremenih, kao uobraženo povlaštenih) ima vrlo zgodno nastanjivih mjesta za bijedu, tragičnost, tugu, bol, i opet niz, također, ili ako ne i sumanutije kompetitivan s onim prvim. Stoga ne čudi Kafkin gorak zaključak: “Ti si za mene stekao ono zagonetno što imaju svi tirani, čije pravo počiva na njihovoj osobi, ne mišljenju.”13
Deleuze se, u djelu Proust i znaci (poglavlje nosi naziv “Tri mašine”), ne slučajno zacijelo, na momenat, pozvao na Malcolma Lowry-a, gdje on, u pismima, obrazlažući zamisao i značenje svog romana Ispod vulkana dopušta, bezmalo, da on bude po djelić-kotačić mehanizma svega i svačega. Deleuze smatra da i Proust traži isto od nas, da čitajući ga iščitavamo sami sebe. Skupa s Guattarijem za Kafku je još uvjereniji da ga tako valja sagorijevati.
Zanimljiv je u svakom slučaju Deleuzov izbor oba autora. Na kraju Procesa posljednje riječi koje će Josef K-a. izustiti su:
“‘Kao pas!’ reče on i činilo mu se kao da će ga stid nadživjeti.”
Na svršetku Ispod vulkana glavni lik, konzul, Geoffrey Firmin skončava ispraćen riječima:
“Somebody threw a dad dog after him down the ravine.”
Prvom je glave došla znatiželja lutanja po kupleraju Pravosuđa, drugom, znatno kasnije, doslovni bordel, kad se već sve u savremenosti lijepo samjerilo i niveliralo. A oba su mazohistički bila znatiželjna. Većina susreta s Kafkom odluta u lavirint karikaturalnosti, netom iz/građenih. Tu je Kafka Don Quiyote, čitatelj Sancho Panza. On ne juriša ni na koga i ni na šta, nije mu ništa oduzeto niti nedostižno, a povjerujemo li Borgesu i izvitoperimo hronološki slijed, Beckett bi bio njegov preteča…14
Srlja jedino na samog sebe. Tu se, u tjeskobnim prostorima vrijeme taloži i topi, sadržaj guta, vari, neprobavljivo uredno povraća natrag, a sama forma kao feniks unedogled rastače, samo da bi se iznova razgrađivala. Da ga se, viteški smjelo, doduše bez obaveza, slijediti isto onako kako sirovo razboriti perjanik prati svog plemića “golubijeg srca”, ali ne kao kod Cervantesa, dok ih ne rastavi “lopata i motika”, već zaklopljene korice i odložen izbor. Nanovo, kod ponovnog uhođenja, osvojena distanca pruža više: melange šaljivosti i melanaholije. No, je li Kafka bio opčinjen Prometejem? Nesumnjivo! Zašto? I sam je pobunjen: protiv krvnički nijemog Boga,15 svijeta16 kao birokratske17 kažnjeničke kolonije, preglasno odsutna oca,18 protiv sama sebe, ambivalentan prema pisanju,19 protiv ljubavi, poput Kierkegaarda, za koju će reći kako nikad nije problem što on nikog nije volio ili niko njega nije, nego je bio napušten od svoje ljubavi prema drugima, prikovan za stijenu turobnosti i trgan demonskim grabljivicama koje ne praštaju nadmoćnu izdvojenost – jest, uistinu, se upinjao nalikovati svom svecu slobode nizašta, inače, u suprotnom, ne bi ga tako dobro shvatio. Pružio je i oporučni dokaz svojom parabolom o Prometeju. 20
Evo je, u cjelosti:
Četiri su legende o Prometeju:
Prema prvoj, bio je prikovan za stijenu na Kavkazu jer je ljudima odao tajne bogova, te su bogovi poslali orlove da mu kljucaju jetru, koja se uvijek iznova obnavljala.
Prema drugoj, mamuzan bolom koji su nanosili kljunovi što otkidaju, Prometej je sve više prianjao uz stijenu, sve dok se nije s njom potpuno stopio.
Prema trećoj, tokom tisućljeća, njegova je izdaja zaboravljena. Zaboravili su je bogovi, orlovi, čak i on sam.
Prema četvrtoj, svi su se umorili od te stvari, koja je postala besmislena. Bogovi su se umorili, orlovi su se umorili, rane su se umorno zatvarale.
Ostaje neobjašnjiva masa stijenja.
Legenda nastoji objasniti ono nerasvijetljeno. Pošto počinje sa zrnom istine, za uzvrat se mora završiti u nerasvijetljenom.
Posljednje rečenice još štošta govore. Između ostalog, i o tome koliko umije biti bizaran biografski menu. Utoliko bizarniji kad dolazi iz druge, treće, ine istraživačko-komentatorske kuhinje. Malo šta tu mogu svojim lamentima o neukusu i neprobavljivosti izmijeniti pobunom izmučeni svileni želuci. Prosto ne može se izbjeći sizifovski udes balegara raskomadane intime, iako svi tragovi, oduvijek, vode do jednog te istog sumnjivca. Autora. Ostavština dakle, sva, dopada što pedantnim, kazuistici vičnim, interpretima, što opskurnim hermeneutičarima, i halucinogeni efekti nemilosrdno rasvjetljavaju sve paprene sastojke i mutne stvari.
Tako je i ovdje.
S pismima, kako onim pristiglim na odredište, Hedwigi, Feliciji, Mileni, tako i onim drugim, ocu s naznakom: veritas est index sui et falsi, potom s diskretno upamćenim i zabilježenim Dorinim jezivo otetim krikom na sprovodu, onda s “dičnim članovima Akademije” pošto “svakoga koji hoda po ovoj zemlji škakljaju tabani: malog čimpanzu i velikog Ahila”, prijateljima, povremenim, kao s Oskarom Pollackom koga će pokositi prva svjetska klanica, slučajnim kao “čuvar grobnice”, kao Rilke i Musil, ili doživotnim, kao “pjevačicom Jozefinom” i povjerenikom Maxom Brodom, među drugim i s “istraživanjima jednog psa” koji je erosom saznanja nanjušio neprocjenjivu veličanstvenost slobode, takođe i s čudesnom perspektivom koju je pružao Odradek koga je, tu i tamo, sretao po mansardama i stubištima…
Kad se sasvim neočekivano napokon pomoli i stigne monsun slave bezglavo mu se hita u susret da bi se raspomamljeno šljapkalo i praćakalo u izlivenoj euforiji bez obzira na to što donosi i što zapravo obećava.
Kafka je slutio poput Prousta koji je vjerovao kako je Bog, pošto je stvorio svijet, nadijevajući ili oduzimajući imena stvarima, umjetnicima velikodušno prepustio i doznačio pravo da ih iznova stvaraju. U tom smislu on nije igrao ruski rulet sa svojim Doppelgängerom, prije će biti da je, spuštajući se sa stvaralačkog neba, raspolagao finom zbirkom avatara. Čitajući danskog Sokrata do zavidne dijalektičke razine je ovladao bolešću na smrt: čas onom koja se previja kao očajanje koje ne zna da je očajanje ili očajničko neznanje o tome da se ima vlastito ja; čas onom koja treperi nervima kao očajanje koje je svjesno toga da je očajanje, koje je dakle svjesno toga da ima vlastito ja…a pored toga je u očajanju što ne želi da bude samim sobom ili je u očajanju što želi da bude samim sobom.
Kafka je nesumnjivo, kao i njegov učitelj entweder/oder levitiranja, u privatnom i književnom životu, podjednako, neumorno dosljedno, smatrao da je mogućnost najteža kategorija. Samo što je on u svojoj bio zgrčen za razliku od Kierkegaarda koji je u njoj bio opružen. Stoga je u pravu Paul Foulquié kad neumoljivo hladno dijagnosticira: “Moći biti samo nešto a istovremeno vidjeti se osuđenim na izbore koji čine pokolj mogućnosti, eto drame egzistencije i razočarenja egzistencijalista.”
A budući je Kafka, kao malo ko, dobro poznavao razorene egzistencije nije izostalo ni zavrijeđeno viteštvo očaja. Za prerevnosnog čitatelja Kierkegaarda, što bolno odjekujući svjedoče dnevnički zapisi, Adorno je više no odrješit – Kafka: solipsist bez ipse. I Kafka je, opet drugačijim redoslijedom od Victora Eremite, pisca životnog fragmenta Ili/ili, estetski stadij držao krajnjim koji u sebi sabire i etički i religiozni, i za taj ne/učinjeni skok bio je napregnut cijeli svoj život i, u ime nedovršenosti i nedovršivosti te odluke, žrtvovao mu je, skoro pa, sve. Za sama sebe dopustiće da spasenje nikad ne dođe ali će istrajavati u tome da ga svakog časa bude dostojan. Stoga je u toj neizbavljivosti klateći se između življenja i stvaranja i mogao, kako poručuje dnevnička bilješka iz 1912. godine, sebe doživljavati kao sopstveni nadgrobni spomenik od kojeg se ne odmiče, kojeg lašti i kultivira. Kraus je to, mučno i zavodljivo stanje istovremeno, nemilosrdno okrstio kao kafkiranje, nipošto ne bez posprdnog, čak malicioznog, aludiranja na značenje imena – čavka na češkom.
∗ ∗ ∗
Ispod sastruganog grafita ili restauriranog palimpsesta nazire se nacereno vrijeme koje nas je požderalo i koje nas još halapljivo ždere. Ko nastoji Kafku prevesti iz svijeta mrtvih u ovaj tobož živi činiće to tim uspješnije što prorjeđenije sebe hvata i doživljava nestvarnim. Čitalac je njegov vodič iz podzemlja, pa što više tamno neizvjesnog puta prevaljuje to je u većem iskušenju da se osvrne i rizikuje da sve odjedanput iščezne. Kao na izletničkom snu izdaleka oni se doimaju kao prijatelji, nesporno sportski tipovi poput dvije gljive – puhare, htonički ukopani, živi uzemljeni, na izdisaju, a ponad njih nedostižno nebo s kojeg Bog, svejedno koji, starozavjetno okrutni ili neka druga njegova nimalo blaža varijanta, milenijumski mjereno, strpljivo je nezainteresiran i nadalje za svoju sliku i priliku. I mašta posjeduje visokokaloričnu, lakozapaljivu halucinogenost koju čak i sićušno neoprezna iskra deliričnog pretvori u požar koji nije izbirljiv, jednako će kremirati i nadu i očaj.
Pošto san čudovišno munjevito kadrira novostečeni Kafkin prijatelj vidi ih u čamcu posred vode koja skoro ne protječe i u koji bolno polagano i tiho nadire zebnja. Niko ne zaljulja lađu i iznenada ništa se ne dogodi. I Ari Folman, pored Stanislawa Lema, ponešto duguje jednom Kafkinom aforizmu.
Film je Kongres a zbunjujuća sentenca govori o napretku. Parafrazirano veli: ko u njega vjeruje uvjeren je zapravo da se on već nije dogodio, a to nipošto onda ne bi bilo vjerovanje ili bi, ali nikakvo.
I sada gledalac, zatiče se u prihvatnom centru audio-vizuelnih senzacija kako kusa udrobljenu kašu od stvarnosti i animiranih utvara dok pokušava povući razdjelnicu između ta dva svijeta. Ako je prvi upečatljiv zbog prljavštine koju naplavljuje istina o manipulacijama Moći, gdje je čovjek jedva šmirant u promašenoj ulozi života, drugi, onaj analitično-kritičkog ruganja tome čemu se nemilosrdno, mazohistički dobrovoljno izloženo, taj drugi je zato infantilno i zajedljivo bespomoćan. Izgleda, doduše katkad, borhesovski testamentarno, sasvim niz dlaku hirovitostima proizašlim iz ciklično pojmljenog vremena, da je Allan Edgar Poe Kafku držao kao kućnog ljubimca na kredencu, dok je u sumorna predvečerja i sablasne noći, uz logopedske usluge vjetra i kiše, podučavao svog ravena, zloslutno odvažno, jezivom refrenu: nevermore… 21 …and more, much more than this….
Nermin Sarajlić
1 Ono što prebiva pod prilično istrošenim sintagmama “slobodni svijet” i “slobodno tržište” preživljava u grotesknoj simbiozi i time daje za pravo Andersu da, posredno preko Kafke, u nizu dijagnosticiranih ili detektiranih zastarjelosti čovjeka, ovdje onoj konformizma, s pravom zaključi slijedeće: “U stvari, konformizam najraskošnije cvjeta onamo gdje onoga koga je učinio neslobodnim prepušta zabludi da je slobodan ili mu je tek ulijeva u glavu…” Tako se, između ostalog, u new age open minded bijelom svijetu lako nagode disability i sexsuality. Sreća u nesreći bi bila ta da ako već imate fatalnu prokletinju od cerebralne paralize, neku od multipli, Downov sindrom ili paraplegiju vaš seksualni život neće trpiti, naravno pod pretpostavkom i uvjetom da ste kadri platiti usluge. Dakle, imućan ili dobrostojeći invalid još uvijek može očekivati redovan orgazam bilo da mu masiraju ušne resice, čačkaju nos ili čupkaju obrve. Zar to nije iskusio Spencer Williams kao promotor i korisnik, svjedočeći i zagovarujući “terapeutsku jebačinu”, uz adekvatan servis tzv. “remapiranja mozga” koji pružaju agencije poput Sensual Solutions, osnivačice i vlasnice Trish St. John, u dokumentarcu Vice produkcije Slutever, What My Disability Means for My Sex Life. I eto nas posred teško probavljivog, još teže svarljivog, ploda dobijenog tržišnim kalemljenjem plemenite namjere i legitimne potrebe. I svakako, ponovno smo kod Andersova otkrića, ali ovaj put baš iz studije Za i protiv Kafke: “Izgled Kafkinog svijeta izgleda pomjeren. No Kafka pomjera prividno normalni izgled našeg suludog svijeta, da bi nam pokazao kako je sulud. Ali, on s ovim suludim izgledom postupa ujedno kao s nečim potpuno normalnim i time opisuje baš tu suludu činjenicu, da suludi svijet važi kao normalan.”
2 Nešto izmijenjena i prilagođena formi ogleda skaska iz mog neobjavljenog rukopisa, naslovljenog Gogoljike.
3 “Meine Gefengniszelle – meine Festung”; “Moja zatvorenička ćelija – moja tvrđava”, saopštava Kafka, patrolirajući samoćom, tek nijansu drugačije od Klee-a koji će ustvrditi u Schöpferische Konfession: “Umjetnost ne ponavlja vidljivo, nego čini vidljivim.” I znamo pouzdano – Benjamin je u pravu – koliki je udio bolesti u stvaranju. Cinično suludu, i obratno isto vrijedi, pomisao da je tuberkuloza iskašljala Preobražaj odbacujemo, s gađenjem, inače bi se, u suprotnom, štošta toga dalo izvući iz kamenca u bubregu, upale krajnika ili psorijaze. Što je bolest podmuklija to su veće šanse književnosti, insistiraju učene budale. A dokle bi se išlo? Čak dotle da bi Steven Hawking bez svog udesa bio uvjeren, skupa s nama, da Zemlju na svojim plećima drži glavom i bradom Atlas.
4 “Većina biografa Franza Kafke, počev od Maxa Broda, koji je, uostalom, prvi sakupljao i objavljivao njegove crteže, prećutkivali su, ili su, ko zna zašto, umanjivali značaj njegove prolazne, ali ipak jake želje da se bavi crtanjem, kao i njegovih brzo okončanih studija umetnosti…”; “Kada Janouch (Gustav Janouch Razgovori s Kafkom) zajedno s njim 1921. ili 1922. posećuje izložbu francuskih umetnika polazi mu za rukom da zabeleži na kakva razmišljanja Kafku navode izobličenja Pabla Picassa: “On naprosto beleži izobličenja koja nisu još prodrla u našu svest. Umetnost je ogledalo koje “žuri” kao neki časovnik – ponekad.”; Slijedeći navod potječe iz poglavlja “Kafka et l’ art” kjnige J’ai connu Kafka Friedricha Feigla “U toku jedne rasprave u kojoj su učestvovali avangardni slikari poznati u Pragu pod imenom “Klub osmorice”, Max Brod je načinio sledeću primedbu: “Ja vam mogu navesti ime jednog velikog umetnika: to je Franz Kafka.” A onda nam je pokazao neke njegove crteže, čiji me ekspresionizam podsećao na dela Paula Klee-a ili Kubina.” u: Gérard- Georges Lemaire, Kafka, “Snažno i kratkotrajno iskušenje umetnosti”, Clio Beograd 2007., str. 81, 86, 87 prijevod s francuskog jezika Bojan Savić Ostojić.
5 Za Kafku, možda još i više, vrijedi ono što će Benjamin u Iluminacijama izreći za Krausa vežući mu njegov citat oko vrata: “Pokornu masu ne čini dostojnom žaljenja to što je u pogibelj vodi neka nepoznata volja, nego njoj nepoznata krivnja”, piše Kraus 1912. kako “zanovijetalo”, on je bio dio te mase, kako bi je denuncirao, a denuncirao ju je, kako bi bio dio nje. Da bi joj pristupio kroz žrtvu, jednog dana se bacio u zagrljaj katoličke crkve.” Kafka neće napustiti svijet kao prozelit, niti će nešto kasnije biti moguće iskupljivati se i obračunavati “kanibalski s ljudskim pravima”, prigovoriće Benjamin, naročito ne pod okriljem hrišćanstva, a skora povijest, i kad Benjamin 1940. ostavi kosti u Pirinejima, sama će se gadno narugati Krausovoj lakomisleno istaknutoj astronomskoj cijeni kako se “humanost, obrazovanje i sloboda kao ljudske dragocjenosti nikad ne mogu dovoljno iskupiti krvlju, razumom i ljudskim dostojanstvom”. Kafka će, za razliku od Krausa, romansijerski i novelistički galantno podmiriti taj račun mada je duboko sumnjao u njega.
6 Slavoj Žižek, Tihi sugovornici Lacana, (Zeničke sveske 2011. edicija Missing Link) str. 24, 25; s engleskog jezika prevela Venita Popović
7 Manje isforsirano nego gore ponuđeno i daleko suvislije je, harlekinski izopačeno, tumačenje Nabokovljeve Ispovijesti obudovjelog bijelca gdje bi Humbert Humbert predstavljao Evropu, pohotno poodmaklih godina, a Lolita pak, izazovnu i lascivnu Ameriku, pa čak i za doba, omamljeno skandaloznim, kad se knjiga pojavila, napokon 1955. godine proteklog stoljeća, razumije se, prvo u Parizu, potom u SAD-u, upravo onako kako se i tjera vodica na kritičarski mlin.
8 O tome rasprostranjenom ili narastajućem fetišizmu kome ne izmiče ni umjetnost i gdje se ne bi ‘šparalo’ ni s okrutnošću da ona sama, u svim oblicima, nije conditio sine qua non tog poretka, i sam zabrinut, Schwarz baš kao Kafkin kućni starješina kaže: “U kapitalističkom režimu, bilo koji vid koristi dovoljan je da učini nešto ili nekoga ‘zvaničnim pripadnikom robnog svijeta’.” (Marx, Das Kapital II).
9 Pripovijetke, knjiga druga, “Pismo ocu”, Zora Zagreb 1968., str. 14, s njemačkog preveo Zlatko Matetić
10 Ibid, str. 21
11 S. Žižek ibid str. 82
12 Ibid str. 98
13 Pripovijetke, knjiga druga, “Pismo ocu”, str. 12
14 Ipak, neka vrsta krivice očito postoji, ali ne na Josefu, već na Franzu K-a. Ako se pažljivo previdi naposljetku se pronađe sjajna dlaka u jajetu. Vičan Harold Bloomovu strogo “snažnom pogrešnom čitanju” argentinski majstor-slijepac je to dobro znao. Uvjerimo se: “U svakom je pojedinom od tih tekstova idiosinkrazija, više ili manje, kafkinska, ali da Kafka nije pisao, ne bismo je opazili. Činjenica je da svaki pisac stvara svoje preteče.”, Jorgé Luis Borges, Sabrana djela 1944−1952, Zagreb 1985, str. 172. sa šanjolskog preveo Marko Grčić.
15 Iz dnevničkog molitvenika: “U to doba sam voleo da prihvatam jednu temu što sam je našao u nekom hrišćanskom časopisu…gde su bili suprotstavljeni časovnik i svet i časovničar i Bog, pa je časovničarevo postojanje trebalo da dokaže postojanje Boga…”, G.-G. Lemaire, Kafka, ibid, str. 27
16 Dnevnički zapis: “Nije potrebno da odeš iz kuće. Ostani za stolom i osluškuj. Nemoj čak ni osluškivati, samo čekaj. Nemoj čak ni čekati, budi potpuno tih i sam. Svijet će ti se ponuditi da ga raskrinkaš, on ne može drukčije, ushićeno će se previjati pred tobom.”
17 Još jedan: “Okovi napaćenog čovečanstva napravlјeni su od kancelarijskog papira.”
18 “Ovdje je, uostalom, dovoljno podsjetiti na ono ranije: ja sam pred tobom izgubio samopouzdanje i zamijenio ga beskrajnim osjećajem krivnje. (Na spomen toj beskrajnosti napisao jednom tačno o nekome: “On se boji da će ga stid još nadživjeti.”)”, Pripovijetke, knjiga druga, “Pismo ocu”, str. 30. U istoj poslanici dopustiće na čas da je Hermann Kafka “u suštini dobar i mekan čovjek”, ali da on, kao svako dijete uostalom, “nema dovoljno istrajnosti i neustrašivosti da traži i traži” sve dok se ne dokopa i dopre do te očito nedohvatljive “dobrote”. U porodičnom krugu čak je i majka, uprkos prevrtljivom pamćenju, “vesela i tužna kako već naleti”, slovila kao “gonič u lovu”, mada “nesvjesno”, priznaje, ali njena uloga se iscrpljivala u tome da “stvari zagladi” i da sinu razumno ublaži povratak u sjenu očeva lavirinta.
19 Opet dnevnički kategorički ispovjedno: “Mora se pisati kao u mračnom tunelu, bez znanja o tome kako će se likovi dalјe razvijati.”
20 Potom jedan dnevnički aforizam: “Naša umjetnost sazdana je od zaslijepljenosti istinom: Svjetlost ponad groteskne maske koja se povlači istina je, i ništa drugo.” Budući da postoji drugačiji prijevod u pomenutom Lemaire-ovom Kafki koji glasi: “Naša umetnost je u tome što smo zaslepljeni istinom; istinita je jedino svetlost na namrštenom licu koje uzmiče, i ništa više.” Nije zgoreg ponuditi i njemački original: Unsere Kunst ist ein von der Wahrheit Geblendet-Sein: Das Licht aufdem zurückweichenden Fratzengesicht ist wahr, sonst nichts.
21 Još jedan odlomak iz, na početku pomenutog, teksta Gogoljike.
