Pojmiti kontekst stvari nije lako.
To znači u jednom zalogaju smiješati razne ukuse, pa izvući dosta jasan skupni osjećaj o njegovim kvalitetima – prepoznati u ustima nijanse i njihova preplitanja. Kao kada znate zašto je vrhunski sladoled bolji od veoma dobrog. Kao somelijer koji na osnovu jednog gutljaja ispriča cijelu priču o suncu, zemlji, vodi i ljudima. I njihovom druženju baš te i te godine…
To znači u jednom, konačnom uvidu, uz veliko prethodno iskustvo i nakon mnogo truda, sagledati širu sliku miješanja brojnih, manje ili više različitih faktora – dok se slažu, sukobljavaju, sabiraju, poništavaju, miješaju… Dajući zajedno potpuno novi kvalitet. I to u svakoj pojedinačnoj tački slike – jer svaka ta tačka svoje značenje ima tek u odnosu na ostatak igre boja i oblika.
Za takvu sposobnost, kada je ona na baš visokom nivou, konsultanti i članovi upravnih odbora u ozbiljnim kompanijama primaju mnogo novca za “malo rada”. Jednostavno jer su sposobni da vide ono što većina drugih ne može sagledati koliko god dugo i naporno radili i koliko god bili plaćeni za taj posao. Oni su mnogo radili i mnogo uložili da bi sada mogli u pola sata riješiti ono za šta nekome trebaju godine pokušaja. Sve dok i on ili ona koji sada mnogo pokušavaju ne postanu konsultanti koji zarađuju mnogo za “malo rada”. Možda.
Plate Henrija Kisindžera, Brenta Skoukrofta i Lorensa Iglbergera su bile smiješno male dok su bili na istorijski važnim pozicijama u administraciji najveće svjetske sile. Smiješno male naspram toga koliko su zaradili od, recimo, samo jednog ugovora kada su otvorili konsultantsku firmu. I oni nijesu jedini. Uhodana je praksa da članovi administracija u zemlji prebogatih i kompleksnih odnosa i lobiranja, odmah posle državne uđu u konsultantsku službu. Često sa već prvim ugovorom vrijednijim od prethodne godišnje plate. Zato što znaju kontekst bolje od ostalih. Mnogo bolje od većine ostalih. Toliko dobro da nekoliko listova papira, ili usmenih analiza kakve je davao Kisindžer, koštaju stotine hiljada, a nerijetko naručiocu donosi stotine miliona.
Zamislite koliko je ovih raznih razigranih faktora u cijelom svijetu. A onda zamislite koliko je struja unutar svake od tih pojedinačnih sila koje smo u stanju prepoznati i imenovati gledajući ih iz daljine. Iz daljine iz koje one izgledaju monolitno jer mi volimo da ih gledamo tako, a i laše nam je. Međutim, sa približavanjem, u svakoj od njih sagledavamo još jedan prekompleksni mikrokosmos saradnji, konkurencija i raznih drugih vidova komunikacije…. Osim ako nemamo veliku potrebu da ih zadržimo banalno jednostavnim.
Bilo koja država, Republikanska stranka, protestanti, ekološki pokreti, migranti, naučna zajednica, poljoprivredni lobi, bankarski sektor, tango zajednica, mediji, omladina, vojni savez, bogataši, neki poseban upravni odbor ili strukovno udruženje i bezbroj ostalih… Svi su prekompleksni. Znate da ni vaša porodica nema jedan centar moći, jedno lice, jedno mišljenje i jedan glas. Kako onda subjekti koji okupljaju stotine, hiljade ili milione ljudi mogu biti tako jednostavni kako ih ljudi većinom zamišljaju?
Zamislite za koliko uključenih sila ne znamo ni kada je u pitanju situacija koja je nama bliska. Jednostavno ne znamo ni da postoje, a kamoli nijanse njihovog postojanja i međusobnih veza. “Znam da ništa ne znam”, reče jedan od onih koji su najviše znali.
Pa zar sve banalne drame realnih i života u TV sapunicama ne nastaju jer smo strašno emotivni i sigurni u svoje stavove iako ne znamo ni sve informacije niti razumijemo kontekst koji one zajedno čine. Zato su patile i Kasandra i Esmeralda ali i junaci i junakinje mnogo kvalitetnijih umjetničkih ostvarenja. Zbog toga pati svih 8 milijardi zemljana. Više ili manje.
I pored patnje i teškoća koje ovo na neki način donosi, većini je lakše da stvari izvuku iz konteksta. Da ih pojednostave. Da budu za ili protiv. Da daju presudu. Da daju stav u par riječi ili objave neprovjerenu informaciju. Bez zapitanosti o detaljima šire slike. Bez nijansi i balansa. Ili u predugim tiradama koje su uz svu obimnost banalno pojednostavljene između ostalog zato što propuštaju tačno pola istine. A pola istine je cijela laž, podsjeti nas prije neki dan simpatični Drago Plečko.
Oni to rade sa emocijom koja im donosi osjećaj da su u pravu. Gordo i sa krstaškim zanosom ali bez sveobuhvatnog istraživanja – oni mnogo čitanja jednostrane, pristrasne literature miješaju sa “mnogo sam istraživao”. Snažno zagledani na jednu stranu, iako ih je beskonačno mnogo u 360 stepeni. I skoro svaka strana je u pravu. Ali pitanje je koliko? “Znam da ništa ne znam”, reče jedan od onih koji su najviše znali.
Iz sljepila za ukupni kontekst nastaju stavovi koji su praktično neupotrebljivi – gomila brbljanja i sukoba koji ne stvaraju nikakav novi kvalitet. Ne mogu biti osnov izvodljivog plana. Ovako nastaju viskokomoralne osude kakve spotiču iskrene pregaoce koji izvjesno nijesu savršeni – i čija jedna mana izvučena iz konteksta svih okolnih vrlina opravdava smrtnu presudu. Na društvenim mrežama.
Tako nastaju neosnovani strahovi ili neosnovane podrške. Tako nastaju “uspješni” dokazi za već prethodno donesene zaključke. Svjesniji ljudi ih zovu predrasudama. Tako nastaje sve ono što nas udaljava od napretka i ovaj svijet puni zaglušujućom impotentnom bukom…
Eno neke milijarderske budale daju milione i milione konsultantskim kućama da bi im one pomogle da shvate kontekst. A ovamo Fejsbuk prepun besplatnih i ultimativnih analiza.
Nije grešno nemati kapacitet za sagledavanje širokih cjelina. Nije grešno ni ne razvijati taj kapacitet. Ali je opasno i pored odsustva tog kapaciteta imati sklonost da se bude netolerantno uporan i glasan na temu tih širokih cjelina, kompleksnih procesa ili, recimo, bogatih i raznobojnih biografija velikih ljudi.
To je kao da neću da upišem kurs i obuku ali nonšalantno sjednem u kamion, avion ili brod i nekako ih pokrenem bez ikakvog osjećaja odgovornosti. Nešto kao nehajni podrig “prosječnog Srbende”. Eto, naišlo mi.
Znam da je teško iskreno se zapitati kada je to tačno u odnosu na druge događaje, zbog čega, u kom kulturnom ambijentu, na koji način, u saradnji sa kim, uprkos čemu, u kakvoj privatnoj situaciji, sa kolikim manevarskim prostorom, uz koliku i čiju pomoć, u kojoj epohi i duhu vremena, sa kojim dilemama, uz koliko dostupnih informacija, u strahu od čega, sa kakvim unutrašnjim osjećajem… neko nešto uradio.
Ali ako nam je to teško ili nemoguće, ajde da ne budemo seronje koje imaju lagane stavove i presude o tom nekom djelu. Ili lagana opravdanja za neupitno grozna djela. Ajde da nemamo tako ležerne i jednostrane stavove o svemu i svačemu. Da. Nehajne kao podrig ili prdež “prosječnog Srbende”.
Ajde da ne okupljamo ljude oko neosnovane negativnosti, da ne kreiramo idole od budala, heroje od zločinaca (za koje opet možemo imati ljudsko razumijevanje), da ne pokrećemo lov na vještice, da ne budemo ekstremni, da ne budimo podjele, da ne budemo neprijatni prema sagovornicima, da ne budemo, jednostavno, neozbiljni i nekorisni. Ajde da zastanemo kada nas obuzme emocija kojom želimo da zarazimo druge…. Emocija u ime koje želimo da okupimo i u nekom smjeru pokrenemo ljude. Da zastanemo i da se zapitamo: “Okupljamo li ih oko emocije ili oko provjerenog znanja? Oko pompeznih parola ili izvodljivih planova?”
Znate kad opravdate sebe, svoga brata ili majku kada neko od vas ne zvuči ili ne radi baš uzorno? Vi znate zašto nijeste mogli bolje. Znate da nijeste loši ljudi. Ljuti ste, možda, na onoga ko pomisli da ste ispali loš čovjek? A da li pretpostavimo isto to za komšiju, kolegu ili ne daj bože nekog političara? Šta nam je prvi impuls – pogled na širu sliku ili skok na presudu po kratkom postupku?
Širu sliku ne ispoštujemo kada nam fale informacije, kada nam je muka da ih istražimo objektivno, kada nijesmo dovoljno obrazovani za neku temu, kada nemamo sposobnost da istovremeno sagledavamo mnogo faktora, kada nemamo talenat i iskustvo da osjetimo miješanje njihovih uticaja, kada nas emotivna reakcija na neku rečenicu povuče na to da zaboravimo sve okolne rečenice i sve ostale faktore koji toj rečenici daju drugačije značenje od onog koje ona ima sama i izolovana… Kao ona tačka na slici sa početka priče.
Širu sliku ne ispoštujemo iz još dosta razloga i tom temom se nauka uporno bavi kako bi ostala nauka. Nažalost, većina autoritativnih nepoštovalaca konteksta ni teorijski ne znaju šta je to kognitivna disonanca ili skok na zaključak ili bilo koja od mogućih zamki na putu saznanja.
Sposobnošću da sagledamo realnost se, svakako, najdublje bavi psihoterapija. Ona otklanja sve ono zbog čega smo skloni da iskrivimo stvarnost – da, recimo, u svemu vidimo napad i opasnost, komplikovaniji ili jednostavniji scenario nego što je u realnosti i još mnogo toga. Zbog toga činjenica da je neko naučnik ne garantuje da taj neće skrenuti sa puta zahvaljujući nekoj psihičkoj devijaciji koja ga čini pristrasnim.
Sve ovo ne znači da ne treba da iznosimo stavove sve dok oni postignu širinu i zrelost najvećih mislilaca. Ne znači da treba da budemo u grču:”Da li je ovo što ću reći glupo”? Baš zbog tog grča, veliki broj umjerenih ljudi manje iznosi svoje stavove ili ništa ne piše na društvenim mrežama – oni stalno imaju osjećaj da ne vide sve i da nedovoljno znaju. I u pravu su ali to ne znači da ne treba da se izraze. Sposobnost iznošenja stavova se razvija kroz iznošenje stavova.
Zato slavsko okupljanje često uništi osoba koja nema problem da gluposti priča na sav glas. Zato dominiraju ekstremisti svih vrsta kojima nikada nije problem da autoritativno lupe i stvarnost svedu na svoju pojednostavljenu analizu. I to nije dobro jer obeshrabruju utiskom da su većina. A nijesu većina. Samo su glasni. Glasniji od onih koji se preispituju.
Treba, naravno, iznositi i nesavršene stavove jer svi stavovi su nesavršeni i aproksimacija istine. Dovoljno je da pokažemo trud da širi kontekst bude ispoštovan, trud da sagovornik bude ispoštovan, ideju da možda griješimo ili ne vidimo sve i želju da uz dobre argumente obogatimo svoj doživljaj stvari.
Malo svjesnosti, skromnosti i iskrenog truda… Ljubavi prema istini i onda kada se ona razlikuje od onoga u šta bi mi voljeli i u šta bi nam bilo lakše da vjerujemo. To može biti dovoljan doprinos ovom svijetu. “Znam da ništa ne znam”, reče jedan od onih koji su najviše znali.
