Ne okreći oči od mene, Gospode,
Ja sam običan svijet,
Iza stakla mutne gradske pivnice
Sjedim diveći se kolonama prolaznika,
U svemu nalazeći davno izgubljeno bratstvo.
Ne okreći glavu od mene, Gospode,
Ovakva je moja sudbina,
O boljoj ja i ne sanjam,
Šta bi meni sudbina vlasnika bistroa,
Trgovca robljem, uvažena književnika
Ili mučenika – pa da lutam pustinjom
Da tamo gdje si se Ti javio
Suzu kanem,
Koljeno otučem,
Ja sam obična duša, Gospode,
Među običnim dušama
Iza stakla mutne gradske pivnice.
I ovo je neko ljudsko bitisanje,
Neka vjera, ljubav, dobročinstvo.
Kad opet prođeš ovom uličicom
Jedva osvijetljenom,
A prolaziš svakodnevno, negdje u ponoć,
Okreni se, naruži me, okameni
Ako to moraš,
Ali ne okreći oči od mene, Gospode.
Ranko Jovović
(1986)
Jedan Komentar