Dnevnik zavodnika (4)
- travnja
»Dakle, ovog ponedjeljka u Galeriji, u jedan sat«.
Izvrsno; priredit ću sebi malo zadovoljstvo, da dođem četvrt sata ranije.
U subotu sam htio posjetiti svog prijatelja Adolfa Brunna. Pošao sam stoga u ulicu Vester, čujem da bi morao tamo stanovati. No nisam ga mogao pronaći, čak ni na trećem katu, do kojeg sam se dašćući i stenjući uspeo. Već sam htio opet sići niza stepenice, kad začujem melodiozan ženski glas, koji je poluglasno rekao: »Dakle, ovog ponedjeljka u Galeriji u jedan sat; tada nema ostalih, a kod kuće ne smijem s tobom razgovarati.«
Ovaj poziv bio je upućen nekom mladom čovjeku, koji je nestao prije no što sam ga mogao raspoznati ili čak dostići. Zašto nema osvjetljenja u kućnim vežama!
Možda bih ipak mogao vidjeti, da li će vrijediti biti točan. Dakako, da je stubište bilo jasno osvijetljeno, ne bi mi se ni pružila prilika da prisluškujem ovaj mali razgovor.
Sve, što jest, razumno je. Ja sam optimist i želim to i ostati.
Dakle, koja? »Kojeg li obilja djevojaka«, kaže Donna Anna. Sada je četvrt do jedan. Želim vam, lijepa neznanko, da vaš prijatelj u svim iznenadnim promjenama života bude tako točan kao ja. Ili možda želite, da nikada ne dođe četvrt sata prije vremena?
Sasvim kako izvoljevate, stojim vam rado na usluzi, ovako ili onako.
»Izađi iz oblaka, koji te skriva, divna čarobnice, vještice ili vilo!« Otkrij se! Premda te još ne vidim, svakako si već blizu, kako bi se inače mogao nadati, da ćeš mi se otkriti? Ili je možda ovdje još neka, koja ima isti cilj?
Moguće …, ta tko bi znao ljudske putove, pa makar vodili samo na neku izložbu? Ne stiže li to neka mlada djevojka? Kako hita, brža od loše savjesti, koja proganja grešnika. Čak zaboravlja da pokaže ulaznicu, vratar je zaustavlja. Za božju volju, zašto tako žurno?
Mora da je to ona. Ali čemu takva žurba? Čak još ni jedan sat nije odbio. Uzmite u obzir, da žurite dragome u susret. Zar je tako svejedno, kako se pri takvom poduhvatu izgleda? Nedužna mladosti… sasvim luda, kada hita na rendez-vous. Ja sam, naravno, prijatno sjeo i posmatram zadovoljno ovaj očaravajući ugođaj uljene slike.
Vražja djevojka! Kako samo juri kroz dvorane.
Prikrijte malo vašu radoznalost, milostiva gospođice.
Sjetite se što veli Holberg o djevici Lisbeth: »Ne pristoji se mladim djevojkama, da žure na sastanak.« Dakako, ovdje se radi samo o sasvim bezazlenom sastanku
. . .
Rendez-vous je, za one, koji se vole, svakako nešto izvanredno zanimljivo. Sjećam se, kao da je bilo juče, kako sam hitao prvi puta prema dogovorenom mjestu, kako mi je srce jače kucalo i unaprijed uživalo u još nepoznatoj radosti, kako sam prvi puta dao dogovoreni znak … prozor se otvorio, nevidljiva ruka otključala je vrtna vratašca i prvi puta u svijetloj ljetnoj noći skrila se pod mojom kabanicom neka djevojka. Takav jedan rendez-vous je lijep, ako ga se umije kako treba aranžirati. Već sam često prisluškivao poneki sastanak i često sam imao dojam nečeg dosadnog, iako je djevojka bila zanosna, a on lijep, i premda se oboma činilo, da sve teče u najboljem redu. Takav se novajlija u ljubavi, naravno, ponaša, kao da je od prevelike ljubavi dobio delirium tremens, učini grdnu zbrku i potom ide ponosno kući, čvrsto uvjeren, da je sve bilo basnoslovno. No što zna seljak, što je čokolada? Onaj pak, koji je rutiniran, više ne uživa u slatkom nestrpljenju čežnje; stoga zna sačuvati uzdržanost i tako umije stvar zaista lijepo udesiti. Takav uživa u nestrpljenju drage, raspiruje vatru njenog uzbuđenja, da bi njena ljepota došla do punog sjaja…
No, dođavola, gdje se zadržava taj klipan? Skoro će biti dva sata. Kakvi su to ljudi, ovi zaljubljeni!
Ostavio momak djevojku da čeka na njega! Ipak sam ja pouzdaniji čovjek. Nagovorit ću je, ako još pet puta kraj mene prođe.
»Oprostite, milostiva gospođice, vi tu valjda tražite svoju porodicu, već ste nekoliko puta kraj mene probrzali, i primijetio sam, da uvijek idete samo do prve dvorane. Možda vam nije poznato, da dalje iza nas ima još jedna dvorana; možda ćete tamo naći vaše.«
Prekrasno, kako se umije lakim naklonom zahvaliti.
Pa izvrsno je, što taj momak ne dolazi. Ta gdje se može bolje boriti nego u nemirnoj vodi? Upravo kad je mlada djevojka uzbuđena, može se čovjek odvažiti na stvari, koje u normalnom slučaju ne bi uspjele. Uostalom, moj naklon bio je krajnje distinguiran i vrlo suzdržljiv. Sada opet sjedim na svojoj stolici, utonuo u promatranje slike, a ipak je ne puštam iz vida. Bilo bi presmjelo, da sam odmah pošao za njom; bila bi to nasrtljivost, koja bi pobudila njenu sumnju. Sada naravno sebe uvjerava, da sam je nagovorio samo iz suosjećanja i tako imam kod nje već jednu prednost.
U zadnjoj dvorani nema, naravno, ni žive duše. Prijat će joj, da u samoći malo odahne. Zaista, ona ostaje unutra. Još časak, pa ću sasvim en passant poći k njoj; imam pravo da se kod nje obavijestim i ona je dužna da me pozdravi.
Jadna djevojka, kako žalosno gleda! Čak vjerujem, da smo plakali; bez sumnje suza blista u oku. Nečuveno, takvu djevojku uvrijediti do suza! No samo mirno, bit ćeš osvećena; ja ću te osvetiti. Dobit će on već svoje.
Kako je krasna! Sada, kad se bura slegla, smirila se sjetna i melankolična. Zaista, dražesno stvorenje.
Zar ne izgleda tako, kao da je svome dragome rekla zauvijek zbogom? Tako valja, dijete! Prilika je povoljna.
Moram se držati, kao da još uvijek mislim, da traži svoje rođake; ali u svoj glas moram unositi i topline, da bi svaka riječ izrazila njena osjećanja! Tako će mi sigurno uspjeti da se ugnijezdim u njenim mislima . . .
Prokletstvo, zar to ne dolazi taj klipan trčećim korakom?
Dabogme, eto stiže momak upravo sada, kada je situacija sazrela. No nešto se još da spasti. Moram pokušati nešto učiniti s njenim odnosom, moram se tiho uvući u situaciju. Ako me bude vidjela, morat će se nasmiješiti, budući sam vjerovao, da traži rodbinu, dok je zapravo imala sasvim drugu namjeru. Taj smiješak učinit će me poznatim saučesnikom njene tajne, a to je već nešto.
Najljepša hvala, dijete moje! Tvoj smiješak vrijedi mi više, no što misliš; to je početak, a početak je uvijek najteži. Mi smo sada poznanici, upoznali smo se u jednoj pikantnoj situaciji… to je dovoljno. Dakle, doviđenja.
- travnja
Da li sam oslijepio? Da li je unutarnje oko izgubilo svoju snagu? Vidio sam je, a ipak je nisam vidio; njena slika je postala nejasna, uzalud se mučim, da je doča bih je sreo. No ovako mi je iščezla, i moja čežnja je ne može više dostići.
Pošao sam u šetnju; gotovo sam besciljno stražario gore-dolje, naoko zabavljen samo sobom, ali zapravo sam motrio na sve, što se oko mene događalo: odjednom ju je moj vrebajući pogled ulovio. Kao opčinjen prionuo mi je pogled uz nju, više se nije pokoravao volji svoga gospodara. Ovo promatranje bilo je kao grč. Nisam mogao spustiti pogled, nisam mogao gledati u sebe; videći suviše, nisam vidio ništa.
U sjećanju mi je ostala samo zelena kabanica, koju je nosila. Htio sam se dokopati Junone, a mašio sam se oblaka.
Išla je s nekom starijom ženom, valjda svojom majkom; mogao bih tu damu opisati do najmanjeg detalja, premda sam je jedva pogledao. Tako je to. Nju, koja je na mene ostavila najjači dojam, zaboravljam, ona druga, koja mi je ravnodušna, ostaje mi u sjećanju.
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
