Bila jednom u Kini neka starica koja je više od dvadeset godina izdržavala monaha. Dok je on meditirao ona mu je sagradila kolibu i sve vrijeme ga hranila. Naposletku je počela da se pita koliko je on, za tih dvadeset godina, zapravo napredovao.
Da bi to otkrila, obratila se za pomoć jednoj mladoj djevojci željnoj ljubavi.
„Idi i zagrli ga,” rekla joj je, „a potom ga iznenada upitaj: ’Šta sad?’”
Djevojka je otišla kod monaha i, bacivši mu se u zagrljaj, upita ga šta će sad da učini.
„Staro drvo raste zimi, na ledenoj stijeni,” odvratio je monah, pomalo pjesničkim riječima, „nigdje nema nimalo topline.”
Djevojka je otišla do starice i prenijela joj njegove reči.
„Kad samo pomislim da sam takvog čovjeka hranila dvadeset godina!” rasrdi se starica.
„Nije pokazao nimalo obzira prema tvojoj potrebi, nimalo dobre volje da ti objasni tvoj položaj.
Nije morao da odgovori na strast, ali mogao je barem da pokaže malo saosjećanja.”
Ne časeći ni časa, otišla je do kaluđerove kolibe i spalila je.
