Piše: Pol Verhege
Skloni smo da doživljavamo svoje identitete kao stabilne i odvojene od spoljašnjih sila. Ali nakon desetljeća istraživanja i prakse, postao sam ubijeđen da ekonomske promjene utiču ne samo na naše vrijednosti već i na ličnosti. Trideset godina neoliberalizma, sile slobodnog tržišta i privatizacije uzelo je svoj danak, a nemilosrdan pritisak „da se uspije“ postao je pravilo.
Ako ovo čitate sa skepsom, reću ću vam prosto: Meritokratski neoliberalizam favorizuje osobe sa određenim karakternim osobinama, a druge odbacuje.
Postoje određene idealne karakteristike potrebne da bi se danas izgradila karijera. Prva je imanje cilja da se odnese pobjeda nad što je moguće više ljudi. Kontakt sa ljudima može biti površan ali budući da je većina današnjih interakcija među ljudima takva, to uopšte neće biti primijećeno.
Najvažnije je zgrnuti što više profita
Važno je imati sposobnost da govorite o vlastitim kapacitetima koliko je god moguće npr. poznajete puno ljudi, imate mnogo iskustva i skoro ste završili ogroman projekat. Kasnije, ljudi će otkriti da ste se uglaVnom samo hvalili, ali sama činjenica da ste u početku uspjeli da ih prevarite dovodi do nove karakterne osobine: Možete da lažete uvjerljivo i da osjetite malu krivicu. Zato nikad ne preuzimate odgovornost za svoje vlastito ponašanje. Povrh svega fleksibilni ste i impulsivni, uvijek u potrazi za novim stimulansom i izazovom. U praksi ovo može dovesti do rizičnog ponašanja, ali nema veze. Ovakve stvari najbolje opisuje Robert Hare najveći stručnjak za psihopatiju danas.
Ovaj opis je naravno karikatura koja ide do ekstrema. Ipak, finansijska kriza na makro-društvenom nivou (npr. konflikti u zemljama eurozone) je ono što liberalna meritokratija radi ljudima. Solidarnost postaje skup luksuz, a jedina preokupacija je kako zgrnuti što više profita. Društvene veze sa kolegama slabe kao i emocionalna privrženost poslu ili organizaciji.
Maltretiranje je obično vezano za škole, a sada je redovna pojava na radnim mjestima. Ovo je tipičan simptom koji se ispoljava zbog frustriranosti tokom nedjelje – termin u psihologiji poznat pod nazivom premještena agresija. Tu je i prikriveni osjećaj straha koji varira od anksioznosti do prijećenja drugima.
Konstantne evaluacija na poslu dovodi do pada autonomije i dovodi do povećanja zavisnosti. Ovo je sociolog Ričard Senet objasnio kao „infantilizaciju radnika“. Odrasle osobe počinju da se ponašaju djetinjasto i postaju ljubomorne zbog trivijalnih stvari (npr. „Ona je dobila novu stolicu, a ja nisam“), koriste se sitnim lažima, obmanama, raduju se neuspjehu drugih i imaju želje za sitnim osvetama. Ovo je posljedica sistema koji sprečava ljude da misle svojom glavom i koji ne uspijeva da tretira zaposlene kao odrasle osobe.
Najvažnije od svega je što ovim dolazi do toga da ljudi gube samopoštovanje, koje uglavnom zavisi od priznanja koja dobijamo od drugih, kao što su pokazali mislioci od Hegela do Lakana. Semet dolazi do sličnog zaključka kada kaže da je glavno pitanje koje zaposleni postavljaju ovih dana „Kome sam ja potreban?“. Za sve veći broj ljudi, odgovor na ovo pitanje je: „Nikome.“
Paradoks slobode
Naše društvo konstantno propagira da može uspjeti svako ko se zaista trudi, te dolazi do stalnog pritiska na ionako umorne građane.
Sve je veći broj ljudi koji doživljavaju neuspjeh, osjećaju se krivi, poniženi i posramljeni. Stalno nam se govori da smo slobodniji nego ikad da biramo način života, ali sloboda da biramo izvan priče o uspjehu je ograničena. Takođe, oni koji ne uspiju smatraju se gubitnicima i onima koji će stalno pozajmljivati a nikad neće vraćati.
Neoliberalna meritokratija nas je naučila da vjerujemo da uspjeh zavisi od ličnog talenta i napora, što znači da odgovornost ide zajedno sa pojedincem i vlastima i to bi trebalo dati ljudima onoliko slobode koliko im je potrebno da ostvare cilj. Za one koji vjeruju u bajku neograničenog izbora, sopstvena vlast i sopstveno upravljanja su izuzetno moćne političke poruke posebno ako obećavaju slobodu. Zajedno sa idejom poboljšanog pojedinca, sloboda kakva postoji na zapadu je najveća laž današnjeg vremena.
Sociolog Zigmunt Bauman govori o paradoksu današnjeg vremena: „Nikada nismo bili ovako slobodni. Nikada se nismo osjećali nemoćnije. Slobodniji smo nego ikad u smislu da možemo da kritikujemo religiju ili podržavamo politički pokret koji želimo. Ove stvari možemo da radimo jer su one izgubile svaki značaj – prema slobodi ovakve vrste svi su postali ravnodušni. Ipak, s druge strane naš svakodnevni život postao je stalna bitka sa birokratijom. Postoje propisi o svemu od količine soli u hlebu do načina čuvanja živine“.
Naša pretpostavljena sloboda vezana je jednim uslovom – moramo biti uspješni jer tako pravimo nešto od sebe. Ne treba gledati daleko da bi se vidjeli primjeri ovoga. Stručan pojedinac koji roditeljstvo stavlja ispred karijere biva kritikovan. Osoba koja ima dobar posao, a odbije unapređenje da bi se bavio nekim drugim stvarima smatra se ludim osim ako te druge stvari ne donose uspjeh. Mladoj ženi koja želi da postane učiteljica u osnovnoj školi roditelji kažu da bi trebala da ima master diplomu iz ekonomije – učiteljica u osnovnoj školi.
Konstantno se žali za takozvanim padom normi i vrijednosti u našoj kulturi, pa ipak naše norme čine osnovni dio našeg identiteta. Dakle, one se ne mogu izgubiti već samo promijeniti. I upravo se to dogodilo: Promjena u ekonomiji dovodi do promjena u etici i dolazi do promjene identiteta. Sadašnji ekonomski sistem izvlači najgore iz nas.
Preveo: Nemanja Vukotić
http://kljucnekosti.wordpress.com/2014/10/03/pol-verhege-neoliberalizam-izvlaci-najgore-iz-nas/
