Piše: Tatjana Gromača
Vrlo su slabe snage kojima se samo ponekad pokušavam opirati valu koji je i mene gotovo posve prekrio preko glave. Dakako dakle da sam i ja žrtva, tim veća jer je svjesnost o tome veća negoli kod većine drugih, koji su na to uglavnom zaboravili, ili su odlučili da zaborave, i koji su dušu (savjest, ljubav, život) prodali vladajućim mišljenjima, za koja su čak ponekad svjesni da su fingirana, međutim, zaključuju kako su i opredjeljenja za fingirana mišljenja i stavove bolja od toga da se ne opredijeli za ništa, niti za jednu opciju koja prezentira neki od sustava moći.
Jer jedino je neopredijeljenost – ne priklanjanje k nekoj od skupina, ostajanje pri individualnoj misli, zbiljski ugroženo i zbiljski na udaru i meti. Stvarna ugroza ne prijeti niti sa jedne strane, ukoliko je prezentira skupina, za kakve god da se ciljeve zalagala. Skupinu uvijek povezuju interesi, prešutkivanja, ublažavanja istine, podilaženja – skupine, koliko god naoko djelovale neprijateljski postavljene jedne nasuprot drugih, zapravo nisu uzajamni neprijatelji – one se, stalnom fokusiranosti na manjkavosti druge strane, pokazuju na jedan način „istovjetnima“, tako se podupirući.
Istinski je neprijatelj uvijek i samo onaj pojedinac koji se ne opredjeljuje (nesvrstani), koji ostaje pri svome, čak uz rizik da ne sazna nikada u cijelosti što je zapravo to njegovo, i zato je cilj i meta skupina da se takvi oslabe, obeshrabre i unište, da se uništi izvornost i snaga individualnog glasa u korist patvorenosti – simulacije individualiteta, istine i pravednosti, zalaganja za „ispravne stvari“. Današnji sustavi takve simulatore osim što nagrađuju obilatim napojnicama, posve bez zadrške i negodovanja udovoljavaju njihovom častohleplju i taštini, kiteći im imena neprobojnim frazama čija stvarna značenja nipošto nisu kadra zbiljski prionuti uz njih.
Ponekad – zapravo, vrlo često, nije potrebno individualan glas ubiti – on sam sebe ubija odlukom da prestane sa rizičnim i usamljeničkim poslom opiranja, nepotkupljivosti i ostajanja pri svome, njegovo ga umaranje od života u „svijetu tišine“ i njegova žudnja za slavom na koncu – i tvrdokornije među njima, vrlo često nagone da se prikloni nekoj od strana, da uđe u trgovinske odnose koji će mu priskrbiti vidljivost i zaštitu, odustajući često nevjerojatnom lakoćom od onoga za što se – najvjerojatnije – nikada istinski niti nije zalagao.
Priklanjanje veletrgovcima koji fingiraju istinu i osjećanje za pravednost u svijetu slave i uspjeha, koji i onako poduzima sve što mu priskrbljuje mogućnost da ne vidi stvari onakvima kakve jesu, jest odluka i biranje manjka inteligencije kao životnoga stava, svjestan odabir sužavanja pogleda na mjeru kojom se niti uz najsnažnija naknadna naprezanja ne doseže stanje budnosti, već ono koje će, takvim traljavim, netemeljito obavljenim poslom omogućiti jedino stanje ugodnoga privida – kratkotrajnoga i podložnoga vrlo brzom, sve razarajućem zaboravu.
Do tada, i u međuvremenu, svi koji su odabrali tu vrst izdaje naspram sebe, u stanju su da tu izdaju sami pred sobom do beskraja opovrgavaju, radeći zdušno na vlastitom uvjeravanju u istinitost fingiranoga, lažnoga svijeta, čiji su dio postali, a koji je svojom bezdušnom lažnosti gotovo sve preplavio, učinivši i od onih koji su sposobni da nešto vide vlastitim očima i oblikuju nešto vlastitim umom i riječima svoje taoce, uplašene saučesnike koji više ne nalaze snage da iskorače, da kažu o stvarima koje vide i da ih se usude nazvati pravim imenom, u strahu od ugroze, od odbačenosti, ekskomunikacije, bilo koje vrste kazne koja bi potom – nevidljivim, kafkijanskim mehanizmima gotovo refleksivno uslijedila od strane ne samo moćnih, nego svih koji su vlastitu svijest slijepo i blagonaklono, s potpunim povjerenjem, predali kolektivnoj svijesti, unificiranom stanju jednog kolektivnog, hibernirajućeg uma.
https://hiperboreja.blogspot.rs/2018/01/neopredijeljenost-tatjana-gromaca.html
