U razdoblju nakon objavljivanja svog prvoobjavljenog djela Rođenje tragedije iz duha glazbe i tada izazvane burne reakcije, Nietzsche, uz opsežnu nastavnu djelatnost na sveučilišni u Baselu, intenzivno radi na razradi vlastitih filozofijskih nazora, koji rezultiraju dokumentiranim kratkim rukopisima O istini i laži u izvanmoralnom smislu i Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, neobjavljenim za njegova života.
Istodobno se odlučuje u idućih nekoliko godina istupiti u javnost kao filozofijski pisac, i to nizom od dvanaestak kraćih programski intoniranih spisa, za koje određuje zajednički obuhvatni naslov Nesuvremena razmatranja. Od godine 1873. do 1876. dovršio ih je i objavio četiri, nakon čega odustaje od daljnjeg rada na planiranom nizu te se posvećuje skiciranju svojega većeg »prosvjetiteljsko-kritičkog” djela, koje će dobiti naslov Ljudsko odviše ljudsko.
Prvi »nesuvremeni« spis objavljen je pod naslovom Nesuvremena razmatranja. Prvi dio: David Strauss sljedbenik i spisatelj u kolovozu 1983, drugi, naslovljen Nesuvremena razmatranja. Drugi dio: O koristi i štetnosti historije za život, u veljači 1874, a treći, kao Nesuvremena razmatranja. Treći dio: Scbopenhauer kao odgajatelj, u listopadu 1875. Nakon objavljivanja prvih triju spisa Nietzsche koleba oko toga bi li kao četvrti objavio ranije započeti rad o Wagneru ili pak jednako tako u prvim skicama pripremljeno djelce naslovljeno »Mi filolozi«. Na ovom drugom radi uporno i strpljivo mjesecima, ali mu ne uspijeva zadovoljavajuće napredovati, što se postupno sve više pokazuje kao općenita kriza cjelokupnog plana »nesuvremenih razmatranja«, u kojoj je presudnu ulogu jamačno odigrala rastuća složenost njegova odnosa s Wagnerom i sve očitije deziluzioniranje u pogledu smisla cjelokupnog bayreuthskog pothvata. Na koncu Nietzsche odustaje od dovršenja rada o filolozima te dogotovljuje spis Richar Wagner u Bayreuthu, koji u srpnju 1876. izlazi kao četvrto i ujedno posljednje nesuvremeno razmatranje. 7. lipnja 1875. piše prijatelju Rohdeu:
»Za Nesuvremena nemam ni vremena ni snage,«
Spis o Schopenhaueru kao odgajatelju u Bayreuthu bio vrlo dobro primljen. Sam Wagner u kratkom pisamcu ne skriva svoje oduševljenje, čemu se bez imalo oklijevanja pridružuje I supruga Cosima, koja u pismu Nietzscheu od 26. listopada 1875. njihov zajednički stav sabire u sljedeće riječi: »Ovo Nesuvremeno… je moje i od srca Vam zahvaljujem za radosno uzbuđenje što miga je priredilo njegovo čitanje. U njemu sadržani osjećaji, misli, dosjetke, spoznaja, umijeće i znanje zadivili su me, te sam se ponovno, kao kod Rođenja tragedije, ogrijala vatrom oduševljenja koja sve prožima žarom«.
Mane Baumgartner-Köchlin, majka jednoga od rijetkih prisnih Nietzscheovih učenika iz tih dana, prevodi spis na francuski, no unatoč opetovanih pokušaja Nietzscheova nakladnika i ponekih prijatelja nijedan pariški izdavač ne pokazuje zanimanje za njegovo objavljivanje.
Umjesto toga u pariškoj Revue Critique izlazi jedan oštro polemični prikaz, za čim uskoro slijedi i jedan uglavnom neutralni i suzdržani sažeti prikaz svih triju prvih neusvremenih razmatranja u The Westminster Revlew. Općenito, samo je prvo od njih bilo u javnosti doista snažno zapaženo i zabilježeno, premda ponajprije negativno.
O samoj Schopehnauerovoj filozofiji, o njenim osnovnim teoretskim postavkama i učenjima u ovom se spisu ne nalazi gotovo ništa. Sve je tu viđeno i prikazano isključivo unutar sveodređujućeg praktičnog vidokruga, svedeno na doduše bitni, ali ipak samo djelimični aspekt odnosa filozofa kao genija, odnosno velikog pojedinca, spram institucija uopće, a ponajprije države i sveučilišta. No i unutar tog tako sužena horizonta, sam Schopenhauer jedva da je doista došao do riječi. Medu poznavaocima Nietzscheova djela nema dvojbe o tomu da u spisu zapravo nalazimo tek nešto malo o Schopenhaueru, a mnogo više o Nietzscheu samom i o tomu kako je on tada doživljavao i razumijevao sebe kao filozofa. Ni on sam nije o tomu ostavljao nimalo sumnje. U kasnom interpretativnom osvrtu na svoje sveukupno objavljeno djelo, u osebujnoj filozofskoj autobiografiji Ecce borno, o trećem i četvrtom nesuvremenom razmatranju kaže:
“Proračuna li se u osnovnim crtama, dva čuvena i još sasvim nedovršena tipa uzeo sam za prigodu, kao što se koristi prigoda da se nešto izgovori, da se pri ruci ima nekoliko formula, jezičnih sredstava više… Na taj se način Platon poslužio Sokratom, kao semiotikom za Platona. Sada kad sa stanovite daljine gledam unatrag na one okolnosti o kojima ti spisi svjedoče, ne bih htio zanijekati da oni u osnovi govore samo o meni. Spis “Wagner u Bayreuthu’ vizija je moje budućnosti. Tomu nasuprot u ‘Schopenhaueru kao odgajatelju’ zapisana je moja najunutarnjija povijest, moje postojanje. Prije svega moj zavjet! …Ono što sam danas, ono gdje sam danas u visini u kojoj više ne govorim riječima, već munjama, — o kako sam tad još bio od toga daleko! Ali vidio sam kopno — ni trenutka se nisam varao o putu, moru, opasnosti i uspjehu! …Kako razumijem filozofa, kao strašni eksploziv pred kojim je sve u opasnosti, kako svoj pojam ‘filozofa’ miljama daleko odvajam od onog pojma koji u sebe uključuje čak i jednog Kanta, a da se i ne govori o akademskim ‘preživateljima’ i ostalim profesorima filozofije: o tomu ovaj spis daje neprocjenjivu pouku, pa čak ako se i prizna da tu u osnovi do riječi ne dolazi ‘Schopenhauer kao odgajatelj’, već njegova suprotnost, ‘Nietzsche kao odgajatelj’«.
Dakako, ostaje pitanjem može li se uz Nietzscheovo kasno samostiliziranje pristati do te mjere da se bez pitanja prihvati i ovdje izrečeni stav kako je pod Schopenhauerovim imenom u spisu uistinu prikazan sam Nietzsche, i to upravo kao Schopenhaerova suprotnost. Osobito s ovim posljednjim ipak se teško složiti. Doduše, činjenica je da je već u tim ranim godinama svojega misaonog puta Nietzsche nakon početnog bezuvjetnog oduševljenja postupno počeo misaono stvarati sve veći odmak od Schopenhauera. Tako primjerice već 19. prosinca 1877.
Cosimi Wagner na njen rođendan provjerava:
»Gotovo sve noći se u snovima družim s davno zaboravljenim ljudima, pače najviše s mrtvima. Djetinjstvo, dječačko i školsko doba sasvim su mi prezentni. Pri promatranju ranijih ciljeva i onoga stvarno postignutog u palo mi je u oči da sam u svemu što sam zbilja postigao daleko nadmašio nade i općenite želje mladosti, ali da sam naprotiv od svega onoga što sam si s nakanom stavio u zadaću uspio postići u prosjeku uvijek samo treći dio. Tako će vjerojatno ostati i dalje. Kad bih bio sasvim zdrav tko zna ne bih li tada svoje zadaće protegao do u ono pustolovno? U međuvremenu sam prinuđen pomalo spustiti jedra. Za sljedeće bazelske godine predvidio sam dovršenje nekoliko filologijskih radova… Bude li s njima sve u redu, čeka me nešto leže. Hoćete li se čuditi ako Vam priznam postupno nastalu diferenciju spram Schopenhauerova učenja, koja mi je u svijest stupila gotovo iznenadno. Gotovo u svim općim stavovima ne stojim na njegovoj strani. Već kad sam o Schopenhaueru pisao, opazio sam da sam prešao preko svega što je u njega dogmatično; meni je sve bilo u čovjeku. U međuvremenu je moj ‘um’ bio veoma djelatan time je život ponovno postao za jedan stupanj težim, a teret većim! Kako će se to na koncu izdržati?«
Je li ovdje tako naglašena i jednoznačno pozitivno vrednovana bitna razlika spram Schopenhauera uistinu sadržana već u ovome malom spisu? Ne nalazimo li je mi današnji prije svega u ne baš tako sretno pogođenom i uvjerljivom skraćenju i suženju obuhvatnog Schopenhauerova filozofijskog vidokruga? Odgovor na ta pitanja svakako bi zahtijevao prethodno temeljito propitivanje općenitog odnosa Nietzschea i Schopenhauera, za što bi bilo nužno prije svega podrobno proučiti cjelokupno djelo obojice. Međutim, ovdje prevedeni spis može se bez sumnje čitati i razumijevati i neovisno o tomu, shvati li ga se, kako je rečeno, poglavito kao iznimno dojmljivo Nietzscheovo rano izjašnjenje o tomu što je za njega samog bila i ostala prava i istinska filozofija.
Damir Barbarić
