23. Jul 2009. godine
19:00
EstadiComunald’Aixovall, Andorra la Vella
Referee: Rusmir Mrkovic (Bosnia and Herzegovina)
Santa Kolona(Andora) – Basel(Švajcarska)
1 4
dos Santos 42′(pen.) Streller 12′
Gelabert 15′
Alvarez 40′(a.g.)
Almerares 88′
Guillermo Moreno je sanjao: Kroz šumu hoda, psi koji spavaju u lišću. Nije sam. Čuje iza sebe kako se grane lome. Neko pored njega neljudski krikne: Bježimo. Trči kroz san Guillermo Moreno, trči niz padinu, grane ga šibaju po licu, pogleda nebo – kroz granje vidi mjesec, zlokoban i pun i divan i pomisli da nema nikakve šanse, da će ga stići, da se još nikada, ali nikada, nije desilo da neko umakne. Tako je Guillermo Moreno u snu stao. Niko ga nije jurio. Noć je bila vedra. Veličanstveni mjesec je obasjavao šumu i proplanak. Čuo se žubor potoka. Guillermo je, smiren, pošao ka njemu. Zvuk se pojačavao. Guillermo se probudio. Jedno vrijeme je gledao kako se zavjesa pomjera. Pomislio je: Nešto će se danas desiti. Pomislio je: Ja sam fudbaler.
Silvija Albanel je sanjala kako je izvode na pozornicu, pred desetine kamera i foto-aparata i kako joj je strašno neprijatno. Muškarci koji su bili na bini su se smijali. Kamere su zujale. Pogledala je u svoje bose noge, prsti su joj bili iskrivljeni i ružni. Muškarci su se smijali, jedan od njih je u rukama držao veliko ogledalo. Silvijaje okretala glavu, nije željela da vidi svoj odraz. Zatvorila je, u snu, oči. Želim da odem odavde – pomislila je Silvia Albanel i odmah se probudila. Otvorila je oči, pridigla se i spustila stopala na pod. Alarm na telefonu se uključio. Pogledala je displej. Pisalo je: Utakmica.
Mariano Ruiz je sanjao kako u odijelu i kravati, koje inače nikada ne nosi, leži u travi pored puta, i gleda u nebo. Čuje da blizu prolaze automobili. Zvuk se pojača, a zatim nestane. I onda opet. Čuje dječiji glas koji kaže:
– Mama, neko leži u travi.
Prilaze ljudi, vidi njihova lica kako se naginju i zagledaju ga.
– Da li vam je dobro – pitaju ga.
– Jeste, odgovara – jeste, samo se pomjerite, ne vidim dovoljno nebo od vas.
– Da li vam je dobro – pita ga žena.
– Imali ste nesreću, boli li vas nešto?
– Kakvu nesreću? – pita Mariano Ruiz.
– Nesreću ste imali, vraćali ste se sa utakmice, kamion, motor, nesreća – govorila je žena.
U sledećem kadru svog sna Mariano Ruiz sjeda na motor i startuje ga i potpuno pustim autoputem vozi ogromnom brzinom. Ne nosi kacigu, vjetar mu šiba lice. I u njegovom snu, nestaju i predjeli, i asfaltna traka, i drugi automobili, ostaje samo nebo, Mariano Ruiz vozi kroz nebo i osjeća blaženstvo. Tada, kada mu je bilo najljepše, Mariano Ruiz se budi i pomisli – možda ću danas da poginem.
Ne znam zašto pričam, dosadan sam sigurno svima, a nastavljam kao da riječi imam za milion, tri miliona godina, riječi, oh riječi, koliko ih imam, ko sam ja da imam riječi, sa druge strane, evo na primjer, riječ skolivomit, niko ne zna šta znači, možda ni ja, a tako lako mogu pronaći značenje, od čega smo napravljeni nego od vode, kako se lako prospe voda, kako je lako upije zemlja i onda baciš sjeme i jovo nanovo, san je laža a bog je istina, skolimovit znači da kada neko sanja da vozi motor kroz nebo, ili da ga jure a ne može i ne želi pobjeći ili bosa stopala i iskrivljene prste, da će mu se desiti nešto što će mu promijeniti život za, ajde neka bude 234 stepena, sad na dobro ili loše, ko to može znati, neko izgubi nogu pa kažu mogao je i glavu, dobro je, nekom nedostaje mali prst na desnoj ruci, pa ga žale. Svašta.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
