Dare mo shiranai, igrani, drama, Japan, 2004
REŽIJA: Hirokazu Koreeda
ULOGE:
Yûya
Yagira (Akira Fukushima),
Ayu Kitaura (Kyoko),
Hiei Kimura
(Shigeru),
Momoko Shimizu (Yuki),
Hanae Kan (Saki)
SCENARIJ:
Hirokazu
Koreeda
FOTOGRAFIJA:
Yutaka
Yamazaki
GLAZBA:
Gontiti
MONTAŽA:
Hirokazu
Koreeda
SADRŽAJ:
Samohrana majka Keiko se sa svoje četvero malodobne djece jedne jeseni useli u iznajmljeni tokijski stan. Keiko je nezrela i posve neodgovorna žena stalno opterećena besparicom i ljubavnim problemima, koja brzo mijenja muškarce i kojoj su djeca nepotrebna briga. Keiko sa sigurnošću ne zna tko su očevi djece, od kojih pokušava izvući nešto novca, a zbog besparice jedino starijeg sina, 12-godišnjeg Akiru, novim susjedima predstavi kao svoje jedino dijete, dok njegova brata Shigerua te mlađe sestrice Kyoko i Yuki u stan useljava potajice, skrivene u putnim torbama. Akira je jedino Keikino dijete koje isprva ide u školu, on je dječak zreliji i ozbiljniji od majke, te će preuzeti skrb o bratu i sestrama kada majka, otkrivši da se opet zaljubila, ne po prvi put napusti djecu te ih s nešto ostavljena novca prepusti samima sebi i ulici.
Egzistencijalna drama scenarista i redatelja Hirokazua Koreede, za glavnu ulogu u kojoj je mladi Yûya Yagira 2004. godine nagrađen u Cannesu, donekle je slobodno temeljena na tragičnoj istinitoj priči čije je otkriće 1988. godine potreslo japansku javnost. Djelo koje je nekad hvaljeni dokumentarist Koreeda prema vlastitim riječima pripremao punih 15 godina koncipirano je kao intimna egzistencijalna obiteljska drama s maestralno karakterno-psihološki profiliranim dominantno mladim protagonistima. Riječ je ponajprije o filmu stanja, a ne zbivanja koji imponira polaganim ritmom, promišljenim i minucioznim redateljskim i montažnim rješenjima, pedantnom naracijom, fascinantnim i do najsitnijih detalja elaboriranim vizualnim prosedeom te iznimno temeljitim radom s glumcima. I kad mijenja detalje istinite priče, primjerice tako što većinu zbivanja smješta unutar zidova stana, autor to čini da bi cjelini pridao humanije i intimističkije tonove, koji su dodatno naglašeni velikim brojem krupnih i blizih planova dječjih lica u kontrapunktu s polutotalima i totalima susjedstva i gradskih ulica. Koreeda nikoga ne krivi zbog njegovih postupaka, već niže opservacije o ljudskoj prirodi i životima pojedinaca uvjetovanim teškim okolnostima kojima nisu dorasli.
BOJA, 141′
http://kinotuskanac.hr/movie/nitko-to-ne-zna
