Ako bi neko sumnjao u to da istinsku satiru može da napiše samo duboko
religiozan čovek, neka čita Gogolja. Najveca napetost koju čovek jos može
podneti u spisu: duboka religioznost i lakrdija usmerena prema spolja. Tako je
to bilo kod Sterna, Fransa i Aristofana. Ova napetost je zbunjivala svakoga
– Gogolj je izgubio zdrav razum. Mrtve duše su smeša profetskog karanja na
ivici zdravog razuma i raspomamljene smešne komedije.
Bela Hamvaš
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
(Soročinci, Ukrajina, 31. ožujka 1809. – Moskva, 4. ožujka 1852.)
Nikolaj Vasiljevič Gogolj svjetski je slavan ruski humorist, dramatičar i romanopisac. Iako rođeni Ukrajinac, utemeljitelj je naturalne škole ruskog književnog realizma i kao takav sigurno jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih ruskih pisaca uopće.
Rođen je 31. III 1809. u ukrajinskom selu Soročinci, u Poltavskoj guberniji ondašnjeg Ruskog carstva. Bogati folklor ovog živopisnog seljačkog kraja, kao i njegova kozačka tradicija, uvelike su oblikovali Gogoljevo djetinjstvo. Gogoljeva majka bila je potomak poljske obitelji zemljoposjednika, a otac Vasilij Gogol-Janovski, izvanredno obrazovan pripadnik ruskog gospodskog staleža, direktor i glumac u kućnom kazalištu, te pjesnik i izuzetan pripovjedač.
S tek napunjenih dvanaest godina Gogolj odlazi u Nežin, gdje pohađa gimnaziju. Za školski časopis prvi put se okušava u pisanju poezije i proze, a kao član dramske grupe u predstavama glumi ženske i muške uloge. Po završetku školovanja 1820, odlazi u Petrograd, da bi se pored ostaloga nastavio baviti glumom, ali na audicijama neslavno propada. O svom trošku, pod imenom V. Alov, objavljuje tada narativnu poemu Ganz Kuchelgarten koju je napisao, nadajući se literarnoj slavi, još u Nežinu. Ipak, djelo je i kod kritike i kod publike doživjelo potpuni fijasko. Razočarani je Gogolj, zaklevši se da nikad više neće napisati pjesmu, spalio sve do posljednjeg primjerka, pa se u namjeri da emigrira u Ameriku dokopao luke u Lubecku.
Nakon kraće turneje po Njemačkoj vraća se u Petrograd gdje, ostavši bez novaca, prihvaća slabo plaćeno mjesto činovnika u državnoj upravi (Petrograd je od 1712. do 1918. bio ruski glavni grad). U međuvremenu za časopise piše kratke priče, a inspiraciju crpi iz svog bezbrižnog djetinjstva, očevih priča i fantastičnog ukrajinskog folklora. Osam romantičnih priča u kojima magiku i nadrealnost prošlosti kombinira s realističnim prikazom sadašnjosti, Gogolj 1831. godine objavljuje pod naslovom Večeri na imanju kod Dikanjke. Ovog puta uspjeh nije izostao. Mladi je autor preko noći postao poznat, a među prvim poklonicima dva su velika ruska pjesnika, Aleksandar Puškin i Vasilij Žukovski.
Slijedi drugi dio Večeri iz 1832. godine, te još dvije zbirke pripovjedaka, Mirgorod i Arabeske, kojima Gogolj potvrđuje status velikog majstora kratke priče. Proširujući zanimanje za nevjerojatnu prošlost svojih predaka (prema legendi Gogolji su potomci slavnog kozačkog pukovnika Ostapa Gogolja) na strastveno istraživanje cjelokupne ukrajinske povijesti, Gogolj se osjetio pozvanim pridružiti se petrogradskoj akademskoj zajednici.
Međutim, na mjestu profesora srednjovjekovne povijesti zadržao se jedva godinu dana.
Nakon svega, godine 1835. objavljuje svoju najdužu kratku priču – povijesni roman Taras Buljba, koji pripovijeda upravo o poljsko-kozačkom ratu iz 17. stoljeća.
Slijedi komedija Revizor iz 1836. godine, u kojoj se Gogolj iskazuje kao okrutan a opet izvanredno duhovit satiričar. I dok se bavi korumpiranom provincijskom birokracijom pod carem Nikolajem I., autor u svom najpoznatijem kazališnom komadu publiku kroz gorčinu suza dovodi do urnebesnog smijeha.
Iako je sam car posebnim ukazom dopustio premijeru Revizora, hajka koju su za autorom podigli reakcionarni tisak i moćna činovnička klasa nagnala je Gogolja da se neko vrijeme odmakne od svega, pa je otputovao u Rim. U Rimu je ostao narednih šest godina i u njemu napisao glavninu svojeg kapitalnog djela, romana Mrtve duše. U toj epskoj poemi pisanoj u prozi, kako je Gogolj vidio svoje djelo, čitateljima je ukazao na sveprožimajuću bolest društvenog sistema u carskoj Rusiji poslije napoleonskih ratova. Kao i u dotadašnjim djelima Gogolj je svoju socijalnu kritiku oblikovao kroz apsurd i žestoku satiru, a galeriju nevjerojatnih likova nad kojima svakako strši beskrupulozni prevarant Čičikov, najbolje odlikuje banalnost, trivijalizam i nedostatak bilo kakve duhovnosti.
Kada su 1842. godine objavljene, Mrtve duše požnjele su ogroman uspjeh, a iste su godine mnogi autorovi poklonici dočekali i Gogoljeva sabrana djela.
Među ostalim tu su se našle vrckava komedija Ženidba, i za sva vremena najpoznatija pripovijetka ruske književnosti, Kabanica.
Nakon što je s Mrtvim dušama postavio dijagnozu bolesti ruskog društva, Gogolj je, uvjeren da može ponuditi lijek i odlučan da dovrši svoju Božansku komediju u prozi, počeo pisati ostatak trilogije Mrtve duše. (Ako već objavljene Mrtve duše predstavljaju Pakao, onda bi Čičikovljevo iskupljenje u drugom dijelu bilo Čistilište, a potom bi slijedio Raj).
Desetogodišnji trud da ispuni tešku zadaću iscrpio je Gogolja, a kreativni zanos na kojem je gradio svoj svijet, bespovratno je iscurio iz piščeva pera.
Suočen sa saznanjem da su najbolje stvaralačke godine iza njega, Gogolj je povjerovao da, ako već ne kao umjetnik, onda kao učitelj ili propovjednik može postaviti temelje za opću moralnu obnovu koju je iskreno želio cijelom svijetu.
Na tom tragu 1847. godine završava svoje posljednje dovršeno djelo.
Objava zbirke od trideset i dva teksta samozatajno nazvane Odabrana mjesta iz prepiske s prijateljima preko noći je stvorila nesporazum i kod najvjernije Gogoljeve publike. Oduvijek preosjetljiv na lošu kritiku, pisac se, uvjeren da ga je uz čitatelje napustio i Bog, zaputio na hodočašće u Jeruzalem.
Kada se napokon vratio u Moskvu, u dubokoj duhovnoj krizi okreće se u potpunosti vjerskom misticizmu i dane provodi u društvu svog duhovnog mentora, fanatičnog svećenika oca Matveja Konstantinovskog, koji nad njim prakticira neku vrstu spiritualnog sadizma. Kolika je svećenikova odgovornost za Gogoljevo spaljivanje drugog dijela Mrtvih duša, može se samo nagađati, ali deset dana poslije tog simboličnog čina, točnije 4. ožujka 1852. godine, duševno rastrojeni pisac umire, doslovce se izgladnivši do smrti.
Gogolj je izuzetna pojava među ruskim piscima, s nemjerljivim utjecajem na zaista sve kasnije velike ruske pisce, osobito na Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, te na Iljfa i Petrova, Bulgakova i Nabokova, koji su ga svi izuzetno cijenili i u svojim djelima spominjali. Svojim je fantastičnim i grotesknim djelima ostao jedinstven, a satiričnim i komičnim djelima i motivima odmakao se od ruskog romantizma i postavio temelje velikoj ruskoj književnoj tradiciji.
* * *
Gogoljev satirički roman Mrtve duše među prvim je velikim romanima ruske književnosti. Gogolj ga u podnaslovu naziva “epskom poemom u prozi”, referirajući moguće na Puškina i njegov roman u stihu: od Puškina Gogolj je dobio ideju i za ovo djelo, kao i za dramu Revizor. Roman je po autorovoj zamisli trebao imati tri dijela, po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju: prvi dio, kao pakao, bavi se pokvarenosti, drugi, čistilište, moralnim preobraženjem, dok je treći, raj, trebao biti prikaz sklada i idealne budućnosti, svojevrsno rješenje. No, objavljen je samo prvi dio, a dovršeni drugi dio neposredno pred smrt Gogolj je u duševnom rastrojstvu spalio, pa je sačuvan samo djelomično. Treći dio uopće nije napisan. Većina tumača prvi dio Mrtvih duša smatra gotovom cjelinom.
Roman je isprva objavljen pod naslovom Čičikovljeve pustolovine, jer je autorov naziv bio neprihvatljiv cenzuri i crkvi: naime, duše su vječne i ne mogu biti mrtve.
Gogolj želi žigosati sve što u Rusiji, kako kaže, “ne valja”. Roman počinje dolaskom zagonetnog, ne baš bogatog nižeg plemića Čičikova u neimenovani ruski provincijski grad, čija je jedina ambicija obogatiti se i steći status. On se trudi ostaviti što bolji dojam na gradske uglednike i činovnike. Na um mu pada “genijalna” prevarantska ideja: kreće obilaziti vlastelinska imanja u okolici grada i od njihovih vlasnika kupovati “mrtve duše”. U to su doba naime kmetovi puko vlasništvo svojih gospodara koje se može kupovati i prodavati, pa i založiti. Vlastelini na svoje kmetove državi plaćaju porez, koji se temelji na popisu stanovništva. Kako se popisi provode neredovito, porez se plaća i na kmetove koji su u međuvremenu umrli. Čičikov takve mrtve kmetove, popise imena, kupuje za sitniš od vlastelina koji mu ih prodaju da se riješe porezne obaveze. Čičikovljev je cilj na takav način “napuhati” vlastito fiktivno bogatstvo, jer ono se mjeri brojem “duša” koje neki vlastelin posjeduje, kako bi mrtve kmetove koje posjeduje na papiru iskoristio kao pokriće za zajam i tako se obogatio i uspeo na društvenoj ljestvici.
Priča je groteskna, nestvarna, apsurdna, ali takve stvari doista su se u carskoj Rusiji ranog 19. stoljeća događale. U toj svojoj “avanturi”, koja se ipak ne odvija onako jednostavno kako bi se očekivalo, Čičikov nailazi na nepovjerenje i sumnjičavost kako vlastelina koji mu mrtve duše prodaju, tako i gradskih činovnika. Likovi koje susreće utjelovljenja su raznih mana poput škrtosti, pohlepe, gluposti, sebičnosti, potkupljivosti: Manilov, Sobakevič, Korobočka, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i drugi postali su, ne samo u Rusiji, tipovi pojedinih mana. Mrtve duše su i metafora: premda trguje mrtvima, Čičikov i korumpirana, pokvarena elita pravi su živi mrtvaci.
Najkomentiraniji dio romana, ulomak o trojki, tradicionalnoj ruskoj kočiji, kojim prvi dio romana završava, Gogoljeva je oda Rusiji koja je postala svojevrsni simbol i kulturna ikona.
Urnebesna satira kakvom se Gogolj predstavio u svojim novelama romanom Mrtve duše podignuta je na novu, višu razinu. Zbivanja su na rubu nadrealnog, premda ovim djelom Gogolj ne prelazi granicu fantastičnog. Iako jedna smiješna situacija slijedi drugu, u nizu epizoda koje su kao u pikarskom romanu prividno nepovezane, Gogoljev smijeh je “trpki smijeh”, kako ga naziva Branimir Donat, jer je prikazana stvarnost zapravo na rubu tragedije.
Tekst je priređen prema izdanju:
Nikolaj Vaslijevič Gogolj: Sabrana djela, treća knjiga (Mrve duše, Njevski prospekt, Luđakovi zapisci), preveo Iso Velikanović, Naklada akad. knjižare L. Hartmana, Zagreb, 1917. Prijevod redigirao: Zvonimir Bulaja
Zadatak je da se spase
stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta.
Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige,
uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje,
ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca,
nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu
prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se
nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč
pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa
sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi
izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili
pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona
jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini
sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod
Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su
naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset,
eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi
ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju
za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.
Bela Hamvaš
