Koliko god se trudio,
da zaobilaznim putevima idem,
da sačuvam mir,
stres je uvijek tu,
kao buva,
iskoči iz nekog ćoška.
E danas vala nećeš.
Zauzmem neki zen položaj,
I slušam kišu kako tiho pjeva.
Slušam lišće kako opada.
Slušam potok kako žubori,
Slušam vrapce kako se svađaju,
Slušam cvijeće kako otvara latice,
Slušam sunce kako namiguje.
Slušam kaput kako izlazi iz mode.
Slušam, slušam, slušam…
A zatim muk.
Pa načisto odlijepim od tišine.
Napunim sebi čašu vina,
naložim vatru….
Pa nek je i ničega dovoljno,
sakupim ono svega po malo,
od lijepih uspomena,
i sjećanja na drage ljude,
napravim jastuk,
podignem noge,
napsujem se majke životu.
I, nirvana…
Luka Vlahović
