Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije
„Male su šanse da čovječanstvo izbjegne novo masovno razaranje“
S Noamom Chomskim, autorom knjige „Tko vlada svijetom?“, mailom smo razgovarali o ključnim kreatorima svjetske politike i glavnim prijetnjama uništenju ljudske vrste – nuklearnom ratu i ekološkoj katastrofi.
Noam Chomsky prema mnogima vodeći je intelektualac današnjice. Lingvist, predavač, pisac, politički aktivist, profesor emeritus lingvistike i filozofije na MIT-u u prosincu prošle godine proslavio je 88. rođendan, ali i dalje neumorno radi, predaje, daje intervjue i piše. Autor je niza radova iz lingvistike, filozofije i politike te je dao nemjerljiv doprinos tim područjima. Među njegovim su najtraženijim knjigama s područja politike Promašene države, Sustavi moći te međunarodni bestseler Hegemonija ili opstanak.
U posljednjoj knjizi Tko vlada svijetom? u izdanju Naklade Ljevak nudi uvid u postupke glavnih kreatora svjetske politike s naglaskom na hegemoniju SAD-a i pad njezine moći. Analizira američku vanjsku politiku, međunarodne odnose, uzroke slabljenja američke moći tijekom povijesti, raspodjelu moći u današnjem svijetu te posljedice koje će imati u ne tako dalekoj budućnosti. Radi se o polemičnom tekstu u kojem ne nedostaje kritike američkih postupaka, posebice u politici i vojnim intervencijama te upozorenja na stvarne posljedice koje prijete čitavom čovječanstvu ako uskoro ne dođe do promjena.
Budući da su u knjizi otvorena brojna pitanja o kojima smo željeli dobiti dublji uvid, autora smo kontaktirali mailom. Vrlo brzo nam je odgovorio na upite uz ispriku što su, zbog preplavljenosti mailovima, odgovori malo kraći.
Na kompleksno pitanje iz naslova Chomksy ne daje jednoznačan odgovor. Moć SAD-a slabi, ali i dalje toj zemlji nitko ne može konkurirati za globalnu hegemoniju. Američka je moć, prema Chomskom, bila na vrhuncu nakon Drugog svjetskog rata nakon čega je uslijedio njezin pad. Podrobno analizirajući smanjenje američke moći, autor iznosi široj javnosti poznate i manje poznate povijesne događaje te zločine u kojima je sudjelovao SAD, od kojih su neki rezultirali kršenjem ljudskih prava i demokratskih načela u raznim dijelovima svijeta:
– Praktički je svaki veliki zločin – Vijetnam, Irak, itd. – gotovo bez iznimke opisan u najgorem slučaju kao „zabluda“, „glupe stvari“ – kao što je Obama rekao, što je dočekano s velikim pljeskom liberalnih intelektualaca. To se neprestano ponavlja s posljedicama koje su ogromne u smislu utjecaja na politiku. – rekao nam je Chomsky.
Iako umanjene moći, SAD je još uvijek najmoćnija država na svijetu. No i preraspodjela moći također može imati dalekosežne posljedice. U tome kontekstu autor navodi dvije glavne prijetnje čovječanstvu, odnosno najveće opasnosti za njegovo totalno uništenje – nuklearni rat i ekološku katastrofu. Ako se nešto ne poduzme, može biti prekasno, jer kako u knjizi navodi Chomsky:
– 6. kolovoza 1945. prvi je dan odbrojavanja do nečega što bi mogao biti neslavan kraj ove neobične vrste koja je stekla dovoljno inteligencije da otkrije djelotvoran način za vlastito uništenje. –
Razgovarajući o prijetnjama čovječanstvu, Chomsky nas je vrlo otvoreno i bez lažne nade upozorio na ozbiljnost situacije uz jasnu poruku:
– Šanse da izbjegnemo masovno uništenje od dvaju problema koji prijete opstanku naše vrste nisu velike. –
Chomsky se zapravo čudi što je nuklearni rat dosad svaki put izbjegnut. Smatra da smo u stalnoj opasnosti od njegova izbijanja dokle god se podrazumijeva da SAD ima pravo na vlasništvo nad većim dijelom svijeta. Također upućuje kritiku američkom društvu koje uporno uništava prirodu radi vlastite zarade. Njima suprotstavlja autohtona plemenska društva koja se žestoko protive uništavanju prirodnih resursa. S druge se strane među stanovništvom vodećih svjetskih zemalja javila ravnodušnost na takvo stanje stvari. Pojedinci smatraju da ne mogu izazvati promjene, stoga se i ne trude glasovati. Chomsky izbore naziva kazališnom predstavom koju režira sektor odnosa s javnošću te navodi da je propadanje demokracije prisutno ne samo u SAD-u nego i u Europi jer, kako kaže:
– Odluke o presudnim pitanjima prebacuju se u nadležnost briselske birokracije i financijskih interesnih krugova koje ona u najvećoj mjeri predstavlja. –
Chomsky vjeruje da još uvijek ima mjesta za promjene. No imajući u vidu događaje koji su se zbili nakon izlaska knjige, posebice one u SAD-u, upitali smo ga zadržava li i dalje takvo pozitivno mišljenje.
– Ti događaji smanjuju izglede, ali ne signaliziraju kraj. – kratko zaključuje Chomsky.
Izravno, odlučno, energično i bez zadrške Chomsky u knjizi Tko vlada svijetom? daje drugačiji pogled na današnje stanje u svijetu iznoseći pred čitatelja mnoštvo primjera i novih saznanja od kojih će vas neki iznenaditi i vrlo vjerojatno šokirati. U svakom slučaju, čitanje vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima i pasivnima. Neka vas na djelovanje potakne i savjet koji nam je Chomsky dao na kraju razgovora i njegovo čvrsto uvjerenje da su pozitivne promjene moguće:
– Ljudima je stalo ako smatraju da ono što rade, odnosno da njihovi postupci mogu utjecati na razvoj događaja – i mogu. To je najbolji savjet za sve, ne samo za mlade. –
http://studentski.hr/vijesti/svijet/male-su-sanse-da-covjecanstvo-izbjegne-novo-masovno-razaranje
Čomski: Amerika vlada svetom? Da li je baš tako?
Suočene sa izazovima sa svih strana, Sjedinjene Američke Države gube vodeću poziciju na međunarodnoj sceni, piše američki filozof i istoričar Noam Čomski u eseju objavljenom na sajtu “Tom Dispeč”.
Prema rečima Čomskog, pitanje ko vlada svetom odmah izaziva nekoliko razloga za zabrinutost SAD – od hladnog rata do borbe protiv međunarodnog terorizma, prenosi Sputnjik.
On se poziva na teoriju koju je objavio glavni komentator za međunarodne odnose “Fajnenšel tajmsa” Gideon Rahman, koji je pisao da je nakon hladnog rata moć oružanih snaga postala ključna za međunarodnu politiku SAD.
To je posebno aktuelno u tri regiona – u istočnoj Aziji, gde se američka Ratna mornarica odnosi prema Južnom kineskom moru kao prema “američkom jezeru”, u Evropi, gde je na snazi NATO, i na Bliskom istoku.
U svakom od ovih regiona “poredak bezbednosti” koji su postavile SAD stavljen je pred izazov, pa je fundamentalno pitanje međunarodne politike, prema rečima Čomskog, sledeće: može li Vašington da prizna pravo drugih država na sopstvene zone uticaja?
Između ostalog, Čomski se osvrće na sukob Rusije i NATO-a koji sazreva u Istočnoj Evropi. Vašington smatra da je širenje vojne alijanse blagotvorno, dok Rusija ima sve osnove za zabrinutost ovim povodom, piše on.
Čomski se poziva na rad stručnjaka za Rusiju, Ričarda Sakvija, koji je naveo da izvori sadašnje krize u odnosima Rusije i NATO-a sežu čak do raspada SSSR-a. On podseća da su tada postojale dve koncepcije ujedinjenja zemalja.
Jedna od njih je vezana za širenje Evrope, u centru kojem je trebalo da se nalazi Evropska unija, koja bi se pripajala evroatlantskoj zajednici.
Druga koncepcija je vezana za ujedinjenje zemalja u “veliku kontinentalnu Evropu” koja bi se prostirala od Lisabona do Vladivostoka.
Na Zapadu, koji je raspad SSSR-a i dalje urušavanje Rusije smatrao trijumfom, prema poslednjoj koncepciji odnosili su sa “ljubaznim prezirom”, smatrajući to samo izgovorom za preporod “velike Rusije”.
Umesto nje, Zapad se okrenuo prvoj i brzo počeo širenje NATO-a na istok početkom 1990-ih.
Tokom 2000-ih godina, druga koncepcija se ponovo pojavila na dnevnom redu, kako je Rusija napredovala. Na geopolitičko ujedinjenje “velike Evrope” pozvao je lično Vladimir Putin, podsetio je Čomski.
Zapad je, međutim, i tada nastavio da širi NATO, proglasivši potpuno novu misiju koja je omogućila organizaciji da postane “globalna”.
Težnju vojne alijanse da u svoje redove uključi Ukrajinu i Gruziju ruski predsednik je shvatio kao direktnu pretnju po svoju državu i, prema rečima stručnjaka za međunarodne odnose Džona Miršmajera, Vašington bi trebalo da se odnosi prema Putinovoj logici sa razumevanjem.
Perspektivu stupanja Ukrajine i Gruzije u NATO Čomski je uporedio sa situacijom u kojoj bi Meksiko i Kanada razmatrali mogućnost pridruživanja Varšavskom paktu.
“Nije potrebno pitati kako bi Sjedinjene Države reagovale kada bi se zemlje Latinske Amerike pridružile Varšavskom paktu, kada bi i Meksiko i Kanada razmišljali o ovoj varijanti”, piše on.
Prema njegovim rečima, čak i nagoveštaj ovakvog razvoja događbnaja CIA bi “maksimalno oštro” prekinula.
Čomski navodi da Amerika ne mora pozitivno da ocenjuje Putinove motive da bi razumela njegovu logiku, umesto što “sipa prokletstva”. Sa njegove tačke gledišta, to razumevanje je posebno važno jer su “ulozi previše visoki, bukvalno se radi o pitanju preživljavanja”.
