Točka na Nobela
Sezona Nobela je iza nas, a Jon Olav Fosse novo je ime u registru svjetske književnosti. Iznenađenja nije bilo ni među poznavateljima književnosti, kako se to kaže, ni među kladioničarima. Nobelova nagrada za književnost otišla je u Norvešku, preobraćeniku na katoličanstvo, škrtom na točkama. Što nam to govori? Što iz toga možemo zaključiti, osim činjenice da se najuglednije književno priznanje ne dobiva zahvaljujući broju točaka na kraju rečenica te da se vrlo brzo nakon Boba Dylana na listi našao još jedan (bivši ili aktivni) konvertit? Kakvu to književnost visoki svećenici svjetskog literarnog panteona sanjaju na sjeveru Evrope?
U “Drugom imenu: Septologiji I. – II.” (2019., hrvatsko izdanje listopad 2023., prijevod Munib Delalić, Naklada Ljevak), prvom tomu romana u sedam nastavaka i tri sveska, interpunkcijski znak točke ne pojavljuje se nigdje u tekstu, kroz svih njegovih solidnih tristo i pedeset stranica, a nema ga ni na samom kraju romana. Ponegdje na krajevima rečenica može se vidjeti upitnik, najčešće u sklopu dijaloga, ili pokoji uskličnik kao znak uzbuđenja, u molitvama se pojavljuje točka sa zarezom, no rečenica je u pravilu jedna i jedinstvena, odvojena tek znakom zareza. Ritam rečenice je čvrst i pravilan, mogu se jasno vidjeti mjesta na kojima bi trebala stajati točka, a povremeno se javlja i pomisao da je možda upravo tamo i stajala.
Nešto govori – da, ovdje je bila točka, da, i na ovom mjestu je stajala točka: Jon Fosse je ispisao roman s točkama, ali zatim ih posebnim programom za uklanjanje točaka jednim klikom sve izbrisao. I sada ih više nema. Točka stoji na početku knjige, u citatu iz Otkrivenja, i na kraju, u bilješci o prevoditelju Munibu Delaliću. Ona se nalazi uz rimske brojeve nastavaka, I. i II., ali ne i u romanu. Nešto u vezi s time pada na pamet. Točka je Bog, odsutan Bog, odvojen od teksta. Bog koji se nalazi negdje izvan samih fizičkih granica romana.
U “Drugom imenu” taj se udaljeni Bog ne pojavljuje. Nema ga na kraju prvog nastavka, nema ga na kraju drugog nastavka. Ako je roman svijet, “Drugo ime” je svijet vjernika u kojem se Bog ne pojavljuje. Vjernici mu se obraćaju, vjernici mu se mole, zavlače ruke “ispod džempera”, podižu tako krunicu “preko glave”, traže u molitvi “tišinu”, ali Bog je ugasla zvijezda. Točke nema. Bog je “odvojen od stvorenog… on je izvan prostora i vremena… on je ništa”.
I tako tražimo točku u tekstu. A prvu točku u romanima Jona Fossea prevedenima na hrvatski pronaći ćemo tek u romanu “Jutro i večer” (2000., hrvatsko izdanje ožujak 2023., prijevod Vesna Salomonsen, Naklada Ljevak). Tamo na trinaestoj stranici ovako stoji: “Da, postoji Bog, razmišlja Olai.” Točka. “Ali on je jako daleko i jako blizu.” Točka. “I nije ni sveznajući ni svemoćan.” Točka. Tamo gdje se potvrđuje postojanje Boga, tamo se pojavljuje i točka. “Drugo ime” i “Jutro i večer” takve su knjige. Romani odsutne, udaljene točke. Kada je nema, ona je jako daleko. Kada se pojavi, jako je blizu. Baš kao i Fosseov Bog.
Fosseov put do Boga vodio je kroz probleme s alkoholom. Jon Olav rođen je 1959. u Haugesundu u Norveškoj, u obitelji kvekera i luteranskih pijetista. U tinejdžerskim godinama rock gitarist, pod utjecajem komunizma i hipi pokreta; u dvadesetima pisac pod utjecajem Tarjeija Vesaasa, Georga Trakla i Thomasa Bernharda. Prvi roman objavio je 1983. (“Crveno, crno”) debitirajući u nježnim godinama uz niz loših kritika. Sveukupno je objavio sedamdesetak romana, drama, knjiga eseja, knjiga za djecu i zbirki poezije. Početkom nultih pojavio se na listi “100 živućih genija” pod brojem 83. Početkom dvadesetih pojavio se kao finalist nagrade Booker International (“Novo ime: Septologija VI. – VII.”). No put u književnost bio je nešto duži i vijugaviji od svega toga. Do 2012. deklarirao se kao ateist. Između 2012. i 2013. preobratio se na katoličanstvo i nakon dugogodišnjih problema s alkoholom otišao u kliniku za odvikavanje.
Otkriće vjere i odsustvo točke čine se dubinski povezanima. Točka je nestala iz Fosseova teksta vrlo rano, još kad se izjašnjavao kao ateist. No kako se preobraćenje povezuje s odvikavanjem, tako se točka i njeno odsustvo povezuju s Bogom. Fosseu je Bog osobno iskustvo, u mnogočemu bliže zenu i konceptu “ništavila” nego kršćanstvu. Kao ateisti o izostanku paruzije ne možemo razgovarati, kao čitatelji i mistici teksta odsustvo točke ozbiljno doživljavamo, pa nadalje govorimo o odsustvu Točke, a ne o odsustvu Boga.
U “Drugom imenu” preobraćenik Asle živi u blizini alkoholičara Aslea. Obojica se isto zovu, obojica su slikari, nose crne duge kapute, a sijedu i prorijeđenu kosu kao i Fosse vežu gumicom u “samurajski” rep. Asle promatra sliku na kojoj se dvije crte križaju i pomišlja kako je Asle, je li dobro? Tko je taj drugi Asle? Što su crte? Je li linija ljudski život, koji nikada nije usporedan i paralelan s drugim životima, već se uvijek spaja i križa s drugim linijama?
Zdravi Asle ima svoju sjenu, bolesnog Aslea. Imao je i ženu, pokojnu Ales, a sada ima susjeda, ribara Åsleika kojem poklanja slike, dok mu Åsleik donosi ribu i sušeno meso i traktorom čisti snijeg na prilaznom putu. Sve su to linije koje se spajaju, a sva imena počinju s A. Da, bolesni Asle je sjena zdravog Aslea. On je ono što bi Asle bio da nije pronašao vjeru, znanje o Bogu i prestao piti. I da, svi životi se međusobno spajaju: Aslea i Ales, Aslea i Åsleika, ribarove sestre Guro, što je rijetko ime, i žene po imenu Guro koju Asle susreće u gradu kada odluči pomoći Asleu. Da, ljudski životi nisu paralelne linije. I nije čudno što i prvi i drugi nastavak “Drugog imena” započinju promatranjem slike na kojoj se dvije crte, ljubičasta i smeđa, na jednom mjestu križaju, miješajući svoje boje – slike koju Asle smatra onakvom kakva bi trebala biti, gotovom i završenom.
Točke i crte Morseovi su znakovi. Tekst ispisuje odsutna točka i crte koje se dodiruju i križaju. Fosse nam “Septologiju” telegrafira. To bi trebalo biti jasno. Sjedi za velikim monitorom, pri ruci mu je pametni telefon, dok nam u Wordu kucka crtice i točkice. Da, tako to izgleda. Ili možda ipak ne? Možda nešto nedostaje? Odsustvo točke u neprekinutoj rečenici pretvara se u ritmički, unutarnji glas koji nas vodi kroz tekst. Paralelne linije odvojeni su životi koji nikada nisu paralelni i uvijek imaju svoju točku križanja. Sve se spaja i sve se povezuje. Rečenica je ispisana u formi neprekinutog kruga. Ljudski životi ciklusi su rođenja i smrti (“Jutro i večer”), djetinjstva i starosti, povezani dvojnicima, aliteracijskim i asonancijskim imenima. Je li “Septologija” Morseovo pismo? Ili igra “križića i kružića”, linija i krugova? Kako god. Tekst je šifra, istovjetna šifri svijeta, istovjetna šifri odsutne Točke. Fosse igra “križić-kružić” s Točkom. Morseovim pismom igra “križić-kružić” s arhitektima književnog kanona.
Nobel je otišao trostrukom, četverostrukom i peterostrukom manjincu. Katoliku u zemlji agnostika protestantske tradicije; uz to još i katoliku-komunistu. Govorniku i piscu nynorsk jezika u zemlji većinskog bokmåla, književnog norveškog jezika. Dramatičaru koji je prestao pisati drame i počeo ponovo pisati poeziju i romane kada je kao dramatičar postao previše hvaljen. Piscu koji sluša samo sebe, nikad druge, koji slijedi svoj unutarnji glas i svoju viziju. I da, ne zaboravimo, liječenom alkoholičaru, što je uvijek žig, trajna stigma marginalca i triple loosera.
Djelitelji Nobela to znaju. Kao što znaju gdje će se i kada pojaviti točke. Jer točke će se sigurno pojaviti u sljedećim nastavcima “Septologije”. Moraju, takva je logika. Nije se Jon Fosse odrekao točke da je u jednom trenutku ne bi iskoristio, onako kako je to učinio u romanu “Jutro i večer”. Točke će se pojaviti, i bit će to velik trenutak, najuzbudljiviji dio čitateljske godine. Taj trenutak u ovom dijelu svijeta još čekamo. U međuvremenu je “Septologija” završena. A kako je Fosse završio “Septologiju”, tako su visoki svećenici sa sjevera odlučili da Nobel ide upravo njemu. I to je dobra vijest. Loša vijest je da Knausgård nikada neće dobiti Nobela. Neće Nobel otići još jednom u Norvešku, neće ga nakon učitelja spisateljske akademije dobiti i učenik spisateljske akademije.
Ali da, Fosse i Nobel, dobra je to vijest.
Dragan Jurak
