„O kako je pusta mladost koja nije otkrila Antona Pavlovića Čehova! Do uha njegovog junaka vjetar donosi riječi volim te iako nismo sigurni da li je krupnu riječ izgovorila ona u koju je on bio zaljubljen, tek riječ nošena vjetrom postala je simbol ljubavi. Šta bi bilo da nam dušu nisu preplavile Tolstojeve rečenice u kojima je svjetlost padala i na najsitniji detalj! Znali smo boju dugmeta na mundiru Vronskog, a lik Ane Karenjine je bio jasniji od upečatljive glumice na filmskom platnu. Sve to, dok nas je vodio stranicama gde smo bili grejani plemenitim odmah zatim talasima svirepe ljudske osjećajnosti, a tek unda u sjeni tako krupnih riječi razvijao je zaplete snažne i moderne.
Da nije bilo Bulgakova kako bi osjetili apsurd i paradoks. Malo je vremena da se nabroje svi pisci koji su ako ne jednaki, ali ne manje važni, bez kojih „pismeni“ nije mogao da nastane.
Da nije sve izgubljeno, a nikada nije sve izgubljeno, potvrdjuju nam pojave koje kao usamljene zastave u pustinji mašu i potvrdjuju nam da ima „pismenih“ samo su nam sklonjeni s očiju! Stisnuti između hiljadu informatičkih čuda, jutjubova, rijaliti šoua ali i odredjeni političkom korektnosti najnovijom verzijom globalne autocenzure. Potpisnik ovih redova vjeruje da tih zastava ima i više nego što verujemo, nekad se i rukujemo sa njima a ne znamo da su to oni. Nikada nije bilo ovoliko knjiga, nikada čovek nije imao pristup ovolikoj gomili ispisanih stranica i nikada nije bilo manje pismenih“…
EMIR KUSTURICA (Slovo o „Pismenim“)
„O ONIMA KOJI SU HTJELI SPAVATI, NE ZBOG UMORA, NEGO ZBOG NOSTALGIJE ZA SNOVIMA“
Semiologija je, prema lingvisti Ferdinandu de Sosiru, znanost o znakovima. Prema kognitivnoj lingvistici jezik odražava sheme misli. Sama semiologija nije istovjetna lingvistici, jer je lingvistički jezik samo jedan od sistema znakova, a semiologija se bavi svim sistemima znakova, a ne samo lingvistikom. Osnovna Sosirova distinkcija je ona između znaka i označenog. Označitelj, ili akustična slika, je psihološki odraz zvuka, a označeno je čovjekov pojam o toj stvari, pa je prema tome znak kombinacija pojma i akustične slike. Muzika i književnost su najsrodnije umjetnosti, jer obje posjeduju svoj ustroj u znakovima, pa su prema tome šifrirane umjetnosti. Za razliku od slikarstva ili nekih drugih umjetnosti, književnost je uvjetovana lingvistikom a muzika notnim sistemom. U oba slučaja se radi o sistemima znakova, kojima se bavi semiologija Ferdinanda de Sosira. Uzmimo kao primjer pojam „nostalgija“. Ta tema može imati svoju kompoziciju i kao književno djelo podjednako onako kao i muzičko djelo. S treće strane i film može na svoj način razviti kompoziciju te teme. Dovoljno je prisjetiti se filma „Nostalgija“, Andreja Tarkovskog. Protagonist tog filma je ruski pjesnik koji hodočasti Italiju stopama starih ruskih pjesnika, u potrazi za izgubljenim vremenom. Naime, on ima nostalgičan osjećaj prema pred-tehnološkim vremenima, kada je čovjek još uvijek imao svoj duhovni integritet. Tu njegovu potragu simbolizira nijemo koračanje u nekom napuštenom hangaru sa svijećom u ruci. Taj apsurdni put od zida do zida, uz pokušaj da održi plamen svijeće, podrazumijeva održavanje života sa duhovnim, moralnim integritetom. Ambijent modernosti čovjeka remeti, pa stoga on nije u stanju da korača sa stalno živim plamenom svijeće. Kada je muzika u pitanju, postoji jedan francuski kompozitor, koji je pokušao da komponuje simfoniju izgubljenog Pariza. To je Erik Satie. Njegove kompozicije „Gnossienne“, „Gymnopedie“ i druge znače i njegovu nostalgičnu potragu za slojevima grada koji iščezavaju. Kada je riječ o filmu „Nostalgija“, koji slikama priča priče, u pitanju je narativno komponovanje teme „nostalgija“, kao što je u slučaju kompozicija Erika Satie-a ta tema obrađena kroz muziku. U pitanju su dva različita sustava znakova, koji istoj temi mogu podariti posebno duhovno postojanje. Po teoriji semiologije bismo zapazili da je nostalgija nadređeni pojam, koji je po svojoj prirodi van-znakovan, jer je prije svega vezan za pojam temporalnosti. Vrijeme je više stvar fizike, nego nekog znakovnog sustava. Ali kao dva znakovna sustava, oni na različit način mogu rekonstruirati temu „nostalgije“. Muzika često poseže sa simboličkim potencijalima poezije i jezika. Najbolji je primjer da se dobar dio muzičke umjetnosti zasniva na kombinaciji teksta i muzike, pri čemu muzika daje ritam i takt pjesničkoj recitaciji i pjevanju. Najvrijednije što iz tog saveza muzika dobija jeste sposobnost jezika da formira akustične slike, jer je u slučaju jezika taj proces dosta jednostavniji. To dolazi otuda što jezik ima već formirane korelacije između označitelja i označenog. Međutim, Erik Satie u svojim klasičnim kompozicijama na klaviru konstruira pojam „nostalgije“ bez pomoći jezika, i njenih slikovnih i simboličkih potencijala. Muzika unutar svog notnog sistema to može ostvariti, samo što je onda posao dosta složeniji, i zahtijeva mnogo veće muzičko umijeće. Takva umjetnost prije svega polazi za rukom kompozitorima klasične muzike. U današnjem vremenu je poznat francuski radio „Nostalgie“. Programska shema tog radija je prezentacija šansona i drugih muzičkih žanrova koji pripadaju prohujalom vremenu ili vremenu koje nestaje. Kao što rekoh, programska shema tog radija je zasnovana na pojmu „nostalgije“. Ali to nije nostalgija sama po sebi. Nostalgija kao pojam nije vezana isključivo za potragu za izgubljenim vremenom, nego za emociju koja prati takva duševna propitivanja. Potraga za izgubljenim vremenom može imati i druge pratioce, a nostalgija je samo jedna od pratećih emocija, koje idu uz takvu potragu. Stoga, repertoar radija „Nostalgie“ i nije bio isključivo vezan na nostalgiju, u vremenu kad je ta muzika nastajala, ali pošto ona pripada (najčešće) šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, protokom vremena i njegovim iščezavanjem, postala je prije svega stvar nostalgije. To samo govori da se radi o psihološkoj igri koja je vezana za pojam temporalnosti. Čista nostalgija je prije svega emocija. U literaturi ima obilje primjera. To je recimo literarna emocija koja prožima ciklus romana „U traganju za izgubljenim vremenom“, Marsela Prusta. Prema M. Prustu, svaki se život sastoji od smjenjivanja, umiranja i rađanja naših brojnih “ja”. Umiranje jednog našeg “ja” ne podrazumijeva završen čin, kao ni kod Bergsona otkucaj klatna, nego se nešto od tog “ja” prenosi u sljedeće, da bi na kraju, kada pripovjedač u “Pronađenom vremenu” leži u samrtničkoj postelji sva ta brojna “ja” bila prisutna u njemu, kako kaže Bergson, prožimajući se i sjedinjujući se među sobom. Naš protekli život, koji je sadržan u našim sjećanjima, nije onakav kakav je bio dok smo ga proživljavali. Prustovi romani su jedan čitav život koji je pohranjen u sjećanjima, a to znači da takav život ima posebnu strukturu. U kolikoj je mjeri to istinito, najbolje govori sljedeći citat iz Prustovog “Pronađenog vremena”:
„Čuđenje koje u meni izazvaše te riječi i užitak koji mi pružiše zamijenila je veoma brzo, dok je gospođa de Saint-Loup otišla u jedan drugi salon, misao o prohujalom Vremenu na koju me također upućivala, na svoj način, gospođica de Saint-Loup iako je još nisam ni vidio. Zar nije ona, uostalom kao i većina bića, ono što su u šumi kružna raskšća u kojima se sastaju putovi što vode, kao i naš život, iz najrazličitijih pravaca? Bezbrojni bijahu putovi koji su dopirali do gospođice de Saint-Loup i koji su se širili oko nje. Ponajprije su se u njoj stjecala ona dva velika puta kojima sam se toliko šetao i toliko sanjao – po njezinu ocu, Robertu de Saint-Loupu, put prema Guermantesu, po Gilbereti, njezinoj majci, put prema Mesegliseu koji bijaše put k Swannu. Preko djevojčine majke i Champs-Elyseesa jedan me vodio k Swannu, k mojim večerima u Combrayu, k putu u Meseglise; preko njezina oca, drugi me je vodio prema poslijepodnevima u Balbecu gdje sam se pokraj osunčana mora opet sastajao s njim. Ali su se između ta dva puta već javljali poprečni jer sam u onaj zbiljski Balbec, u kojemu sam upoznao Saint-Loupa, dobrim dijelom želio poći zbog onoga što mi je Swann pričao o crkvama, osobito perzijskoj crkvi, a s druge strane, preko Roberta de Saint-Loupa, nećaka vojvotkinje de Guermantes, ponovo sam tu povezao, u Combrayu, put prema Guermantesu.“
U nastavku pripovjedač i dalje nabraja „sporedne putove“, ali na osnovu navedenog se sasvim dobro može objasniti istovjetnost vremena i identiteta kod Marsela Prusta. Čak i sam pripovjedač naglašava vezu između osobe koja je u njemu aktivirala sjećanje i vremena koje je prohujalo. Čak to Vrijeme naglašava početnim slovom. Svi ti putevi o kojima govori, glavni i sporedni, jesu u stvari osnove njegovog identiteta. Kada govori o vremenu za kojim traga, on istovremeno govori o vlastitome identitetu. A na čemu se zasniva spomenuto traganje za vremenom ili identitetom? Zasniva se na unutrašnjem putovanju. Iz toga razloga pripovjedač na jednome mjestu govori kako sjećanja plove po njegovoj svijesti kao brodovi. Književnost itekako umije da koristi simboličku slojevitost znakovnog sistema samoga jezika. Evo jednog primjera: prije nekog vremena se pojavila zbirka poezije pod nazivom „Angleter“. Međutim, „Angleter“ je i naziv hotela u kojem se ubio pjesnik Sergej Jesenjin. Naravno, znamo da je Englez na francuskom jeziku – Angleter. Ali u svakom navedenom primjeru ta riječ oko sebe okuplja jedan zaseban simbolički univerzum. Čovjek je višedimenzionalno biće. Francuzi bi rekli – ne postoji samo jedan život u životu („Il nꞌy a pas quꞌune vie dans la vie“). Ma koliko vješt bio, niti jedan čovjek ne može tokom svog života proživjeti samo jedan život. Oni koji su skloni ironiji bi rekli da nije pravo pitanje ima li života nakon smrti, nego ima li života prije smrti. Supstanca života kao da je iscurila iz suvremene egzistencije. Uzgred da pomenem, Semezdin (Mehmedinović) je svoju najnoviju knjigu naslovio „Stotinu malih smrti“. Unutar jednog života iščezne par života, i nekoliko odjeka prohujalih života. To je dobro poznato, a baš je to mjesto za rađanje nostalgije. Književnost je dobro upućena sa svim tim složenim odnosima „izviranja“ i „poniranja“ životnih tokova. Tako da nam niko ne može garantirati cjelokupni život. Postoje mjesta gdje se vrijeme pretvara u onaj Borgesov „Vrt sa stazama što se račvaju“. To je mjesto preloma. Procesi prevođenja i igra prožimanja su osnova svakog sistema, svake duhovne dimenzije. Viktor Igo i Marsel Prust su u svoje romane integrirali čitave male eseje o arhitekturi i drugim umjetnostima. Kao ilustracija za kompozicije Erika Satie-a na internetu su korištene umjetničke slike starog Pariza. Semiotika izučava znakovne sustave, ali je igra prožimanja i razmjene elemenata među njima stalna, jer niti jedan pojedinačni sustav ne može do kraja da obuhvati punu složenost čovjekovog života. Međutim, tako stoje stvari na polju identiteta. U prostoru unutrašnjih refleksija, problem je mjesto loma, koji prati moderno tehnološko vrijeme. To je razlog zašto junak filma „Nostalgija“, Andreja Tarkovskog, ne može da sačuva „živ“ plamen svijeće, to jest zašto ne može da prođe kroz život a da sačuva duhovni integritet. Na kraju filma se čovjek, koji je pokušao da zaštiti svoje bližnje tako što će ih zatvoriti u kući i izolirati od svijeta, javno spaljuje na gradskom trgu. Taj očajnički pokušaj izolacije je isto tako bio bezuspješan. Na tim mjestima gdje jedno vrijeme doživljava preobražaj, gdje se formira zglob, otvara se taj nesretni prostor loma. U svakom životu na poseban način, dok za povijesno vrijeme to znači rat i vremenski rez. Ali ako ništa, spomenuti procesi porađaju neke lijepe emocije, kakva je nostalgija. Postoji jedan suvremeni duo elektroničke glazbe pod nazivom „Etsu&Thought Trials“. Da li se putem muzike mogu ostvarivati misaoni eksperimenti. Tonovi nemaju označitelja/označeno u formi nekih mentalnih simbola. Tonovi prije svega mogu odražavati emocije, duševna stanja. Ali nemaju simboličke kapacitete lingvističke umjetnosti. Bez obzira na to, muzika podrazumijeva izvjestan misaoni tok. Ako imamo konfuzne misli, melodijski tok može „zastranjivati“. Taj misaoni tok koji prati tonove u svakom slučaju nije toliko ideološki. Ako takvo nešto postoji u prijašnjem smislu, pošto smo prešli u post-ideološko doba. Načini ideološkog mišljenja još uvijek žive kao razlomljeni fragmenti, i dijelovi tradicionalnog svijeta, koji još nije izumro. Slijedi li povijesni „obračun“ sa nostalgijom? Ako robotizirani ljudi budu imali emocije, bez kojih se nostalgija i ne može pojaviti, potrebno je tragati za hibridnim formama. Ta potraga ne bi trebala biti mehaničko spajanje različitih znakovnih sistema i nekih drugih tehnika ili žanrova. U smislu spoja (jedno pored drugog) muzike i jezika, slikarstva i filma. Poželjno je da unutrašnja struktura jednog znakovnog sustava bude preuzeta od drugog sustava i da se na taj način ostvari organsko sjedinjenje, što bi itekako proširilo kapacitete formi i razlabavilo granice tradicionalnih žanrova i umjetničkih vrsta. U ovom post-ideološkom vremenu bi takva umjetnička praksa mogla da prati tehnološki razvoj i transformira neke potvrđene vrijednosti iz prošlosti. U Eteru postoji jako mnogo čestica, koje se mogu oblikovati na načine koji ranije i nisu viđeni. Genetsko istraživanje također može ponuditi neka nova saznanja kada je u pitanju prenošenje iskustva i nasljeđivanje „glasova“ prošlosti, koji se prenose od pamtivijeka i žive u našim moždanim ćelijama (a da toga nismo ni svjesni). To je isto tako jedna forma nostalgije, ali je povezana sa kosmičkim karakterom prvobitnog čovjeka, koji se u zadnjih ko zna koliko milijenijuma psiho-fizički i nije puno promijenio, bez obzira na društvene promjene i tehnološke iskorake. Tako da je pred nama redefiniranje problema forme. Ruski formalisti su početkom prošlog stoljeća zapazili krizu forme, za koju su ponudili širok spektar teorijskih odgovora, i time otvorili put za razvoj velikog broja teorijskih pravaca u decenijama koje su uslijedile. Problem forme je dugo bio po strani, jer se smatralo da je apsolviran. No, izgleda da ponovo izbija u prvi plan, ali u jednom sasvim novom ambijentu.
„Pismo ima u sebi nešto čudnovato i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umjetnosti stoje pred nama kao da su živi, ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute“, pojašnjava Sokrat. „Isti je slučaj i kod slova: čovjek bi pomislio da govore kao da nešto razumiju, a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju jedno te isto. A potom: kad su jedanput napisana, svaka riječ tumara ovamo i onamo isto tako k onima koji je ne razumiju kao i onima kojima nije namjenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti, a s kime ne“…
Tekst i foto: Marko Raguž
Sarajevo, 16. 02. 2024.
