Izbor druga Sokrata (1954)
Branko Ćopić
Lovački restoran „Prvi pogodak“ bio je dupke pun. Održavala se godišnja skupština lovačkog udruženja. Velika sala bila je ukrašena aktuelnim parolama:
„Živio nam socijalistički lov!“
„Takmičimo se u lovu za bolji i srećniji život!“
„Koliko rogova imaš, toliko vrijediš!“
„Srastimo čvrsto u trenu svakom,
s kljovama svinjskim i vučjom dlakom!“
Iako je i sve prisutne u sali vezivala jedna ista strast, lov, ipak su se oni dijelili u dvije strogo razgraničene grupe: na lovce drugove i proste lovce. Lovci-drugovi bili su svi odreda viši državni funkcioneri, poznati po svojim odličnim puškama i ostalom priboru nabavljenom u inostranstvu. Za njih je, često, lovište bilo unaprijed „preparirano“: postavljeni hajkači i „pomoćni lovci“, koji su na divljač pucali u isto vrijeme kad i lovac-drug tako da bi drugu pogodak bio što bolje osiguran. Tu se nešto pričalo o „divljim“ svinjama i patkama s okolnih majura, koje su drugovi polovili i koje su kasnije plaćene iz posebnog fonda za unapređenje lova.
Prosti lovci bile su one naše raznorazne domaće lovdžije, zaostale još od stare Jugoslavije. Na njih niko riije obraćao naročitu pažnju, nit se znalo kad kreću u lov, nit kad se vraćaju. Na sastancima lovaca i na skupštinama razni odgovorni drugovi svesrdno su se trudili da ove zapuštene strijelce politiički uzdignu i da im u glavu uliju predstavu o značaju lova za našu privredu. Nista nije pomagalo. Lovdžije su vječito pričale samo o zečevima, lisicama i psima, a političku i privrednu stranu toga pitanja zanemarivali su kao da je bog ni dao nije.
Kako se toga dana birala nova uprava lovačkog udruženja, to se stara uprava svojski potrudila da brižljivo pripremi izbor kako ne bi u novoj upravi prevladali stihijski lovački elementi iz stare škole. Nađeno je desetak povjerljivih ljudi koji su razbacani po čitavoj sali među članstvom da „spontano“ predlažu kandidate za novu upravu. Tako se osiguravala puna demokratičnost u izboru, o kojoj se već svuda uveliko govorilo.
Kad se prešlo na biranje nove uprave i predsjedlnik upitao ima li kakav prijedlog, iz publike se javi jedan od onih „spontanih“.
— Predlažem druga Boškovića!
— Prima se! — zaori čitavom salom, jer je drug Bošković bio jedan od najistaiknutijih lovaca-drugova, veoma zaslužan za ideoilošku preorijentaciju lovaca.
— Molim, ko ima prijedlog za sljedećeg člana uprave?
Opet se javi jedan od „spontanih“ i predloži još jednog kandidata koga je već ranije fiksirala stara uprava.
Negdje pri predlaganju petog i šestog člana uprave odjednom se javi iz posljednjeg reda nekakav kočoperan čičica:
— Ja predlažem druga Sokrata zbog njegove dugogodišnje lovačke aktivnosti!
U redovima lovaca nastade kratka zabuna i sašaptavanje. Druga Sokrata nije niko poznavao pa se ljudi nađoše u nedoumici.
— Ma koji je to? — upita jedan kosmat lovdžija.
Sigurno neki odgovorni drug — šapatom odvrati njegov susjed.
— Znaš kako je: možda je došla direktiva odozgo da se izabere taj drug — pronicljivo je obavještavao svoju okolinu drugi lovac.
— Tako je, bogami! — slagali su se ljudi oko njega.
I za predsjedničkim stolom vladala je zabuna. Drug Sokrat nije bio predviđen da bude izabran nit ga je od stare uprave iko poznavao. Najzad predsjednik skupštine u nedouimici sleže ramenima i upita:
— Prima li se drug Sokrat?
— Prima!! — odjeknu po čitavoj sali.
— Ima li neko protiv? — pokuša predsjednik čineći posljeđnji manevar da pokvari izbor nepredviđenog kaindidata.
— Nema, nema! — zažuboriše lovci, a negdje, u ćošku jedan od članova lukavo namignu svom susjedu:
— Pazi ga, kako provocira! Mislio da će se neka budala javiti, pa da ga pribilježe tamo gdje treba. Taman posla! Ako smo i prosti, prisjećamo se mi ko je drug Sokrat.
— Dakle, moj kandidat prima se aklamacijom, bez ijednog glasa protiv? — priupita onaj čičica predlagač.
— Prima. Naravno da prima.
Kad je predlaganje završeno, predsjednik skupštine pozva novoizabranu upravu da zauzme mjesto za predsjedničkim stolom.
Uz buran aplauz čitave sale novi članovi uprave krenuše prema širokom stolu predsjedništva. Poslednji je išao onaj čičica predlagač vodeći za sobom jedno pseto.
— Ej, kuda ti s tim džukcem?! — povika na nj bivši predsjednik videći ga da vodi pseto pravo za sto predsjedništva
— Pa i on je novi član uprave! — važno objasni čičica.
— Kakav novi član? — začudi se bivši predsjednik.
— Ovo je taj drug Sokrat koga sam ja predložio — ponosito se isprsi čičica. — To ti je čuveni lovački ker.
— Ej, otkud pseto može biti član uprave?! — uzeše da se bune neki lovci.
— Pa vi ste ga jednoglasno izabrali! — okosi se čičica. — Jesam li ja predložio druga Sokrata? Jesam! Jeste li ga vi priznali? Jeste! Pa šta onda?!
Među lovcima nastade žagor. Mnogi počeše odobravati.
— Ima čiča pravo, izabran je. Da budemo ranije misliti i propitivati ko je.
— Ama zar pseto u upravu?
— Pa dabome, djeco — poučno reče čičica. — Moj Sakrat je izabran slobodnim demokratskim putem. Izbori su punovažni.
— Tako je, ljudi!
— Nije tako! — uporno se branio jedan tvrdoglavi lovac sve dok mu ne priđe jedan poznanik i prošaputa mu sumnjičavo se obzirući:
— Ćuti, budalo, šta ti znaš ko je drug Sokrat i ko ga je poslao. Tebi se čini da je to pseto, a bogzna što to može da bude. Znaš kako je — konspiracija!
Bundžija samo zinu, a zatim zaklima glavom s dubokim razumijevanjem:
— Aha, vidiš, ja se toga i ne sjećam. I dreknu koliko ga grlo nosi:
— Živio drug Sokrat!
Tako drug Sokrat postade član uprave lovačkog udruženja i kako niko nije znao od čije je strane on u stvari poslan tamo, svi su se prema njemu pažljivo ophodili, mazili ga i odobravali mu.
Priča se čak i to da na sjednicama uprave drug Sokrat daje vrlo umjesne i konstruktivne prijedloge.
1954.
Branko Ćopić
Trijumf najgorih đaka
Matija Bećković
Nedavno smo bili na proslavi stogodišnjice naše škole. Pored profesora, na svečanosti su se okupili i najgori đaci iz svih generacija! A koga drugog da zovu: najgori đaci su jedino i uspeli u životu. Možete zamisliti kakav je to bio trijumf: najgori učenici u frakovima, a najgore učenice u svečanim toaletama pod najskupocenijim nakitom – plešu sa svojim profesorima koji su, siroti, još uvek u onim istim pohabanim i još u ono doba kad su sašivena, demodiranim odelima.
Najboljih učenika nigde nema. Ko zna gde su zaglavili, ili su u Nemačkoj, ili ovde, ali bez posla, ili još uče, ili su na nervnim klinikama, ili su se nesrećno oženili nekom najboljom učenicom, ili su se razočarali u život – a ko takve uopšte tretira u životu! Njih se više niko ne seća. Pretrpeli su potpuni fijasko. Zaboravili su ih čak i njihovi profesori! Zaboravili su ih jer su morali. Dovedeni pred svršen čin, da ceo njihov život i rad ne bi bio promašen, a sve čemu uče decu pogrešno, profesori su počeli da se ponose svojim najgorim đacima, da ih naknadno proglašavaju najboljima, evocirajući uspomene na njihove čuvene odgovore i briljantne zadatke. Najgorim đacima sve je normalno, pa im od toga i nema ništa prirodnije!
Zamislite profesore koji su svoj poziv ozbiljno shvatili, koji uče decu kako da uspeju u životu, a u životu uspevaju jedino oni koji ih nisu slušali!
Kako se oseća stari strogi profesor koji veruje u svoju misiju i svoje kriterijume, a čim uključi televizor:
Ugleda nekog od svojih najgorih đaka kako vodi glavnu reč,
Ili ode u bioskop, a u filmu glavnu ulogu tumači njegova najgora učenica,
Kad sa prijateljima jedino razgovara o mudrosti, genijalnosti i velikim delima bivših najgorih učenika,
Kad mu se bivši najgori učenici, problemi svojih škola i zastiđa svojih roditelja, smeju s naslovnih strana ilustrovanih časopisa,
Kad vidi da su po njegovom mišljenju najgori postali asovi, bardovi, starovi, prvaci, veterani, krem,
Kad najgore učenike sahranjuju u aleji velikana, dodeljuju im nagrade za životno delo,
Kad škole nose imena najgorih učenika,
Kad… Ali ko bi nabrojao sve uspehe najgorih đaka? To bi bilo dostojno najjačih pera, kičica i kamera!
I šta drugo preostaje profesoru, starom iskusnom pedagogu, nego da u takvoj situaciji najgore proglasi najboljima, i da na njihovim primerima vaspitava nove generacije.
Matija Bećković
