Ovako počinje 143. fragment Minima Moralia Theodora W. Adorna: ʺIn nuce. ‒ Zadaća je umjetnosti kaos dovesti u red.ʺ Iako se ovdje govori o čistome pojmu umjetnosti koji je za Adorna, naravno, a što drugo negoli muzika, teško je ustvrditi kako baš s dodekafonijom Schönberga imamo novi red. Uostalom, ništa novo nije Ovako iskazano ovim stavom. Grci su red shvaćali iz biti kozmičko-prirodnoga procesa promjene onog bezobličnoga i tako su dospjeli do ideje savršenstva kao trijade sinteze materije, energije i duhovnoga bitka u obliku kao liku čovjeka. Umjetnost uistinu označava borbu s kaosom. No, problem je u tome što umjetnost u Grka, a to je nadasve naglašavao mladi Nietzsche, mora preostati više kaos negoli red. Vidi slučaj Dioniza. Zašto? Zbog toga što je umjetnost ono iskonsko ekstatičko, ono razaralačko, pa i sam Sofoklo određuje čovjeka iz biti čudovišno demonskoga. Adorno misli iz anti-hegelovske negativne dijalektike.
On je mislilac disonanci. I zato stvara novi poredak kao ozakonjenje kaosa. Kad je kaos suspregnut i kad je postao pravilom, doduše, pravilom po kojem tjelesnost nadilazi duhovnost i duševnost, kad disharmonija vlada u svijetu i životu i ujedno umjetnosti podaruje stvaralačku snagu razaranja kao apsolutna muzika Bečkoga kruga, Joyce, Picasso i Beckett, onda mi više ne možemo lučiti između načela novoga oblikovanja i prakse nove izvedbe. Razlog je u tome što je kaos izgubio svoje mjesto prima materiae i postao odstupanje od pravila, vladavina krivulje nad ravnim pravcem.
Adornov fragment iz Minima Moraliae upućuje stoga na jedan drugi problem čitave suvremene umjetnosti. Apsolutna muzika ostala je iluzija realizacije ideje čiste umjetnosti u kapitalističkome društvu otuđenja. I tako je naposljetku problem postao novi red ili tzv. dijalektička sinteza u društvu koje u svojoj kaotičnosti nije ništa drugo negoli rezultat posredovanja ekonomije i politike, dakle tržište. Kako uspostaviti novi red iz sve većeg napredovanja u pojmu kaosa ako više nema onog što je postavljeno ciljem negativne dijalektike? Ako mislite da je to novo ‘komunističko društvo’ u svojoj čistoći onkraj robne forme, varate se u potpunosti. Adorno je od samoga početka za model novoga društva imao čisti pojam umjetnosti. No, ono što nije mogao izvesti svojom kritikom Hegelove dijalektike bilo je ono onkraj razlike kaosa i reda, istinski medij čitave novovjekovne metafizike kao ontologije.
Riječ je o pojmu apsoluta. Za Hegela je to bila refleksija kao bit mišljenja totaliteta koja proizvodi zbilju odnosno bitak. Za Marxa je to bio pojam rada kao oblikovanja znanstvene povijesti. Adornu je preostala samo tzv. kritička teorija društva i taj obrat od reda spram kaosa kao prestabilirane disharmonije bitka uopće. Što je to drugo negoli estetika pseudo-apsoluta u pokušaju da se sredstvima avangardne umjetnosti kompenzira gubitak aure tradicionalne umjetnosti djela, govoreći pojmom Waltera Benjamina. Ono što nedostaje ‘danas’ umjetnosti kao i filozofiji jest uvid u problem zašto se Hegelov apsolut pojavljuje kao realizacija metafizike u kibernetici s temeljnim pojmom tehnosfere. Autopoietičko djelovanje mišljenja koje misli samo sebe zahtijeva kritiku svake buduće emfaze ‘reda’ i ‘kaosa’, pa makar i u umjetnosti koja utvara sebi da u ‘apsolutnoj muzici’ doseže svoju posvemašnju čistoću. Ništa od toga.
In nuce. 143. fragment Minima Moraliae nema nikakvu dodatnu vrijednost za shvaćanje suvremene estetike iz jednostavnog razloga što ne problematizira ono ‘apsolutno’ u biti Apsoluta.
Žarko Paić
