U Sarajevu je najlakše govoriti o višim sferama stvaranja (neki to nazivaju i božanskim stvaranjem). O toj „čudesnoj ljepoti stvaranja“ čak nije potrebno ni govoriti, građanima Sarajeva je dovoljno pogled podići ka Nebu.
Pred nama će se ukazati olimpijski Trebević u svoj svojoj ljepoti. „Tvorac“ zaista nije škrtario kada je stvarao ovaj dragulj prirode.
Odlukom Vlade Republike Srpske Park prirode „Trebević“ na teritoriji grada Istočno Sarajevo proglašen je odnedavno zaštićenim područjem. Dio ove planine koji pripada Federaciji BiH zaštićen je zakonom od 2014. godine.
I u vrijeme Titove Jugoslavije Trebević je bio prepoznat kao prirodno dobro od neprocjenjive važnosti te ga je tadašnja vlast takođe zaštitila i proglasila kao „Park-šuma s posebnim obilježjima“.
OLIMPIJSKI TREBEVIĆ U RALJAMA „KARABAJE“
Veoma često pravim jednodnevne izlete na Trebević. Bilo mi je jako čudno da je ova tabla, koja se nalazila par stotina metara prije Zlatišta, uklonjena.
Na njoj je pisalo: „PARK PRIRODE TREBEVIĆ – ZAŠTIĆENO PODRUČJE“.
Zlatište je, da podsjetim, dio olimpijskog Trebevića sa najljepšim pogledom na Sarajevo. I strašnom Karabaji je ova ljepota zapela za oko. I onda, „desila se strava prava“. Kao u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja, iz noćne tmine je došao „Karabaja“ i uklonio obilježje sa pomenutim natpisom. Pomama za „milionima, avionima i kamionima“ bila je jača od svega. Nedugo iza toga na pomenutoj je lokaciji otvoreno ilegalno gradilište. Veliki broj kamiona i bagera je „ugrizao“ i poravnao dobar dio brda pod borovom šumom. Lokacija je dio Parka prirode Trebević, te je ona pomenuta tabla sa ulaza u Park prirode uklonjena kako brojni izletnici ne bi „ukapirali igru“. I prošlo im je. Ako nema nikakvog obilježja da se radi o „Parku prirode“, onda nema ni zabrane gradnje na ovom kompleksu. Kako je moguće da niko nije reagirao i ovo divljanje zaustavio? Očigledno da je onaj nedodirljivi i strašni Karabaja iz pjesme Seje Seksona sada ponovo „izronio“ u našoj stvarnosti.
Kada je svojevremeno na Zlatištu postavljen veliki betonski Krst cijelo Sarajevo je skočilo na noge. Mediji su danima o tome brujali, sve dok „mrski uljez“ nije uklonjen. Ovdje to treba jasno reći da pravim Sarajlijama ne smetaju vjerska obilježja, niti bogomolje. Za vrijeme rata su sve brižno čuvane i sačuvane.
„Sarajlije nisu glupi ljudi, ali sporo kapiraju“, zapisao je negdje A. Sidran. Svi vrtimo i listamo te naše vrle portale, a kad naletimo na „rupu u asvaltu“ ponestane nam građanske kuraži. „U ćutanju je sigurnost“, prišaptavamo sami sebi.
Na sarajevskom portalu „DEPO“ pojavio se nedavno tekst sa sljedećim naslovom:
„Na Trebeviću niče prvo katunsko naselje, ali nešto je čudno: Ne zna se ko izvodi radove ni koliko će ih biti, niti je gradilište označeno…“
Čudno, zaista čudno. Da ponovim, prvo su skinuli sa ulaza tablu na kojoj je pisalo: „PARK PRIRODE TREBEVIĆ – ZAŠTIĆENO PODRUČJE“ (da se „tupavi“ Bosanci ne dosjete o čemu se radi) i onda krenuli…
Je li ovdje u pitanju „sporo kapiranje“, ili je strah od misterioznog Karabaje baš tako veliki?
Ah, ta „čudesna ljepota stvaranja“. Svi gledaju, niko ništa ne vidi. Bi li Amerikanci ćutke posmatrali devastaciju Nacionalnog parka „Yellowstone“? Amerikancima je sve dozvoljeno, a Indijancima (čitaj Bosancima), ni toliko da podignu glas u zaštitu svog Olimpa. Trebević je naša najveća Svetinja, naše Božanstvo, naš Olimp.
Za ovo mi se čini prikladan naslov nove knjige Emira Kusturice „Vidiš li da ne vidim“. (Uzgred bi pomenuo da je ova knjiga kandidat za književnu nagradu „Beogradski pobjednik“.)
Moramo ova dešavanja na Trebeviću nazvati pravim imenom:
Riječ je o ekocidu sa katastrofalnim posljedicama po grad Sarajevo. Magla i smog koji pritiska Sarajlije je postao nepodnošljiv. Vlada Kantona bi morala, koliko sutra, donijeti odluku o korišenju automobila po modelu „Par-Nepar“, i to sa trajnim važenjem. Nakon toga, u kooperaciji, sa kolegama iz Istočnog Sarajeva staviti u fokus zaštitu Trebevića. „Na ljutu ranu – ljutu travu“, što bi se reklo.
Nažalost i jedni drugi upiru prstom u pravcu Vučje Luke. Ne bi trebalo svu krivicu svaliti ni na načelnika općine Istočni stari grad, jer njemu sa Vučje luke do Zlatišta treba dva dana jahanja na konju. Radi se o manje-više neprohodnom brdskom terenu, a helikopter ima na usluzi jedino Milorad Dodik.
Dejtonskom podjelom Sarajeva lokalitet Zlatišta je (kao eksteritorijalna enklava) pripao općini Istočni stari Grad. Kako i zašto, sam Bog zna? Ova općina ima jedva hiljadu stanovnika, a teritoriju od blizu 100 (sto) kvadratnih kilometara (ilustracije radi, od Sarajeva do Mostara je nešto više od 100 km).
U ovim bespućima oko Sarajeva poštu, što bi u šali rekli, raznosi međed. „Nahorevska brda“ su moja nova adresa, izjavio je poznati sarajevski muzičar i svestrani umjetnik Zlatan Fazlić Fazla, koji se sa „džungle na asfaltu“ odmetnuo u divljinu. Ko će ga gore u brdima pronaći, reći će neki u šali, jedino međed?
Općini Istočni Stari grad su pripala i brojna sarajevska izletišta kao što su Bukovik, Crepoljsko, naselje Vučja luka, Bulozi, Hreša, te zaista ogroman teritorij na lijevoj obali Miljacke, počev od Kozije ćuprije pa ovamo na ovu stranu Sarajeva prema Trebeviću, odnosno Zlatištu.
Neke patuljaste države kao što su Andora ili Monako bi mogli, komotno obje zajedno, ovdje smjestiti i da opet preostane solidna teritorija za jednu prigradsku općinu.
Uz pokoji raštrkani zaselak, uglavnom se radi o nedirnutoj prirodi. Kao što rekoh, ovih „delija“ sa Vučje luke nema puno, ali su ipak za vrijeme rata uspjeli pola Sarajeva srušiti granatama. „Sačuvaj me Bože od srpskog junaštva i hrvatske kulture“, pisao je svojevremeno Krleža.
O „vječitom“ načelniku općine Boji Gašanoviću ne bih ovom prigodom. Poznat je iz ranijeg perioda po aferama koje su goleme barem koliko i teritorij kojim vlada. Pričalo se (i pisalo se o tom) da svoju sestru drži zaključanu u trezoru Narodne banke. To je onaj isti trezor u kojem je, kako zlobnici tvrde, Alija za vrijeme rata skrivao Bakira, kako bi ga zaštitio od granatiranja. Ovakva „etiketiranja“ ne treba uzimati ozbiljno, jer kukavičluk i lopovluk sa Bakirom nemaju, ama baš, nikakvog dodira.
Sarajlije se ponekad znaju kameleonski transformirati u „čudne biljke“, i tada ih je teško razumjeti. Strašno je to kad imate nešto važno reći a nemate kome, a još je strašnije kad imate kome a nemate šta. Boli ova šutnja. Možda smo se već priviknuli na život „u sjeni fantoma“. Za neke ovo možda i nije važno. Odmahnut će rukom i reći: „ma ajde bolan pusti to, u Bosni će uvijek biti budala i bukovih drva“. Možda se o ovome i ne smije pisati, ko će ga znati? Bio je jedan koji ovo „divljanje“ na Zlatištu sigurno ne bi prećutao. To je akademik Sulejman Redžić. Na žalost, mrtva usta ne govore. Akademik je, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, okončao svoj život u kanjonu Miljacke, iznad Kozije ćuprije. Trebalo bi ustati na noge kad se njegovo ime pomene. Divno je u svojim reportažama govorio o specifičnostima naše flore i faune, te o brojnim prirodnim fenomenima.
Da zaključim, šumski predjeli oko Sarajeva su pluća grada, stoga ne smijemo dozvoliti njihovu devastaciju.
(Na slici: Trebević – Olimpijska bob staza)
Tekst i foto: Marko Raguž
Sarajevo, zima 2022/2023.
