Kažu da je bio arogantan. Ja mislim da je branio svoju ranjivost. Kažu da je bio odrješit. Mislim da je prikrivao svoju sumnju, o kojoj je uvijek govorio. Kažu da je bio distanciran. Mislim da je svoju nježnost čuvao za njemu drage i njemu blisko. Iz svake njegove riječi izbijala je toplina i gorčina, istodobno. Njegov stil je bio jasan, čist, precizan, pun neke pritajene nježnosti. Pojavio se poslije Drugog svjetskog rata. Još je sve odisalo pobjedom, optimizmom, vjerom u budućnost, život obećavao, ljudi vjerovali, u svakom političkom govoru, u svakom filmu, u svakom razgovoru, u svemu odzvanjala nada. A on reče: To ništa nema smisla, sve je apsurdno, vaša očekivanja uzaludna, teško da još nešto može i pobuna. Njegov „čovjek apsurda“ postade junak našeg doba. Camus nije imao liderske ambicije, nije htio biti ni prorok. Samo je na svoj jednostavni način bio surovo u pravu. I jasno rekao da je roman zapravo filozofija u obliku književnog djela. A nadasve držao do svojih moralnih stajališta, što potvrđuju i njegova Pisma njemačkom prijatelju. Ne znam je li na njih očekivao odgovor.
Predrag Finci
