Dino Bucati
Bio je novinar, pisac tek usput. A napisao nekoliko antologijskih priča. Njegov pogled je uvijek bio usmjeren prema granici, i onome iza nje. Njegov magični realizam zasnivao se na iskustvu promatrača, novinara, pa je i ono magično u njemu realno. Otuda možda dolazi i njegova spoznaja da sve što jest zaslužuje da bude opisano, a u svakoj knjizi je sačuvano ono što je bilo i što je moglo biti. Za razliku od dugo slavljenog Calvinovog romana Ako jedne zimske noći neki putnik, koji od svog potencijalnog čitatelja pravi suučesnika u nastajanju romana koji upravo čita, Buzzati pozva svog čitatelja atraktivnom pričom.
Iako Buzzatijeve priče nisu izgubile na zanimljivosti, danas ga spomenu tek ponekad, poneko. Njegovo ime sam vidio samo jednom u Engleskoj, na listi „zaboravljenih klasika“. Pa mi bi drago da je u mojoj nekadašnjoj domovini objavljena davno i njegova Tatarska pustinja, i mnoge priče, sve u priličnom tiražu, narod tada rado čitao, posebno „buržoaske pisce“, a pismenost u ta mračna doba bila normalna stvar. Poslije došla politička fantastika druge vrste, s više sloboda i manje pismenosti.
Predrag Finci
