Svjetski pisac. Rodio se u Poljskoj. Bio pomorac, dvadeset godina putovao, postao kapetan broda, a onda se posvetio pisanju. Putovanje je česta tema njegovih djela, od kojih je vjerojatno najpoznatije Srce tame, koje jedni interpretiraju kao kolonijalno putovanje u središte „crnog kontinenta“, drugi kao istraživanje mraka ljudske duše, treći kao sliku ljudskog bivanja. Conrad je od djetinjstva govorio francuski, bez greške, čak bez akcenta, jedno vrijeme mislio da piše na tom jeziku. I engleski je znao dobro, premda ga je naučio tek sa dvadeset godina, pa neki engleski „teoretičari književnosti“, koji ponekad ne znaju (dobro) ni jedan drugi jezik osim engleskog, kritiziraju Conradovo znanje engleskog (imperijalizam iskazan u lingvističkom obliku: samo je naš jezik dovoljno dobar, zato to mora biti vladajući jezik, koji svi drugi s radošću govore, a to je ipak samo naš jezik, koji jedino mi znamo), a posebno ih iritira što je ovaj stranac na njihovom jeziku napisao sva svoja poznata djela, kakva oni nikada ne bi mogli napisati na svom jeziku. Pitanje je zapravo ovo: zašto taj Poljak nikada nije pisao na svom prvom jeziku, koji se obično naziva „materinjim“? Mnogi povjesničari književnosti misle da su razlozi bili financijske prirode, neki vele da se Conrad u engleskom osjećao slobodnijim nego u drugim jezicima koje je znao, a možda je odgovor u onoj prvoj konstataciji: Conrad je od početka svoje spisateljske karijere htio postati svjetski pisac. A to je mogao biti samo u engleskom, u jeziku moreplovaca i osvajača. Književnost na drugim jezicima zasigurno ima manje uspjeha na svjetskom tržištu, mnogo manje publike, mnogo manje slave. Mnogo manje se na tom jeziku može oploviti, s manje ljudi sporazumjeti.
Predrag Finci
