Nije bilo ni jedne obrazovane osobe koja nije spominjala basnu o lisici i grožđu, cvrčku i mravu, dječaku koji je vikao “Evo vuka!”, lisici i gavranu, trski i hrastu… Ljudi su često neku od ovih basni u važnim trenucima navodili, ukazivali na njenu poruku, ukazivali na njenu poduku, svaka bila korištena u odgojne svrhe, služila kao razboriti, a lijepo formulirani savjeti. Spomenuh ovdje samo neke od Ezopovih basni. Ima ih još, okupljene su u zbirci, mnogo puta objavljivanoj, ali nema Ezopovih sačuvanih rukopisa. Možda su postojali. Mnogi su ga u povijesti spominjali, ali ni o njemu se s pouzdanjem, osim da je bio rob i onda postao grčki podanik, ne može mnogo toga reći, ni odakle je, ni kakav je bio, ni što se s njim na koncu dogodilo. Ali, to ipak nije presudno, gotovo ni važno za same basne. Nije čak toliko važno ni tko im je autor, čak ni je li jedan ili ih je bilo nekoliko. Najvažnije je da su ove basne sačuvane, da su nastale i još postoje. Kao da su prvobitne pjesme, priče, a evo i basne, izbijale iz same ljudske prirode, iz želje da budu rečene, iz potrebe da budu u pjesmu ili priču oblikovane, kao da su nastale iz potrebe ljudskog bića da sebe i svoje iskustvo sačuva u mediju jezika, u jeziku stvori svoj vlastiti svijet, ostvari svoje i sebe sama. A pošto su iskazivale svima blisko, zajedničko, opće, brzo su ove pjesme i priče bile usvojene i sačuvane. U njima je ljudska priroda samu sebe iskazala. Takvo je dobro umjetničko djelo bilo od početka, a takvo je i danas. To je jedna od poduka o književnosti.
Predrag Finci
