Flaubert je i danas poznat i priznat pisac. Rado ga čitaju oni koji još uvijek čitaju, mudre glave izučavaju, stariji mlađima preporučuju. Pisac čija je prva knjiga bila Događaj. Poradi stila odmah shvaćena kao veliko djelo, poradi sadržaja kao neprimjereno štivo, pravi skandal. Tužili ga revnosni čuvari morala zbog opscenosti, on jedva kazni izmakao, ali postao slavan (Kada su to saznali, i neki moji drugari pisci poželješe da budu meta „nepravednih optužbi“, jedan čak i zatvor htio riskirati, ali ih povijest književnosti ipak ne upamti). Njegova Madame Bovary nije bila toliko skandalozna, koliko intrigantna priča. Emma Bovary je mnogo čitala jeftine ljubavne romane i žudjela za avanturom, baš kao što je don Quijote čitao one o vitezovima i iz svog doma otišao svojim putem u potrazi za boljim svijetom. Oboje su, svako na svoj način, htjeli u životu provjeriti istinitost štiva koja su ih zanosila, naći stvarnost o kojoj su sanjali. Slična priči Emme Bovary je priča Tolstojeve Ane Karenjine, a ima te beznadne potreba za ljubavlju, priče o emocionalnoj nezrelosti i projekciji vlastitih fantazija glavne junakinje i u filmu Ryanova kći Davida Leana. Svaka od ovih junakinja je nezadovoljna, svaka smatra svog muža dosadnim, svaka očekuje više od života. Priče o neostvarenim snovima. Emmu muči njena vlastita praznina i dosada, tuga i neispunjena želja, a kao i sve sklone maštanju o ljepšem i zanimljivijem svijetu najviše je muči dosadni život provincije i onih s kojima taj život dijeli. Ali, Flaubertova priča je ipak samo naizgled priča o jednoj „običnoj osobi“ i tek dijelom „ljubavna“ priča, jer je taj roman i kazivanje o piščevom stajalištu, njegovo suočenje sa modernim dobom i njegovo napuštanje romantizma. Zato je i mogao reći da je on sam gospođa Bovary.
Flaubert je u svojoj priči postigao još nešto, gotovo nevjerojatno: napisao je zanimljivu priču, a ipak je kao osnovna kvaliteta njegova djela gotovo odmah uočen njegov briljantni stil. Ovog pisca smatraju s pravom najvećim stilistom francuskog jezika. Njegovi tekstovi su stilsko čudo. Lekcija iz jezika. Iz stila. Pisanja. Jezička virtuoznost i najveća moguća preciznost istodobno. I danas uzor mnogim piscima, jer je ovaj pisac uvijek tražio i nalazio le mot just. A uzor je drugim piscima i zato što je odbacio osobno Ja i nastojao stvoriti „objektivnu književnost“, djelo koje će stajati samo po sebi „kao što zemlja stoji“. Ne znam hoće li se na njega uskoro okomiti oni koji brinu o „pravima žena“, pa zagalamiti da njegovo najslavnije djelo nije otkriće ženske senzibilnosti, nego muško stajalište, zašto je morao ženu izvrgnuti ruglu, ako mu se to uzme za zlo gotovo je sa pohvalama njegovom stilu. Iako je, zar ne, rekao da je on sam glavna junakinja tog romana, premda je dodao i da njegova junakinja postoji u mnogim francuskim selima. A vjerujem i na drugim mjestima.
Flaubert nije pisao mnogo, od onoga što bi napisao malo toga objavio, a pošto je bio imućan, nije ni morao pisati i objavljivati više. Njegova bibliografija nabraja dvanaest knjiga. U njegovo doba kvalitetne knjige su izazivale opću pozornost, bile cijenjene, godinama, u mnogim naraštajima čitane. Danas i najbolji pisci „proizvode“ knjige, koje traju tek jednu sezonu, onda publika traži novu, drugu. Doba vrijednosti naslijedi doba senzacija, zabave i potrošnje. Doba Knjiga, evo, zamijeni doba blještavog spektakla. Doba „vječnih vrijednosti“ povuklo se u današnjem svijetu pred efemernošću konzumentskog doba. Koje će vjerojatno biti brzo zaboravljeno, što je po svoj prilici njegova prava i jedina vrijednost.
Flaubert, poslije, u mom razredu
Bio nam je ovaj veliki pisac također u lektiri, nastavnici su ga preporučivali, poneki od učenika i pročitao, uvijek onaj kome je do književnosti. Tako je bilo: oni skloni „humanističkim znanostima“ čitali. Oni drugi nisu. Sejo, rođeni znanstvenik, nikada nije napisao dobar pismeni iz književnosti. Kada bi se potrudio, napisao najbolje što može, dobio bi jedva prolaznu. Jednom rekao nastavnici da je trebao dobiti bolju ocjenu, zašto njegov sastav o jeseni nije bolje ocijenila, on je prepisao opis iz Flaubertovog Novembra, ne može se to napisati bolje, a ona mu dala jedva prolaznu, nije njemu, nego velikom piscu, na što se nastavnica zacrveni, „A je li?!“, malo se zbuni, no brzi dohvati školski Dnevnik, strašni registar svih učenika, dokaz njene moći i pameti, i onda Sejo dobi nižu ocjenu iz književnosti, a i negativnu iz vladanja. Uništi ga veliki pisac. Poslije su se Seji desile i gore stvari, ali neću opet o ratu.
Predrag Finci
