Monolog je kazivanje koje je istodobno ispovijest i propovijed. Nietzscheov Zaratustra je od takvih. Monolog u nekim slučajevima pripada osobi koja kazuje zanimljivu priču, a najčešće pripada značajnoj osobi, onoj koja to jest ili misli da jest. Njezin monolog je značajni, ponekad veliki, čuveni monolog, monolog koji kazuje u nekoj ključnoj situaciji, situaciji velike odluke. Drugi monolozi su dosadni, dokaz nedostatka takta i smisla za komunikaciju. U dramskom tekstu monolog se iskazuje u trenutku presudne odluke, u času sumiranja svega što je jedan život ili osoba. U engleskom se jasno razlikuje monolog, koji je obraćanje publici ili drugoj osobi, od solilokvija (soliloquy), što je neka vrsta intimnog kazivanja, kazivanja sebi samom.
Upravo je takav Brochov fantazmagorični roman Vergilijeva smrt: monolog o smislu poezije i postojanja, roman koji je započeo kao kazivanje, kao jedan piščev tekst emitiran na radiju, onda ga pisac pretvorio u amalgam proze, poezije i eseja, u roman o posljednjim satima, o umiranju velikog rimskog pjesnika Vergilija, koga nagriza sumnja u smisao poezije i koji shvati što je istina tek kada dođe s onu stranu riječi. Postoje filozofi koji su trebali biti ili jesu i pisci, poput Kierkegaarda ili Nietzschea, a postoje i pisci koji su trebali biti filozofi. Ili barem mogli biti, ma zapravo jesu i filozofi. Takav je bio recimo Thomas Mann ili Maurice Blanchot, a i Broch je jedan od njih. Zato su njegovi romani „teški“, čitali su ih gotovo samo oni koji su imali puno strpljenja i znatiželje. Njegov roman Mjesečari (u tri toma) i kolosalna Vergilijeva smrt postali su mjera „zahtjevne literature“. Zato su o njima pisali samo vrhunski intelektualci, a i čitali ga slični. Kažu da je i sam Broch pisao do posljednjeg časa svog života, u smrtnom zagrljaju riječi u svoje tekstove unosio i vlastiti kraj. Nije slučajno da je Broch bio omiljeno štivo Michela Foucaulta, a i drugih, meni znanih filozofa, mojih kolega, pa jedan doktorand Brocha čak naziva „prvim post-analitičkim filozofom“. Mislim da njegove tekstove nije moguće zaboraviti. A nije ih moguće zaboraviti jer pamtimo „duboko“ i „teško“, a ne veselo, bezbrižno, pozitivno (koje tako nesmotreno neki kvalificiraju kao „površno“), zato što ono „teško“, jednom usvojeno, ostaje trajno s nama, a u njemu ono „neugodno“ dovodi u pitanje smisao i svrhu naše egzistencije. A baš takav je Brochov opis Vergilijevih spisateljskih dilema, baš takav, težak opis njegovih zadnjih časova. Zato je svaki predani čitatelj i sam pomalo odlazio dok je umirao junak Brochovog romana. U moje doba je taj roman bio vrlo cijenjen iako mu je težak bio i stil i sadržaj. Možda upravo zbog toga, jer smo mi od umjetnosti očekivali mnogo i smatrali da veliko djelo mora biti zahtjevno. Takva djela smo smatrali dubokim i istinitim. Ona su zapravo bila više od književnosti, bili su lijepo pisane, mudre, gotovo svete knjige. A takve nikada nisu lagane. One uvijek traže puno pažnje, ali puno daju i za uzvrat.
Predrag Finci
