Dobio je 1946. Nobelovu nagradu za književnost i tako postao prvi koji je vratio dostojanstvo i nacizmom poljuljani ugled njemačkom jeziku i kulturi. Stepski vuk je roman u kojem je ovaj pisac doživio svoj vrhunac. Igra staklenih perli je njegova mnogo ambicioznija knjiga, zbir njegovog misticizma i slike svijeta, ali sam uvijek imao osjećaj da je u ovu knjigu pisac strpao sve što mu je ostalo, previše toga htio, pa, kako u takvim slučajevima biva, napisao opširnu, ali ne dovoljno discipliniranu, kompaktnu, koherentnu knjigu. U mojoj generaciji neki uvaženi intelektualci nastojali su nalikovati Harryiju Halleru, junaku Stepskog vuka, biti samotni, zagonetni čudaci, u sebi podvojeni, a odvojeni od društva. Ja sam pak mislio da je taj junak, za koga nikada ne saznamo da li nešto radi, po svojoj osobnoj jedinstvenosti, neusporedivosti, odnosno ekscentričnosti i neponovljivosti svake geste izdanak zakašnjelog romantizma, neki „idealni lik“, kakav je moguć samo u svijesti, u romanu, u umjetnosti, ali ne i u stvarnosti. Mladež iz kasnijih generacija najčešće je citirala iz te knjige dio „samo za luđake“ o Magičnom teatru, hvalila junakovu „alternativnu filozofiju“, a mnogo više spominjala Hesseovu malu knjigu, Sidhartu. Ne toliko zbog književnosti, koliko zbog „otkrića vlastitosti“, hipi-pokreta, istočnih filozofija (knjiga je prevedena i na mnoge jezike Indije) i „djece sunca“, koja su tražila životnu istinu u nekoj drugoj stvarnosti i njenoj filozofiji. Što potvrđuje da recepcija djela uveliko ovisi o „duhu vremena“. Hesse je bio vrlo popularan pisac, pa sve manje, pa ponovo, pa opet sve manje. U književnosti je kao i u drugim umjetnostima: zvijezda bljesne u jednom trenutku, sviju zasjeni, svi u nju gledaju, na nju se ugledaju, a onda njen sjaj postaje sve slabiji, sve dok se, ohlađena i daleka, ne smjesti na nebo klasika.
Predrag Finci
