Branimir Donat: O Miroslavu Krleži još i opet. Studije i eseji., Dora Krupićeva, Zagreb, 2002.
Kao autor više od dvadeset knjiga kritičke proze, studija i eseja, te brojnih antologija, ističući se u svekolikoj hrvatskoj književnosti bavljenjem novim ili marginalnim književnim fenomenima, pravcima, pojavama ili autorima (humor,
fantastika, dada, kazališna avangarda, ekspresionizam, kliše, progonjeni pisci, zabranjivana djela…), Branimir Donat (1934.) je stigao napisati i prije tridesetak godina objaviti veoma autoritativnu knjigu (O pjesničkom teatru Miroslava Krlcže, 1970.) o jednom segmentu Krležina djela. Danas je pred nama njegovo “sabrano djelo” o Krleži, u koje je ušla i ta knjiga i gotovo sve najvažnije što je napisao o Krleži, njegovu djelu ili u povodu toga najznačajnijeg hrvatskoga pisca.
Pišući od 1964. godine o Krleži, od kada datira najstariji tekst u ovoj knjizi, Donat je u četrdesetak godina ispisao i opsegom i vrijednošću jednu veliku i značajnu knjigu krležoloških studija i eseja. Objavljujući svoje sabrano djelo o Krleži, Donat iznova i cjelovito podsjeća na svoju davnašnju knjigu O pjesničkom teatru Miroslava Krleže koja čini prvi dio ove knjige. Drugi dio su “Čitanja” i ona okupljaju sva potonja čitanja književnog opusa Miroslava Krleže, dok su u trećem dijelu knjige, “Analecta”, tekstovi o knjigama i pojavama vezanim za život i djelo Miroslava Krleže.
U prvom su dijelu knjige tekstovi o ranim Krležinim dramskim djelima koji su u trenucima kad Donat o njima piše i valorizira ih gotovo potpuno (teatarski i čitalački) marginalizirani. Donat, međutim, ukazuje na njihovu suvremenost s najavangardnijim teatarskim tekstovima u svjetskoj literaturi. To što je u njima snažno naglašen i poetski diskurs opredjeljuje Donata da u tom segmentu Krležina dramskoga djela iščitava pjesničko, “pjesnički teatar”. Na čemu on počiva?
Likovi Krista, Michelangela, Kolumba, Don Quijotea, Adama i Eve, i drugi, u Krležinu teatru funkcioniraju kao simbolički toposi jednoga svijeta i puno su više nego što postojeća mitska (literarna) slika o njima govori. Te likove koji svoju fizičku ili duhovnu razapetost (tipa Prometeja i Krista naspram tipa Micheangela i Kolumba) između neba i zemlje žive strasno i nimalo na način grčkih, fatumom određenih, junaka, Krleža je destruirajući (svejedno i – dograđujući!) mitsku sliku o njima, miješajući u svojoj poetici stvarno i fantastičko, univerzalizirao ih do pjesnički čitljivih simbola. A pjesnički simbol je pokretljiv, mnogoznačan, difuzan, kompozitan čak i kad značenjski zadržava stabilnu i fiksiranu, čitljivu dimenziju. Krležini likovi-simboli su u svojoj biti – pjesnici! Donat će i taj dio “pjesničkog teatra” demonstrirati nizom primjera. Nama se razlika između Krležine i Claudelove drame o Kolumbu, a koju je uspostavio Donat, čini posve dostatnom za razumijevanje Krležine pjesničke pozicije u ranim dramama (legendama).
Prilog više ovome “pjesničkom” je krležijanski raskošna metaforika. Te će rane Krležine drame u svojoj interpretaciji Donat s mnogo prava asocijativno vezati za Krležine Simfonije, koje i same imaju elemente dramske strukture, uz snažnu impresionističku metaforiku. To, već i površno gledano, ne čudi kad se zna da su Legende (1913.-1922.) i Simfonije (1916.-1919.) suvremenici. Donat se u ovom dijelu knjige bavi i političkim teatrom Miroslava Krleže i refleksom europskog ekspresionizma na njegovo teatarsko djelo.
“Čitanja”, kao najobimniji dio knjige, okupljaju tekstove iz relativno velikog vremenskog raspona “nesustavnog” Donatova kritičkog čitanja Krleže. Nesustavnost ovdje znači da čitanje i tekstovi nisu pisani namjenski, za knjigu, nego se knjiga sama s vremenom oformljivala. Tekstovi u ovom dijelu knjige najposlije su uobličeni u sustavnu cjelinu: Krležina lirika u kontekstu ekpresionizma, Simfonije, pa Balade, Hrvatski bog Mars, Tri kavalira gospođice Melanije, Glembajevi, Filip Latinovicz, Zastave, a tu su i eseji “opće” prirode: Krleža i Gjalski, Krleža i hrvatski politički roman, Eros kao jezik, te “Ruskinje” hrvatske književnosti. Gotovo cjelokupno Krležino djelo, izuzmu li se eseji i dnevnici, našlo se pod Donatovim povećalom. Interpretirajući njegovo djelo ili pišući o njemu komparativistički, Donat se potvrdio vrsnim i autoritativnim znalcem ne samo cjeline Krležina djela i njegove recepcije, nego i šireg društvenog i književno-povijesnog konteksta, suvereno se šećući hrvatskom književnošću koliko i europskim literarnim obzorima.
Kao primjer interpretacije spomenut ćemo eseje “Tri kavalira gospođice Malarije kao ishodište ključnih toposa Krležine urbane proze” i “Semiološki gest i pripovjedačka kreacija (Gjalski – Krleža)”, dok je eklatantan primjer komparativističke studije tekst “Slikar nepoznat” u kojemu Donat tretira roman Povratak Filipa Latinovicza u kontekstu europskih književnih djela gdje je stvaralačka osoba, umjetnik glavni junak, a umjetničko djelo ili umjetnost osnovni problem, tema umjetničkog djela. I u jednom i u drugom slučaju Donat je izvanredno kompetentan čitatelj Krležina djela, kao i poznavatelj daleko šireg i tekstualnog i izvantekstualnog konteksta. Naravno, ova podjela nije stroga, pogotovu ne ekskluzivna, no hoće reći kako uvijek iznova naprosto impresioniraju Dona to vo znanje i obaviještenost.
“Analecta” su opsegom i najmanji dio knjige. Svi su tekstovi u tom dijelu knjige napisani nakon Krležine smrti, što je ovdje važno istaći, budući je to vrijeme, kako to obično biva, obilježeno pojavom svakovrsnih nametnika. Jednako onih koji su Krležu neumjereno i nekritički uzdizali, koliko i onih koji su ga jednako tako osporavali. Sam Donat, međutim, ne bježi situirati Krležu u ambivalentnu poziciju nakon 1945. godine i iz te pozicije ga razumijevati. S te pozicije i pozicije vrsnog znalca Krležina djela moći će pisati i protiv vojno-birokratske sahrane velikog pisca, i protiv apologetskog tona knjige Zvane Črnje (Sukobi oko Krleže, 1983.), protiv Kalezićevih knjiga o Krleži ili protiv trivijalnih sjećanja Krležine služavke, a istovremeno se snažno zalagati za lasićevski pristup životu i djelu Miroslava Krleže koji je proklamirao u povodu sad već klasične njegove Kronologije života i rada (1982.). Donat ovim tekstovima ne samo da podebljava crtu vlastitog etičkog i poetičkog stava, nego istodobno i spašava prostor i za umjetnost i za pisca i za kritičkog prosuditelja, ostajući ono što je uvijek bio – čitalački i kritičarski autoritet.
Željko Ivanković
Izraz proljeće 2003, strana 1 “74
