Stvarnost rata čovjeku je antipatična i već je Homer Ilijadu započeo s intonacijom pogubne Ahilejeve srdžbe: kojuno zada Ahejcima tisuću jada, Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu Poslala, a njih je same učinila plijen da budu Psima i pticama gozba.1
Herodot je mislio, da ratove izazivaju demoni, a Sokrat je o ratu i generalima govorio s ironijom suvremenog pacifista:
Treba tako dugo filozofirati, dok vojskovođe ne budu smatrani goničima magaraca.
I Platon je sanjao o Republici i o kraljevima, koji bi filozofski vladali, a David Hume mislio je o ratu s gađenjem:
Promatram li zaraćene narode, kao da gledam pijandure gdje se batinaju u porculanskoj radnji. Jer nije dovoljno da će dugo još morati da liječe međusobno zadane otekline, nego će naplatiti i sveukupnu štetu što su je počinili!
Tu formulu Humeovu o ratu zapisao je Immanuel Kant, kao intimni jakobinac, za moto svojoj studiji o »Vječnome miru«, što ju je ironično nazvao po satiričnom cimeru jedne holandske krčme, na kome je groblje bilo naslikano kao simbol »Vječnog mira«. Pascal je pisao o ratu s oštrinom Goyine bakrorezne igle (»Los desastres de la guerra«) i od Bonapartea, koji je demagoški više puta izjavio da mrzi rat, do Tolstoja i Stendhala, svi Evropljani dali su svoj glas protiv rata, osuđujući ga kao pretpotopni monstrum po kobnim posljedicama, a ne istražujući stvarne uzroke ratnog kriminala.
Organizacija Prve internacionale (koja nije više predstavljala maglene težnje izoliranih pojedinaca, već prvi svijesni napor kozmopolitskih koncepcija) već je godine 1867, u Lausanni, dala svoju prvu rezoluciju protiv rata, za ukinuće sveopće vojne dužnosti. Za vrijeme austro-pruskog i austro-talijanskog rata godine 1866 Prva internacionala definirala je mehaniku ratova kao veoma pogodnu priliku za mogućnost klasnog oslobođenja, »jer je radna snaga međunarodna i ne poznaje domovine«. Dvadesetak godina kasnije, u Parizu, godine 1889, pak u Bruxellesu 1891 i u Ziirichu 1893, zaključeno je jednoglasnim rezolucijama Druge internacionale, da međunarodno organizirani proletarijat po svojim predstavnicima u građanskim parlamentima glasanje protiv ratnih budžeta i borbu za međunarodno razoružanje treba da smatra svojom prvom klasnosvijesnom dužnošću. Te su teze ponovljene u Londonu godine 1896, u Stuttgartu 1907, u Kopenhagenu i u Parizu 1910 i na kraju u Baselu 1912.
Baselski stav bio je naročito odlučan, odglasan u novembru 1912, pod neposrednim iskustvom Prvog balkanskog rata. Baselska rezolucija upozorila je evropske proleterske mase, da je njemačko-francuski rat 1870 imao za neposrednu posljedicu parišku Komunu, a rusko-japanski 1904 pokrenuo je revolucionarne snage naroda ruske imperije. Proleteri osjećaju svoje međusobno uništavanje kao zločin, na profit kapitalista u slavu dinastija.
Lenjinizam, u svojoj organizacionoj i ideološkoj suštini, ne znači drugo nego tih desetak rezolucija Prve i Druge internacionale, primijenjenih u okviru imperijalističke stvarnosti međunarodne konflagracije 1914— 18, na temelju marksističkih teza »Komunističkog manifesta« iz godine 1848. Lenjinizam nadahnut je elanom idealnih težnji Platona, Sokrata, Kanta i Marxa, i tko želi da o lenjinizmu misli stvarno, on treba da ga predstavi na ognjenom horizontu svjetskog rata, kao na bazi za koju je neodvojivo vezan. Ne treba zaboraviti, da je na evropskim bojištima palo najprije dvanaest milijuna mrtvih, a onda se javio Lenjin! Kada je sa kronštatske antene zagrmio prvi lenjinski radio-signal »Svima«, po rovovima od Yperna i Verduna do Makedonije i Rige javio se nemir pun svijetlih nada. Lenjinizam progovorio je međunarodnim ratujućim masama kao simbol mira, i u tome je bila njegova snaga i tajanstvo njegove magije. Ljudi su ustali iz rovova, prerezali bodljikave žice, odbacili oružje, rukovali se, izljubili i zaplakali kao braća; na fronti od Baltika do Karpata mjesto topova i mitraljeza zazvonile su balalajke, gostili se ratnici i pjevali. U taj mah obistinila se Sokratova: mobilizirani i za smrt na fronti određeni »magarci« zaista su postali sokratovci i, najurivši svoje generalske goniče, s pjesmom nagrnuli kući.
»Mir bez osvajanja i pljačke, zemlja seljaku, tvornica radniku i mir«, to su bile lenjinske parole za prevladavanje kaosa posljednjeg imperijalističkog rata, te mislim da nije bilo ni jednog ratujućeg evropskog subjekta (koji je u stanju da misli i da po zakonima mišljenja izvodi neke logičke zaključke), a da nije osjetio sugestivnu istinitost Lenjinovih teza.2
Lenjinove parole bile su veoma jednostavne. Radilo se o tome, da ratujući evropski proletarijat prestane s besmislenim klanjem u svom vlastitom interesu, i ja sam, govoreći prije nekoliko godina (1922) beogradskoj univerzitetskoj omladini o problemu Ruske revolucije, historijske događaje godine 1917 usporedio s onim mehaničkim stanjem, koje se javlja, kada fizičko tijelo, bačeno uvis, dostiže kulminacionu točku, na kojoj je gravitacija postala jednaka ništici.
Tako je kompleks problema Ruske revolucije bio snagom ratnih događaja izbačen na visinu zauzimanja političke vlasti, a lenjinizam, kao ideološka podloga s tezom diktature proletarijata, zadržao je revolucionarnu dinamiku na visini političke vlasti, kako se, uslijed gravitacije reakcionarnih snaga, ne bi ponovno survala u predstanje.
Doista! Godine 1917, u četvrtoj godini međunarodne vojne, ta reakcionarna gravitacija počela je da se približava ništici po čitavoj Evropi iz mnogobrojnih razloga, ali se evropsko revolucionarno raspoloženje bez lenjinske baze stropoštalo natrag u Status quo ante bellum i tako se Lenjinova teza, da će Dvadeseto stoljeće ostati stoljećem ciklusa imperijalističkih ratova, potvrdila.
Poslije dvanaest milijuna mrtvih, 247 milijardi i 129 milijuna međunarodnog duga, danas, šest godina poslije Versajskog mira, evropske sile drže pod oružjem oko pet i po milijuna aktivne vojske, kao organizacioni okvir za 18—40 milijuna pušaka. Osim toga 84 dreadnoughta, 167 krstarica, 1094 razarača i torpedo-destroyera, više od 400 podmornica te oko 10.000 aviona. (Po podacima Društva naroda i Središnjeg statističkog ureda u Washingtonu.)
Po »Daily Expressu« gradi se momentano na evropskim brodogradilištima oko 90 ratnih brodova velike tonaže, a na japanskim dokovima vjerojatno isto toliko. Sve se države naoružavaju plinom i konture novog kemijskog rata ocrtavaju se u međunarodnoj stručnoj literaturi.3 Rezultat od dvanaest milijuna mrtvih i 250 milijarda dolara uništena materijala u rasponu 1914— 18 postignut je staromodnim sredstvima, barutom i dinamitom, na relativno veoma uzanim zonama ratišta; kod kemijskog rata razlike između pozadine i ratišta nema i prema tome rezultat destrukcije, u okviru novog rata, bit će vjerojatno nerazmjerno veći.
Nered u međunarodnoj produkciji i imperijalistička borba za tržište prouzročili su međunarodnu konflagraciju 1914, a sve te komponente djeluju danas istom, a u mnogom pogledu još i potenciranijom snagom.4
Ekonomska konjunktura pokazuje uglavnom tendenciju opadanja. Valute padaju, cijene robi i besposlica u Evropi rastu, i toj krizi nitko živ ne zna izlaza. Građanski ekonomski kritik Versaillesa, Keynes, govori istim tonom kojim je u predvečerje svjetskoga rata Roza Luxemburgova pisala svoju »Akumulaciju kapitala «. Dok cijena radnoj snazi pada, banke akumuliraju nečuveno blago.5 To blago je međunarodna mehanička financijska snaga, koja djeluje po zakonima vlastite logike, spram koje državni strojevi igraju podređenu ulogu. Država je samo prividno i dekorativno »narodna «, a, ustvari, država je eksponent banke. Banka je stroj što se ravna jedinim regulativom, to jest interesom vlastitih financijskih operacija i profita, a državna politika samo je mehaničko sredstvo u rukama bankovne financijske strategije. Kako su profit i konkurencija paralelne pojave, ratovi kao takvi borbe su ekonomskih i financijskih snaga pojedinih financijskih konkurenata. Dok bude profita i konkurencije kao jedinog rezultata međunarodnog života, krize međunarodnih odnosa ne će nestati sa historijske pozornice. Krize rađaju ratove, i tako poslije sklopljena mira logično slijedi ponovno naoružavan je i taj se krug logično rastvara u novim ratnim ciklusima. Poslije Versajskog mira, u periodu 1920—24, buknulo je desetak evropskih ratova i oružanih intervencija,6 a citirane cifre međunarodnog naoružavan]a i konture kemijskog rata već su uvod u nove kataklizme.
Osim te trajno kritične i bezbrojnim opasnostima opterećene financijske strategije, pred Evropom otvorilo se vulkansko kolonijalno pitanje. Više od osam stotina milijuna kolonijalnih i polukolonijalnih robova robuje danas financijskoj Evropi.7 Život pauperiziranih kolonijalnih robova život je ispod najminimalnijeg nivoa ljudskog dostojanstva, a stanje ekonomske bijede, gladi i epidemija neodrživo je. U agrarnim kineskim i japanskim zonama živi 2000 stanovnika na kvadratnom kilometru, spram 280 stanovnika na kvadratnom kilometru Belgije, kao najnapučenije i najindustrijaliziranije evropske zemlje. Isto takvo stanje je i u Indiji i na Malajskom arhipelagu, gdje su periodičke katastrofalne gladi i epidemije normalna svakodnevna pojava, i prema tome je kolonijalna radna snaga nerazmjerno jeftinija od evropske. Odnos industrijalizirane Evrope spram njenih kolonija odnos je gvozdenog, mastodontskog hyperdreadnoughta od 50.000 tona, sa njegovim topovskim ždrijelima od 35 cm kalibra, spram gole i bose, bijedne i bespomoćne mase kolonijalnih robova. Što može pauperizirano i gladno afričko crnačko meso spram evropskih topovskih ždrijela?
Dok se Abd-el-Krim u svome dopisu južnoameričkim univerzitetima poziva na hiljadugodišnju arapsku kulturnu tradiciju, protiv njegovih golih i gladnih pastira stoji francusko-španjolska flota od jedanaest teških oklopnjača i čitave flote torpiljera, podmornica i obalnih ratnih brodova, sa dvjesta šezdeset hiljada pješaka, naoružanih najmodernijim tehničkim sredstvima: avijacijom i tenkovima. Zaludu citira sirijski sultan El-Atraš u svom proglasu Rousseaua, zaludu se poziva na jakobinska Prava čovjeka i parole Velike francuske revolucije o slobodi i jednakosti. Preko Sirije teku potoci nafte, Maroko predstavlja ogromno rudno bogatstvo, a Holandska Pariška Banka treba ugljena, kao što Banka Sirije i Velikog Libanona treba naftu. Dans to u tesles guerresilnes’ ag it que de voler (Voltaire).8
Spram svih tih isprepletenih pitanja i odnosa mnogobrojnih financijskih kriza imperijalističke politike, lenjinizam zauzeo je stav isto tako gvozdeno određen i logičan, kao što je okrutan i neumoljiv stav osvajača i eksploatatora: zub za zub, oko za oko! Kada su godine 1893 udareni temelji savezu francuskog kapitala i ruskog carizma, Lenjin je pisao svoju osnovnu analizu o »Razvoju kapitalizma u Rusiji«. Lenjinov intransigentan stav u okviru londonskog raskola godine 1903 diktiran je krvavim iskustvom. (1894—95, japansko-kineski rat. Port Arthur prelazi u ruske ruke. 1900—02 bursko-engleski rat. Pad Transvala. 1900—02 evropsko-američka ekspedicija u Kini. Bokserski ustanak.)
Lenjinov i Roze Luxemburgove dodatak rezoluciji socijaldemokratskog kongresa u Stuttgartu 1907:
Im Falle eines Krieges ist für seine schnellste Beendigung zu kämpfen und die durch den Krieg geschaffenen Krisen zur Aufrüttelung der Volksmassen und zur Beschleunigung des Sturzes der kapitalistischen Klassenherrschaft auszunützen, primljen je poslije dugotrajne debate, a diktiran iskustvom Rusko-japanskog rata i Ruske revolucije 1904—05. Od Stuttgarta do Basela (1907—12) život Evrope i Azije odvijao se u znaku neprekidnih kriza, diplomatskih zapletaja i ratova. (1908 aneksija Bosne, Srpsko— austro-madžarski carinski rat. Talijansko-turski rat 1911. Agadir. Borbe austro-madžarskih narodnosti za oslobođenje. Buđenje integralne svijesti o južnoslovjenskom oslobođenju. Mladoturska revolucija. Maroko—Egipat—Tripolis. Kineska revolucija 1911. Pad Mandžu-dinastije. Sun Yatsen osniva Kinesku republiku. Balkanski rat 1912.) Lenjin je u komisijama Bazelskog kongresa djelovao intenzivno, tako da njegov stav od sloma Druge internacionale augusta 1914, pa preko Kientala i Zimmerwalda do Aprilskih teza 1917, predstavlja logično kretanje u smislu organizacionih zaključaka i direktiva, odglasanih na kongresima Druge internacionale. Nije Lenjin, prema tome, pao s neba na Nevski prospekt, da harangira petrogradske proleterske mase nekakvim nebuloznim demagoškim parolama (kao što se o tome misli u filistarskim krugovima), nego je trideset i više godina kao dosljedan marksist i inter nacionalist ideološki razrađivao golemi materijal svoje historijske uloge, boreći se bez predaha za afirmaciju socijalističkih političkih teza pred svim forumima Druge internacionale. Njegovo ideološko i političko Djelo stoji danas pred svijetom kao gigantski hyper dreadnought SSSR, naoružan topovima najtežeg kalibra, i to danas nije više tekst platonskih rezolucija pred oportunističkim forumima Druge internacionale, nego ekonomska i politička snaga čitavog jednog kontinenta od Tihog oceana do Evrope, što će u oslobodilačkom kretanju kolonijalnih masa Bliskog i Dalekog istoka, Prednje i Stražnje Indije i Kine odigrati onu historijsku ulogu, koju je bonapartizam odigrao u okviru buđenja nacionalne svijesti među narodima centralne feudalne Evrope.
Slika, kakvu građanski evropski intelekt stvara u svojim predodžbama o historijskom i kulturnom razvoju Evrope, suvremene civilizacije i čitavog niza pojava u vezi s kataklizmom 1914— 18, te svim njenim fatalnim posljedicama u budućnosti, mutna je, zbunjena i slabo se podudara sa stvarnošću. G. F. Nicolai, na primjer, jedan od najsvjetlijih evropskih intelektualaca, koji je moralno prevladao nedostojne predrasude zapadnoevropskog malograđanskog nacionalizma i etatizma (što ga je već Nietzsche zvao nacionalizmom rogatoga blaga, »Hornvieh-Nationalismus«), taj hipokratik i doktor medicine izgubio se u utopističkim maglama, a zatim u sumnjičavom klonuću subjektivnog razočaranja.9
Zaludu je G. F. Nicolai citirao Homera: »Bezakonik jest i beskućnik onaj, bezbratstvenik je, kome je rat med svojima mio«, da tako argumentacijom ad hominem vrati megalomansku liniju germanskog financijskog kapitalističkog i industrijskog razvoja iz Kruppova Essena u Goetheov Weimar, kad je kretanje historije gvozdeno i kada se u stvarnosti evropskoj događaji odvijaju po gvozdenoj logici profita i dividenada, za sto i osamdeset stupnjeva protivno pobožnim željama plemenitih i idealnih pojedinaca.
Takvom utopizmu Lenjin je oduvijek bio načelno protivan. Još prvoga maja 1915, on je pisao o tri kategorije pacifizma: o strahu bogataša pred revolucijom, o mutnoj čežnji malograđana i poluproletera za predahom i o svi jesnoj volji za mirom, koja ne će demokratski mir malograđanskih filantropa, nego sistematsku proturatnu akciju u masama, kao jedino efikasno sredstvo, da se ludilo rata ukroti i obustavi. U periodu 1914—17 Lenjin u čitavome nizu svojih napisa polemizira protiv malograđanskih i utopističkih parola Ujedinjenih Država Evrope, propovijedajući neposredno osvajanje proleterske vlasti u jednoj ili čitavoj grupi država, za pobjedonosni rat tih proleterskih državnih grupacija protiv kapitalističke cjeline (augusta 1915, »Socijaldemokrat«, broj 44). (Stav jakobinizma u odnosu spram feudalne Evrope.)
Ni u jednom od svojih proturatnih napisa, Lenjin nije spao na nivo lažnih deklamatorskih zanosa za maglene geografske cjeline, kao jedan od geopolitičkih konfuščika tipa Hanslicka ili austrokatoličkih propovjednika tipa Hermanna Bahra (Dr Erwin Hanslick: »Oesterreich, Erde und Geist«, Wien 1917). Panevropska nebuloznost grofa Coudenhove-Kalergija, što se javlja sa dvanaestogodišnjim zakašnjenjem, njemu je podjednako antipatična kao kozmopolitski ton burzi janskih organa sa Trafalgar Squarea.
Lenjinizam je načelna negacija malograđanske filisterije, bez obzira na njenu socijaldemokratsku boju10 (Masaryk, Kautsky) ili na njene nedosljedne fraze u političkim i kulturnim oblastima.11
Friedrich Adler, sin Viktora Adlera, čuvenog austromarksističkog ideologa, i sam socijalist po uvjerenju, kao poklonik empiriokriticizma, uzeo je browning i ustrijelio grofa Sttirgkha, ministra predsjednika po volji Monarha, da bi svojim atentatom uzbunio građanske austrijske savjesti i pred čitavim svijetom demonstrirao protiv politike njemačkog »Prodora na istok«, kao i protiv austromarksističke rennerovske »socijalističke naddržavnosti«.
Lenjinizam, za razliku od individualnoterorističkog gesta Friedricha Adlera, ne znači osamljen i očajan revolverski hitac u restoranu kod Meissela i Schadena protiv jednog grofa, austrijskog predstavnika feudalne i financijske politike, već ogromnu artiljeriju s topovima najtežeg kalibra, organiziranu protiv međunarodnih novčanih artiljerija, po svim pravilima političke strategije. Lenjinizam javlja se kao eklatantna potvrda teze, da su ratovi popratna pojava kapitalističkog privrednog sistema, da je Dvadeseto stoljeće imperijalističkih ratova karakterizirano ulaskom Azije u historiju i sve bržim razvojem socijalne revolucije, koja će uspjeti da se afirmira najprije u jednoj grupi država, dok konačno ne pobijedi integralno te ne realizira viši poredak produkcije u međunarodnom mjerilu.
Građanska Evropa, doista, po nekim znacima, propada. Ne samo da je sveukupna međunarodna politika postala bestidnom trgovinom principa i ideja, prostitucijom za volju materijalne vlasti (makijavelizam kao kult političkog talenta), već se ti isti simptomi nemira, povišenog pulsa i uzrujane vibracije od želje za ispraznim dobitima javljaju u svim duhovnim oblastima. Umjetnost se industrijalizirala i mjeslto romantičnog zanosa za ljepotu danas se producira roba. Neurastenija, histerija i pornografija, kao roba za neurasteničme i histerične potrošače. Apsolutna pobjeda seksusa! Žena nalazi danas svoju misiju u infantilnom obožavanju posljednje mode. Hetera pobjeđuje patrijarhalnu majku! (Weininger-Strindberg.) Likovne vještine i umjetnost prelaze u dekoraciju i mehanički umjetni obrt. (Od Secesije do Dade vlada Evropom blef.) Glazba i književnost tipično su aristokratski dekadentne, pune senzacija umirućih patricija, kada se na periferijama javljaju barbari.12
Od Baudelairea i Verlainea do Anatolea Francea i Marcel a Prousta, od Chopina do Gustava Mahlera iste pojave »jesenjeg umiranja«. Propadanje Antike podudara se s propadanjem suvremene građanske stvarnosti. (Spengler: »Der Untergang des Abendlandes«.)
Sofisti, Cinici, stoici i Epikur u Antici, pseudomaterijalisti i dekadenti raznih filozofskih diferencijacija danas. Propast ulkusa Antike točno odgovara današnjoj suvremenoj propasti ulkusa. Od Ingresa do Paula Kleea18 i Kandinskoga linija tone u slikarstvu rapidno niže i jedan Fisher von Erlach stoji u omjeru spram O. Wagnerovih brončanih lovorika i secesionističkih karijatida, kao u književnosti Diderot spram kakvog suvremenog žumalista i piskarala. (Ime sporedno i odiozno.) Usporedi neukus posljednjih rimskih carskih stoljeća, one eklektičke kompozicije danskih i jonskih prapileja, kombinirane s egipatskim paominim stupovima i sfingama, sa današnjim eklektičkim arhitektonskim besmislom bankovnih zgradurina po velegradovima. Danas je meandar ukras na majolici engleske toalete i destrukcija forme od pamasovaca do ekspresionizma simptom je kaosa i propadanja. »Barbarogenije« Mioić zove Dantea nesposobnim da surađuje u »Zenitu«, i tako su senzacije i arapska glazba, crnačka plastika, crnački plesovi, shimmy, fokstrot, ragtime, saksofoni, omiljela glazba građanskih Evropljana, poslije Bacha, Mozarta i Beethovena. Kult Afrike, Indije, Jave. Najprije je bio aleksandrinski kult oblika i u toj se monotoniji javilo gnjiljenje talenata i nastala je perioda Skeptičnog lirizma propadanja.14 15 Devet desetina evropske lirike pisano je u sitom molu umiranja. Oid dosadnog kuil’ta nijanse izrodio se apsurd i ždere sve dalje ljepotu kao rak-rana meso. Spoznajnoteorijiski kaos isto tako govori za sveopće razaranje principa. Newton ovi principi, veličanstveni kao Michelangelovi kipovi, danas, u vrijeme molekularne mehanike, nestaju kao fantomi. Poslije Lavoisierova principa neuništivosti materije, pretpostavlja se misaoni sistem, za koji sve što nije misao ¡jeste ništa. Tvar se dematerijalizira do pojma, i poslije velikog romantičnog entuzijazma za materiju, kada se činilo da je metafizika konačno skinuta s dnevnog reda, opet se piše o Bogu. (Ne da se dokazati da ga nema i obratno.15) U maglama mutnih i uznemirenih pogleda na svijet (sve struje u filozofiji poslije engleskih empirista i Kanta), u krvavoj i luđačkoj zainteresiranosti životinja nižih vrsta, što samo prividno hodaju kao ljudi dvonošci, a ustvari se proždiru animalno (tabelarne statistike ratova i privrednih nereda), između karikatura Boga, dobrote i ljepote (sve crkve od Luthera i Bizanta do Rima i Vojske spasa16 * 18), u tom katastrofalnom tempu i kvantitetima preko građanske Evrope, kao krda pobješnjelih biblijskih svinja, u koje je netko satjerao sveukupno ludilo globusa, valjaju se sve novije i novije senzacije, laži, blefovi, sekte i organizacije, sve sa svojim principima, pogledima i zastavama, sve sa svojim programima i putokazima, kako da se riješi taj nerješivi problem bolesne Evrope! Mesožderi propovijedaju vegetarijanstvo, analfabeti uče esperanto, profesionalci igraju međunarodni šah, ruletu i fudbal; malograđanski sokolaši, konjanici, nacionalisti, vrli rodoljubi17 čeznu za ratom, usidjelice i sterilne ženke grade dječje domove, eksploatatori sakupljaju milodare po uglovima, lažljivci drže predavanja o novom Mesiji, koji se javio u Indiji, stare gospođice vjeruju u hiromantiju i bacaju karte, čitaju beletristiku, pijanice tjeraju antialkoholičarsku propagandu i tako od saintsimonizma i antropozofije po evropskim salonima, od Stirnera Maxa18 do bankokratije, od solipsističke kabinetske filozofije do profesorske katedre19 i od velegradske produkcije knjiga do industrijalizirane umjetnosti, od laži u familiji do onih u parlamentu, sve je krvavo i bezizlazno.
Tolstoj je taj problem htio riješiti pasivnošću patnje, a umro je na bijegu iz stvarnosti; Romain Rolland propovijeda sintezu zapadnjačke kulture, estetski, muzikalno, po uzoru na Bacha i Beethovena, a živi u emigraciji, optuživan u domovini veleizdajom; Gauguin je umro u dobrovoljnom progonstvu, Van Gogh u ludnici, Bakunjin razdirao se godinama furiozno od Sibira do Londona, Goya i Marx umrli su u emigraciji. Kriza je u intelektima evropskim iz dana u dan sve veća. Nekoliko desetaka hiljada evropskih mozgova svojim ognjičavim nemirom jasno dokazuje abnormalan intenzitet dugotrajne bolesti, koja traje od Schopenhauera do konca devetnaestog stoljeća i do danas neprekidno i jalovo.
Intelektualno smion potez preko zapadnoevropske ratne krvi i kaosa, potez markantne, izravne i nesavitljive jednosmjernosti preko evropskih moralnih i političkih laži i prevara, potez sa nepokolebljivim uvjerenjem da se radi o prevladavanju tromosti zaostalih vjekova, to je lenjinizam, kakav se objavio 1917, svim zapadnoevropskim shemama o narodima, o državama i o vjerama — uprkos.
Lenjinizam je politički plan logike i pameti po kome se globus postojanom brzinom dvadeset i četiri sata dnevno približava Kozmopolisu. Lenjinizam je Arhimedova politička poluga, dovoljno solidna da se njenom pomoći izdigne zemaljska kugla sa legitimističkom, financijskokapitalističkom Evropom na visinu jedne svjetlije civilizacije, koja bi svojim formatom odgovarala imperativu tehnokratskog vremena. Lenjinizam jeste marksizam, ali je golema razlika između lenjinskog marksizma i zapadnoevropskih marksista. U Evropi nakon Marxa i Engelsa bilo je za šezdeset punih godina šezdeset godina marksizma i nekoliko milijuna marksista, a jedan jedini Lenjin, koji je toj shemi dao lenjinsku snagu. Galilejeva istina bila je evidentna još od ptolemejskih vremena, a kao takva ona je ovjerovljena naučno ima tome već nekoliko stotina godina, pa ipak još uvijek u milijunima i milijunima antigalilejskih suvremenih evropskih mozgova vrijedi biblijska naivna teza, da je zemlja centar Svemira, a kao takva da nepomično miruje. Crkva rimokatolička, na primjer, koju čuveni mislilac Goyau zove »grandioznom Internacionalom moralne snage čovječanstva«, ta, dakle, »grandiozna Internacionala moralne snage čovječanstva« stoji još uvijek na antigalilejskom stanovištu. I kad bi se to pitanje imalo riješiti sveopćim tajnim pravom glasa, pobijedili bi antigalilejci ogromnom, kompaktnom demokratskom većinom svojih antigalilejskih glasova i uvjerenja.
Lenjinizam nije, prema tome, logično, puritanska propovijed o formalističkom driblingu takozvanog građanskog demokratskog parlamentarizma. Lenjinizam polazi od osnovne hipoteze, koju uzima kao aksiom, da je radna snaga međunarodno nerazdvojna cjelina i kao takva treba da obori sve feudalne i bankirske okvire jednog nesuvremenog privrednog sistema, koji je sazdan na nekulturnoj zaostalosti ljudske svijesti. Za razliku od socijaldemokratskih, filantropskih i pacifističkih deklamacija, lenjinizam hoće da stvori takve životne uslove, koji će roditi socijalističku psihologiju nove društvene svijesti, u svojim elementima internacionalistički solidarne. Za razliku od pet hiljadugodišnjeg nastojanja raznih organiziranih religija, da oblikuju humanije odnose, koji bi rodili novim životnim rezultatima, lenjinizam je praksom dokazao, da socijalistička psihologija nije preduslov socijalističkih odnosa, nego, obratno, da su socijalistički ekonomski odnosi onaj historijski faktor, koji rađa socijalističku svijest.
Lenjinizam javio se u vrijeme, kad je posljednja faza međunarodnog kapitala poprimila simptome evidentnog ludila, koje je ugrozilo sve najosnovnije preduslove za civiliziran život čovjeka, o čemu jasno govore rezultati ratova za posljednjih pedeset godina. Akumulacija i koncentracija novca raste geometrijskom progresijom, kreditni sistem nivelira feudalne ostatke evropskih etatizama ogromnom brzinom, i, uz mase najidiotskijih protuslovlja, na horizontu sve se jače ocrtava sjena međunarodnog magnata, novoga feudalca industrije, parlamentarne demokracije i produkcije.20
Karakteristika posljednje imperijalističke faze u oštrom je protuslovlju između razvoja nauke s jedne, a slaboumne tromosti duha u okviru feudalno-bankarskih i zastarjelih ekonomskih relacija s druge strane. Biološki principi potvrđuju teoriju klasne borbe, a u analizi genealogije morala rađaju etičkim relativizmom. (Darwin, Marx, Nietzsche.) Nauka se vratolomnim tempom približava posljednjim tajnama materije, ona analitički zadire u nju i na putu je da razotkrije tajnu organskih i anorganskih odnosa. Sunčane protuberance i magle u Orionu i Andromedi svijetle s najdaljim galaksijama u okularu čovjekovih instrumenata upravo tako jasno kao i bakterije u krvotoku ili u bolesnim organima. Radij razbija materiju i otvara perspektivu neizmjerno brzih kretanja atoma, a brzina struje pokreće nesavladive mase i svladava sve prostore po planskoj volji čovjeka. Mašine pobjeđuju sve zapreke odvojenih geografskih, kontinentalnih, interkontinentalnih i planetarnih prostora, a čitava serija sitnih izuma, od pošte i telegrafskih žica do Marconijevih antena, rađa svijest integralne cjeline Zemaljske kugle i Svemira. Zemlja je već davno prestala biti regionalno ograničenom mediteranskom kotlinom Antike ili izoliranom pjegom pojedinih geografski odvojenih civilizacija (Kaldeja, Sirija, Egipat, arapska mediteranska zona, Helada, Rimski imperij, feudalna Evropa), pred očima čovjeka ocrtava se globus i javljaju se prvi znaci sinteze. U sumraku analfabetizma i patrijarhalne psihologije sazdane na elementima srednjovjekovne manufakture, u vrijeme kada u milijunima evropskih mozgova vlada još uvijek antigalilejska tmina, kada po crkvama stoluju drveni sveci i polubogovi, a u dušama ljudskim vladaju prikaze, uz feudalni suverenitet i rimski princip Privatnoga Prava, kad još uvijek vlada antički odnos gospodara i roba, kad nad Evropom urla pravo mača i načelo rata, u kretanju tih grandioznih kvantiteta gluposti i zaostalosti, ustaju kao u davno Parsifalovo vrijeme vitezovi svjetlosti i fanatičke vjere u Progres i, stupajući na čelu masa preko svih elemenata tmine i pretpotopne mamutske glomaznosti predrasuda, vode čovjeka do pobjede pameti. Ta pobjeda ljudske pameti ne znači misterij tajanstvenog rituala, kao prije hiljadu godina, kada je Evropa na prijelomu Milenija očekivala svoju propast. Pobjeda pameti današnjeg čovjeka nije pobjeda mehaničke reakcije krvavih robova i galijota pod Spartakom, koji su se prije dva milenija podigli da razbiju okove i verige antičkog ropstva. Pobjeda pameti pobjeda je suvremene kulturne svijesti, koja je zavladala svijetom interkontinentalno. To je svijesni voluntarizam jedne jedinstvene kulture, geografski neizolirane, klasno sintetične, narodno i jezično neograničene baze za nove, svečovječanske napore. Znaci sintetičnog novog rađanja svijesti javljaju se već više od stotinu i pedeset godina. Bogovi i religije umiru već od polovine osamnaestoga stoljeća. Razvitak tehnike daje u jednome deceniju devetnaestoga vijeka rezultate, koji prebacuju tehničke uspjehe, postignute za minulih milenija.
Jezici i narodi stapaju se na prijelazu devetnaestoga stoljeća u dvadeseto u jedinstveno solidarno stanje postojanim porastom materijalne kulture i sve većim razvojem solidarnosti civiliziranih klasa. Red i internacionalna naddržavna kontrola međunarodne produkcije i izmjene robe postaju osnovnim preduslovom uređenja civiliziranog života, i te se teze javljaju već u drugom deceniju dvadesetoga stoljeća kao političke parole svakodnevne borbe. Zemlja, u našim danima, postaje relativno veoma sitnom loptom, čiji ekvatorijalni pojas iznosi jedva nekoliko dana puta. Distance su savršeno svladane. Prostor, vrijeme, klime, podneblja, blago, kapital, novac, roba, mašine prelaze u vlast čovjeka u toku dvadesetoga stoljeća.
Čovjek postaje u dvadeset i prvom stoljeću slobodan, a zemlja svijetli i živi kao pristojno uređen perivoj, sa vodopadima, s morima i sa šumama. Slobodna selekcija sposobnosti pojedinih nadarenih pojedinaca, u korist kolektiva, odnos čovjeka spram čovjeka ravnopravan, dostojanstvo čovječnosti uspostavljeno, čovjek čovjeku čovjek, a ne više vuk kao u Hobbesovo vrijeme, to su perspektive slijedećih decenija. Humanizam nije više moralna propovijed filantropa, manijaka, šarlatana i organiziranih religija, već nužna posljedica životnih uslova. Teza, da su filozofi svijet spoznali, a čovjek treba da ga izmijeni, bit će ostvarena. U tome zbivanju Lenjin znači svjetlost, koja je obasjala tminu evropskih horizonata i koja sjaji iz dana u dan sve jasnije, kao titanizam u Kranjčevićevu epilogu »Misli svijeta«.
Miroslav Krleža
1 Ovaj odlomak, osim informativnih, drugih pretenzija nema. Kod nas pisano je o Lenjinu s pristranom kratkovidnošću i mržnjom. Lenjin za milijune i milijune predstavlja sudbonosno objavljenje političke i moralno-intelektualne spoznaje, a lavež mjesečini ne škodi. Upotrijebio sam statističke podatke i citate iz raznih napisa Nicolaia, Zinovjeva, E. Varge, Gorkoga, Spenglera, Korscha, Lukacsa, Sternberga itd., ne provjerivši navode ni datume, pod pretpostavkom da su točni. Studije Jaroslavskoga, Gorkoga, Staljina, Guilbeauxa, Edouarda Berta, Victora Sergea ili pamfleti, od kojih spominjem samo Landau-Aldanova, Wellsa itd., obuhvaćaju goleme raspone lenjinske problematike, uglavnom još nerazrađene, a svrha ovakvog letimičnog prikaza i nije da ulazi u detalje. Kao naročit nedostatak pri ovoj vrsti publicističkog napora osjeća se kod nas pomanjkanje svake i najminimalnije potrebne literature, a naročito one o Lenjinovim djelima, kod nas zabranjenim i pod udarom cenzure. 14*
2 M. Panz iz Greifswalda u Njemačkoj piše:
Bio sam na istočnoj fronti, sjeverno od Baranoviča, II bataljon, 404. pješadijski puk, 5. kompanija, kad su nam u novembru 1917 Rusi stali davati signale crvenim barjacima. Nastala je kod nas svađa između naših narednika i nas, no mi smo uprkos najstrožoj zabrani prešli u ruske rovove. Naše je veselje bilo neopisivo i tamo sam prvi put dobio u ruke njemački letak, štampan na crvenom papiru: Proleteri cijeloga svijeta, ujedinite se! Čitav naš puk digli su onda kao pobunjen i bacili ga sjeverno od Pinska. A. Dettless, iz Kiela u Njemačkoj, bio je na zapadnoj fronti kod 31. pješadijskog puka pred Ypernom: Jednoga dana, u četiri sata poslije podne, kad su nam donijeli jelo iz stražnjega postava, rekoše nam da je u Rusiji buknula revolucija. Rus je pokazao glupome Švabi kako treba! Svi smo odmah puni nade započeli diskusiju: kako i ako, kada? Mi smo neprestano očekivali generalni štrajk, spremni da pređemo k Englezima i da im pružimo ruke. Od onoga dana počeo je sveopći nemir!
To su dva iz mase bezbrojnih njemačkih dokumenata, pisanih od vojnika bez čina, kakvih je štampana čitava lite— ratura; oni jasno osvjetljuju, kako su Lenjinove teze djelovale u međunarodnim masama, na raznim frontovima, po raznim vojskama i nacijama. Među francuskim četama došlo je do masovnih pobuna, koje su svladane brahijalnom silom. Trebalo bi usporediti indemnitetsku debatu Hrvatskog sabora iz godina 1917 i 1918 i stav opozicionih govornika spram Ruske revolucije. Isto tako i mnogobrojne dokumente sa bugarsko-makedonskog fronta. U Madžarskoj došlo je isto tako do otvorenih pobuna i otkazivanja poslušnosti u pozadini i na frontovima. Slom austrijski bio je dobrim dijelom nošen ruskim elanom, i da nije buknula Ruska revolucija, oba njemačka Carstva, germansko i austro-madžarsko, ne bi se bila slomila već 1918. Rat bi bio potrajao još godinu-dvije minimalno i, prema tome, nesumnjiva je historijska činjenica, da je neposredan efekat ruske revolucije djelovao, da se ritam međunarodne klaonice zaustavi. Mnogobrojni dokumenti, što ih je objavio Franz Pfemfert u svome časopisu »Die Aktion«, a isto tako i pariški »Clarté«, pod uredništvom Henrija Barbussea, kao i konstatacije i izjave Henrija Guilbauxa, Martyja, Otona Flakea, Leonharda Franka itd., govore za potvrdu ove teze.
3 Profesor Smithels, jedan od autoriteta u engleskoj plinsko tehničkoj oblasti, kaže: Upotreba otrovnih plinova nazvana je okrutnom i neprirodnom. Ali treba da se uvaži, da je svaki novi metod ratovanja pak i sam barut u početku nazvan okrutnim i tek je s vremenom izgubio od svoje strahote. Nemoguće je da bi se Engleska odrekla plina. God. 1920, izjavio je engleski ministar predsjednik u parlamentu: USA (Sjedinjene Države Amerike), Francuska i Italija eksperimentiraju plinom kao navalnim sredstvom. Bilo bi od strane Velike Britanije ludilo kada bi se plina odrekla. Poslije washingtonske konferencije za razoružanje, izjavio je dr I. Mills, američki vojni stručnjak na toj konferenciji, da je »plin najhumanije oružje, jer je najefikasnije i zato se plin ne može odstraniti nikakvim ugovorom«. Po podacima dra Hansliana i Bergendorfa, jedna zračna eskadrila od dvadeset aviona, montirana plinskim bombama od 2300 kg, u stanju je da uništi jedan grad od milijun stanovnika u najkraće vrijeme.
4 »Observer«, organ Međunarodnog saveza rudara, daje ovu statistiku ugljena: Evropa, 1924, 9% manje od 1923. Amerika 2,6% manje. Afrika 50%. Azija i Australija 20% više. Odatle apsolutna kriza evropskog rudarstva i brodarstva i razlog besposlice od nekoliko milijuna radnika. (Koncem 1925, nezaposlenih oko pet milijuna.)
5 Marcel Cachin u svome govoru od 3. XI 1925, u Francuskoj komori, nazvao je banke feudalcima demokratije. Pariške banke čuvaju u svojim trezorima oko 80 milijarda franaka i isto toliko financijskih pričuva, 67 francuskih banaka iskazalo je za pet posljednjih godina u bilansama 4 milijarde 357 milijuna 617.820 franaka čistog dobitka. U tu bilansu nisu uračunate: spekulacije po mjenjačnicama, profiti kod burzovnih manevara, trgovački poslovi i privatne akcije administrativnog aparata, komisionalne spekulacije, disagio na međunarodnim akcijama i kursovima, krivo procijenjene vrijednosti nekretnina itd.
6 Anglo-francuska intervencija u Rusiji, okupacija Ruhra i Kolna, SHS albanska ekspedicija, ratovi: litavsko-poljski, poljsko-ruski, tursko-grčki, grčko-bugarski. Fašističke akcije njemačko-poljske, riječka avantira sa D’Annunzijem, talijanska okupacija Krfa. Ustanci u kolonijama. Sirija, Maroko itd. Čitav kompleks neriješenih pitanja Podunavlja i Balkana itd.
7 Po podacima Edyja Sherwooda, tajnika Saveza engleske omladine, u Kini, u svilarskoj industriji, radi se dnevno 12—18 sati, za sedam pfeniga dnevno (oko 8 dinara). Šestogodišnja djeca ispiru u kineskim tkaonicama svilene čahure vrelom vodom 16 sati dnevno. Dvanaestogodišnji radnik je u Kini svakodnevna pojava. U shanghaiskim tvornicama pod međunarodnom kontrolom rade šestogodišnja djeca. Prof. Tshen Han-sun, član Sun Yat-senove Kuomintang-partije piše, da u Pekingu svaki deseti čovjek trči kao »jenrikša-kuli« pred dvokolicama. Osim tih 70.000 kulija samo u Pekingu imade oko 170.000 prosjaka na ulicama. Kuli pere se jedamput u godini, u doba velike svetkovine. Lice mu je žuto i okorjela kao maska. Polugol i bijedan, on nosi oko vrata pločicu s natpisom: kuli. To je životinja niže vrste, trči po čitave dane zapregnut, trijebi se kao majmun i zaudara kao divlje magare (Huelsenbeck, berlinski »Vorwärts«).
8 Logika interesa je gvozdena i za meso kolonijalnih robova Evropa imade jedino još osjećaj višega prezira. Za vrijeme crnačkog kongresa u Bruxellesu 1922, engleska je štampa podrugljivo pisala o tim divljacima u fraku, sa crvenim kišobranom i harmonikom, koji traže nezavisnu, slobodnu Afriku. Ku-Klux-Klan u Americi linčuje Crnce sistematski, u smislu društvenog pravilnika. Prof. Amar nedavno je štampao u »Echo de Paris«, da bi kolonijalnim urođenicima trebalo zabraniti evropsku kulturu, jer je njen utjecaj u kolonijama štetan. Urođenici se zanose i uglađuju znanošću, književnošću i pravnim znanostima, i onda, uzdignuvši se do Evropljanina, suprotstavljaju mu vlastite aspiracije i osporavaju mu autoritet.
9 U svojoj čuvenoj knjizi »Die Biologie des Krieges« on je odštampao proglas pun ljubavi i feuerbachovskog humanizma, sastavljen sredinom oktobra 1914, sa Wilhelmom Försterom i Albertom Einsteinom.
Denn der heute tobende Kampf wird kaum einen Sieger sondern wahrscheinlich nur Besiegte zurücklassen. Darum scheint es nicht nur gut, sondern bitter nötig, dass gebildete Männer aller Staaten ihren Einfluss dahin aufbieten, dass — wie auch der heute noch ungewisse Ausgang des Krieges sein mag — die Bedingungen des Friedens nicht die Quelle künftiger Kriege werden, dass vielmehr die Tatsache, dass durch diesen Krieg alle europäischen Verhältnisse in einen gleichsam labilen und plastischen Zustand geraten sind, dazu benützt werde, um aus Europa eine organische Einheit zu schaffen. Die technischen und intelektuellen Bedingungen sind dafür gegeben. To su bile osnovne linije proglasa, objavljenog protiv izjave njemačkih intelektualaca koji su se suprotstavili tezama Antantinih velikih sila, negirajući da je Njemačka htjela i spremala ratnu konflagraciju godine 1914: Es ist nich wahr, dass Deutschland diesen Krieg verschuldethat. Između devedeset i trojice njemačkih prominenata potpisali su tu ratnu izjavu Peter Behrens, Max Klinger, Liebermann i Stuck, Haeckel, Röntgen, Dehmel, Hauptmann, Sudermann, Eucken, Riehl, Wundt, Wagner, Weingartner, Reinhardt itd.
10 Rennerov austromaksizam, sa svojom naddržavnom ideologijom i nacionalnim autonomijama, bio je crno-žuta dopuna Naumannove »Srednje Evrope« s bagdadskom željeznicom.
Kommen wir nicht rasch zur Lösung, dann haben wir nicht nur selbst den Wurf versäumt, dann werden wir diejenigen sein, über die das Los geworfen wird. In ein-zwei Jahrzehnten ist die Welt geteilt!
11 Pokojni Landauer, u svom socijalističkom pronunzia-mentu »Aufruf zum Sozialismus«, progovorio je povišenim tonom nervozne, moglo bi se reći, razdražene kritike protiv njemačke socijalne demokracije i njene duhovne strukture. Sve proudhonovske Landauerove teze potvrdile su se tragično 4. augusta 1914. Jaurès bio je idealist i kantovac, pak su ga ipak ustrijelili kao i Landauera. Masaryk, kao humeovac i agnostik, za koga su Stenjka Ražin i Pugačov obični razbojnici (»Russland und Europa«, 1913), počinje sa studijom o samoubojstvu, a svršava na Hradčanima; Macdonald se gosti kod engleskog kralja. Noske ubija Liebknechta; madžarski, bugarski, talijanski, španjolski i ruski liberali (Jâszi Oszkâr, Nitti, Unamuno, Ibanez, Struve, Burzev) svršavaju jalovo, u emigraciji. Koncepcija Evrazije, podunavskih Kantona po švicarskome uzoru, idealna demokratska decentralizacija Zapada (L’Ere nouvelle), sve je to magla. Sindikalist Sorel ideološki se opire o Nietzschea, suvremenika jednoga Cecila Rhodesa, isto tako kao i vođa francuskih rojalista Maurras, koji hoće da stvori Francusku na tradiciji 40 kraljeva, a jedan je od adepata ničeovštine, za koju sam Nietzsche ni po čemu nije odgovoran. Fašizam, što ga je Jack London prorekao već 1905 u »Gvozdenoj peti«, danas je međunarodna stvarnost. Nad tom stvarnošću sve to demokratsko slobodarsko buncanje je paradoksalno i lažno. Ruski car je gradio mirovnu palaču u Hagu, kao što danas međunarodni bankiri lažu i deklamiraju kod zelenoga stola u Ženevi i Locarnu, a na drugoj strani naoružavaju se plinom i tenkovima.
12 Je suis l’Empire à la fin de la décadence,
Qui regarde passer les grands Barbares blancs,
En composant des acrostiches indolents D’un style d’or où la langueur du soleil danse.
(Verlaine : »Langueur«)
13 Vidi o Kleeu: M. K., »Kriza u slikarstvu«.
14 Ô n’y vouloir, ô d’y pouvoir mourir un peu!
Ah! tout est bu! Bathylle, as-tu fini de rire?
Ah! tout est bu, tout est mangé! Plus rien à dire!
(Verlaine: »Langueur«)
15 Empiriokriticizam, iluzionizam, pragmatizam, meliorizam, utilitarizam, fideizam, konceptualizam, antiintelektualizam u suvremenoj filozofiji, sa nekoliko stotina filozofskih imena po svim evropskim zemljama, odgovaraju slikarskim i književnim analognim pojavama od impresionizma i poentilizma do apstraktnog slikarstva. (Ekspresionizam, futurizam, sirealizam, imažinizam, unanimizam, primitivizam, dadaizam itd. Samo u suvremenom ruskom slikarstvu imade više od dvadeset teoretskih izama.)
16 Vidi G. B. Shaw: »Major Barbara«!
17 Wer den Krieg sieht und nicht schaudert, der ist kein Mensch. Der ist ein Patriot!
(Kurt Tucholsky)
18 Max Stirner: »Der Einzige und sein Eigentum« draga je lektira intimnih građanskih anarhista.
19 Vidi Schopenhauera i sve što je napisao o profesorima filozofije.
20 Usporedi Hilferdingove podatke o ulozi financijskog kapitala spram gotovo naivne nevinosti agrarnog feudalnog stroja. Po Marxu je položaj antičkog roba spram suvremenog industrijalnog roba bio briljantan.
