Dobro kaže ovaj stih – može se uvijek posvuda govoriti i za i protiv.
Evo primjera:
Vinse Hannibal, e non seppe usar’ poi
Ben la vittoriosa sua ventura2.
Onaj koji bude dijelio ovo mišljenje i s našim ljudima osudio pogrešku što nismo iskoristili prednost što smo je imali kod Montcontoura3 ili koji bude htio optužiti kralja španjolskoga da se nije znao poslužiti prednošću koju je imao nad nama kod Saint Quentina4, moći će reći da je pogreška potekla od duha opijenog srećom i hrabrošću toliko ispunjenog tim početkom dobre kobi da je izgubio volju da tu sreću uveća, jer i sam nije mogao probaviti ono što je imao; prepune su mu ruke i ništa više ne može uhvatiti, nedostojan onoga što mu je sreća podarila; jer, na kakvu korist on uopće može pomišljati ako uza sve to daje svom neprijatelju mogućnost da se ponovno osovi na noge? Kako se možemo nadati da će se sad usuditi drugi put napasti kad se neprijatelj pribrao i opet okupio, kad je oboružan inatom i željom za osvetom, a nije se usudio ili ga nije znao progoniti kad je bio iscrpljen i prestrašen?
Dum fortuna calet, dum conficit omnia terror.5
Ali, najzad, što može boljega očekivati od onoga što je upravo izgubio? Jer to nije kao kod mačevanja gdje broj dodira donosi pobjedu; dok je neprijatelj na nogama, valja iz sve snage ponovno udarati; ono što ne donosi kraj rata nije pobjeda. U onom sukobu u kojemu je Cezar kod grada Orika6 bio pred porazom, predbacivao je Pompejevim vojnicima da bi bio izgubljen da ga je njihov vođa znao pobijediti; a kad je na nj došao red, drugačije ga je prisilio na bijeg. Ali zašto ne bismo rekli i obrnuto: da je naglom i nezasitnom duhu svojstveno da ne zna utišati svoju pohlepu; da se Božju milost zlorabi kad se hoće prevršiti mjera koju vam je Bog odredio; i da opet ulijetati u opasnost nakon pobjede znači tu istu pobjedu još jednom podložiti hiru sreće; da 4 10. listopada 1557. Emmanuele Filiberto, vojvoda savojski, na čelu carske vojske teško je porazio francuske snage koje su pokušavale osloboditi opsjednuti grad Saint Quentin. Pokušao je nagovoriti Filipa II. Da krene prema Parizu. Ovaj je to iz opreznosti odbio i nastavio je opsadu Saint Quentina. je jedna od najvećih mudrosti u vojničkom umijeću znati ne natjerati neprijatelja u očaj. Kad su u savezničkom ratu Sila i Marije porazili Maržane7 i kad su vidjeli da se jedna preostala četa vraća i u očaju se sprema baciti na njih poput divljih zvijeri, nisu ih htjeli čekati. Da žar borbe nije ponio gospodina de Foixa da one što su ostali nakon bitke kod Ravenne onako nemilo progoni, ne bi pobjedu bio umanjio svojom smrću8.
Ipak, još svježa uspomena na njegov primjer spasila je gospodina d’Anguiena da mu se slična nevolja ne dogodi kod Serisolesa9. Veoma je pogibeljno napasti čovjeka kojemu ste oduzeli svaku mogućnost da se spasi osim oružjem; jer, krajnja je nužda žestoka učiteljica: “gravissimi sunt morsus irritatae necessitatis”10.
Vincitur haud gratis jugulo qui provocat hostem.11
Eto zašto je Faraks spriječio kralja lacedemonskoga, koji je bio upravo odnio pobjedu u bici protiv Mantinejaca12, da ne napadne tisuću Argejaca što su se bili čitavi izvukli iz poraza, nego da ih pusti da slobodno odu kako ne bi ražestio njihovu silu povrijeđenu i zaintačenu zbog nevolje što su je pretrpjeli.13 Kralj akvitanski Klodomir14 nakon pobjede je gonio Gondemara, kralja burgundskoga, koji je pred njim poražen bježao, i prisilio ga da se okrene i da mu se suprotstavi; no, njegova mu je tvrdokornost oduzela plod pobjede, jer je tu poginuo.15
Slično tome, onaj koji bi morao birati između toga da mu borci budu bogato i sjajno oboružani ili da budu opremljeni samo za najnužnije, odlučio bi se za ono prvo, a takvoga su mišljenja bili Sertorije, Filopemen, Brut, Cezar i drugi, držeći da je za vojnika uvijek pitanje časti i slave da bude blistavo opremljen, ali da je to i način da se postigne da u borbi bude uporniji, jer tada mora spašavati i oružje i sve što ima i svoju baštinu; a to je razlog, kako nam kaže Ksenofont, zašto su Azijati sa sobom u boj vodili žene i priležnice sa svim blagom i najdražim dragocjenostima.16 No, s druge strane, može se dogoditi da vođa mora u vojniku prije umanjiti želju da se spasi, nego da mu je pothranjuje; jer će se tada dvostruko bojati izlagati se opasnosti, to tim više što se tako kod neprijatelja uvećava želja da pobjedom dođe do bogata plijena; a primijećeno je17 da je to izvanredno poticalo Rimljane u sukobima sa Samnićanima. Kad je Antioh pokazivao Hanibalu vojsku što ju je protiv njega rasporedio, a bila je sjajna i veličanstvena do i u najmanjoj sitnici opreme, upitao ga je: “Bi li Rimljani bili zadovoljni ovakvom vojskom? – Bi li bili zadovoljni? Odgovori mu, siguran sam da bi i te kako bili, uza svu njihovu škrtost.”18
Likurg je svojima zabranjivao ne samo veliku raskošnost oružja i opreme nego im nije dao niti da pljačkaju pobijeđene protivnike, htijući, kako je govorio, da siromaštvo i skromnost zasjaju
sa svim onim što je pobjeda donijela.19 Kod opsada i drugdje gdje imamo prigode približiti se neprijatelju, često dopuštamo vojnicima da protivnike izazivaju, podbadaju ih i da im dobacuju sve vrste pogrda, a za to, kako se čini, ima i opravdanja: jer nije mala stvar ako im se oduzme svaka nada u milost ili nekakvu nagodbu kad smo im pokazali da više ne mogu očekivati sažaljenje od onoga koga su tako teško ponizili da ostaje samo jedan lijek, a to je pobjeda. A upravo u tome se Vitelije20 prevario: i to zato što je, imajući pred sobom Otona, čiji su vojnici bili znatno manje hrabri i već dugo odviknuti od ratovanja i omekopućeni gradskim slastima, te vojnike toliko ozlojedio bockajući ih riječima punim prezira, predbacujući im kukavištvo i njihovu žalost za lijepim gospođama i gozbama koje su ostavili u Rimu, da im je na taj način podigao borbeni duh, što dotada nikakva hrabrenja ni sokoljenja nisu bila kadra postići, i tako ih nagnao na sebe. I doista, kad uvrede i pogrde pogode u živac, lako se može dogoditi da onaj koji se mlako borio za stvar svojega kralja pohiti u borbu s drugačijim osjećajem, ali sada za svoju vlastitu stvar.
I kad promislimo koliko je važno sačuvati vođu u borbi i kad znamo da je cilj neprijatelja upravljen u prvom redu prema toj glavi o kojoj sve druge ovise, čini se da ne možemo dovesti u sumnju odluku koju vidimo da su slijedili brojni veliki ratni vođe kad bi se preobukli i prerušili onog časa kad bi zagustilo; međutim, nevolja u koju možemo upasti služeći se tom varkom nije nimalo manja od one kojoj kanimo izbjeći; jer kad vojnici više ne mogu prepoznati svog vođu, ona srčanost, koju im njegov primjer daje, katkada i kod njih splasne i, kad više ne vide njegovo znakovlje na koje su naviknuti, misle da je ili mrtav ili da se nekako izvukao ne vjerujući više u uspjeh. No, iz iskustva znamo da su se mnogi odlučili za takav, a drugi za drugi izbor. Pirov slučaj iz borbe protiv konzula
Levinusa u Italiji služi nam kao potvrda za jedno i za drugo stajalište: jer, zato kako se htio zakriti pod Demogaklesovo oružje, dok je njemu dao svoje, bez sumnje je sebi spasio život, ali to ga je moglo stajati upada u drugu nevolju, to jest da izgubi bitku.21 Aleksandar, Cezar i Lukul voljeli su se u borbi isticati bogatom opremom i oružjem blještavih boja i posebna upadljiva izgleda; Agid22, Agesilaj i onaj veliki Gilip, naprotiv, išli su u boj skromno ogrnuti i bez carskih uresa. U bici kod Farsala23, između drugih predbacivanja upućenih Pompeju, jedno je bilo da je odlučno zaustavio svoje čete i čekao neprijatelja; iako to (ovdje ću ukrasti od samog Plutarha24 nekoliko riječi, jer njegove riječi vrijede više nego moje) “umanjuje silovitost što je trk daje prvim udarcima, a ponekad i oduzima onaj polet kojim se bojovnici sukobljavaju, a koji ih više nego išta drugo ispunja bijesom i žestinom, juriš i bojni poklici podižu im smionost i podržavaju borbeni žar i čine ga, takorekuć, hladnim i ustaljenim”25. Tako o tome govori Plutarh, ali da je Cezar izgubio, tko ne bi isto tako s pravom mogao reći da je, upravo naprotiv, najjači i najstalniji položaj onaj kad se držimo kao da smo zaliveni i kad se ne mičemo te da onaj koji je u pokretu zaustavljen sakuplja i štedi u sebi snage i samo zbog toga ima veliku prednost pred onim koji se kreće i koji je u trku već potrošio polovicu svog daha?
A, osim toga, budući da je vojska tijelo sastavljeno od različitih dijelova, nemoguće je da se ona u tom žaru pokrene na tako točan i odmjeren način, a da pritom ne promijeni ili ne pokvari svoj raspored i da najhitriji vojnik ne bude zaustavljen prije nego li mu je drug mogao dohrliti upomoć. U onoj odvratnoj i neprirodnoj borbi između dvojice braće Perzijanaca26, Klearh Lacedemonjanin, koji je zapovijedao Grcima na Kirovoj strani, polagano ih je odveo u napad bez ikakve žurbe, ali nakon pedesetak koraka potjera ih u trk, nadajući se da će im zbog malena razmaka sačuvati red i prištedjeti dah, osiguravajući im pritom prednost one žestine što su je imali kako za njih same tako i za njihovo bacačko oružje. Drugi su27 to pitanje u svojoj vojsci riješili ovako: ako neprijatelj u trku nasrće na vas, dočekajte ga čvrsto stojeći na mjestu, a ako vas on mirno čeka, nasrnite u trku na njega. U pohodu na Provansu28 što ga je pripremao car Karlo Peti, kralj Franjo je mogao izabrati između dvoga: ili da pođe i ispriječi mu se u Italiji ili da ga dočeka na svojoj zemlji. I premda je znao kako je dobro sačuvati svoje kraljevstvo čisto i u redu, bez ratnih strahota; da sa svim svojim snagama može dok je čitavo u svakoj nuždi providjeti i novac i priskočiti u pomoć; da ratna nužda kod svakog udarca nalaže pustošenja i da je to teško činiti u vlastitoj zemlji; i da seljaci ne mogu tako lako podnijeti kad im to čine njihovi vlastiti ljudi, a ne neprijatelji, tako da zbog toga među nama može doći do buna i nemira; da sloboda krađe i pljačkanja, koju se ne može dopustiti u vlastitoj zemlji, predstavlja veliko olakšanje u ratnim nestašicama; i da je teško očekivati da će onaj koji nema druge nade u dobitak osim svoje plaće ostati na svom mjestu u ratu kad ga samo nekoliko koraka dijeli od njegove žene i njegova ognjišta; da onaj koji stol prostire uvijek sve plaća; da ima više veselja u napadu nego u obrani; da je odjek poraza u našoj utrobi tako žestok da je vrlo teško očekivati da neće čitavo tijelo uništiti, to prije kad znamo da se ništa tako brzo ne prenosi kao strah kojemu se tako lako vjeruje i koji se tako strelovito širi; i da će gradovi, koji budu čuli tutnjavu te oluje na svojim vratima i koji budu dočekali svoje vođe i vojnike onako drhtave i zadihane, biti u opasnosti da se i sami u svoj toj pomami ne upuste u nešto što ne bi bilo dobro:29 pa ipak, uza sve to, odlučio je čete što ih je imao s onu stranu planina povući i dočekati neprijatelja; jer mu je, naprotiv, lako zaključiti da mu, dok je u svojoj zemlji i među svojim prijateljima, neće uzmanjkati velik broj prednosti: da su rijeke i putovi njegovi, da će mu u sigurnosti dotjecati i bez posebnih pratnji i zalihe živeža i potreban novac; da će mu podanici biti to privrženiji što im pogibelj bude bliža; da će, zato što za svoju obranu ima toliko gradova i prepreka, njemu pripasti da borbama nametne onaj tijek koji će odgovarati njegovim potrebama i prednostima; i, ako bude htio s ratom odugovlačiti, da će moći sa sigurna mjesta kako mu bude drago gledati kako mu neprijatelj izbezumljen cupka na mjestu i sam sebe uništava teškoćama koje će biti protiv njega, izgubljen u neprijateljskoj zemlji u kojoj neće imati ni uza sebe, ni iza sebe, ni pred sobom živa stvora koji neće biti protiv njega, u kojoj neće imati nikakva načina da odmori ili pomakne vojsku ako je boleštine napadnu, niti da pod krov skloni svoje ranjenike; da će i do novca i hrane moći samo silom i jačem; da se neće moći odmoriti ili predahnuti; da ne pozna ni zemlju ni mjesto; da nema ničega što bi ga moglo obraniti od zasjeda i iznenađenja; i da, ako jednu bitku izgubi, neće imati nikakve mogućnosti da spasi ono što mu je od vojske ostalo. A primjera za jednu i drugu odluku nije manjkalo. 30 Scipion je prosudio da mu je bolje napasti neprijatelja na njegovom afričkom tlu31 nego braniti svoje zemlje i boriti se s njim u Italiji. I to mu se isplatilo. Upravo se obrnuto dogodilo Hanibalu u tom istom ratu, jer je sve upropastio, jer je propustio osvajanje strane zemlje da bi pošao braniti svoju. Kad su Atenjani ostavili neprijatelja u svojoj zemlji da bi prešli na Siciliju, nisu imali sreće u svojem naumu; ali dobre je sreće bio Agatoklo32, kralj Sirakuze, kad je prešao u Afriku i ostavio rat na Siciliji.33 Zato smo se navikli reći, a u tome smo u pravu, da događaji i njihovi učinci najčešće ovise o sreći, a ona nikako da se podvrgne našem umu i razboru, kao što, uostalom, kažu i ovi stihovi:
Et male consultis pretium est: prudentia fallax,
Nec fortuna probat causas sequiturque merentes;
Sed vaga per cunctos nullo discrimine fertur;
Scilicet est aliud quod nos cogatque regatque
Majus, et in proprias ducat mortalia leges34.
Ali, kad dobro promislimo, čini se da naši nacrti i odluke
isto tako o njoj ovise i da sreća u svoj nesiguran vrtlog ubacuje
i naša razmišljanja.
Umujemo riskantno i nepromišljeno, kaže Timej kod Platona35,
jer, jednako kao i mi, naša razmišljanja uvelike ovise
o slučaju.
Mišel de Montenj
1 Homerov stih iz Ilijade (XX, 49) koji Montaigne prevodi nakon što ga je citirao. U Maretićevu prijevodu taj stih glasi: “[Okretan jezik je ljudski, riječi svakakvih ima,] Polje je široko svuda i svakuda ljudskih riječi.”
2 “Hanibal bješe pobijedio, ali / pobjednu sreću koristit ne znaše.” Petrarka, Sonet CIII, koji prevodi Tita Livija, XII, 51 (prijevod Mate Marasa).
3 “Pogreška” pada na dušu vojvodi od Anjoua koji je radije opsjeo Niort i tako spriječio Tavannesa da dokrajči hugenote pobijeđene 3. listopada 1569. kod Montcontoura.
5 “Dok je sreća uspaljena i dok sve nadvladava strah.” Lukan, VII, 734.
6 Plutarh, Život Cezarov, XI.
7 Montaigne navodi les Marses, a to su lat. Marsi, -orum, pleme u Laciju, najžešći neprijatelji rimski.
8 Gaston de Foix je poginuo 11. travnja 1512. progoneći jedan španjolski odred nakon bitke kod talijanskoga grada Ravenne.
9 Riječ je o pobjedi što ju je grof d’Enghien odnio kod talijanskog sela Ceresole Alba u Piemontu 14. travnja 1544. Tu su pobjedu u svojim stihovima opjevali Clément Marot i Pierre Ronsard.
10 “Ništa nije teže od ugriza pobješnjele nužde.” Porcije Latron (Marcus Porcius Latro) u navodu Justusa Lipsiusa, Politika, V, 18.
11 “Teško je pobijediti onoga koji protivniku grlo izlaže.” Lukan, Farsalija, IV, 275.
12 Mantineja, grad u Arkadiji, znamenit bitkom 362. pr. Kr.
13 Diodor Sicilski, XII, 24.
14 Clodomir (495-524), franački kralj Orléansa.
15 Jean Bouchet, Annales d’Aquitaine, 38.
16 Ksenofont, Kirov pohod, IV, 3.
17 Tit Livije, IX, 40.
18 Aulo Gelije, Noctes, V, 5.
19 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama.
20 Prema Plutarhu, Život Otonov, III.
21 Prema Plutarhu, Život Pirov, VIII, samo što se onaj kojega Montaigne naziva Demogaklesom kod Plutarha zove Megakles.
22 Agis (ἌgiV, lat. Agis, -idis) ime je više spartanskih kraljeva.
23 Farsal (F(rsaloV), grad u Tesaliji, čuven po boju (48. pr. Kr.) u kojem je Cezar pobijedio Pompeja. Marko Anej Lukan o tome je napisao veliki ep Farsaliju.
24 …iz našeg Plutarha…, stajalo je u ranijim izdanjima, jer je Montaigne mislio na Plutarha u prijevodu Jacquesa Amyota.
25 Preuzeto doslovce iz Amyotova prijevoda (Život Pompejev, XIX).
26 Kir i Artakserks. Usp. Ksenofont, Kirov pohod, I, 8.
27 Tj. Kirovi vojskovođe u jednoj drugoj bici, prema Plutarhovim Bračnim uputama, što ih je preveo La Boétie (XXXIV).
28 U ljeto 1536.
29 Ovo je u čitavu Montaigneovu djelu jedna od najdužih i najsloženijih rečenica.
30 Sav ovaj dugački odlomak zgusnut u dvije duge rečenice Montaigne je preuzeo iz Memoires braće du Bellay (IV, 184) i iz Instructions sur le faict de la guerre (II, 3) Guillaumea du Bellaya.
31 Za drugog punskoga rata.
32 Agatoklo (]AgaJokl²V), tiranin sirakuski.
33 Ta dva primjera navodi Machiavelli u svojim Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio, II, 13 (1513-1519).
34 “Često i loše poduzeti koraci uspiju, a razboritost nas prevari; sreća ne povlađuje i ne pomaže uvijek one koji je zavređuju, nego ide amo tamo, lutajući od jednoga do drugoga. Jer očito ima neka viša sila koja je iznad nas, koja s nama upravlja i pod svoje zakone podlaže sve ono što je u nama smrtnicima.” Manilije, Astronomica, IV, 95.
35 Platon, Timej.
