Čini mi se da je onaj koji je prvi izmislio ovu priču dobro shvatio kolika je snaga u običaju: jedna je žena tetošila i nosila u naručju tele već od njegovih prvih dana; to joj je toliko prešlo u naviku da ga je nosila i kad je to već bio poveći vol.1 Jer, običaj je vraški oštar učitelj. On u nama malo po malo usađuje, a da toga nismo svjesni, podložnost njegovoj vlasti, ali, uz tako blag i skroman početak, kad smo ga s vremenom ustalili i čvrsto ukorijenili, ubrzo nam pokazuje bijesno i tiransko lice, protiv kojega više nismo slobodni ni okom trepnuti. Tada ga vidimo kako neprestano prekoračuje sve zakone prirode. “Usus efficacissimus rerum omnium magister”2.
Mislim na Platonovu špilju u njegovoj Republici3 i na liječnike koji često zapostavljaju razloge svojega umijeća zbog snage običaja; sjećam se i priče o onom kralju4 koji je navikao svoj želudac hraniti otrovom5 i djevojke za koju Albert6 kaže da se bila navikla hraniti se paucima7.
U tom svijetu novih Indija otkriveni su veliki narodi pod najrazličitijim podnebljima koji od toga žive i sebi stvaraju zalihe, ali ne samo od pauka, nego i od skakavaca, mravi, gušterica, šišmiša; jednom se, kad je zavladala nestašica hrane, žaba krastača prodavala po šest škuda; oni ih kuhaju i pripremaju s različitim umacima; našli su i ljude za koje su naše meso i naša hrana smrtni otrov. “Consuetudinis magna vis est. Pernoctant venatores in nive; in montibus uri se patiuntur. Pugiles caestibus contusi ne ingemiscunt quidem.”8
Ti čudnovati primjeri neće nam se činiti čudnima zamislimo li, a to obično i osjećamo, koliko navikavanje može oslabiti naša ćutila. Nije nam potrebno ići daleko i tražiti što se govori o ljudima koji žive uz vodopade rijeke Nila9 ili što filozofi misle o muzici nebeskih sfera. Kažu, naime, da tijela tih sfera, zato što su tvrda i zato što se jedno drugom približuju i jedno se o drugo taru, neizostavno proizvode veličanstvenu harmoniju prema čijem se ritmu mijenja putanja i kolo što ga zvijezde vode. I dodaju da uho svih stvorenja, uspavano jednako kao i uho Egipćana, ne može tu muziku zamijetiti, pa ma kako gromoglasna ona bila. Potkivači, mlinari, oružari ne bi nikako mogli izdržati buku koja oko njih vlada kad bi im probijala uši kao što to čini nama. Moj mirisavi ovratnik miriši mom nosu, ali kad ga tri dana zaredom nosim, on miriši samo onima oko mene. Zaista je čudno kako, unatoč razdobljima dugih prekida, navika može imati snagu izazivanja i uspostavljanja učinka na naša osjetila, baš onako kako to dobro znaju ljudi koji žive pokraj zvonikâ. Kad sam kod kuće, stanujem u jednoj ugaonoj kuli pokraj koje svakog jutra i večeri zvoni Ave Maria. Ta buka čini da čak i moja kula podrhtava i prvih mi se dana činila nepodnošljivom, ali ubrzo sam se privikao, tako da ju danas bez ikakve nelagode slušam, a katkada me niti ne probudi.
Platon je ukorio jednog dječaka koji se igrao orasima, a dječak mu rekne: “Koriš me za malu stvar. – Navika, odgovori mu Platon, nije nikako mala stvar.”10
Uvjeren sam da naše najteže mane postaju sklonostima već u našoj najranijoj dobi i da je ono što je u odgoju najvažnije u rukama naših dojilja. Neke se majke zabavljaju kad vide kako dijete zavrće vratom kokoši i kako uživa udarajući psa ili mačku, a ima očeva koji su tako glupi da misle kako je znak ratničkog duha kad vide svog sina kako bahato navaljuje na seljaka ili slugu koji se ne usuđuje odvratiti; a misle da je pravi znak domišljatosti kad im sin prevari svog druga kakvom zlobnom nepodopštinom ili podvalom. A to je zapravo pravo sjeme i korijen okrutnosti, tiranije, vjerolomstva; u mladu čovjeku to sjeme klija i zatim hitro izrasta i razvija se pod snagom navike. Vrlo je opasno kad roditelji pravdaju te grube sklonosti mlađahnim uzrastom svojega djeteta i beznačajnošću stvari zbog koje je došlo do ispada. Prvo: tada govori priroda, a njezin je glas to čišći i to jači što je dijete krhkije. Drugo: nakaznost varanja ne sastoji se u razlici vrijednosti između jednog zlatnika i jedne čiode. Nakazno je varanje samo po sebi. Mislim da bi bilo pravednije ovako zaključiti: “A zašto ne bi varao i onda kad su zlatnici posrijedi kad već vara s čiodama?”; svakako bi to bilo bolje nego kad kažu: “Pa to su samo sitnice, on to ne bi činio kad bi se radilo o zlatu.” Djecu valja brižljivo poučavati da mrze poroke zbog zla što je u njima i valja im pokazati svu njihovu prirodnu odvratnost kako bi ih izbjegavali, i to ne samo u djelima, nego nadasve u srcu; da im sama pomisao na poroke bude odvratna, pa ma pod kakvom krinkom bili.
Dobro znam, što se mene tiče, da sam od ranog djetinjstva bio upravljan da uvijek slijedim ravnu i otvorenu stazu i da mi je uvijek bilo mrsko uplitati varke i lukavstva u svoje djetinje igre (kao što zaista valja primijetiti da djetinje igre nisu igre i da djecu po njima valja suditi jednako kao i po njihovim najozbiljnijim djelima); nema tako nedužne zabave u koju ne unosim, i to po prirodnoj sklonosti i ne sileći sama sebe, gnušanje prema varanju. Kartam se u cvancike i dobro pazim kao da se igra o prave zlatnike11, čak i onda kad igram sa ženom i kćeri, pa mi je svejedno hoću li dobiti ili izgubiti, a isto je tako kad ozbiljno igram s nekim drugim. Sve u svemu, nitko me ne pazi bolje od mojih očiju i nema tih očiju koje bi me izbližega gledale ili koje bih ja više poštovao od vlastitih.
Nedavno sam kod nas vidio jednog mladog čovjeka, rodom iz Nantesa, koji je rođen bez ruku, ali je tako uspješno poučio svoje noge službi koju su morale obavljati ruke da su mu noge gotovo zaboravile ono za što ih je priroda stvorila. A on za njih kaže “moje ruke”, njima reže, njima nabija i pali pištolj, udijeva konac u iglu, šije, piše, skida kapu, češlja se, igra s kartama i kockama, i to tako vješto kao što bi netko drugi radio koji ima ruke. Novac što sam mu ga dao (jer se održava tako što se pokazuje na sajmovima) uzeo je nogom, baš onako kako mi radimo rukama.12 Vidio sam i jednog drugog, bio je još dijete, kako maše mačem za koji trebaju dvije ruke i helebardom, a to je radio samo vratom i ramenom, jer nije imao ruku; bacao ih je u zrak i opet ih hvatao, nabacivao se bodežom i pucketao bičem kao što bi činio svaki francuski kočijaš.13
Mnogo se bolje njezini učinci vide u čudnim utiscima što ih ona izaziva u našim dušama, gdje ona ne nailazi na jak otpor. A što li tek sve može učiniti s našim prosudbama i vjerovanjima!?
Ima li još negdje tako čudnog mišljenja (ostavljam po strani najgrublje prijevare koje dolaze iz religije, kojom su toliki veliki narodi i razumni ljudi bili opijeni; jer, budući da je taj dio izvan našeg ljudskog uma, lakše je oprostiti što se u njemu gubimo ako nismo na poseban način prosvijetljeni božanskom milosti), ima li drugačijih uvjerenja u koja ona nije usadila i uspostavila zakone onako kako se njoj svidjelo? Zato je i više nego točan ovaj stari uzvik koji kaže:
“Non pudet physicum, id est speculatorem venatoremque naturae, ab animis consuetudine imbutis quaerere testimonium veritatis”14.
Cijenim da ljudskoj mašti ne pada niti jedna bezumna misao za koju se ne bi primjera našlo u nekom javnom činjenju i koju zato naš razum podržava i uzima za temelj. Ima naroda kod kojih se onomu koga se hoće pozdraviti okreće leđa, a onomu koga se časti nikad se ne gleda u oči.15 Ima i takvih naroda kod kojih je običaj da kad kralj pljune, najviđenija dvorska gospođa pruži ruku; a kod jednog drugog naroda, oni što tvore kraljevu pratnju brzo se saginju i rupcima skupljaju njegovu nečist.
Uzmimo sada slobodu i ispričajmo još nešto. Jedan francuski velikaš16 uvijek se useknjivao u ruku, što je za naše običaje vrlo nepristojno. Braneći taj svoj način (a bio je glasovit sa svojih duhovitih odgovora), upitao me je kakvu to povlast ima ta prljava izlučina da bismo joj dopustili da je primi fini i nježni rupčić i da je zatim, što je još gore, brižljivo omotamo, pospremimo i držimo uza se; da to mora izazivati više gađenja nego da je bilo gdje bacimo, kao što činimo sa svim ostalim izmetima. Uvidio sam da on to nikako ne govori bez razloga i da je meni navika oduzela mogućnost takva čudnog ponašanja, koje nam se, kad se pripovijeda da vlada u nekom drugom narodu, čini groznim.
Čudesa su plod našeg neznanja u kojem nas drži priroda, ali se nikako ne slažu sa samom biti prirode. Navikavanje uspavljuje oči naše prosudbe. Barbari nam ni po čemu nisu ništa čudnovatiji nego smo mi njima. Niti za to ima razloga, kao što bi svatko priznao kad bi znao, nakon što je preletio ove nove primjere, zamisliti se nad njima i lijepo ih usporediti s vlastitima. Ljudski je razum samo boja koja je jednakomjerno ubrizgana u sva naša mišljenja i običaje, pa ma kakav oblik oni imali; beskrajna u biti i beskrajna u različitosti.
Ali, moram se vratiti na ono što sam započeo. Ima naroda kod kojih se nitko, osim njegove žene i djece, ne obraća kralju drugačije nego kroz cijev doglasa. U jednom te istom narodu djevice pokazuju razgolićene svoje stidne dijelove, dok ih udane žene pokrivaju i brižljivo skrivaju. Dodajmo tome i ovaj drugi običaj, koji s prvim ima nekakve veze: negdje je nevinost na cijeni samo kod udaje, jer se neudane djevojke mogu prepustiti uživanjima po svojoj volji, a kad zatrudne, s odgovarajućim lijekovima pobaciti pred bilo kime. Na drugim mjestima, kad se ženi trgovac, svi su trgovci pozvani u svatove i idu u krevet s mladom prije njega; i što ih više ima, njoj je veća čast i time dobiva na cijeni zbog svoje vještine i izdržljivosti. Ako se ženi časnik – ista stvar. Ako se ženi plemić, opet isto i tako je i s drugima kad se žene, osim kad se ženi neki težak ili čovjek iz puka, jer tada to pravo pripada gospodaru.
Međutim, i kod tih se naroda poštuje zakon najveće vjernosti dok brak traje. Ima i krajeva gdje postoje muška javna bludilišta za užitak ženama; gdje žene idu u rat zajedno s muževima i s njima ne dijele samo čast borbe nego i čast zapovijedanja. Gdje se prstenovi ne nose samo pod nosom, na usnicama, na obrazima i na nožnim prstima, nego se i teškim zlatnim šipkama probijaju grudi i guzovi. Gdje se pri jelu prsti brišu o bedra i o mošnju spolovila ili o potplate. Gdje rođena djeca nisu nasljednici, jer to pravo pripada braći i nećacima, a drugdje samo nećacima, osim kad je u pitanju vladar. Ili u određivanju prava na zajedničko dobro, kako se tu poštuje, neki suci s bespogovornom vlašću imaju pravo upravljanja teženjem zemlje i raspodjelom plodova, već prema potrebi svakog pojedinca. Ima naroda kod kojih se oplakuje smrt djece, a slavi smrt staraca. Gdje njih deset ili dvanaest leže zajedno sa ženama u krevetu. Gdje se samo žene koje su nasilnom smrću izgubile muža mogu preudati, dok se druge ne smiju. Gdje je biti žena tako malo na cijeni da se žensku djecu odmah nakon rođenja ubija, a žene se kupuju od susjeda kad su potrebne. Gdje muž može otjerati ženu ne navodeći nikakav razlog. Gdje muževi imaju pravo ženu prodati kad je jalova. Gdje se pokojnikovo truplo peče, a zatim stuca i zdrobi tako da se dobije nekakva kaša koju zatim miješaju s vinom i to piju. Gdje je od svih pogreba najcjenjeniji onaj da te pojedu psi, a negdje drugdje da te pojedu ptice.17 Gdje se vjeruje da sretne duše uživaju na slobodi, na prekrasnim poljima, gdje imaju sve što žele i da upravo one proizvode jeku što je čujemo.18 Gdje se bore u vodi i plivajući točno gađaju strelicama. Gdje, kao znak podložnosti, valja podići ramena i pognuti glavu i izuti obuću kad se ulazi pod kraljev krov. Gdje eunusi, koji čuvaju posvećene žene, nemaju ni nosa ni usana da se ne mogu voljeti; a svećenici sebi iskopaju oči kako bi bolje upoznali svoje duhove i od njih primali proročanstva. Gdje svatko sebi stvara boga kakav mu se sviđa, lovac od lava ili lisice, ribar od nekih riba, i tako stvaraju idole za svako djelo i za svaku želju; Sunce, Mjesec, Zemlja su glavni bogovi; način zaklinjanja je u tome da dodirneš zemlju gledajući u sunce; gdje se meso i riba jedu sirovi. Gdje je najveća zakletva zazvati ime nekog pokojnika koji je bio na dobru glasu u tom kraju, a zatim dodirnuti rukom njegov grob.19 Gdje je vatra dar što ga kralj šalje svojim vazalima.20 Kad poklisar što je donosi ulazi u kuću, gase se sve vatre koje su dotada gorjele. A narod, koji je podložan tom vladaru, mora doći tražiti novi oganj, a ako tako ne učini, bit će suđen za uvredu veličanstva. Gdje kralj, želeći se potpuno posvetiti svetim stvarima (a oni to često čine), odstupa s prijestolja, a njegov nasljednik mora učiniti isto i kraljevsku vlast predati trećem nasljedniku. Gdje se oblici upravljanja zemljom neprestano mijenjaju, već prema tome kako stanje iziskuje; kralja svrgavaju kad misle da treba, neki stariji muževi vladaju umjesto njega ili se pak vlast ostavlja u rukama puka. Gdje su muškarci i žene jednako obrezani i isto tako kršteni. Gdje vojnika koji je nakon jedne ili više bitaka svom kralju uspio predati sedam neprijateljskih glava proglašavaju plemićem. Gdje se živi u tako rijetkom i nedruževnom vjerovanju u smrtnost duše. Gdje žene rađaju bez straha i bez kuknjave. Gdje žene na objema nogama nose bakrenu podvezicu, a ako ih uš ujede, u obvezi su iz velikodušnosti ujesti nju; ne usuđuju se udati ako nisu ponudile kralju svoje djevičanstvo ako to on želi prihvatiti.21 Gdje se pozdravlja tako što se najprije postavi prst na zemlju, a zatim ga se upravlja u nebo. Gdje muževi nose teret na glavi, a žene na plećima.22 Gdje one mokre stojeći, a muževi čučeći.23 Gdje šalju svoje krvi čovjeku u znak prijateljstva, a koga hoće počastiti24 i kade mu kao da je bog. Gdje se ne samo do četvrtog koljena nego i mnogo više ne dopušta ženidba između srodnika. Gde su djeca kod dojilje do četvrte godine, a nekad i do dvanaeste, a kod tih se ljudi cijeni da je smrtonosno dati prvi dan djetetu sisu. Gdje očevi imaju dužnost kažnjavanja muške, a majke odvojeno ženske djece, a kazna se sastoji u tome da ih se dimi obješene za noge. Gdje se žene daje obrezati. Gdje se jedu sve vrsti trava bez razlike osim onih koje neugodno vonjaju.25 Gdje je sve otvoreno, a kuće kolikogod da su lijepe, nemaju vrata ni prozora ni zatvorenih škrinja, no lopovi su dvostruko teže kažnjavani nego drugdje. Gdje ljudi ubijaju uši zubima poput opica i zgražaju se kad vide da ih se gnječi noktima. Gdje se za čitava života ne strižu dlake niti se režu nokti; u nekim drugim zemljama režu nokte samo na desnoj ruci, dok se one na lijevoj pušta da rastu kao ukras.26 Gdje puštaju da dlake na desnoj strani rastu kolikogod mogu, a briju ih na lijevoj. A u nekim oblastima susjednim ovoj jedni puštaju rasti dlake na prednjoj strani tijela, drugi na stražnjoj, a onu drugu stranu briju. Gdje očevi za novac27 posuđuju svoju djecu, a muževi žene strancima za putenu nasladu. Gdje se može bez sramote učiniti dijete svojoj materi, gdje očevi idu u krevet s kćerima i sa sinovima.28 Gdje na zajedničkim gozbama izmjenjuju jedni s drugima djecu.
Ovdje se živi od ljudskoga mesa,29 a na drugom mjestu sin mora ubiti oca kad doživi određene godine30, drugdje očevi određuju, dok je dijete još u majčinoj utrobi, koje će se othraniti i sačuvati, a koje hoće da bude napušteno i ubijeno; negdje opet stari muževi prepuštaju svoje žene mlađariji da ih uporabe, dok su drugdje one zajedničke, i to bez ikakva grijeha31, čak u nekim zemljama nose na rubu suknje onoliko lijepo ispletenih rojti koliko su muškaraca zadovoljile32. Štoviše, zar nije običaj stvorio i jednu republiku od samih žena33? Nije li im i oružje dao u ruke? Podigao čitave vojske i zapodjeo ratove? A ono što sva filozofija ne može ni najmudrijima usaditi u glavu, običaj može samim svojim redom naučiti i najprostiji puk. Jer, znamo za čitave narode34 kod kojih ne samo da smrti ne poklanjaju pažnju, nego je dapače i slave, gdje sedmogodišnja djeca bivaju bičevana do smrti, a da im se ni jedna crta lica ne promijeni35; gdje je bogatstvo bilo toliko prezirano da se ni najbjedniji građanin ne bi bio sagnuo pokupiti kesu zlatnika. A isto tako znamo za oblasti bogate svim mogućim plodovima, u kojima je ipak najtraženija hrana kruh, trava potočarka36 i voda37.
Zar nije običaj učinio i ono čudo na Hiju38 kad je prošlo sedam stotina godina, a da se ljudi nisu sjećali da je žena ili djevojka učinila nešto na uštrb svoje časti?
Bilo kako bilo, barem tako ja mislim, nema ničega što navika ne bi postigla, a Pindar39 ima pravo kad je naziva kraljicom i caricom svijeta.
Onaj što su ga vidjeli da tuče svog oca, na pitanje zašto to radi, odgovori da je to običaj u njihovoj kući, da je otac isto tako tukao njegova djeda, a njegov djed njegova pradjeda. Upirući prstom u svog sina, reče: “A ovaj ovdje će mene tući kad dođe u godine u kojima sam ja sada.”
A otac, kojega je sin vukao i drmusao nasred ulice, naredi mu da se zaustavi kod nekih vrata, jer je on svog oca vukao samo do te kuće, jer da je upravo na tom mjestu granica naslijeđenog izlaganja sramoti, kojoj su djeca u njihovoj obitelji običavala podvrgavati roditelje. Iz običaja, kaže Aristotel40, a često i zbog bolesti, žene sebi čupaju vlasi, grizu nokte, jedu ugljen i zemlju; a isto tako koliko iz običaja toliko po svojoj prirodi muški opće s drugim muškarcima.
Zakoni savjesti, za koje mi kažemo da nam ih daje priroda, rađaju se iz običaja; svatko ima u sebi nutarnje poštovanje prema mišljenjima i običajima koji su prihvaćeni u njegovoj sredini i neće ih se odreći bez grizodušja, kao što im se neće prepustiti bez odobravanja.
Kad su ljudi na Kreti u staro doba htjeli nekoga prokleti, molili su bogove da ga navedu u kakvu lošu naviku.41 No, najmoćniji je učinak njezine snage u tome što nas ona ščepa svojim pandžama tako čvrsto da u nama ne preostaje ni toliko snage da se tog stiska oslobodimo niti da se priberemo kako bismo razmislili i odvagnuli njezine zahtjeve. I uistinu, zato što ih posišemo s majčinim mlijekom i zato što se slika svijeta u takvu stanju pokazuje našem prvom pogledu, čini se da smo rođenjem osuđeni da idemo tim putem. A najopćenitija promišljanja, koja vrijede posvuda oko nas i koja su ubrizgana u naš duh sjemenom naših otaca, čine se kao da su jedina i prirodom dana. Zbog toga se događa da za sve ono što nije u običajima mislimo da nije ni u razumu, a sam Bog zna koliko je to najčešće nerazumno.
Ako smo se mi, koji same sebe ispitujemo, naučili da tako postupamo, tada će svatko, kad čuje neki dobar sud, odmah gledati koliko se to tiče upravo njega i ustanovit će da to nije dobra riječ, nego dobar udarac bičem po svagdanjoj gluposti njegove prosudbe. Ali, čovjek prima presude istine i njezine pouke kao da su upravljene svima i svakome, a nikada njemu samome, pa će ih, umjesto da ih pripiše svojim navikama, jednostavno odložiti u svoje sjećanje, i to je odista i glupo i izlišno.
No, vratimo se svemoći običaja.
Narodi koji su odgojeni u slobodi i samostalnom vladanju samima sobom smatraju da je svaki drugi oblik upravljanja nakaradan i protuprirodan. Isto tako misle i oni koji su se navikli na monarhiju. I što god da im sreća pruži kroz promjenu, pa čak i onda kad su se na jedvite jade otarasili nevolja pod nekim gospodarom, brzo će uz jednake takve teškoće jednoga gospodara zamijeniti drugim zato što se ne mogu odučiti od toga da njima netko vlada42.
Darije je upitao neke Grke za koliko bi prihvatili indijski običaj jedenja umrlih očeva (jer je takav običaj kod njih vladao, budući da su bili uvjereni da svome ocu ne mogu dati dostojniji grob nego u sebi samima), a oni su mu odgovorili da to ne bi učinili ni za sve blago ovoga svijeta. No, kad je pokušao nagovoriti one u Indiji da napuste svoj običaj i da kao Grci spale svoje umrle očeve, naišao je na još veće zgražanje. I svatko se tako ponaša, jer nam navika zakriva pravo lice stvari,
Nil adeo magnum, nec tam mirabile quicquam
Principio, quod non minuant mirarier omnes
Paul(l)atim43.
Nekada, kad sam morao opravdati neke od naših običaja odlučno prihvaćenih nadaleko oko nas i kad ih nisam, kao što se to obično radi, htio primiti snagom zakonâ i primjerâ, nego uvijek ih ispitujući sve do njihovih počelâ, našao sam da su im temelji toliko slabi da su mi se gotovo zgadili. I to meni, koji sam imao zadaću potvrditi ih drugima.
Upravo je to smjernica kojom Platon44 pokušava iskorijeniti neprirodne ljubavi svojega vremena; to je pravi način koji on drži vrhovnom i glavnom vrlinom, a to je da takve ljubavi javno mnijenje osuđuje, da ih pjesnici i drugi ljudi od pera prikazuju u najgorem svjetlu. To je smjernica da najljepše kćeri više ne smiju privlačiti ljubav otaca ni braća izuzetne ljepote ljubav svojih sestara, jer su već i same priče Tijestove, Edipove i Makarejeve skladom svog pjeva ubrizgale to korisno vjerovanje u mlade dječje mozgove.
Uistinu, nevinost je lijepa vrlina i njezina je korisnost dobro poznata; ali isticati je i cijeniti po prirodi isto je toliko teško koliko je lako cijeniti je prema običaju, zakonima i propisima. Temeljni i opći prarazlozi teško se ispituju. Naši učitelji ili olako prelaze preko njih ili, ne usuđujući se ni dirnuti ih, srljaju koliko god mogu u obranu ustaljenih običaja i u njoj se nadimlju i jeft ino uživaju. A oni koji ne žele da ih se iz tog praiskonskog izvora izvuče, tonu još dublje i upadaju u divlje misli kao Hrisip45, koji je na toliko mjesta u svojim spisima pokazao kako mu baš odveć ne smetaju te rodoskvrne veze pa ma kakve one bile.46
Onaj koji hoće izbjeći tu strahovitu štetu od ustaljenih običaja naići će na mnogo stvari prihvaćenih nedvojbenom odlučnošću koje imaju jedinu potvrdu u sijedoj bradi i u izboranom licu običaja koji ide uz njih; no, kad jednom strgne tu obrazinu i kad se sve svede na istinu i razbor, osjetit će da mu je sud sav ispremiješan, ali u mnogo sigurnijem stanju.
Primjerice, upitat ću ga tada ima li što čudnije nego vidjeti da je neki narod prinuđen pokoravati se zakonima koje nije nikada razumio; i to u svim svojim domaćim poslovima, vjenčanjima, darivanjima, oporukama, kupovanju i prodavanju, po pravilima koja ne može razumjeti, zato što nisu ni napisana ni objavljena na njegovu jeziku i kojima mora milom ili silom prozrijeti i tumačenje i uporabu? I to ne prema onom domišljatom prosuđivanju Isokratovu47, koji savjetuje svom kralju neka sve poslove i pregovore svojih podanika učini slobodnima, od svega oslobođenima i unosnima, a njihove sporove i skupe parnice neka optereti teškim nametima; nego, naprotiv, da se prema groznom mišljenju u prodaju stavi i sâm razum i da se zakonima odredi tečaj kao da su obična roba. Mislim da i sâm moram biti zahvalan sreći zbog toga što se, po kazivanju naših povjesničara48, upravo jedan gaskonjski plemić, dakle moj zemljak, prvi usprotivio Karlu Velikome kad nam je htio nametnuti latinske i carske zakone. Može li biti išta gore nego vidjeti narod kod kojega se po zakonskom običaju obnašanje sudačke dužnosti prodaje i gdje se presude plaćaju u čistom zlatu, a gdje se pravda po zakonu uskraćuje onome koji nema čime platiti,49 i gdje je ta roba na visokoj cijeni, tako da se u jednom društvu stvara četvrti stališ od ljudi koji upravljaju dijeljenjem pravde i pridodaje se trima već postojećim, to jest Crkvi, Plemstvu i Narodu; da taj četvrti stališ, koji upravlja zakonima i koji ima vrhovnu vlast nad dobrima i nad životima, tvori tijelo odvojeno od plemstva tako da se događa da postoje dvostruki zakoni, zakoni časti i zakoni sudstva, koji su umnogome upravo oprečni (oni prvi oštro kažnjavaju laž od koje je netko trpio, a drugi laž za koju se netko osvetio); po zakonu vojničkome, jedan će biti lišen časti i plemstva kad podnese uvredu ili se s njom pomiri, a po zakonu građanskome, onaj koji uvredu osveti može biti osuđen na smrt (onaj koji se obraća zakonu kako bi naplatio uvredu nanesenu njegovoj časti, sam sebe časti lišava; a onaj koji se sudu ne obraća, za to je kažnjen i osuđen po zakonu); a te dvije strane, koje su toliko različite, ipak se svode na jedno: ona se brine o miru, a ova o ratu; onoj je na srcu probitak i dobit, a ovoj čast; onoj znanje, a ovoj vrlina; onima su glavne riječi, a ovima djela; onima pravda, a ovima hrabrost; onima razbor, a ovima snaga; onima duge toge, a ovima kratka odjeća – sve to one dijele.
Što se pak tiče nevažnih stvari, kao što je ruho u koje se oblačimo, neki će ga htjeti dovesti njegovoj pravoj svrsi, a to je služba tijelu i njegovoj udobnosti, o kojoj ovisi i dražest i prvotno lijepo pristajanje, a u ono što je po mojem gledanju najstrašnije što se može zamisliti ubrojio bih među ostalim naše četvrtaste kape, onu dugu kúdu koja sa svojim šarenim ukrasima visi s glava naših žena i, najzad, ono izlišno isticanje jednog našeg uda, koji nije pristojno ni imenovati, ali kojim se na javnim mjestima dičimo i prsimo. Ova razmišljanja ipak ne bi smjela odvratiti razborita čovjeka od toga da slijedi onaj način koji je svima zajednički; dapače, uprav obrnuto, mislim da sve mode koje odskaču od svakodnevnoga i koje pojedinci sami ističu imaju svoj izvor u ludosti i usiljenoj samodopadnosti prije nego u nekom opravdanom razlogu; cijenim da mudar čovjek mora u sebi samome izdvojiti duh iz gomile i dati mu slobodu i moć slobodnog prosuđivanja stvari, ali, što se izvanjskog izgleda tiče, mora slijediti prihvaćene forme i prilagoditi se vremenu. Javno društvo se ne zanima za naše misli, ali sve ono ostalo, kao što su naša djela, naš rad, naš imetak i naš vlastiti život, sve to valja prepustiti općoj procjeni i dati u službu tog društva, kao što je veliki i dobri Sokrat odbio spasiti svoj život nepokoravanjem presudi suca premda je taj sudac bio vrlo nepravedan i jako pokvaren50. Jer, pravilo iznad svih pravila i zakon iznad svih zakona jest da svaki čovjek mora poštovati zakone zemlje u kojoj živi:
A evo sada jedne misli drugačije vrste. Postoji velika dvojba može li se iz promjene nekog prihvaćenog zakona izvući siguran dobitak; pa ma kakav to zakon bio, teško ga je mijenjati, jer je vlast sustav nalik na zdanje sastavljeno od različitih zajedno spojenih dijelova, a veza je između njih takva da je nemoguće pomaknuti jedan, a da se čitava gradnja ne sruši. Zakonodavac turijski52 odredio je da se svatko tko bi htio ili dokinuti jedan od starih zakona ili uspostaviti novi mora s užetom oko vrata pojaviti pred narodom kako bi, ako novȉna ne bude od svih prihvaćena, odmah bio zadavljen53. A zakonodavac lacedemonski54 potrošio je čitav život da od svojih sugrađana dobije svečano obećanje da neće prekršiti ni jednu od njegovih odredaba. Efor55, koji je onako grubo presjekao dvije žice što ih je Phrinys bio dodao na citari56, nije se pitao je li zvuk sada bolji i je li postignut bolji sklad; za osudu mu je bilo dovoljno što je izmijenjen stari broj žica. To je upravo isto značio i onaj zahrđali mač pravde u Marsiliji57.
Odbojna mi je i mrska svaka novotarija, pa ma kako izgledala i mislim da sam u pravu, jer sam vidio mnogo njezinih štetnih učinaka. Ona koja nas muči58 već toliko godina nije još rekla svoju zadnju riječ, ali može se po svemu prosuditi da je ona sve izazvala i učinila, pa čak i zla i propasti koji i bez nje ili pak protiv nje nastaju, a na njoj je da prizna svoje grijehe,
Heu patior telis vulnera facta meis59.
Oni koji zadaju prvi udarac nekoj vlasti, prvi idu s njom u propast. Plod nemira ne izostaje onomu koji ga je izazvao: on muti vodu za druge ribare. Kad su sastav i tkivo ove monarhije i ovo veliko zdanje, poglavito u njezinim starim godinama, nagriženi i razdirani u prvom redu od nje, na velika vrata ulaze takve strahote. Kraljevska se moć, kaže jedan od Starih, teže ruši od vrha prema sredini nego što se ruši od sredine prema dnu.
No, ako nositelji novoga i jesu štetniji, oni koji ih oponašaju još su pokvareniji zato što slijede primjere čiju su grozotu i zlo sami osjetili i kažnjavali60. A ako u činjenju zla može biti ikakve časti, oni duguju drugima slavu pronalaska i hrabrost prvog koraka.
Sve moguće vrste novih nereda lako mogu iz tog prvog i plodnog izvora crpsti slike i uzore kako da unerede našu vlast. Iz samih naših zakona koji su doneseni za liječenje tog prvog zla može se spoznati i naći opravdanje za sve te izopačene poduhvate; a nama se događa, upravo onako kako Tukidid kaže61 za građanske ratove svojega vremena, da se u korist javnih zala ta zla nazivaju novim blažim imenima samo kako bi ih se opravdalo, izokrećući i umekšavajući njihova prava imena. Ali, to se ipak čini samo kako bismo prilagodili našu savjest i naša vjerovanja. “Honesta oratio est.”62 No, najbolja je izlika za novȉnu i najopasnija: “adeo nihil motum ex antiquo probabile est”63. Iskreno govoreći, čini mi se da se mora biti tašt i odveć sebe cijeniti kad se u poštovanju svojih mišljenja ide dotle da se za njihovo ostvarenje ide u ugrožavanje javnog mira i u uvođenje tolikih neizbježnih nesreća, pa čak i u tako strašno izopačenje običaja što ga građanski ratovi sa sobom donose s promjenom vlasti. I sve te udarce nanijeti vlastitoj zemlji! Zar to ne znači loše gospodariti kad se pušta da napreduje tolik broj osvjedočenih i poznatih zala da bismo se borili protiv zabluda koje su osporavane i još pod upitnikom? Ima li goreg zla od onoga koje pogađa vlastitu savjest i prirodnu spoznaju?
Senat je u raspravi koja ga je suprotstavljala narodu, a ticala se upravljanja vjerskim stvarima, smogao hrabrosti to nazvati pravim imenom: “Ad deos id magis quam ad se pertinere, ipsos visuros ne sacra sua polluantur”64, a to je u skladu s onim što je proročište odgovorilo Delfljanima za vrijeme medskoga rata.65 Plašeći se upada Perzijaca, upitaše Boga što da učine sa svetim blagom iz njegova hrama, gdje da ga skriju, kamo da ga odnesu. A on im je odgovorio da ništa ne diraju, nek se brinu samo o sebi, a on da je dovoljno jak i moćan da očuva sve što mu pripada.
Kršćanska vjera ima sva obilježja najveće pravde i korisnosti, ali niti jedno nije toliko jasno izraženo kao nalog da se moramo pokoravati sucima i čuvati zakone. Kakav li nam je samo veličanstven primjer dala božanska mudrost, koja radi spasenja roda ljudskoga i kako bi postigla svoju slavnu pobjedu nad smrću i grijehom to nije htjela drugačije učiniti nego uz naš društveni red; podložila je svoj uspjeh i vođenje tako visoke i spasonosne službe sljepoći i nepravednosti naših pravila i običaja, dopuštajući da poteče nevina krv tolikih svojih predragih izabranika i trpeći gubitak tolikih godina da taj neprocjenjivi plod sazri.
Prevelika je razlika između slučaja onoga koji slijedi i pokorava se načinima i zakonima svoje zemlje i onoga koji sve poduzima kako bi ih izmijenio i učinio po svome. Onaj prvi za svoje opravdanje navodi prostodušnost, poslušnost i primjer; pa ma što učinio, to ne može biti iz zloće, jer to je, u najgorem slučaju, samo nesreća. “Quis est enim quem non moveat clarissimis monumentis testata consignataque antiquitas.”66 Osim toga, Isokrat67 kaže da mana ima više udjela u umjerenosti nego što ga ima prekomjernost. Druga je mnogo oštriji kockar, jer onaj koji se upliće u izbiranje i mijenjanje, prisvaja sebi pravo suda i mora vidjeti lošu stranu onoga što hoće otjerati, a isto tako i dobre strane onoga što hoće uvesti. To tako općenito mišljenje učvrstilo me je u mome gledanju, a čak je i moju lakoumnu mladost držalo na uzdi: nikada ne uzimati na svoja pleća tako teško breme da budem odgovoran za znanje tolike važnosti i da se usudim ono što se pri zdravoj pameti ne bih usudio čak ni u najlakšim stvarima kojima su me naučili, u kojima lakoumnost prosuđivanja nema nikakve vrijednosti; uvijek mi se činilo da nije nikako dobro htjeti podvrgnuti javna i stalna uređenja nestalnosti neke osobne fantazije (jer osobna stvar potpada samo pod osobne zakone) i činiti Božjim zakonima ono što nikakav poredak ne bi podnosio da se čini građanskima s kojima ljudski razum ima mnogo više posla ako su oni nedodirljivi suci njihovih sudaca; krajnja mogućnost služi da se objasne i prošire običaji i zakoni, a ne da ih se odvraća od njihove namjene i da se u njih unose promjene. Ako je božja Providnost nekada i prešla preko pravila kojima nas je nužno podvrgla, to nije bilo zato da nas od poštivanja tih pravila oslobodi. To su potezi njezine božanske ruke koje moramo ne oponašati nego diviti im se, to su izvanredni primjeri obilježeni izričitim i posebnim ciljem, kao što su čudesa koje nam ukazuje da bi pokazala svoju svemoć iznad naše moći i naših snaga, pa bi bilo mahnito i grešno pokušati ih predstaviti, a na nama je ne da ih slijedimo, nego da im se ispunjeni poštovanjem divimo. A to su njegova djela, a ne naša.
Cotta je u punom pravu kad izjavljuje: “Quum de religione agitur T. Coruncanium, P. Scipionem, P. Scaevolam, pontifices maximos, non Zenonem aut Cleanthem aut Chrysippum sequor.”68
Bog sam zna gdje su u ovom našem sadašnjem sukobu stotine velikih i važnih točaka koje valja izbaciti i unijeti, koliko je onih koji se mogu podičiti da su točno prepoznali razloge i osnove jedne i druge strane? Taj je broj, ako su uopće brojni, takav da nas baš ne bi mogao smesti. No, ona posve drugačija ostala gomila, kamo ona srlja? Pod čije će se vodstvo ona svrstati? S njom se događa ono isto što i sa slabašnim i loše propisanim lijekovima; one sokove, što ih je htjela u nama pročistiti, samo je kroz sukobe zagrijala, uskomešala i razdražila te ih ostavila u našem tijelu. Ljekarija je bila i odveć slaba da bi nas pročistila, a ipak nas je tako oslabila da ju ne možemo ni izbaciti, a od njezina djelovanja imamo samo duge boli i unutarnje grčeve.
I tako to biva da nas sreća, koja uvijek ima vlast što nadilazi naše misli, ponekad stavlja u tako neodgodivu nužnost da se zakoni moraju malo odmaći i načiniti joj mjesta. I kad se odupiremo snazi neke novotarije koja se na silu uvela i silom se održava u sedlu protiv onih koji imaju vlast i odriješene ruke, a kojima je dobro sve što ide pod ruku s njihovim naumima, koji nemaju drugog reda ni zakona nego tražiti svoj probitak, tada je to opasna obveza i nepodnošljiva nepravda: “Aditum nocendi perfido praestat fides”69. To tim više što normalna stega države koja je u zdravu stanju nema sredstava kojima bi doskočila takvim izvanrednim slučajevima; država pretpostavlja da je ona tijelo koje je zdravo u svojim glavnim dijelovima i službama i da je sazdano na općem prihvaćanju poštivanja njezinih zakona i na posluhu. Vladanje po zakonima je postupak odmjeren, hladan i suzdržan te zato nije kadar oduprijeti se neodmjerenu i razuzdanu postupku.
Poznato je da su uvijek spočitavali dvojici velikih muževa, Oktaviju i Katonu,70 u dvama građanskim ratovima Sule i Cezara što su radije dopustili da njihova domovina upadne u ljute nevolje nego da joj pomognu pa makar i na štetu njezinih zakona. Jer, uistinu, u takvoj krajnjoj nuždi kad je nemoguće oduprijeti se bilo bi možda mudrije pognuti glavu i primiti po koji udarac, nego, boreći se preko svojih snaga u nepopuštanju, pružiti priliku sili da sve pomete; bolje je prisiliti zakone da učine ono što mogu, kad već ne mogu učiniti ono što bi htjeli. Tako je učinio i onaj71 koji je naredio da zakoni spavaju dvadeset i četiri sata ili onaj72 koji je pomakao tom prigodom jedan dan u kalendaru ili onaj drugi koji je lipanj prekrstio u mjesec koji je nazvao drugim svibnjem. Pa i sami Lacedemonjani, tako vjerni poštovatelji svojih zakona, kad su bili pod silom svog zakona da ne smiju dva puta zaredom za zapovjednika brodovlja izabrati istog muža, a stanje u državi bezuvjetno je iziskivalo da Lisandar preuzme to zapovjedništvo, imenovaše Arakusa zapovjednikom, ali istodobno Lisandra postaviše za vrhovnog nadzornika brodovlja.73
Jednaku su domišljatost pokazali i kad je jedan od njihovih poklisara bio upućen Atenjanima da isposluje izmjenu neke odredbe i kad mu je Periklo rekao da je zabranjeno skidati jednom postavljenu ploču sa zakonom, ovaj mu je predložio da je samo okrene na drugu stranu, jer to zacijelo nije zabranjeno. 74 Upravo zato Plutarh hvali Filopemena,75 koji je, iako rođen za zapovijedanje, znao ne samo zapovijedati prema zakonu, nego i zapovijedati zakonima svaki put kad je to iziskivala nužda u kojoj se narod nalazio.
Mišel de Montenj
1 Nije poznat izvor ove priče koja je bila vrlo proširena u antici.
2 “Običaj je najmoćniji učitelj u svim stvarima.” Plinije, Hist. nat., XXVI,
3 VII, 1.
4 Po kazivanju Aula Gelija (XVII, 16) bio je to Mitridat, ali o tome piše i Messie u svojim Diverses lecons, I, 26.
5 U europskim se jezicima za (protu)otrov rabi upravo riječ mitridat, prema imenu pontskoga kralja Mitridata († 64).
6 Misli na Alberta Velikoga (1193-1280), filozofa i znanstvenika.
7 Montaigne je našao ove čudnovate običaje kod kompilatora svoga vremena. Dodao im je nove vijesti o običajima žitelja Amerike, koje uzima uglavnom iz djela španjolskog povjesničara Lópeza de Gómare (1510-1560) Historia de las Indias, koje je na francuski preveo Martin Fumée 1584.
8 “Velika je moć navike; lovci čitave noći prolaze u snijegu ili ih peče planinsko sunce. Šakači bojnim remenjem izubijani čak ni glasa ne ispuste.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 17.
9 Koji su, kako kaže Ciceron, zbog štetne buke vodopada oglušili.
10 Diogen Laercije, Život Platonov, III, 38. Samo, Laerćanin kaže kockama, a ne orasima.
11 U izvorniku se radi o igri riječi: doubles i doubles doublons. Prvi, tj. Double denier je bila šestina jednog solda, dok je doublon vrijedio dvije škude.
12 Tog vještog čovjeka bez ruku, koji je bio član jedne putujuće družine, opisali su u svom Journal braća Guillaume i Michel Le Riche, a opisani prizor dogodio se na glavnom trgu grada Saint-Maixant u provinciji Poitou 17. ožujka 1579.
13 Takvog jednog “akrobata” opisuje i glasoviti liječnik Ambroise Paré u svojoj knjizi o monstrumima (Des monstres, VIII).
14 “Zar dakle fizičara, to jest vrebatelja i lovca prirode, nije sram tražiti svjedočanstvo o istini od duhova podložnih običaju?” Ciceron, De natura, I, 30 (prijevod Daniela Nečasa Hrastea).
15 Te običaje kao i većinu drugih koje će niže opisati Montaigne crpi iz prijevoda Histoire generale des Indes, što ju je napisao López de Gómara (v. ovdje bilj. 7 na str. 175).
16 Najvjerojatnije je ovdje riječ o jednom od glavara kuće La Rochefoucauld (François IV. de La Rochefoucauld), koji je 1591. poginuo pred mjestom Saint-Yrieix-la-Perche. Dakle, to je za Montaignea prilično svjež događaj.
17 Plutarh, Da je samo mana dovoljna da učini čovjeka nesretnim, V.
18 I ovdje je izvor López de Gómara i njegova Historia, u prijevodu Fuméea iz 1586.
19 Iz Saliatova prijevoda Herodota (IV, 172).
20 Taj običaj vlada u kraljevstvu Benemopata, ako je vjerovati Goulardovoj Histoire du Portugal, odakle je Montaigne preuzeo primjere što slijede.
21 Iz Herodota, IV, 168.
22 Herodot, II, 35.
23 Ibid.
24 López de Gómara, u prijevodu Fuméea iz 1586 (II, 83).
25 Ovaj kao i iduća dva primjera preuzeti su isto tako iz Gómarina djela.
26 Iz Kvinta Kurcija IX, 9, 8. Montaigne je u svom primjerku Kvinta Kurcija ta dva mjesta podcrtao.
27 Dva primjera iz Herodota, IV, 191 i 180.
28 Iz Kvinta Kurcija, VIII, 2. Isto su zabilježili i suvremeni putnici (Voyage d’Americ Vespuce i dr.).
29 Običaji o kojima se raspravlja u ovom odlomku preuzeti su iz Herodota, iz Plinija, Aula Gelija, Valerija Maksima, a veoma se često spominju i kod suvremenih kompilatora.
30 Kao što se činilo, prema Herodotovu pripovijedanju, i kod drugih antičkih naroda: Skita, Sidonaca, Tračana ili skitalačkih Masagećana.
31 Herodot, IV, 77.
32 Herodot, IV, 76.
33 Ovdje misli na državu Amazonki.
34 Poglavito Tračane, prema Valeriju Maksimu, II, 6.
35 Aluzija na poznati odgoj spartanske djece.
36 U izvorniku nasitort, dosl. “koji krivi nos”, pučki naziv za “garbać” ili “vodnu kresu” (Nasturtium).
37 Ksenofont, Kirova anabaza, I, 2.
38 Chios ili Chius (C?oV), plodan otok u Egejskom moru. Montaigne to mjesto poznaje prema prijevodu Plutarhova spisa Des vertueux faicts de femmes (Gunaik×n £reta?).
39 Kako navodi Herodot, III, 12, ali Montaigne je tu tvrdnju mogao pročitati i u Le Royevu komentaru k Aristotelovoj Politici (II, 6).
40 U Nikomahovoj etici, VII, 6.
41 Valerije Maksim, XII, 2.
42 Upravo zahvaljujući navici svatko je zadovoljan onim mjestom gdje ga je priroda posadila; a divljake u Škotskoj nimalo nije briga za Tourainu, niti Skite za Tesaliju, dodano je u izdanju iz 1595.
43 “Ali stvar nije nijedna toliko laka, te ne bi / Pravila bar u početku teškoća većih, da u nju / Vjeruju.” Lukrecije, De rerum natura, II, 1026 i d. (prijevod M. Tepeša).
44 Zakoni, VIII, 16.
45 Chrysippus (CrύsippoV), grčki filozof iz 3. st. pr. Kr.
46 Prema Sekstu Empiriku, Pironove postavke, I, 14. Usp. i Diogen Laercije, Chrysippus.
47 Nikoklu (PrÅV Nikokl=a), VI, 18.
48 Između ostalih i Paul-Emile u De rebus Francorum, koji kaže da se taj gaskonjski plemić zvao upravo Gascon.
49 Veliki francuski humanist i filolog Guillaume Budé (1467-1540) prvi je podvrgnuo kritici zloupotrebe u organizaciji francuskog pravosuđa, a nakon njega to je postalo opće mjesto kod satiričara, političara, historičara i, navlastito, moralista.
50 O čemu govori Platon u Kritonu.
51 “Moraju se poštovati zakoni svoje zemlje.” Grčka maksima nepoznata izvora, koju je Montaigne mogao poznavati iz Crispinove kompilacije grčkih mudrih izreka.
52 Th urii (Qoύrioi), Turij, grad koji su na mjestu Sibarisa sagradili atenski naseljenici.
53 Prema riječima Diodora Sicilskoga (XII, 14), taj je zakonodavac bio Zaleukos (oko 650. pr. Kr.).
54 Likurg, prema Plutarhu (Život Likurgov, XXII).
55 ephorus ( ἔjoroV), magistrat u Spartanaca.
56 Phrynis iz Mitilene, glasoviti svirač citare, doista je bio dodao dvije žice tom glazbalu koje je ispočetka imalo sedam žica. Aristofan u svojim Oblacima kudi ga da je muziku omekoputio i učinio ženskastom. Usp. i kod Plutarha (Spartanske izreke).
57 Koji spominje Valerije Maksim (II, 6) i u tome, jednako kao i Montaigne, vidi izrazit konzervativizam Marseljaca.
58 Aluzija na Reformaciju.
59 “Jao! sad trpim od rana što su mi ih moje vlastite zadale strijele.” Ovidije, Heroides, Phyllis Demophonu, XLVIII.
60 Aluzija na katoličku stranu, tzv. Ligue, koja u svojim postupcima slijedi primjere protestantskih pobunjenika.
61 Tukidid, III, 52. Tu je crticu Montaigne najvjerojatnije uzeo iz Amyotova prijevoda Plutarha, Comment on pourra discerner le flatteur d’avec l’amy.
62 “Zaista poštena riječ (izlika).” Terencije, Andria, I, i, 114.
63 “Jer, istina je da niti jedna promjena učinjena onom što je staro ne zaslužuje priznanje.” Tit Livije, XXXIV, 54.
64 “Jer se to ticalo više njih nego bogova, jer će se bogovi sami skrbiti da njihova otajstva ne budu oskvrnuta.” Tit Livije, X, 6. A proročište u Delfima je odgovorilo da će se samo brinuti o svom dobru.
65 Herodot, VIII, xxxvi.
66 “Doista, tko bi mogao ne poštivati starinu koja nam je sačuvana u najsjajnijim svjedočanstvima?” Ciceron, De divinatione, I, 11.
67 Nikoklu, IX, 33.
68 Suprotstavljajući svećenike filozofima u Ciceronovu djelu De natura deorum (III, 2): “Ali kad se radi o religiji, slijedim najveće pontifike T. Coruncanija, P. Scipiona, P. Scaevolu, a ne Zenona, Kleanta ili Hrisipa.” (prijevod Daniela Nečasa Hrastea).
69 “Vjerovati pokvarenjaku znači dati mu načina da pričinja štetu.” Seneka, Oedipus, III, 686.
70 Prema Plutarhu, Život Marijev, XV.
71 Agesilaj, glasoviti kralj spartanski, koji je radije htio da zakoni “prospavaju” jedan dan, nego da se, kako su to oni tražili, kazni mnogobrojne vojnike koji su napustili bojište, jer se bojao da će se pobuniti. Tu crticu nalazimo kod Plutarha, Život Agesilajev, VI.
72 Aleksandar, koji je tako ušutkao one koji su mu se protivili govoreći da kraljevi macedonski nikad ne započinju boj u mjesecu lipnju.
73 Prema Plutarhu, Život Lisandrov, IV.
74 Prema Plutarhu, Život Periklov, XVIII.
75 Plutarh u Usporedbi Titusa Q. Flaminiusa i Philopoemena.
