Oni koji pišu o životu Cezara Augusta naglašavaju, govoreći o njegovim vojničkim pogledima, da je, kad su bile u pitanju nagrade, bio izvanredno širokogrud prema onima koji su ih zavrijedili, ali, kad se radilo o izrazito počasnim nagradama, da je bio i više nego suzdržljiv,2 premda je i sam od svog strica bio nagrađen svim vojničkim počastima prije nego je i okusio rat. Bila je to lijepa zamisao, prihvaćena od gotovo svih vlada na svijetu, da se uvedu neke nagrade, koje državu ništa ne koštaju, kako bi se njima počastilo i nagradilo predano služenje državi. To su bili lovorovi vijenci, grančice hrasta ili mirte, neki posebni znakovi na odjeći, povlastica vožnje u kočiji gradom ili noću pod bakljama, neko posebno mjesto na javnim skupovima, nošenje nekih naziva i naslova, znakova u grbu i tome slične stvari, a njihova je primjena različito primljena u navadama pojedinih naroda i sve to i danas traje.
I kod nas kao i kod naših susjeda postoje viteški redovi uvedeni samo u tu svrhu. To je doista lijep i koristan običaj da se nađe načina kako bi se priznala vrijednost vrsnih i odličnih ljudi i kako bi ih se zadovoljilo takvom nagradom koja državu nikako ne opterećuje, a vladara ništa ne košta. Prepoznalo je to i najstarije iskustvo, a mogli smo nekada i kod nas vidjeti da su vrijedni ljudi više željeli takve nagrade nego one koje su donosile dobitak ili druge koristi. Vidimo, dakle, da je sve to bilo s razlogom i te kako vidljivo. Ako se nagradi, koja je služila samo kao iskazivanje časti, pridodaju druge povlasti i bogatstvo, ta mješavina, umjesto da joj podigne cijenu, umanjuje joj važnost i posvema ju srozava. Tako je Red svetog Mihovila, koji je kod nas tako dugo bio na cijeni, od svih prednosti imao samo onu da nije bio povezan ni s kakovim drugim prednostima3. Time je došlo do toga da nekad nije bilo ni službe ni položaja, pa ma kakvi bili, kojem je plemstvo težilo s više ljubavi i žara nego što je željelo imati taj red, a nije ničeg bilo što bi donosilo veću čast i veličinu: vrsnost je prihvaćala i težila radije jednoj časti koju će u potpunosti imati kao svoju mada je donosila više slave nego koristi. Jer, odista, drugi darovi nemaju tako plemenitu vrijednost tim više što ih i sami činimo u najraznovrsnijim prigodama4.
Novcem ćemo zadovoljiti služenje nekog sluge, marljivost nekog tekliča, plesanje, lakrdijanje, naklapanje i sve one najprizemnije službe koje nam ukazuju; novcem se čak plaćaju i grijesi, laskanje, svodništvo, izdaja: zato nije čudo ako vrlina mnogo manje prima i traži taj običan novac nego onaj koji će biti upravo njezin i poseban, a po svemu plemenit i velikodušno dan. August je imao pravo što je bio mnogo manje izdašan i škrt s takvim nego što je bio s onim drugim nagradama, to tim više što je čast povlastica kojoj je osnovna vrijednost u njezinoj rijetkosti, a sama potječe iz vrline.
Cui malus est nemo, quis bonus esse potest?5
Da bismo preporučili nekog čovjeka, nećemo navoditi da se on brine za izdržavanje svoje djece, jer je to, pa ma kako bilo vrijedno, ipak ono što bi svi morali činiti, isto tako nećemo govoriti da je neko drvo visoko, jer šuma postoji i pored njega. Mislim da se nijedan građanin spartanski nije hvalisao sa svoje hrabrosti, jer je to bila svakodnevna osobina u njegovu narodu, jednako kao i vjernost i prezir prema bogaćenju. Nema nikakve cijene bilo kojoj vrlini, pa ma kako ona bila velika, ako je postala nešto što je prešlo u običaj, a isto tako ne znam bismo li je nazvali velikom kad bi bila općenita.
Prema tome, dakle, budući da te nagrade za čast nemaju druge cijene i vrijednosti osim ove, što njih malo ljudi zavređuje, za njihovo obezvređenje postoji samo jedan način, a to je da se počnu dijeliti šakom i kapom. Kad bi danas bilo više ljudi nego nekad koji bi zasluživali naš Red, ipak ga ne bi valjalo podcjenjivati. A lako se može dogoditi da ga mnogi i zasluže, jer nema valjanosti koja se tako lako širi kao hrabrost u ratu. Ali postoji i jedna druga, prava, savršena i filozofska o kojoj ne govorim (a služim se tom riječi kako je u današnjoj uporabi!), koja je mnogo veća i potpunija od ove o kojoj smo dosad govorili, a to je snaga i postojanost duha, koja isto tako prezire sve protivne nezgode: ona je jednakomjerna, uvijek ista i postojana, a naša je vrijednost tek jedan njezin sićušni tračak. Navikavanje, odgoj, primjer i dobri običaji mogu sve postići da nastane ona vrijednost o kojoj govorim i ona će lako postati svačija, kao što nas dobro uči iskustvo iz naših građanskih ratova. A kad bi nas ono i danas zadesilo, moglo bi navesti na zajednički pothvat čitav naš narod i mi bismo opet mogli učiniti da zablista naša stara ratnička slava. Naravno, sigurno je da se nagrada dodijeljena Redom u prošlim vremenima nije odnosila samo na to: ciljala je mnogo dalje. To nije nikad bila plaća hrabrom vojniku, nego glasovitom časniku. Umijeće pokoravanja nije zasluživalo tako časnu plaću. Nekada se za to tražilo mnogo više ratne vještine koja je obuhvaćala većim dijelom i najglavnije sposobnosti ratnika:
“Neque enim eaedem militares et imperatoriae artes sunt”6, koji, osim toga, mora biti u stanju koje odgovara takvoj časti. No, kad bi i veći broj ljudi bio toga dostojan nego što je bilo nekad, ipak tvrdim da se u dodjeljivanju ne bi smjelo biti široke ruke i da bi bilo bolje ne nagraditi sve one koji su odličje zavrijedili nego zauvijek izgubiti, kao što se upravo nama dogodilo, mogućnost služenja tako korisnim iznašašćem. Niti jedan čovjek plemenitih odlika neće se udostojati okoristiti onim što je zajedničko velikom broju; a oni današnji ljudi koji su najmanje zaslužili ovu nagradu teže se odlučuju na to da je prezru, samo da se mogu staviti u red s onima kojima se nanosi nepravda time što se neopravdano dijeli i tako podcjenjuje priznanje koje im je isključivo pripadalo.
No, očekivati da se, nakon gašenja i dokidanja ovoga, može odmah na njegovo mjesto postaviti i obnoviti nešto slično, to nije pothvat koji bi priličio tako razuzdanu i bolesnu dobu kao što je ovo u kojem danas živimo; i zbog toga će se dogoditi da će utemeljenje ovog posljednjeg reda7 doživjeti već pri rođenju sve one nezgode koje su upravo upropastile onaj drugi. Pravila dodjeljivanja tog novog Reda morala bi biti krajnje stroga i ograničena kako bi mu podigla autoritet; ali ovom našem uzburkanom vremenu nije lako postaviti kraću i strožu uzdu; osim toga, prije nego što novi red stekne glas, ljudi moraju zaboraviti uspomenu na onaj prvi i one niske grane na koje je bio pao.
Možda je ovdje prilika da kažem riječ dvije o tome što je to hrabrost i kakva je razlika između nje i drugih vrlina; no, budući da se Plutarh često na to navraćao, neću niti pokušati ovdje ponavljati ono što on o tome kaže. No vrijedno je naglasiti da je naš narod pripisao hrabrosti prvo mjesto među vrlinama, kao što i samo njezino ime kazuje, jer u francuskome vaillance [hrabrost] dolazi od valeur [vrijednost] i da u našoj uporabi, kad kažemo za nekog čovjeka da mnogo vrijedi, u stilu našega dvora i našega plemstva ne znači ništa drugo nego da je to hrabar muž, na isti način kao što je to kod Rimljana, jer kod njih opći naziv za vrijednost ima istu etimologiju kao i snaga8. Pravi i jedini i bitni poziv francuskoga plemstva je vojničko zvanje. Sva je prilika da je prva vrlina koja se istakla među ljudima i koja je jednima dala prednost pred drugima bila upravo hrabrost, kojom su jači i smjeliji zagospodarili slabijima i tako stekli poseban položaj i glas, a odatle su ta čast i dostojanstvo ostali i u jeziku; ili su možda ti narodi, zato što su bili izrazito ratoborni, imali na posebnoj cijeni onu među vrlinama koja im je bila najdraža, a odatle joj i dostojan naziv. Upravo onako kao što naša strast i tako grozničava želja, što je gajimo prema čistim ženama, čini da dobra, čestita i kreposna žena kod nas znači samo nevinu ženu; kao da, samo da ih prinudimo da se drže toga stanja, zanemarujemo sve druge vrline i puštamo im na volju sve druge grijehe da bismo se s njima nekako nagodili da s nama upravo tu krepost napuste.
Mišel de Montenj
1 Ovaj je esej bio napisan najvjerojatnije na početku 1579. kad je kralj Henrik III. utemeljio red vitezova Duha Svetoga. Montaigne je primio ogrlicu sv. Mihovila 1571, kad je taj red već bio izgubio svoj sjaj.
2 Svetonije, Život Augustov, XXV.
3 Red sv. Mihovila utemeljio je Ludovik XI. 1469. godine. Bio je visoko cijenjen sve do vladavine Henrika II. No, 1560. bilo je odjednom imenovano dvadeset vitezova, koje su suvremenici nazivali “les vins nouveaux”, pa je ogrlica tog reda prozvana “collier a toutes betes” (“orma za sve životinje”).
4 Starija su izdanja imala: To je plaća za sve vrsti robe.
5 “Tko može biti dobar onome kome nitko nije zao?” Marcijal, XII, lxxxii.
6 “Jer ratno umijeće vojnika i vojskovođe nije jednako.” Tit Livije, XXV, 19.
7 Tj. utemeljenje Reda Duha Svetoga (Ordre du Saint-Esprit), kojemu su prvi vitezovi bili proglašeni 31. prosinca 1578. i 1. i 2. siječnja 1579.
8 Lat. virtus od vis, viris “snaga”; usp. I, xx.
