U mojem me je djetinjstvu često smetalo kad sam u talijanskim komedijama neprestano gledao kako školnik1 igra ulogu smiješna čovjeka, dok istoznačno magister više kod nas nema časnog značenja. Budući da sam im bio predan na nauk i čuvanje, što mi je drugo preostajalo nego da zavidim njihovoj časti i ugledu? Nastojao sam ih opravdati prirodnim razdvajanjem vulgarnog svijeta i rijetkih ličnosti koje krasi odlično rasuđivanje i veliko znanje; to mi je bilo tim lakše što su njihovi putovi uzjamno upravo protivni. No, u tome sam bio kao izgubljen i slabo sam se snalazio2, jer su upravo najviđeniji ljudi bili oni koji su ih najviše prezirali. Najbolji nam je svjedok naš dobri du Bellay3
Mais je hay par sur tout un scavoir pedantesque4.
A tako je bilo i u staro doba, jer Plutarh5 kaže da su Grk i školnik kod Rimljana prezrive riječi.
Kasnije, s godinama, vidio sam da u tome leži živa istina i da “magis magnos clericos non sunt magis magnos sapientes”6.
No, otkuda to da duh bogat znanjem tolikih stvari zbog toga ne postaje i življi i nadobudniji, a grubo i neotesano čeljade može u sebi zadržati, a da se pritom ne popravi, riječi i prosudbe najodličnijih duhova koje je svijet iznjedrio? Još i dandanas se u tome ne snalazim.
Kad u se prima toliko tuđih glava, i tako jakih i tako velikih, valjalo bi (govorila mi je, pričajući o nekima, prva od naših kraljevni7) da se njegova zgnječi, stisne i smanji kako bi učinila mjesta drugima.
Najradije bih rekao ovo: kao što se biljke guše kad je u njima odveć soka, a isto tako i svjetiljke kad imaju previše ulja, isto je tako i djelovanje duha s prevelike učenosti i zapamćene građe zatečeno i pomućeno velikom različitošću primljenih stvari, pa više ne nalazi načina kako da to sve razmrsi, a taj ga teret iskrivljuje i zamara. No, događa se drugačije, jer se naš duh neprestano širi što se više ispunja; iz starih se primjera vidi upravo obrnuto: muževi koji su bili vješti u upravljanju javnim poslovima, veliki vojskovođe i glasoviti savjetnici u državnim pitanjima bili su istodobno i veoma učeni.
A filozofi, držeći se daleko od svih javnih poslova, isto su tako bili često izvrgnuti poruzi komičarskih sloboda njihova vremena, zato što su ih njihova uvjerenja i njihovo ponašanje činili smiješnima.8 Nećete valjda od njih tražiti da presude u nekom sudskom sporu ili u nečemu što je ovaj ili onaj počinio? Baš su vam oni spremni time se zaokupljati! Oni još uvijek traže postoji li život, što je to kretanje, je li čovjek nešto drugo od vola, što znači djelovati, a što trpjeti, kakve su to životinje zakoni i pravda. Govore li oni o sucu ili sucu govore?
Dakle, to je jedna sloboda koja ne zna ni za poštovanje ni za građansku pristojnost. Slušaju li oni svog vladara ili svojeg Kralja? Za njih je to čobanin, lijen kao čobanin, zaokupljen mužnjom i striženjem svojih ovaca, samo što on to čini na bezobzirniji način nego pastiri. Ako vi cijenite boljim nekoga koji posjeduje dvije tisuće rali zemlje, oni će se njime sprdati, jer su navikli da čitav svijet uzimaju kao da im je ćaćin. Ako se vi možete podičiti svojim plemstvom zato što ste već sedam koljena bogati, oni će na vas gledati puni prezira kao na ljude koji ne odgovaraju općoj slici prirode i ne vode računa o tome da je svatko od nas imao neke pretke: bogate, siromašne, kraljeve, sluge, Grke i barbare. Pa čak da ste u pedesetom koljenu potekli od Herkula, oni će reći da ste hvalisav što se time uznosite, a to je samo posljedak slijepe sreće. I tako će vas prosti puk prezreti kao onoga koji ne zna osnovne i glavne stvari, kao uobraženjaka i bezobraznika. No ta je platonska slika9 daleko od onoga što našim ljudima treba reći.
Oni su im zavidjeli tobože da se postavljaju iznad obična svijeta, da preziru javne službe, da su pošli posebnim i neprispodobivim putom, da su svoj život podredili uznositom govorenju izvan svakog dobrog običaja. Prezire ih se govoreći kao da su ispod svega što rade obični ljudi, da su nesposobni za svaku javnu službu i da vode proste i nevaljao život i slijede takve običaje.
Odi homines ignava opera, philosopha sententia.10
A ja kažem da su ti filozofi, kao što su bili veliki po znanju, bili još veći u svakom djelovanju. Upravo onako kako se kaže o Geometriku iz Sirakuze11. Kad su ga odvratili od razmišljanja da bi ostvario nešto što bi poslužilo za obranu zemlje, on je odmah izgradio strahovite strojeve, koji su učinkom nadmašili svaku ljudsku misao i očekivanja, ali se pri tom sâm ipak odrekao tog svojega rukotvora, uvjeren da je njime naštetio dostojanstvu svoje misli prema kojoj su sve te stvari bile djetinjasto naukovanje i obične igračke12; a kad su te izume iskušali na djelu, vidjelo se kako toliko visoko lete da se činilo da su im srce i duša čudesno narasli i obogatili se kroz takvo umno poznavanje stvari. No, kad su vidjeli da su se političke vlasti domogli nesposobni ljudi, neki su uzmaknuli; a onaj koji je upitao Kratesa do kada bi valjalo filozofirati dobi ovakav odgovor: “Sve dok nam glupi goniči magaradi ne prestanu biti na čelu vojskama”13. Heraklit se odrekao kraljevske vlasti i prepustio ju svome bratu, a kad su mu Efežani prigovarali kako trati svoje vrijeme i igra se s djecom pred hramom, odgovorio im je: “Zar nije bolje ovako nego upravljati državom u vašem društvu?”14 Drugi, pak, kojima je misao bila iznad svijeta i vlasti, čak su sudačke toge i kraljevska prijestolja držali za nešto što je nisko i prezira vrijedno. Tako je Empedoklo odbio kraljevsku vlast što su mu je u Agrigentu nudili.15 Kad se Thales16 znao ponekad žaliti na brige oko posla i hlepljenje za bogaćenjem, prigovorili su mu da se ponaša poput lisice koja bi htjela, ali ne može. Obuzela ga je želja da im, onako za razbibrigu, pokaže što može i, nakon što je za taj potez ponizio svoj um stavivši ga u službu dobitka i koristi, otvori trgovinu. Posao mu je za godinu dana donio toliko bogatstva da nešto slično nisu mogli postići ni najiskusniji u tom zanatu.17
Ono što Aristotel govori18 o nekima koji su za njega i Anaksagoru i za sve njima slične tvrdili da jesu učeni, ali da nisu pametni zato što se nedovoljno brinu za korisnije stvari, osim što nikako ne mogu probaviti tu razliku između riječi, mislim da to ne može služiti za ispriku mojim pedantima.
Jer, kad vidimo ono jada i oskudice kojom se zadovoljavaju, imat ćemo pravo kad kažemo jedno i drugo: da oni nisu ni učeni ni pametni.
Puštam sada postrani taj prvi razlog i mislim da je bolje reći kako to zlo dolazi odatle što su se krivo uhvatili znanja; i da uz način kako smo mi obrazovani nije nikakvo čudo što ni učenici ni učitelji ne postaju pametniji iako postaju učeniji. Doista, briga i troškovi naših roditelja19 idu samo za tim da nam napune glavu znanjem, a o prosuđivanju i vrlini malo se brinu. Kad netko prolazi pored nas, podviknite našim ljudima: “O, učena li čovjeka!”, a za drugoga “O, dobra li čovjeka!”
20 i svi će upraviti i pogled i poštovanje prema onom prvome. Trebao bi nam jedan treći izvikivač: “O, teških li glava!” Mi rado pitamo: “Zna li grčki ili latinski? Piše li u prozi ili u stihovima?” Ali, je li postao bolji i razboritiji, što je najvažnije, to ostaje daleko otraga. Valjalo se pitati tko je bolje učen, a ne tko je više učen.21
Mi se mučimo samo da što više natrpamo u memoriju, a ostavljamo razbor i savjest praznima. Baš onako kao što ptice ponekad idu u potragu za zrnom i nose ga u kljunu a da ga i ne okuse, da bi njime nahranile svoje ptiće, tako i naši školnici neprestano potkradaju znanje iz knjiga i samo ga drže na vrhu jezika kako bi ga mogli izbrbljati u vjetar.22
Pravo je čudo kako se dobro glupost uklapa u moj primjer. Zar to ne znači činiti isto što ja činim u najvećem dijelu ovog spisa? I ja malo po malo po knjigama uzimam mudre riječi koje mi se svide, i to ne da bih ih čuvao, jer nemam za njih u glavi dovoljno mjesta, nego da ih prenesem ovdje, a tu, da pravo kažemo, nisu ništa više moje nego na njihovu prvom mjestu. Učeni smo samo sadašnjom učenošću, a ne prošlom, a još manje budućom.
No, što je još gore, njihovi učenici i njihova mladunčad njome se ne hrane; dapače, ona prelazi iz ruke u ruku samo zato da bi se razmetali, da bi njome zabavili druge, da bi s njome računali kao s novcem bez vrijednosti koji se uzima za računanje, a zatim se baca23.
Apud alios loqui didicerunt, non ipsi secum.24 –
Non est loquendum, sed gubernandum.25
Kako bi pokazala da nema ništa divljega u onome što ona vodi, Priroda čini da se u najmanje uljuđenim narodima često rađaju proizvodi duha koji se mogu mjeriti s najvećim umjetničkim dostignućima. Kako li tek dobro pristaje mojoj misli gaskonjska poslovica pjevana uz kalemiju26, koja kaže: “Bouha prou bouha, mas a remuda lous dits qu’em”, puhati je lako, ali valja znati pomicati prste. Znamo reći: “Ciceron kaže tako i tako; tako je običavao Platon; to su doslovno Aristotelove riječi.” U redu, ali gdje smo mi? Što smo mi prosudili? Što mi činimo? Toliko bi znala i papiga. To me podsjeća na onog bogatog Rimljanina27 koji se uz velike troškove trsio da nađe ljude potkovane u svim granama znanosti; on ih je neprestano držao uza se, kako bi u društvu njegovih prijatelja, ako bi se ukazala prilika da se govori o ovome ili onome, stajali uza nj, uvijek spremni dati mu jedan neki govor, drugi neki Homerov stih, svaki prema svom znanju. I bio je uvjeren da je to znanje njegovo zato što je bilo u glavama njegove čeljadi. Nimalo drugačije ne ponašaju se ni oni kojima sve znanje stoluje u njihovim bogatim knjižnicama.
Poznam jednoga koji, kad ga upitam što zna, odmah posiže za knjigom da mi je pokaže, a ne bi se usudio reći mi da mu je stražnjica svrabljiva, a da odmah ne pođe tražiti u leksikonu što je to svrabljiv, a što stražnjica.
Uzimamo na čuvanje mišljenja i znanje drugih – i to je sve. No, to znanje valja usvojiti, učiniti ga svojim. Tako nalikujemo na onoga kojemu je trebalo vatre, pa je pođe tražiti kod susjeda; a kad je tu našao velik i lijep oganj, stane se uza nj grijati, zaboravljajući odnijeti ga u svoju kuću.28 Što nam vrijedi da nam je trbuh pun hrane, ako je ne možemo probaviti? Ako se ona u nama ne pretvara u snagu? Ako nas ne jača i ne čini snažnijima? Zar mislimo da je Lukul, kojega su knjige učinile velikim vojskovođom iako nije imao nikakva iskustva, s tim knjigama bio postupao na naš način?29
Mi se toliko prepuštamo da nas drugi nose da nam zbog toga snaga zakržlja. Želim li se osloboditi straha od smrti? Poučit će me Seneka. Tražim li utjehu za sebe ili za drugoga?
Naći ću je kod Cicerona. Bio bih je potražio i u sebi da su me tako odgojili. Nikako ne volim takvo znanje koje je i uvjetno i isprošeno.
Ako i možemo biti učeni s pomoću učenosti drugih, mudri možemo biti samo svojom mudrošću.
“Ex quo Ennius: Nequicquam sapere sapientem, qui ipse sibi prodesse non quiret”31.
“si cupidus, si
Vanus et Euganea quantumvis vilior agna”32.
“Non enim paranda nobis solum, sed fruenda sapientia est”33.
Dionizije34 se rugao gramatičarima koji su razbijali glavu Uliksovim nevoljama, a za svoje se nisu brinuli; glazbenicima koji su ugađali svoje frule, ali nisu svoj način življenja; govornicima koji su se trudili da opišu pravdu, ali ne da je provode.35
Ako naš duh nakon toga ne pođe boljim tijekom, a ni naše rasuđivanje ne bude zdravije, onda bih za svog učenika više volio da je vrijeme potrošio u igranju loptom, jer bi mu tada barem tijelo bilo čilije. Pogledajte ga samo kad se iz te škole vrati nakon petnaest ili šesnaest utrošenih godina: nema tada ničeg što bi ga manje moglo preporučiti za neki posao. Sve što ćete kod njega lako opaziti jest da ga je latinski i grčki učinio uznositijim i umišljenijim nego što je bio kad je otišao iz kuće. Trebao je donijeti pun duh, ali on ga je donio napuhanoga i samo ga je naduo umjesto da ga ojača.
Ti naši školnici, kao što Platon kaže o njihovoj subraći sofistima, 36 od svih su ljudi jedini koji obećavaju da će biti najkorisniji ljudima, a oni su upravo oni koji između svih ljudi ne samo da ne popravljaju ono što im se daje u ruke, kao što bi učinio tesar ili zidar, nego ga kvare i traže plaću za to što su pokvarili.
Kad bi se poštovao propis što ga je Protagora donio za svoje učenike:37 ili neka ga plate po dogovorenoj cijeni ili neka se u hramu zakunu koju cijenu daju za dobit što su je izvukli iz njegova učenja, pa neka prema tome njemu plate trud, svi bi se moji školnici grdno nasamarili, zato što su se podložili prisezi mojega iskustva.
Moj pučki perigordski38 govor vrlo duhovito te nazoviučenjake naziva “lettreferits”, kao da ste kazali “lettre-ferus”, to jest kao da su ih knjige odalamile batom po glavi, kako se to kod nas kaže. Doista, često se čini kao da su prikraćeni, pa čak i za zdrav razum. Jer, ratara i crevljara ćete lako vidjeti kako prostodušno i prirodno žive i govore samo o onome što znaju, dok se pedanti, zato što se hoće uzdići i očeličiti tim znanjem koje pliva negdje na površini njihova mozga, na svakom koraku zbunjuju i spotiču. Pobjegnu im tu i tamo dvije-tri lijepe riječi, ali netko drugi mora te riječi složiti.
Oni dobro znaju Galiena39, ali ne i bolesnika. Napunili su vam glavu zakonima, ali nisu uvidjeli srž parbe. Poznaju teoriju svega i svačega, samo vi morate naći onoga koji će to provesti u praksi.
Bio je kod mene jedan prijatelj koji je, onako da mu prođe vrijeme, složio jednu žargonsku mješavinu svakojakih riječi bez ikakve veze, satkanu od različitih dijelova, među kojima je ipak bilo riječi svojstvenih pedantnoj raspravi. Tako je zabavljao čitav dan jednog budalu koji je mislio da može uvijek odgovoriti upućenim prigovorima, a bio je taj smušenjak na glasu kao pisac i krasila ga je lijepa odjeća.
Vos, o patritius sanguis, quos vivere par est
Occipiti caeco, posticae occurrite sannae.40
Onaj koji izbliza pogleda taj soj ljudi, kojih ima na svim stranama, vidjet će kao i ja da oni ne razumiju ni druge ni sebe same, da im je pamćenje dosta bogato, ali sud šupalj, jer im ga je sama priroda posve nahero umijesila. Kao što sam i ja vidio Adrianusa Turnebusa41, koji se čitav svoj vijek bavio knjigom, i u tome je bio po mom mišljenju najveći čovjek u posljednjih tisuću godina. On, međutim, ni po čemu nije bio pedant osim po načinu odijevanja i po nekim izvanjskim znakovima držanja, koji nisu bili po dvorjanskoj modi, ali to su sve ništavne stvari. Mrski su mi naši ljudi koji teže podnose slabo skrojenu odjeću nego iskrivljen duh i koji po načinu naklona, po držanju i crevljama sude kakav je čovjek. Jer u njega je bila najuljuđenija duša na ovome svijetu. Često sam ga hotimice navodio na stvari daleke njegovu bavljenju, a on je sve jasno razabirao tako hitrim uočavanjem, tako zdravim sudom, da se činilo kao da se nikad nije bavio drugim stvarima osim ratom ili državničkim poslovima. To su te toliko lijepe i snažne prirode, queis arte benigna
Et meliore luto finxit praecordia Titan42, koje su postojane uza sav loš odgoj. No, nije dovoljno da nas naš odgoj ne kvari, odgoj nas mora mijenjati na bolje. Ima kod nas skupštinâ koje kod primanja sudskih dužnosnika ove ispituju samo koliko znaju; neki tome dodaju ispitivanje smisla za to zvanje, stavljajući pred njih vođenje nekog spora. Čini mi se da ovi potonji bolje postupaju i, premda su obje stvari nužne i obje se moraju naći u jednog čovjeka, ipak mislim da je ono o znanju manje važno nego ono o zdravoj prosudbi. Ovo može bez onoga, ali ono prvo ne može bez ovog drugoga. Jer, kao što kaže ovaj grčki stih, čemu se baviti znanošću, ako u tome nema razumijevanja? Dao Bog da za dobro našega pravog suđenja te družine budu tako bogate razboritošću i savješću kao što obiluju znanjem! “Non vitae sed scholae discimus.”44 A znanje ne valja samo privezati za dušu, valja učiniti da budu jedno, ne valjaju samo izvana obojiti, valja ju omastiti.45 A ako je znanje ne promijeni i ne popravi njezinu nesavršenost, doista je mnogo bolje pustiti ga gdje jest. Jer to je opasan mač, koji zna sputavati i raniti onoga koji ga u ruci drži, ako mu je ruka slabašna i ne zna kako se njime služiti, “ut fuerit melius non didicisse”46.
Možda je u tome razlog što ni mi ni Teologija ne tražimo veliko znanje od žena i što je François, Vojvoda Bretanjski, sin Ivana Petoga, kad su mu govorili o ženidbi s Izabelom, kćeri Kralja škotskoga, i kad su mu napomenuli da je jednostavno odgojena i da nema nikakva knjiškog znanja, odgovorio da je on više voli takovu te da je žena dovoljno učena ako zna razlikovati mužu košulju od prsluka.47
Zato i nije neko veliko čudo (kako bi neki htjeli) što naši pradjedovi nisu toliko držali do knjiškog znanja i što se i dandanas ono rijetko sreće na glavnim vijećanjima naših kraljeva; cilj je da se takvim znanjem obogatimo, a samo nam se taj cilj danas nudi kroz znanost o pravu i zakonima, kroz medicinu, kroz pedagogiju48, pa čak i kroz teologiju i da sve te znanosti knjišku učenost ne drže na visokoj cijeni, vidjeli biste je – nema dvojbe – u onako jadnu stanju u kakvom je bila i prije. A ne bi bila ni velika šteta kad nas ne bi poučavala ispravno misliti i dobro postupati! “Postquam docti prodierunt, boni desunt.”49
Svako je drugo znanje štetno onome koji nema znanja o tome što je dobrota. No razlog što sam ga maločas tražio možda je i u tome što u našoj Francuskoj bavljenje znanošću nema druge svrhe osim dobitka i zato što se oni koje je priroda stvorila za druge plemenitije i manje unosne službe predaju lijepoj književnosti, ali samo nakratko (jer ih se od toga izuzima prije nego što su se u njoj mogli ogledati i predaje drugom zvanju koje nema nikakve veze s knjigom50), pa se tako redovito događa da za potpuno posvećivanje znanju preostaju samo ljudi slaba imovnog stanja koji u tome traže način da prežive.
A kako je u tih ljudi po prirodi i po domaćem odgoju i primjeru duh najslabijeg kova, oni krivo predstavljaju plod učenosti. Jer, ona ne može dati svjetla duhu u kojem svjetla nema, niti će učiniti da slijepac progleda; njezino nije dati duhu gledati nego njegov pogled usmjeriti, njegovo ponašanje učiniti takvim da mu noge budu snažne, a koraci ispravni. Zato je učenost dobra droga, ali nijedna droga nije toliko jaka da se sačuva bez mijenjanja i truljenja koje može izazvati sud u kojemu se čuva. Jedan ima dobro oko, ali ipak ne gleda kako valja i zato vidi što je dobro, ali to ne slijedi; i vidi znanje, ali se njime ne služi. Ono glavno što Platon savjetuje u svojoj Republici51 jest da se građanima mora dati služba koja odgovara njihovoj prirodi. Priroda može sve i postiže sve. Šepavi ljudi nisu pogodni za tjelesne poslove, kao što ni za stvari duha nisu pogodni šepavi duhovi, a oni koji su izopačeni i prosti nisu dostojni filozofije. Kad vidimo loše obuvena čovjeka, kažemo da to nije ni čudo kad je to postolar. Isto tako, čini se da iz vlastitog iskustva često poznajemo slabo izliječena liječnika, loše odgojena bogoslova ili učenjaka koji je manje učen nego ljudi oko njega.
Stari je Aristo Chius52 imao pravo kad je govorio da filozofi štete onima koji ih slušaju, jer većina ljudi nije dorasla da se okoristi njihovom poukom, a ta pouka kad ne postiže dobro, sigurno šteti: “asotos ex Aristippi, acerbos ex Zenonis schola exire”53.
U onoj izvrsnoj ustanovi koju Ksenofont54 pripisuje Perzijancima vidimo da su oni svoju djecu učili vrlinama onako kao što ih drugi narodi poučavaju lijepoj književnosti. Platon55 kaže da je stariji sin, po slijedu nasljeđivanja krune, bio ovako odgajan: nakon rođenja predavali su ga, ne ženama, nego eunusima, koji su bili prvi u kraljevskoj milosti zbog svojih vrlina. Oni su se starali da mu tijelo postane lijepo i zdravo, a u sedmoj su ga godini učili jahanju i lovu. Kad bi navršio četrnaestu, davali bi ga u ruke četvorice: najmudrijega, najpravednijega, najtreznijega i najhrabrijeg muža u narodu. Prvi ga je poučavao u vjeri, drugi da bude pravičan, treći da bude gospodarom svojih strasti, a četvrti da se ničega ne boji.
Vrijedno je posebne cijene, a istodobno je i zaista čudesno po svom savršenstvu da se u tom Likurgovu56 rasporedu, koji se je toliko brinuo o odgoju djece kao o svojoj prvoj zadaći, pa čak i u pravoj postojbini Muzâ57, tako malo spominje učenje; kao da su toj plemenitoj mladosti, koja je prezirala svaku drugu stegu osim vrline, morali dati, umjesto naših učitelja koji bi ih poučavali u znanju, samo učitelje za hrabrost, razboritost i pravdu, a to je bio primjer koji je slijedio i Platon u svojim zakonima. Njihova se pouka58 sastojala u tome da su im postavljali pitanja o prosudbama muževa i o njihovim djelima, a kada bi osudili ili pohvalili tog čovjeka ili to djelo, morali su obrazložiti svoj sud; na taj su način istodobno izoštravali svoje rasuđivanje i učili se pravu. Astiages59, kod Ksenofonta, traži od Kira da mu govori o svojoj posljednjoj lekciji: “U našoj je školi, odgovori ovaj, bio jedan dječak koji je imao mali plašt i dao ga je jednom od svojih drugova koji je bio manjega rasta i uzeo mu njegov, koji je bio veći. Kad me je učitelj pozvao da budem sudac u tom sporu, procijenio sam da sve to valja ostaviti kako jest i da i jedan i drugi mogu time biti zadovoljni; na to mi je učitelj pokazao da sam slabo prosudio, jer sam se zaustavio samo na tome kako kome plašt pristaje, a prije svega je valjalo voditi računa o pravdi, a pravda traži da nikome ne može biti oduzeto ono što mu pripada.” I Kir doda da je zbog toga dobio bičem, upravo onako kako i nas po našim školama išibaju kad vide da smo zaboravili prvo lice aorista glagola tύptw60. Moj bi mi školnik morao održati lijep govor in genere demonstrativo prije nego bi me uvjerio da njegova škola jednako vrijedi kao i ova o kojoj smo netom govorili. Stari su znali poći prečacem, a kako je sa znanošću upravo tako da nas čak i onda kad je slijedimo korak po korak može naučiti samo razboritosti, čestitosti i odlučnosti, odlučili su se odmah svoje potomke postaviti na kraj puta uz same učinke znanja. Zato su ih učili da ne postupaju po nečemu što su čuli nego ogledajući se u djelovanju. Oblikovali su ih i uporno mijesili, i to ne samo propisima i riječima nego poglavito kroz primjere i djela, tako da to ne bude znanje u njihovoj glavi nego njihov sastavni dio koji prelazi u običaj, da ne bude nešto što je stečeno nego prirodni dio njihove naravi. U vezi s time upitali su Agesilaja što on misli da bi djeca morala naučiti: “Ono što će činiti kad budu muževi”, odgovori im on. Zato nije nimalo čudno što je takav odgoj donio tako divne plodove.
Govori se da se u druge grčke gradove išlo tražiti govornike, slikare i glazbenike, ali samo su se među Lacedemonjanima tražili zakonodavci, suci i vojskovođe. U Ateni se učilo kako dobro reći, a u Sparti kako dobro djelovati; ondje kako se izvući iz zamršena sofističkog pitanja i kako otkriti prijevaru vješto isprepletenih riječi, a ovdje kako se othrvati zovu strasti i kako se s velikom hrabrošću oduprijeti prijetnjama sudbine i smrti; Atenjani su se bavili riječima, a Lacedemonjani djelima; kod prvih se neprestano vježbao jezik, a kod ovih potonjih se stalno vježbao duh. Zbog toga nije nimalo čudno što su Antipateru61, kad je od njih zatražio kao taoce pedesetero djece, odgovorili upravo obrnuto nego što bismo mi danas učinili, to jest da će im radije predati dvostruko više odraslih muževa, jer na tolikoj cijeni drže gubitak odgoja u svojoj zemlji. Kad Agesilaj poziva Ksenofonta da pošalje djecu na odgoj u Spartu, ne čini to zato (kaže) da bi se ondje učili govorništvu ili dijalektici, nego da ondje steknu najljepše znanje koje na svijetu postoji, a to je znati kako se pokoravati i kako zapovijedati.62
Upravo je zabavno vidjeti kako se Sokrat, na njemu svojstven način, ruga Hipiji63 kad mu ovaj pripovijeda kako je dobio, poglavito u malim sicilskim gradićima, velik novac od učiteljevanja, dok u Sparti nije zaradio ni novčića. “To ti je zato, odgovori mu Sokrat, što su ti ljudi neuki64, jer ne znaju ni mjeriti ni računati, ne vode računa ni o gramatici ni o skladu riječi, već ih samo zanima kako su kraljevi dolazili jedni nakon drugih, kako su države nastajale i propadale i sva sila drugih naklapanja.” I na kraju mu je Sokrat potanko prikazao izvrsnost njihova načina javne uprave, vrline i sreću u kojima žive i dao mu naslutiti zaključak o izlišnosti školničkih umijeća.
I u toj strogoj vojničkoj upravi i u svim načinima života koji su tome slični, primjeri nas više uče da njegovanje znanja postiže da srca postaju mekana i nalik na ženska, nego što bi ih to znanje učvrstilo i očeličilo. Najjača država naših dana je carstvo Turaka; a to je narod koji isto tako odgajaju da cijeni oružje, a da prezire knjige. I ja cijenim da je Rim bio hrabriji prije nego je njime ovladalo znanje. Najratoborniji današnji narodi su i divlji i neprosvijećeni. Tome za dokaz mogu nam poslužiti Skiti, Parti, Tamburlan65. Kad su Goti opustošili Grčku, onaj koji je velike knjižnice spasio od ognja bio je jedan Got koji je proširio mišljenje da sve to valja ostaviti neprijateljima, jer će ih to sigurno odvratiti od oružja i pridobiti ih za dokon i miran život. Kad je naš kralj Karlo Osmi vidio da je, ne istrgnuvši mač iz korica, postao gospodarom Kraljevstva napuljskoga i dobrog dijela Toskane, velmože iz njegove pratnje pripisahu tu neočekivanu lakoću osvajanja tome što su se vladari i plemići talijanski uvijek više trsili biti duhoviti i učeni ljudi nego snažni i dobri ratnici.66
Mišel de Montenj
1 Ovo poglavlje u izvorniku nosi naslov Du pedantisme, a često se spominje i imenica pedant. O riječi se dugo raspravljalo i postanje joj nije do danas strogo utvrđeno. Sigurno je da se prvi put pojavljuje upravo u Montaigneovo vrijeme (1558) i da je preuzeta iz talijanskoga. Konotativno, tj. pejorativno značenje već je ustaljeno u vrijeme Eseja i označava “pedanta”, “onoga koji se (poput školnika) razbacuje svojim znanjem”. Bilo kako bilo, temeljno značenje u francuskome XVI. stoljeća je “maitre d’ecole”, a konotativno značenje ne mora biti obvezno. Zato smo mislili da je franc. pedant najuputnije prevesti sa školnik.
2 U izvorniku: Mais en cecy perdois je mon latin.
3 Joachim du Bellay (1522-1560), francuski pjesnik.
4 Iz zbirke Regrets, sonet LXVIII. “No ono što iznad svega mrzim je školnička (= pedantna) učenost.”
5 U Životu Ciceronovu, II.
6 “Najveći školnici nisu i najmudriji ljudi”, uzrečica što je Rabelais stavlja u usta fra Ivanu des Entommeursu u XXXIX. poglavlju Gargantue, a koju je Régnier u svojoj III. satiri preveo sa “Pardieu les plus grands clercs ne sont pas les plus fins”.
7 To bi mogla biti samo jedna od kćeri ili sestara kraljevih. Većina se komentatora slaže da je riječ o Katarini Burbonskoj, sestri Henrika Navarskoga, koja se udala tek 1600. Neki drže da Montaigne spominje Margeritu iz kuće Valois, kćer Katarine Medici, koja je tada bila kraljica navarska; u tom bi slučaju Montaigne spominjao riječi koje bi mu bila rekla prije svog vjenčanja, koje je održano 1572.
8 Aluzija na Aristofanove Oblake i na njegovo izrugivanje Sokratu.
9 Potječe iz Platonova Teeteta (75 A), koji je Montaigne poznavao u Ficinovu latinskom prijevodu.
10 “Mrzim ljude koji su nevaljali na djelu, a filozofi na riječima.” Marko Pakuvije, kako ga navodi Aulo Gelije, XIII, 8.
11 Tj. o Arhimedu, prema Plutarhu, Život Marcelov, VII.
12 Mišljenje je Arhimedovo, koje donosi Plutarh, n. n. mj.
13 Iz Diogena Laercija, Život Kratesov, IX, 6.
14 Ibid.
15 Iz Diogena Laercija, Život Empedoklov, VIII, 63.
16 Tal ili Talet iz Mileta, grčki filozof, jedan od legendarne sedmorice mudraca.
17 Iz Diogena Laercija, Život Talov, I, 26; usp. i Ciceron, De divinatione, I, 49.
18 U Nikomahovoj etici, VI, 5.
19 Naravno, ovdje Montaigne ne misli na svog oca, koji ga je doista drugačije odgajao, nego općenito na roditelje svojega doba.
20 Prevedeno iz Seneke (Epist., 89).
21 Senekinu misao “Uči, ne da znaš više, nego da znaš bolje” (Epistulae, 89) Montaigne će razraditi u poglavlju O odgoju djece.
22 Usporedba je Plutarhova, Kako se može osjetiti vlastiti napredak u vrlini.
23 Zapravo da bi poslužili kao žetoni, jer ta riječ potječe iz franc. jeter “baciti”. Istu usporedbu nalazimo u Plutarhovu spisu navedenom u prethodnoj bilješci.
24 “Naučili su se govoriti drugima, a ne sebi.” Ciceron, Tusc. disp., V, 36.
25 “Ne govoriti nego upravljati.” Seneka, Epist. 108.
26 Chalemie je pastirska frula; istog postanja kao današnje francusko chalumeau.
27 Bio je to neki Calvisius Sabinus što ga spominje Seneka u Epistulae, a kojega je Erazmo Roterdamski ismijao u svojoj Pohvali ludosti.
28 Usporedba je uzeta od Plutarha, O slušanju, XIX.
29 Po Ciceronovim riječima (Academica, II, i), Lukul nije imao nikakva ratničkog iskustva kad je iz Rima krenuo na Mitridata. Tek je nakon čitanja povijesnih djela i slušanja iskusnih ratnika stekao vojnička znanja i postao dobar vojskovođa. Njegov je slučaj zacijelo Montaigneu ostao u sjećanju, jer ga je Jacques Amyot istaknuo u predgovoru svojem prijevodu Plutarhovih Života.
30 Prijevod je sâm Montaigne dodao u izdanju iz 1580: “Mrzim mudraca koji nije mudar prema sebi samome”. Stih je Euripidov, a navodi ga Ciceron u Ad familiares, XIII, 15.
31 “Zato Enije i kaže: Ništavna je mudrost mudračeva ako ona i njemu samome ne koristi.” Ciceron, De officiis, III, 15.
32 “Ako je gramzljiv, ako je tašt i kudikamo divljiji od euganske ovčice.” Juvenal, VIII, 14.
33 “Nije dovoljno steći mudrost, valja se njome i koristiti.” Ciceron, De finibus, I, i, a mjesto navodi i Justus Lipsius, Politika, I, x.
34 Montaigneov lapsus umjesto Diogen.
35 Iz Diogena Laercija, Život Diogenov, VI, 27.
36 Menon, XXVIII.
37 Platon, Protagora, XVI.
38 Périgord je stara francuska neovisna oblast i grofovija, koju je tek Henrik IV. pripojio francuskoj kruni. Perigordsko narječje (perigourdin) je dijalekt jezika d’oc i vrlo je blisko limuzinskome.
39 Tj. Galena (Claudius Galenus), grčkog liječnika (131-201), koji je u svojim djelima sažeo svu do tada poznatu medicinu staroga svijeta, a u Srednjem je vijeku bio najveći medicinski autoritet.
40 “Vi plemeniti patriciji, koji nemate dar da vidite što vam se događa za leđima, pazite se da se oni kojima okrećete leđa ne smiju na vaš račun!” Perzije (Aulus Persius Flaccus, Saturae, I, 61), rimski satiričar i pristaša stoičke filozofije (I. st.).
41 Glasoviti učenjak Adrien Turnebe (1512-1565), profesor grčkog govorništva na Kraljevskom društvu (kasnije College de France), o kojem će Montaigne (II, xvii) reći: “On je znao više i znao je bolje ono što je znao nego ijedan čovjek njegova stoljeća, i to daleko više.”
42 “koju je posebnim darom Titan umijesio od najbolje gline.” Juvenal, XVI, 34.
43 Stih Ivana iz Stobija, grčkog pisca i kompilatora iz V. st. (Sermones ili Florilegium, III), koji Montaigne sâm prevodi u idućem retku.
44 “Uče nas za školu, a ne za život.” Seneka, Epist., CV.
45 Slike su preuzete iz Seneke, Epist., 71 (Animam non colorare sed inficere).
46 “Tako da je bolje bilo da ništa nije učio.” Ciceron, Tusc. disp., II, 4.
47 Montaigne je tu anegdotu najvjerojatnije preuzeo od Corrozeta i njegovih Propos memorables (izd. iz 1557), a postala je glasovitom kad ju je Moliere iskoristio u svojim Femmes savantes, II, 7.
48 U izvorniku pedantisme.
49 “Otkad su se učeni pojavili, više nema čestitih.” Seneka, Epist., XCV. Slično i kod J.-J. Rousseaua, Discours sur les lettres.
50 Tj. vojničkom pozivu, koji je bio namijenjen isključivo plemstvu.
51 Poglavito u III. i IV. knjizi.
52 Ariston iz Hija, grčki filozof iz III. st. pr. Kr.; navodi ga Ciceron u De natura deorum, III, 31.
53 “Nezajažljivi (asotos) su izlazili iz Aristipove, a svadljivi iz Zenonove škole.” Ciceron, De natura deorum, III, xxxi. Aristip je bio epikurovac, a Zenon stoik.
54 U Kirovom pohodu, I i passim.
55 U I. Alkibijadu, 121.
56 Iz Plutarhova Života Likurgova, XI i iz Spartanskih izreka, 226.
57 A Parnas je ipak u Focidi, a ne u Lakoniji.
58 Kako je vidljivo iz nastavka, riječ je o Perzijancima, a ne o Lacedemonjanima.
59 Zapravo Mandana, kći Astiagova, kako se zaključuje iz Kirova pohoda, I, iii, 15.
60 “udariti”
61 Antipater (]Ant?patroV), general Filipa i Aleksandra Macedonskoga, pobjednik nad spartanskim kraljem Agidom.
62 Plutarh, Spartanske izreke i Život Agesilajev.
63 Platon, Hipija veći, CX.
64 U izvorniku stoji idiots, što je prijevod grčke mnogoznačne riječi, kojoj je jedno od značenja “neznalica, nestručnjak”.
65 Tamerlan, Timulenk, Timur (1336-1405), mongolski vladar, veliki emir Samarkanda.
66 Čitav kraj odlomka preveden je iz suvremenog talijanskog djela Th esoro politico…, ali isti zaključak donose i Talijan B. Castiglione (Il Cortegiano) i Francuz Brantôme.
