
Magia sutra 55, 56 i 57
55. Uz pomoć osnovnog stanja izlazi na put.
Osnovno stanje je normalno, a to je bezgrešan, budan i zdrav čovek.
56. Ko se odvoji od osnovnog stanja – usled čega se odvaja? Odvaja se zato što u svojoj životnoj mašti ne realizuje prasliku normalnog čoveka. Praslika je poremećena. U svom ludilu životne mašte na sebe je primenio takvu sliku (time je pobrkao sebe) iz koje izvire greh i bolest. Na osnovu deformisane slike imaginacije može da ostvari samo deformisani životni plan.
57. postaje čudovište
Ovo deformisano biće je čudovište. Svemir je stvoren prema broju, težini i meri. Drevno znanje o ovom redu i srazmeri i saglasju, koje je čovečanstvo znalo pre istorije, danas je takoreći potonulo u zaborav. Kineske i hinduske i tibetanske svete knjige, Kabala, Tolteci, a naročito orfika, u različitim aritmologijama čuvaju u odlomcima ovo veliko znanje. U svakom slučaju znamo toliko da srazmera i saglasje dolaze do izražaja u biću izvornog čoveka. Dakle, normalno u ovom slučaju znači da je normativno, zakonito i pravilno. Čega svako treba da se drži. Prema tome, deformisan i poremećen čovek (bolestan, grešan) jeste bez srazmere i bez saglasja, nepropisan i nezakonit. Izvorna srazmera se poremetila, pojedini članovi i delovi prekomerno su se skupili i zakržljali, drugi su se raskrupnjali, pojedini su nestali, drugi se postali vladajući. Izvorni poredak se raspao. I bivstvo, u kojem danas živimo, nepropisno je i nezakonito.
Ovo mesto je ovde naročito pogodno da bi se stavila razjašnjavajuća primedba u vezi s ranijim podsgicanjem tumačenja sutre. Glavna tema je ostvarivanje. U izrazu ostvarivanje upotreba reči stvarnost, međutim, konstantno je dvostrukog smisla. Odnosi se na
1. primordijalnu
2. slomljenu (pokvarenu) stvarnost, odnosno izvorni svet, kao izvorna stvarnost, nije precizno odeljen od prisutnog sveta (stvarnosti). Dve stvarnosti se ne mogu, niti se smeju razdvajati jedna od druge. Ako bi čovek to učinio, bezuslovno bi ili
1. dospeo u škripac idealista ukoliko bi u interesu izvornog sveta bio prinuđen da porekne prisutni, u ekstremnom slučaju da tvrdi kako je prisutna sgvarnost nepostojeća (Platon), ili
2. dospeo u škripac realista ukoliko bi trebalo da porekne izvornu sgvarnost i da tvrdi da je primordijalna (bezgrešna, budna, zdrava) stvarnost nepostojeća (pozitivizam, materijalizam).
Obe stvarnosti su važeće. Zašto? Jer je egzistencija u potpunoj celovitosti data i sazrela.
I zato treba upoznati celinu. Znači, umesto da čovek poriče bilo jednu, bilo drugu, preporučljivije je utvrditi odnos između dve stvarnosti.
Odnos između dve stvarnosti jeste ono za što objavljenje kaže da:
Ako se uzdignem u nebo, uzdižem sa sobom i celokupan svet. To je ujedno i delatnost ostvarivanja.
Šta ova rečenica znači? Ne da sklanjam prisutnu (slomljenu) stvarnost. Nego da je ova stvarnost ovde u vremenu i prostoru derivativni oblik prve i izvorne stvarnosti i nju ovde održava primordijalna stvarnost i ona je nezamisliva bez izvorne stvarnosti. Ali je ipak ne treba uklanjati ni uništavati, jer stvarnost ovde i sada, ma i u kvarnom (slomljenom) obliku, nije ništa drugo do prva stvarnost. Ne prema broju, meri i težini, nego nesrazmerna, neuredna, neusklađena, nepropisna i nezakonita. Ja tu stvarnost ne smem da bacim kroz prozor, nego je moram preobratiti u izvornu stvarnost (trans-mutacija). Uzdići je, kao što kaže objavljenje. I to na taj način što drugorazrednu stvarnost treba da pretvorim u prvorazrednu, da je izdignem iz vremena (iz kvarnosti) i da je pretvorim u nekvarnu (istinsku). Ostvariti znači kvarnu, neaktivnu, omamljenu, haotičnu, grešnu, mutnu i bolesnu, nesrazmernu i neusklađenu i nezakonitu stvarnost treba pretvoriti u primordijalnu stvarnost, načiniti je prisutnom i afektivnom i aktivno delatnom moći.
Dva već pomenuta upućivanja ne smeju se ostaviti izvan pažnje:
1. primordijalna stvarnost, čiju moć treba potvrditi, nije zlatnodobna stvarnost baštine, nego hrišćanska, odnosno nije stvarnost stvaranja, nego iskupljenja;
2. ostvarivanje se uvek poklapa sa oživotvorenjem, jer u svom biću mogu postati ono što smatram obavenim za drugoga. Mogu postići samo ono spasenje (ostvarivanje) za čije pridobijanje drugome želim da pomognem. Zbog toga je pojedinačno spasenje nonsens. Spasenje dosežem zajedno s onima čije spasenje sam preuzeo na sebe kako bih svoje zadobio spasenjem koje su oni dosegli.
Bela Hamvaš