“Fortis imaginatio generat casum”1, kažu ljudi od knjige, a ja sam od onih koji osjećaju veliku moć mašte: ona pogađa svakoga, ali neke i obara. Njezin me učin doslovno probada. Moja je zadaća da joj izbjegnem, a ne da joj se odupirem. Mogao bih živjeti od same pomoći zdravih ljudi uvijek dobre volje. Sam pogled na nevolje drugih mene stvarno ubija i tada na sebe preuzimam tuđe osjećaje. Kad netko stalno kašlje, to razdražuje moja pluća i grlo. S mnogo manje volje posjećujem bolesnike uz koje sam zbog dužnosti vezan nego one koji su mi dalji i do kojih manje držim. Činim svojom bolest koju promatram i prenosim je u sebe.
Zato me ne čudi da bolest izaziva groznicu pa čak i ubija one koji joj se prepuste i rado je podržavaju. Simon Thomas je u svoje vrijeme bio veliki liječnik2. Sjećam se da sam se s njime jednog dana sreo kod nekog bogatog starca koji je bolovao od sušice. Razgovarajući s njim o tome kako bi mogao ozdraviti, rekao je starome da bi bilo izvrsno kad bi mu se svidjelo da bude u mojem društvu. Upirući pogled u svježinu mojih obraza i upravljajući misli na radost i snagu koja je izbijala iz moje mladenačke dobi, dok je sav bio ispunjen tim mojim sjajnim izgledom, zaključi da bi se stanje starog čovjeka na taj način moglo poboljšati. Samo, zaboravio je dodati da bi se moje moglo pogoršati.3
Gallus Vibius4 se toliko upinjao da shvati bit ludila i ponašanje luđaka da je na kraju i sam toliko šenuo pameću da ga više nitko nije mogao zdravu umu povratiti5, pa se zato mogao pohvaliti da je poludio od prevelike pameti. Ima i takvih koji su brži od ruke svojega krvnika. Kao onaj što su ga odvezali da mu pročitaju da je pomilovan, a on je na stratištu već bio mrtav i ukočen od samog udara svoje mašte. Znojimo se, drhtimo, postajemo blijedi, zajapurimo se maštajući što će sve od nas biti. I čak kad smo izvaljeni u krevetu, u perju, osjećamo kako nam se tijelo grči od učina naše mašte, a to katkada dovodi i do smrti. A mladost vruće krvi toliko se uspali pod svojom uzdom da u dubokom snu zadovoljava svoje ljubavne želje,
Ut quasi transactis saepe omnibus rebus profundant
Fluminis ingentes fluctus, vestemque cruentent6.
Pa, iako nije ništa novo da kroz noć rogovi narastu onome koji ih prije spavanja nije imao, vrijedno je spomena ono što se dogodilo Cipu, kralju italskome7. Nakon što je uz veliko oduševljenje nazočio borbi bikova, čitavu je noć sanjao da ima rogove na glavi i na kraju su mu odista izrasli pod snagom njegove uobrazilje.8 Strast je sinu Krezovu podala glas koji mu je priroda bila oduzela9. I Antioh se razbolio zbog Stratonikine ljepote koja se bila duboko usjekla u njegovu dušu.10 Plinije tvrdi da je vidio Luciusa Cossitiusa kako se od žene pretvorio u muža na sam dan svoje svadbe.11 Pontanus12, a i neki drugi, pričaju o sličnim preoblikama koje su se zbile u Italiji ovih nekoliko proteklih stoljeća. A zbog vruće njegove i majčine želje, Vota puer solvit, quae foemina voverat Iphis13.
Kad sam prolazio kroz grad Victry le François14, vidio sam čovjeka kojega je biskup soissonski na krizmi zvao Germain, a svi su ga stanovnici tog mjesta vidjeli i poznavali kao Marie, sve do njegove dvadesete godine. U to je vrijeme bio sav u bradi, ostario i nije bio oženjen. Rekao nam je da kad se malo napregne i poskoči, ispadnu mu njegove muževne oznake. Kod djevojaka u tom mjestu još se pjeva pjesmica kojom jedna drugu upozoravaju da ne čine odveć velike korake da ne bi postale muško kao Marie Germain. Nije čudno što se takve stvari često događaju; jer ako mašta u njima ima ikakvu moć, ona se stalno i toliko snažno povezuje uz tu stvar tako da joj se više isplati, kako ne bi opet upadala u istu misao i žar puste želje, jednostavno – jednom za svagda – djevojkama prikrpiti taj muški dio.
Neki snazi uobrazilje pripisuju one ožiljke kod kralja Dagoberta i svetoga Franje15. Govori se da se zna dogoditi da se trupla dižu sa svog odra. Celsus pripovijeda o nekom svećeniku koji je upadao u takvo ushićenje da mu je tijelo kroz dugo vrijeme ostajalo bez daha i bilo kakva osjećaja.16 Sveti
Augustin17 govori o jednom drugome, kojemu je bilo dovoljno čuti krike i vapaje pa da odmah izgubi svaku vezu s onima oko sebe; uzalud su ga tada drmali i na uši mu vikali, uzalud su ga štipali i palili sve dok ne bi došao sebi, tada bi govorio da je čuo glasove iz velike daljine i da je tada osjetio opekline i modrice. A da to nije bilo nikakvo tvrdoglavo hinjenje, vidjelo se po tome što za sve to vrijeme nije ni disao niti mu je bȉlo udaralo.
Sva je prilika da najveći dio našeg vjerovanja u čudesa18, u priviđenja, u začaranosti i sve druge izvanredne učinke dolazi iz snage naše uobrazilje koja najlakše djeluje na duše priprosta puka, zato što su one tome podatnije. Toliko su proželi njihove duše da misle da vide ono što ne vide.
Ja sam još uvijek uvjeren da pitanje onog smiješnog vezivanja i odvezivanja svitnjaka19, kojim je naš svijet toliko zaokupljen da se o drugom i ne govori, nije ništa drugo nego učinak strepnje i straha. Jer, iz vlastita iskustva znam jednog čovjeka za kojeg mogu jamčiti kao i za sebe sama, na kojega nije mogao pasti ni trunak sumnje ni zbog slabosti, a još manje s neke začaranosti, kad je od svog prijatelja čuo za iznenadan gubitak muževne snage koji ga je zadesio upravo u času kad mu je to najmanje trebalo, dakle da je tom mome poznaniku, kad se našao u istom položaju, strahota te priče odjednom toliko zaokupila maštu da se i on našao u baš takvoj nemoći. I ne samo to, nego je i poslije upadao u istu nemoćnost, jer ga je ono podlo sjećanje neprestano mučilo i dušu mu kinjilo. Ipak, poslije je našao toj ludosti lijeka u drugoj ludosti, i to priznavajući sam sebi i unaprijed upozoravajući koga je morao o toj svojoj slabosti. Tako se njegov duh na neki način mirio, i zato što je slabost bila očekivana, njemu je obveza bila manja i manje ga je tištila. A poslije, kad je to prošao (kad je razmaglio i očistio svoju misao, a tijelo mu došlo do onoga što mu je trebalo) i kad mu je polazilo za rukom već u prvom pokušaju, posve je ozdravio glede one stvari.
Za ono što je čovjek jednom sposoban učiniti ne može postati nesposobnim, osim ako nije u pitanju neka vidljiva slabost.
Te se nevolje valja bojati samo u slučajevima kad smo preko mjere napeti od želje ili iz poštovanja, a navlastito ako su prilike susreta neprikladne ili smo u velikoj hitnji, pa tada više nemamo načina da se oporavimo od te neugode.20 Poznavao sam neke koji su se od te nevolje osigurali tako što bi tijelo na drugom mjestu zadovoljili kako bi umirili silinu svoje požude, koja, kako godine prolaze, ima manje snage jednako kao što su i oni sve manje i manje moćni. A znao sam i jednoga kojemu je bilo dovoljno da ga prijatelj uvjeri kako raspolaže svom silom najrazličitijih protu-čari koje ga mogu sigurno od nemoći sačuvati. Zato će biti bolje da vam i tu priču ispričam. Kad je jedan plemić iz vrlo časne obitelji21, s kojim sam prijateljevao, stupao u brak s jednom doista prekrasnom ženom, mladenku je oblijetao jedan od prisutnih na svadbi i tako dovodio u nepriliku i strah nazočne prijatelje, a poglavito njezinu rođakinju, jednu stariju gospođu, koja je upravljala svim ceremonijama, jer se svadba održavala u njezinoj kući. Ta se gospođa silno bojala spomenutih čarolija i meni je to povjerila. Zamolio sam je da to samo prepusti meni.
Zasreću sam imao među svojim stvarima malenu zlatnu medalju na kojoj su bile urezane neke nebeske figurice koje su tobože bile dobre protiv sunčanog udara i glavobolje ako ih se postavi posred lubanje. Da bi mogla biti na tom mjestu, imala je vrpcu koja se podvezivala pod bradu. Ludorija, upravo kao rođena sestra svim ludorijama o kojima govorimo.
Taj mi je čudnovati poklon svojedobno dao Jacques Peletier22, pa sam odlučio da ga jednom i upotrijebim. Rekao sam grofu da bi i on mogao biti izložen onoj opasnosti kao i drugi, jer da je tu bilo ljudi koji bi mu htjeli nauditi; no, samo neka hrabro pođe u krevet, a ja ću mu učiniti prijateljsku uslugu ne štedeći za njega moć jednog čuda koje imam u rukama, ali samo pod uvjetom da prisegne na svoju čast da o tome nikome neće reći ni jedne jedine riječi. On mi obeća da će sve ostati stroga tajna.
Dogovorismo se da će mi, kad mu usred noći donesu obrok za okrepu23, dati dogovoreni znak ako mu stvari ne pođu dobro. Bio je toliko obeshrabren i pokunjenih ušiju, osjećajući se tako sputanim zbog djelovanja svoje mašte, da mi je u naznačeno vrijeme uputio onaj dogovoreni znak. Tada sam mu došapnuo neka ustane kao da nas hoće potjerati i neka onako kao za igru uzme moj noćni haljetak koji sam imao na sebi (a bili smo otprilike istog stasa) i neka ostane u njemu sve dok ne izvrši ono što sam mu rekao. A to je bilo ovo: kad mi otiđemo, neka se povuče kao da će ići pustiti vodu, a zatim neka tri puta zaredom izrekne dogovorene molitve i učini jednake pokrete; za vrijeme svake od tih triju kretnji neka se veže vrpcom koju sam mu dao i neka onu medalju koja je visjela na vrpci sebi postavi na mjesto bubrega i nek dobro pripazi da lice medalje bude na pravome mjestu; kad to učini i kad dobro pritegne vrpcu da se medalja ne može ni otkinuti ni pomaknuti sa svog mjesta, neka se vrati svom poslu, ali nek nikako ne zaboravi prebaciti moju halju tako da ih oboje pokrije. Te su majmunarije ono glavno u njihovu učinku, jer je naša misao toliko zaslijepljena uvjerenjem da tako čudnovate stvari nužno moraju biti plod nekog magičnog nauka. Njihova glupost i ništavost daje im težinu i čini da im se mi podvrgavamo. Ukratko, bio je siguran da moji uroci više vuku prema Veneri nego prema Suncu24, da su više za dobar posao, a manje za zabranu. Iznenadni me hir, pomiješan sa znatiželjom, ponukao da učinim stvar toliko stranu mojoj prirodi. Ja sam protivnik svih istančanih i prijetvornih smicalica i grozim se lukavština ne samo kad se čine onako za razbibrigu, nego i kad od njih očekujemo dobit. Jer, premda učinak nije nužno pakostan, put do njega jest.
Amasis25, kralj egipatski, oženio se prekrasnom Grkinjom Laodikom i on, koji se u svemu iskazivao kao ugodan čovjek, pored te žene postao je drugačiji, jer s njom nije mogao naći zadovoljstvo, pa je zaprijetio da će je ubiti, duboko uvjeren da je posrijedi neki urok. Kao što je obično u svim stvarima koje su učin naše mašte, ona ga je uspjela nagnati na pobožne čine. I pošto se zavjetovao Veneri, već prve noći nakon prinesene žrtve našao se opet u božanskoj snazi.26
Žene loše postupaju kad nas dočekuju prenemažući se, kad nam bježe i opiru se, jer nam tada gase snagu potpaljujući nam želju. Pitagorina je snaha27 govorila da žena koja liježe uz čovjeka mora osim podsuknje skinuti i svoj stid, a zatim ga opet uzeti zajedno sa suknjom. Duh onoga koji napada, pomućen brojnim strahovima, lako klone; a onaj koji je zbog bujne mašte jednom pretrpio tu sramotu (a od nje mu je bolno samo u prvim susretima, i to zato što su oni uspaljeni i grubi, a i s razloga što se čovjek u tom prvom susretu najviše boji da će zakazati), pa zato što je loše započeo, postaje grozničav i plašljiv da će mu se ta nezgoda ponoviti kod idućih susreta.
Oženjeni ljudi, koji imaju pred sobom vremena koliko hoće, ne smiju se ni žuriti, ni iskušavati se u svom poduhvatu ako nisu za nj spremni; i manje je neprikladno slabo se iskazati u prvom susretu u bračnoj ložnici (zato što su ti susreti puni uznemirenosti i žara, jer i on i ona žele više slobode i manje usplahirenosti), nego upasti u trajnu nevolju, zato što su se preplašili i izgubili nadu zbog prvog neuspjeha. Prije nego što će posve osvojiti ono što želi, onaj kojemu baš ne ide mora malo po malo u više navrata i u različitim prilikama opet pokušati i stalno pokazivati volju, ne tražeći uporno i tvrdoglavo da se sam sebi dokaže. A oni koji znaju da su im uda poslušne naravi, moraju sami sebe liječiti tako što će svoju maštu obuzdati i nadmudriti.
Razložito je reći i koju o nepoučljivoj slobodi tog našeg uda koji se nepozvan javlja upravo onda kad ne znamo što bismo s njim, a pokunji se kad ga najviše trebamo i tada se tako zapovjednički suprotstavlja našoj volji, uznosito i tvrdokorno odbijajući traženja i naše volje i naših ruku. I premda se svi tuže na njegovo odmetništvo i odatle izvode dokaz o njegovoj krivnji, kao da me je platio da podržim njegovu stvar, mogao bih možda dovesti u sumnju naše druge udove, njegove drugare da su mu namjestili tu tužbu iz puke zavisti prema njegovoj važnosti i slasti njegove uporabe i da su zavjerenički podigli sav svijet protiv njega, podmuklo samo njega optužujući za njihov zajednički propust. Jer, razmislite, postoji li i jedan dio našeg tijela koji bi tako često našoj volji odbijao izvršiti ono što ona traži, a koji to često čini kad je to protiv naše volje. Svaki od tih dijelova ima svoje posebne prohtjeve, koji ga bude ili uspavljuju ne obazirući se na naše dopuštenje. Koliko su puta nehotični pokreti našeg lica svjedočili o mislima koje smo tajili, a oni su ih otkrili onima oko nas. Isti uzrok koji pokreće taj ud pokreće bez našeg znanja i srce, pluća i naše bȉlo. Pogled na nešto što je lijepo neopazice pali u nama plamen i vatrenu žudnju. Da nije ništa drugo nego ovi mišići i žile što se napinju i opuštaju, a da pritom nikako ne ovise ne samo o našoj volji, nego ni o našoj misli. Mi ne nalažemo svojoj kosi da se nakostriješi niti koži da se naježi od želje ili straha. Ruka se često upravi tamo gdje ju mi nismo upravili. Jezik se ukoči, a glas nestane kad je njega volja. Čak i onda kad nemamo što jesti i iako bismo mu to rado zabranili, tek za jelom i pićem neprekidno uzbuđuje one dijelove koji su mu podložni, ni više ni manje nego ona druga želja o kojoj smo govorili, i isto tako nas napušta kad god mu se svidi.
Oni mišići koji nam služe za pražnjenje trbuha imaju svoja vlastita stezanja i rastezanja mimo, pa čak i protiv naše volje, a jednako je i s onima koji prazne naše bubrege. Da bi posvjedočio kako je svemoćna naša volja, sveti Augustin28 kaže da je vidio jednoga koji je toliko zapovijedao svojom stražnjicom da je mogao iz nje ispustiti prdaca koliko je htio. Tu tvrdnju Vives29, njegov glosator, potvrđuje drugim primjerom iz svojeg vremena o podešenim prdcima koji su slijedili pjev izgovorenih stihova30, ali ni on ne pretpostavlja potpunu poslušnost tog dijela našeg tijela, jer je upravo taj dio i bezobziran i nadasve bučan. A znam jedan neobuzdani i buntovni trbuh koji već četrdeset godina drži u vlasti svog gospodara tako što ga sili da neprestano i nezadrživo prdi i čini se da će tako biti sve do njegove smrti31.
No, koliko bismo mogli još opravdanije osuditi za smutnju i pobunu svoju volju (a u prilog njezinih prava ističemo ovaj prigovor) zbog njezine neurednosti i neposluha! Hoće li ona uvijek ono što bismo mi željeli da ona hoće? Zar ona često ne želi upravo ono što joj mi zabranjujemo da želi – i to na našu očitu štetu? Dopušta li da je vodimo prema zaključivanju svojega razbora? Najzad, reći ću za gospodina (koji je moja stranka): “Neka izvoli imati u vidu da je, premda je u svemu ovome njegova stvar neraskidivo povezana s jednim sukrivcem ili sudionikom, ipak samo on prozivan, i to uz takve optužbe i argumente, koji se, s obzirom na položaj stranaka, nikako ne mogu ticati njegova ortaka32. Iz svega toga se vidi nabrušenost i očita neutemeljenost onih koji optužuju”.
Bilo kako bilo, uza sve to što će suci i odvjetnici uzalud optuživati i braniti, priroda će nastaviti po svoju. I bit će joj put dobar, ako ni za što drugo, a ono zato što je tom udu dala posebnu povlast: da bude onaj koji stvara jedino besmrtno djelo smrtnikâ. Zato je i za Sokrata rađanje božanski čin, a ljubav i težnja ka besmrtnosti i sama je besmrtni Demon.33 Neki će možda imati sreću da zahvaljujući mašti ostavi ovdje guke ili škripe, a njegov će ih drugar prenijeti u Španjolsku. 34 Eto zašto se u tim stvarima od ljudi traži da im duh bude spreman. Zašto bi liječnici unaprijed nastojali pridobiti povjerenje svojih bolesnika s toliko varljivih obećanja da će ih ozdraviti ako ne da bi učinak mašte nadomjestio prijevaru njihovih uvaraka? Oni dobro znaju da im je jedan od meštara tog umijeća ostavio napisano da ima ljudi kod kojih samo jedan pogled u liječnika djeluje kao i sâm lijek.
Sve mi je to sada palo na pamet po pripovijedanju jednog sluge ljekarnika mog pokojnog oca, priprosta čovjeka i po rodu Švicarca, a to je narod koji nije ni tašt ni sklon laganju. Priča tako on da je dugo vremena poznavao jednog trgovca u Tuluzi koji je bio boležljiv i patio od kamenaca, pa su mu često bili potrebni klistiri. Zato ih je naručivao od liječnika već prema stanju svoje bolesti. Kad bi mu ih donijeli, nikad nije propuštao da učini sve ono na što se bio navikao, pa bi ih često i opipao da vidi jesu li dovoljno vrući. On bi tada potrbuške legao i sav se spremio da će primiti klistir, ali tada mu ne bi ništa uštrcali. Nakon te ceremonije ljekarnik bi se povukao, a bolesnik bi se dobro osjećao kao da je primio klistir i učinak je kod njega bio upravo onakav kao kod drugih kojima bi klistir učinili. A ako bi liječnik našao da zahvat nije dovoljan, on bi mu učinio još dva ili tri klistira, ali uvijek na isti način. Moj mi se svjedok kune da je žena tog bolesnika, kako bi malo prištedjela (jer on je klistire plaćao kao da su mu ih odista davali), nekoliko puta pokušala mu donijeti samo malo mlake vode. No, on je odmah proniknuo varku i ustanovio da mu takvi klistiri ne pomažu, pa se valjalo vratiti na onaj isti stari način.35
Misleći da je zajedno s kruhom progutala gumbašnicu, neka je žena počela vikati i jadati se da osjeća nepodnošljive bolove u ždrijelu, na mjestu gdje je bila uvjerena da se čioda zaustavila. No, kako se izvana nije vidjela nikakva oteklina ni bilo kakva promjena, jedan lukavi čovjek, cijeneći da je sve to puka uobrazilja i da ju je samo malo bocnuo komadić kruha što ga je progutala, prisili ju na povraćanje, a u ono što je izbacila kriomice ubaci jednu iskrivljenu gumbašnicu. A žena, misleći da je iglu povratila, odjednom osjeti da je više ništa ne boli.36 Isto tako znam plemića koji se, nakon što je u svom domu pogostio neko veselo društvo, hvalio onako za šalu (jer sve to nije bila istina) da je svojim gostima poslužio mačku samljevenu u pašteti. Kad je to čula jedna gospođica iz tog društva, toliko se prestrašila da ju je napalo strašno povraćanje, upala je u groznicu i nije bilo nikakva načina da je spase. Jednako kao mi čak i životinje su često podložne učincima mašte. Svjedokom nam mogu biti psi koji se prepuste ugibanju zbog žalosti za izgubljenim gospodarom.37 Tako ih vidimo da u snu štekću, a konji ržu i batrgaju se.
Sve se to može pripisati uskoj povezanosti duha i tijela, koji jedno drugome prenose svoja stanja. No, posve je druga stvar kad uobrazilja ne samo da djeluje na svoje tijelo, nego i na tijelo nekog drugoga. Upravo kao što jedno tijelo prebacuje svoje zlo na onoga koji mu stoji blizu, kao što se vidi kad hara kuga, pa kod boginja ili kod bolesti očiju kad s jednoga prelaze na drugoga:
Dum spectant oculi laesos, laeduntur et ipsi:
Multaque corporibus transitione nocent38,
jednako tako i žestoko pokrenuta mašta odapinje strijele koje mogu raniti tuđe tijelo. U staro je doba kolala priča o ženama Skićankama, koje su ubijale samim pogledom39 onoga na koga bi se razljutile i pobjesnjele. Kornjače i nojevi ne leže na jajima nego ih samo izlažu svom pogledu, a to je znak da imaju neku moć koja im izbija iz očiju40. A što se tiče vještica, kažu da su u njih oči što napadaju i štete,
Nescio quis teneros oculos mihi fascinat agnos41.
Čarobnjaci kod mene uživaju loš glas. Iz iskustva znamo da žene prenose na tijelo čeda što ga nose u utrobi znakove svojih maštanja, a svjedok je ona kraljevna koja je rodila crnog Maurina42. Karlu, kralju i caru Bohemije, bila je pokazana neka djevojčica iz okolice Pise, koja je sva bila runjava i bradata, a mati njezina je tvrdila da je takova i začeta zbog slike svetog Ivana Krstitelja što joj je visjela nad posteljom.43
Jednako je i sa životinjama, kako nam svjedoče ovce Jakovljeve44 i jarebice45 i zečevi, koje snijeg u planinama čini bijelima. Nedavno su kod mene vidjeli46 mačka kako odozdo vreba na ptića visoko na grani i, kako su jedan drugoga dugo netremice gledali, nakon nekog vremena ptić kao mrtav padne pred mačka; ili je bio opijen vlastitom maštom ili ga je privukla neka privlačna mačja snaga. Oni koji se vole baviti sokolarenjem zacijelo su čuli pripovijedati o onom sokolaru koji je uporno gledao jastreba u zraku i okladio se da će ga samom snagom svog pogleda spustiti na zemlju. I uspio je – barem tako kažu. Naravno, sve te priče koje posuđujem od mnogih, stavljam na savjest onima od kojih sam ih preuzeo.
Razmišljanje je moje, a sve što kažem temelji se na razumu, a ne na iskustvu. Svatko tome može dodati svoje primjere, a onaj koji takve nema, neka ne vjeruje da ih više doista nema, jer je dovoljno zamisliti koliko je neizmjeran broj najrazličitijih slučajeva.
Ako moj komentar uz njih nije dobar, neka ga učini netko drugi umjesto mene.
Isto tako, što se tiče mojih razmišljanja o našim običajima i djelima, svi događaji, pa ma kako bila čudnovati i nevjerojatni, samo ako su mogući, vrijede jednako kao da su istiniti. Neki su se dogodili ili se nisu dogodili, zbili se oni u Parizu ili u Rimu, Petru ili Pavlu, oni uvijek govore o nečemu što ljudski rod može, a meni su korisni. Sve to vidim i iz toga vučem korist bilo javno bilo u mislima. A između različitih pouka što ih priče najčešće donose odabirem onu koja je najneobičnija, ali i najviše vrijedna spomena. Ima pisaca kojima je jedina svrha opisati ono što se dogodilo, dok je meni svrha – ako to mogu postići – govoriti o onome što se može dogoditi. Školama je dana sloboda postavljanja usporedaba i sličnosti čak i onda kad ih nema. Ipak, ja tu slobodu ne uzimam i, što se toga tiče, kao praznovjeran vjernik držim se povijesnih istina. A u primjerima koje sam ovdje nanizao, o onome što sam čuo, učinio ili rekao, nikad se nisam usudio u njima iskriviti čak ni najmanje ni najizlišnije stvari. Moja savjest ne krivotvori niti jedno slovo, ali ne znam što može učiniti moje neznanje. Upravo u vezi s tim često počinjem dvojiti jesu li teolozi, filozofi i svi ljudi tako rijetke i stroge savjesti i izvrsna razbora kadri pisati povijest. Kako mogu staviti na kocku svoj ugled oslanjajući se na ono u što puk vjeruje? Kako odgovarati za misli nepoznatih ljudi i uzimati zdravo pod gotovo njihova nagađanja? Oni se ne bi usudili svjedočiti o djelima dviju strana, o stvarima koje su učinjene pred njihovim očima kad bi ih sudac pozvao da o tome govore pod zakletvom. Isto tako, nema tog čovjeka, pa ma kako im prisan bio, za čije bi namjere potpuno jamčili. Moje je mišljenje da je manje pogibeljno i neizvjesno pisati o prošlim nego o sadašnjim stvarima, jer pisac tada mora govoriti samo o pozajmljenoj istini, o istini koju je od drugih čuo. Neki me nagovaraju da počnem pisati o onome što se događa u moje vrijeme, cijeneći da su moje oči manje zaslijepljene strašću, a i da sve vidim izbližega zato što mi je sreća udijelila da imam pristup čelnicima različitih strana.47 Ali vide da ja ne bih ni za Salustijevu48 slavu preuzeo taj trud, jer sam zakleti neprijatelj svih obveza, marljivosti i žilave ustrajnosti, da nema ničeg što bi se toliko protivilo mom stilu kao dugo pripovijedanje: ja često zastajkujem, jer mi ponestane daha, a nema u mene ni vještine slaganja riječi ni razlaganja koje bi nešto valjalo, pa mi kao djetetu nedostaju riječi koje služe za najobičnije stvari. Ipak, poduzeo sam da kažem ono što znam reći, podešavajući sadržaj svojim snagama. Kad bih uzeo nekoga da me vodi, možda ne bih bio kadar držati korak s njim, a tad bi mogli reći da sam u svojoj slobodi i u njezinoj otvorenosti objavio takve prosudbe koje bi čak po mojem gledanju i prema čistom razumu bile nedopustive i koje bi se punim pravom moglo kazniti. Plutarh bi nam rado rekao o onome što je napisao da je to djelo drugih, a da su svi njegovi primjeri u svemu istiniti; da su korisni za buduće naraštaje; da su predstavljeni uz onu jasnoću koja nam rasvjetljuje put k dobru – da je upravo to njegovo djelo. Nema nimalo teških posljedica, onako kao u ljekarničkim mjerenjima droge, ako neka stara priča bude ovakva ili onakva.
Mišel de Montenj
1 “Jaka mašta proizvodi događaj”.
2 U Tuluzi, dodaje se u izdanju iz 1595.
3 Stara je medicina izučavala utjecaj okoline i mašte na bolesnike. Hipokrat i Galen su razmišljali o djelovanju tuge ili radosti koja prelazi s liječnika na bolesnika prema tome je li liječnik tužan ili radostan. O istome govori i Rabelais u starom prologu svojem Quart livre, pozivajući se na mišljenje platoničara i averoista. Tom djelovanju apprehensionis i imaginationis Henri Corneille Agrippa posvetio je tri poglavlja I. knjige svog djela De occulta philosophia. Tu se spominje i primjer o Vibiju koji će Montaigne navesti u idućem odlomku.
4 Zapravo Gaius Vibius Maximus, rimski političar i pisac iz I. i II. stoljeća.
5 Prema Seneki Retoru.
6 “Tako da često, ko da su izvršili spolni čin, mnogim’ / Izlije sila se soka, te zaprlja njihovo ruho.” Lukrecije, De rerum natura, IV, 1035-1036 (prijevod M. Tepeša).
7 Cyppus (Cipus), pobjednik kojemu su po pučkom pripovijedanju rogovi iz glave nikli.
8 Prema Pliniju (Hist. nat., XI, 45). Montaigne je taj navod našao u Messievim Diverses lecons, II, 7.
9 Kad je gledao svog oca kako gori na lomači; usp. Herodot, I, 85. Ta se priča ponavlja kod brojnih starih i novijih kompilatora (Aulo Gelije, Valerije Maksim, Messie, Ravisius Textor, Zwinger i dr.).
10 Lukijan, Sirijska boginja, I, 1.
11 Plinije, Hist. nat., VII, 4.
12 Giovanni ili Gioviano Pontano, talijanski humanist i političar (1426- -1503).
13 “Prilaže Ifija momak, što obeća Ifija djeva.” Ovidije, Metam., IX, 793 (prepjev T. Maretića).
14 Francuski grad u okružju Marne. Bilo je to u rujnu 1580.
15 Kralj Dagobert je tobože bio prekriven ožiljcima izazvanim njegovim velikim strahom od gangrene, dok je sv. Franjo dvije godine pred smrt (1224) za vrijeme jedne ekstatične meditacije osjetio da mu se probijaju rupe na onim mjestima gdje su čavli proboli tijelo Kristovo. Od toga su mu stigmata i ostala. Oba ova navoda Montaigne je našao u djelu što ga je napisao Corneille d’Agrippa, De occulta philosophia, I, 64.
16 I ovaj je navod preuzet iz djela spomenutog u prethodnoj bilješci.
17 De civitate Dei, XIV, 24.
18 Ova je riječ izostavljena u izdanju iz 1595.
19 Riječ je o famoznom običaju zvanom nouements d’aiguillettes (“vezivanje svitnjaka, tj. uzice kojom se vežu u pasu gaće”), koji se očitovao u impotenciji mladoženje, a u čemu su suvremenici vidjeli vještičje djelo. Najčešće su to bili komadi kože, svile ili pamučne vrpce, koje bi netko za vrijeme obreda vjenčanja provlačio kroz vjenčani prsten i to bi tobože imalo magičnu moć sprečavanja konzumiranja braka sve do onog časa dok neka dobra ruka ne bi taj čvor odriješila. O tome pišu brojni kompilatori XVI. stoljeća, a poglavito Etienne Tabourot, seigneur des Accords (1549-1590) u svom djelu Bigarrures, IV, 4 iz 1572, koje je Montaigne imao u svojoj biblioteci.
20 Ovo se mjesto znatnije razlikuje u pojedinim izdanjima. U prvom izdanju je stajalo: Onome koji je u prilici da se prene i da se oslobodi od te nedaće savjetujem da svoju misao drugamo upravi ili neka uvjeri drugu stranu da će joj u zamjenu dati nešto drugo i lijepo i sigurno. No, isto tako, neka i one, od kojih se to može s pravom tražiti, izbjegnu sva ona hinjena i nepotrebna prenemaganja i ceremonije i neka se pomalo svladaju kako bi se prilagodile…
21 Bio je to grof de Gurson, stariji sin markiza de Transa, koji se 1579. oženio glasovitom Diane de Foix de Candales.
22 Riječ je o Jacquesu Peletieru iz Mansa, matematičaru, liječniku i humanistu koji je bio čest gost u Montaigneovoj kući, a njegovoj je udovici posvetio svoje djelo o odgoju (Institution des Enfants). Izdanje iz 1595. ovdje dodaje: koji je živio u mojoj kući.
23 U izvorniku stoji resveillon. Bio je to pladanj hrane koji je vesela svatovska družina donosila mladencima za okrepu usred noći.
24 Na ovom se mjestu Montaigne igra riječima, a gore je bio rekao da su na toj medalji bile urezane figurice protiv sunčanog udara. U izvorniku stoji Venerien (< Venus, -eris), a pridjevi venereique, venereux, venerieux, venerique i venerien u francuskom jeziku XVI. stoljeća uvijek osnovno znače “amoureux”, a ponegdje i “spolni”.
25 Ahmôsis ili Ahmes, pretposljednji kralj XXVI. dinastije (570-526).
26 Herodot, II, 181 (u Saliatovu prijevodu).
27 Ne snaha, nego njegova žena Th eano. Usp. Diogen Laercije, I, 8; Plutarh, Bračne upute (Gamikû paragg=lmata), VIII.
28 Civ. Dei, XIV, 24.
29 Juan Luis Vives, španjolski humanist, prijatelj Erazmov (1492-1540). Objavio je 1522. Augustinovo djelo De civitate Dei i posvetio ga Henriku VIII.
30 “Nije bilo stiha koji ovaj ne bi popratio prdcima”, kaže Vives u Komentaru Državi Božjoj.
31 Izdanje iz 1595. ovdje dodaje: I dajbog da sve to znam samo iz pričanja. Koliko li nas je puta naš trbuh, odbijajući nam samo jedan prdac, doveo do vrata mučne smrti. Kamo sreće da nam je car, kad nam je dao slobodu da posvuda prdimo, dao i mogućnost da prdimo kad hoćemo. Riječ je o Klaudiju, koji je prema onome što kaže Svetonije, imao namjeru da proglasi edikt kojim bi dao tu slobodu (De vita Caesarum, XXXII). Montaigne je to Svetonijevo mjesto mogao pročitati kod Guillaumea Boucheta (1513-1594) u njegovu djelu Les Serees.
32 Ovdje izdanje iz 1595 dodaje: jer njegova je dužnost da pokatkada u nezgodan čas poziva, ali nikada da odbija, a onda kad mami, nek to čini mirno i na tih način.
33 Prema Platonovoj Gozbi.
34 Nakon sužanjstva francuskog kralja Franje I. u Španjolskoj (1525–1526) brojni su Španjolci, koji su bolovali od škrofula, prelazili Pireneje da bi ih “dodirnuo” francuski kralj. Tako je 1563. Karlo IX. “dodirnuo” 2092 bolesnika. Godine 1572. Luis de Granada (Luis de Saria), španjolski pisac i teolog (1504-1588), posvetio je dugu raspravu toj čudesnoj moći francuskih kraljeva.
35 Nešto slično pripovijeda i Messie u svojim Diverses lecons, II, 7.
36 Istu crticu donosi i suvremeni pisac Marcouville u svojem Recueil d’aucuns cas merveilleux, XXXI.
37 Usp. Corneille d’Agrippa, De occulta philosophia.
38 “Gledajući bolesne oči, oči i same postaju bolesne, a mnoge se boljke tako prenose s jednog tijela na drugo.” Ovidije, Remedia amoris, V, 615.
39 O tome govori Plinije (Nat. hist., VII, 2), ali isto navodi i Corneille Agrippa (De occulta philosophia).
40 U izvorniku: vertu ejaculatrice.
41 “Ne znam koje je oko zatravilo moju mladu jagnjad.” Vergilije, Eclogae, III, 103. U Maretićevu prijevodu: “neko mi oko opčinjava jagnjiće nježne.”
42 Riječ je o jednoj princezi koja je donijela na svijet malo crno dijete, pa je zato bila osuđena zbog preljuba. Spasio ju je Hipokrat koji je takav porod objasnio time što je uz princezinu postelju visjela slika crnog čovjeka. Kompilatori XVI. stoljeća navode mjesta iz svetog Jeronima, a u prvom redu Messie, Diverses lecons, II, 7, ali i najglasovitiji liječnik toga doba, veliki Ambroise Paré (1509-1590), nazvan ocem moderne kirurgije (Des monstres, pogl. IX).
43 Istu priču donose Messie i drugi kompilatori XVI. stoljeća.
44 Navod prema Sv. pismu (Postanak, XXX, 37 i 39): bijele Jakovljeve ovce, budući da su pred sobom imale koru različitih boja, donošahu na svijet jagnjiće šarenoga runa (…et parerent maculosa et varia et diverso colore respersa). To mjesto navodi sveti Augustin (Civ. Dei, XII, 24) kao i kompilatori XVI. stoljeća.
45 Isto navodi i Ambroise Paré (Des monstres…).
46 Sva starija izdanja imaju: Moj je otac jednog dana vidio… XXI. poglavlje – O snazi mašte
47 Montaigne je doista bio u vezi s tadašnjim moćnicima. Među njegovim poznanicima bili su Kralj Navarski, Vojvoda de Guise, Michel de L’Hospital, pa Duplessis-Mornay i drugi.
48 Salustije (Gaius Sallustius Crispus), rimski historičar i političar (86-35. pr. Kr.).
