U ritualima, Egipćani i Sumeri,
šaputali – Gornje je!
Heleni i Romani klicali – Naše je!
Biblija zavjetovala – Zadnje je!
Mag sa devet muza u aleksandrijskoj eri
obznanio svijetu – Veliko je!
Krvavih ruku iz peloponeskog rata
i prognanik, Tukidid, sa ostrva
ljubomorno recitovao – Helensko je!
Govornik i Platonov đak, Aristotel,
prije punoljetstva mislio – Unutrašnje je
a u magnovenju kumovao – Mediteran je…
BORIS J. KASTEL (Iz pjesme „Imenodavci vječnosti“)
ZAPIS O KNJIZI „PO DRAGOMU KRAJU“ MARIJANA GRAKALIĆA
Stvarnost posjeduje lice i naličje. U igri između lica i naličja stvarnost se gubi i pronalazi. Stoga se čini da ona nije nikada stvarna. To dolazi otuda što duhovni svjetovi, svjetovi snova i mašte „uzimaju“ od stvarnog svijeta, njime se hrane i izlivaju fluidne forme mentalnih slika, da bi se one potom ponovo vraćale u stvarnost kroz riječi, skulpture, slike i na druge načine. Nikada ne možemo biti potpuno sigurni gdje je naš zavičaj. Da li su to brda i doline planete zemlje ili je naš zavičaj smješten u pejzaže duhovnih predjela koji se najočitije ispoljavaju u snovima. Najprecizniji odgovor je da je zavičaj zapravo dualan, jer je smješten u oba navedena prostora, koji ga kreiraju. Knjiga „Po dragomu kraju“, Marijana Grakalića, pokušava da uđe u trag prirodi čovjekovog odnosa prema svome zavičaju. Baš zbog toga što zavičaj nije samo zemljopisni pojam, jer posjeduje i svoje duhovne odraze. O tome je ponešto rečeno u zapisu „Breg i dol“:
„Sanje su u maglama nad domovinom / nestalno razvlače zbilje i snenu maštu / u bijeli privid nad tišinom popodneva / sve do noći kada se vraćaju u svoj plod / koji poput mjeseca bubri ispod zatiljka.“
Vrijeme je privid. Postoji zapravo samo jedan dan, koji se umnožava. Kosmičko vrijeme, ako postoji, ne može važiti za čovjeka, čije je trajanje tek treptaj u vrtlogu Svemira. Stoga je vrijeme ništa drugo do naše poigravanje sa iluzijama i stvaranje privida kako kobajagi imamo „pregled nad situacijom“. Ono što je prohujalo, koraci pređenog puta, preobražavaju se u duhovne simbole i slike od kojih pletemo unutarnju sliku zavičaja. Oni najprije postoje kao legende. Legende i mitovi o prohujalim vremenima, koji u nama oživljavaju prve pojmove o svijetu. Potom slijedi nostalgija za igubljenim zavičajem, jer i onda kad nam se čini da je sve izgubljeno (a nikad nije sve izgubljeno) ostaje nostalgija kao utjeha. Nostalgija za vremenima i ljudima koje smo privremeno ili trajno izgubili. Taj gubitak je relativan, jer su ljudska lica postala fluidni prizori koji žive u našoj memoriji; ta lica su upletena u unutarnje odjeke nad brdima našeg kraja, koji nam se u preobraženom obliku vraćaju, kad najmanje očekujemo. Naročito u odiseji snova. Odiseja snova se napaja onim što se crpi iz svijeta zavičaja, u čije je tlo zabodena svojim metafizičkim korijenjem, baš kao vinova loza u vinogradima. Ta odiseja snova zapravo naslućuje da postoji jedan viši, duhovni svijet, od kojeg mi stalno odbijamo fragmente i njime osmišljavamo i oplemenjujemo realni svijet. Odiseja snova je samo formiranje tog unutrašnjeg zavičaja, koji je naličje, lice u ogledalu našeg stvarnog zavičaja. Potom se i javlja želja da posjetimo luke, koje nismo vidjeli. Da se odvojimo od svog zavičaja, kako bismo ga izvana mogli posmatrati i diviti se njegovoj ljepoti. Međutim, u tim drugim lukama samo reispisujemo toponime našeg prvobitnog zavičaja, sve dok ga u toj novoj sredini ne rekonstruiramo i ponovo, ali samo za sebe, oživimo. Neko je lijepo rekao da je domovina tamo gdje nam se dozvoljava da budemo stranci. Nakon svih tih brojnih igara oko gubljenja i pronalaželja zavičaja, naš život iscuri kao pijesak u pješčanom satu, i ostaje nam samo tiho mjesto počinka prema kojem zajedno idemo. A čitav taj put je bio obilježen potrebom da oblikujemo zavičaj, bilo da odlazimo ili se vraćamo. Bilo da sanjamo o njemu, i tragove snova pokušavamo slijediti stazama i predjelima stvarnog podneblja.
O tome se govori u zapisu „Fragment Edena“:
„To staro drvo bješe ono prije /dio svijeta kojeg više nema / svete šume usred planine, i / sad kad se zna da nema ničeg / što je pouzdano ono je tek /jedno obično staro drvo.“
Knjiga „Po dragomu kraju“ je dokument o zavičaju, kojeg smo imali i čiji smo sastavni dio bili, ali kojeg počinjemo gubiti. Taj gubitak dragog kraja se odvija pred našim očima i pored toga što još boravimo u njedrima zavičaja. Taj gubitaj je prije svega odraz protoka vremena, zbog kojeg poniru ljudi i arhitektura prohujalih vremena. Ali gubitak zavičaja se ostvaruje na još mnogo različitih načina. To je poezija napuštenih kuća u kojima gasne sunce i umire dan. Možda svjesnost o tome da smo posjedovali zavičaj i dolazi tek onda kada ga počinjemo gubiti, kada se tlo pod nogama počne izmicati.
O tome se govori u zapisu „Pogled u prošlost“:
„Mali starinski prozor i heklane / zavjese, nekada bijele i čiste, / pogled su u prošlost u kojoj su / kuće od hrastovine držale moć / života među vinogradima, bile / su stvorene baš onako kako je /zemlja to i očekivala. I sad su /postojane, ali bez života, same / u tijesku vremena i sjećanja.“
U današnjem vremenu kada je domovina „nigdina“, u vremenu kad smo umislili da smo „neko i nešto“ a ponajviše smo „niko i ništa“, lijepo je čitati zapise o zavičaju koji se ima, pa čak i ako se nadvila opasnost da se on izgubi. Ali baš kao što mi odbijamo od tog višeg svijeta, kako bismo obogatili naš stvarni zavičaj, na kojem stalno teče proces zidanja kule babilonske, tako i nebo odbija od stvarnog svijeta i prevodi ga na svoj zaumni jezik. Tajna je sadržana u tome da se uspostavi veza za tim zaumnim, duhovnim svijetom koji u nama živi, i koji je oduvijek živio. Jer sve ono što doživljavamo „izvana“ se ugrađuje u taj svijet. Mnogo je važnije da se u njega ugrađuje, nego da odbijamo od njega i zidamo kule od pijeska. Kada uspostavimo ritam sa tim unutarnjim svijetom snova i mašte, naš život se pretvara u stvarnu odiseju, odnosno putovanje prema zavičajnoj Itaki.
Marko Raguž
Sarajevo, 17. 06. 2024.
