Što je imperijalizam
Lenjin, u svom popularnom spisu o imperijalizmu godine 1917, definira imperijalizam kao monopolistički stadij kapitalizma:
Prekratke definicije su vrlo zgodne, je r one rezimiraju ponajvažnije, ali kada treba iz njih konstruirati bitne oznake, one su nedostatne. Mi treba da nađemo takvu definiciju imperijalizma, koja će sadržavati ovih pet najvažnijih oznaka: 1. koncentraciju produkcije i kapitala, koja je postigla već tako visoki razvojni stepen, da stvara monopole, 2. stapanje bankovnog kapitala i industrijskog kapitala u financijski kapital i postanak financijalne oligarhije, 3. eksport kapitala za razliku od eksporta robe biva sve važniji, 4. stvaranje međunarodnih monopolističkih kapitalističkih saveza koji dijele svijet, 5. teritorijalnu diobu kugle zemaljske među kapitalističkim velevlastima.
Pretpostavlja se da je analiza kapitalističkog načina proizvodnje dovoljno uvjerljivo objasnila neizbježnu mehaniku imperijalističkih katastrofa. Isti zakon geneze kapitala, koji u malim relacijama, u obliku konkurencije, izaziva krize pojedinih firmi i preduzeća, u međunarodnim relacijama djeluje na razvoj političkih kriza i ratova po istim principima.1
Nema sumnje, da se u suvremenom industrijaliziranom životu Roba ne producira radi Robe, nego radi Profita. Auri sacra james. Ta antička (i Marxova) sveta glad za zlatom od takve je elementarne snage, da doista luduje globusom u svojim bjesomučnim vrtlozima kao perpetuum mobile, uslijed trajnog i sve većeg porasta produkcije, u sve očajnijim naporima za potražnjom novih prostora, prikladnih za plasman gotove Robe. Živimo u vremenu slijepe privredne anarhije, u periodu kome nije svrhom nikakva produkcija Robe, nego mehanička i postojano gladna reprodukcija kapitala, najbanalnijeg, slijepog i proždrljivog Profita. , Keynes, građanski ekonomski kritik Versajskog mira, usporedio je stanje današnje evropske industrije s ludim automobilom što juri cestama Profita bez upravljača, a još je Sismondi kod opisivanja neophodnog periodiciteta kriza (uslijed hiperprodukcije) upotrijebio grafički simbol spirale, koja se penje sve više i više, iz konjunkture na konjunkturu, da bi se u jednom momentu katastrofalno srušila, kako bi nakon katastrofe taj glupi mehanički proces trajnih uspona i trajnih padova započeo ponovno mehanički iznova.2
Ludilo za obogaćivanjem, neprekidna zlatna groznica, slijepa i kobna rotacija profita i biperprofita, robe i hiperprodukcije, neprozirne magle političkih i ekonomskih kriza, kolonijalna osvajanja, ratovi, revolucije i katastrofe, sve to postaje sve sablasnijom i mračnijom prijetnjom naše civilizacije, kao dim vulkana prije provale. Milijarde profita stvaraju sve novije i proždrljivije milijarde, moderno naoružavane armade i ratne mornarice gutaju sve veće investicije, prebacuju se sve silnije i sve skupocjenije količine kaučuka, nafte i ugljena iz jednoga kontinenta na drugi, a perspektive tog luckastog ritma javljaju se sve mutnije i sve nejasnije. Uz pauperizam, opadanje životnog standarda, uz porast nezaposlenosti i međunarodnih dugova, uz sveopće naoružanje čuje se gvozdena grmljavina strojeva i ocrtava se crn obris oblaka od otrovnog plina, koji prijeti uništenjem biološke supstancije čitavih gradova. Javljaju se simptomi novih konflagracija i novih ciklusa ratova, tragične i neprirodne smrti milijuna na ratištima, od požara, od gladi i od epidemija.
Evropu su Heleni zamišljali kao divnu boginju kako putuje na leđima Zeusa, božanskog bivola, a danas (kad bismo htjeli da taj problem evropske otmice izrazimo alegorički) Evropa, ta stara bludnica, luduje u krvi i ne će pod platanom na Kreti roditi Zeusova sina! Furije ludila i kriminala, koje već više od pedeset godina prijete slaboumnom građanskom sistemu industrije, banaka i kartela, razderat će ovo evropsko truplo pred našim očima kao bijesne kučke, kada se na stratištu goste ljudskim kostima . . .
RATOVI I KRIZE IMPERIJALIZMA ZA POSLJEDNJIH PEDESET GODINA
Treba se zamisliti na momenat u krvavi kaos što traje za posljednjih pedeset godina, pak da čovjek, posumnjavši u socijalne instinkte Kropotkinove, na čas pomisli, nije li Reclus3 * S imao doista pravo kada je posumnjao u ljudski progres kao u aksiom? Od Petra Velikog do Nikole I prohujalo je sedam rusko-turskih ratova za Bospor. Istočno pitanje s paralelnim političkim raspadanjem Osmanlijskog imperija traje u formi akutne krize sve do Prvog balkanskog rata 1912. Panslavizam, slavjanofilstvo, ruske političke krize, austro-madžarske krize — u kompleksu slavenskog pitanja — stoje u prvom planu od pobjede kontrarevolucije 1848, pa sve do pobjede kontrarevolucije godine 1918. Čitavo devetnaesto stoljeće traju politički nemiri u Egiptu, dok najposlije nije Velika Britanija to pitanje privremeno riješila okupacijom 1881. Od godine 1830 Francuska, osvojivši Alžir, širi svoju političku sferu svaki dan sve silnije na afričkom kontinentu i od osvojenja Senegambije i Konga, godine 1870, taj krvavi problem traje do Abd-el-Krima 1925— 26 neprekidno. Godine 1883 Francuska osvaja Anam. Godine 1884 Njemačka osvaja istočnu Afriku. Godine 1885 Njemačka osvaja Karolinšku grupu otoka na Velikom oceanu. Godine 1885 osnivanje Belgijskog Konga. Godine 1885 Slivnica. (Po G. B. Shawu: austro-ruski rat sa srpsko-bugarskim vojnicima.) Godine 1888 dolazak Wilhelma II na vlast i 1890 pad Bismarcka. Zaoštrenje njemačko-engleskih odnosa. Program njemačke flote i konkurencije. Godine 1888—96 trinaest emisija francuskog zajma Rusiji u vrijednosti od pet i po milijarda franaka. Godine 1891 rusko-francuski savez. Godine 1901 nove dvije milijarde francuskog zajma: sveukupni francuski kapital investiran u Rusiji — sedamnaest milijarda franaka.
Devedesetih godina javlja se pitanje Žute Rase. Koreja. Japansko-kineski rat godine 1894—98. Njemačka uzima za svoju bazu na Dalekom istoku Kiaučou. Pitanje transsibirske željeznice. Upliv Rusije na Dalekom istoku raste. Godine 1894—96 armenski nemiri. Neprekidni pokolji u Maloj Aziji. Godine 1897 tursko-grčki rat. Prodor Britanskog imperija u južnu Afriku, Egipat, Sudan. Kitchener. Pokolji u masama. Nemiri i takozvana pacifikacija. Godine 1895 Talijani u Eritreji. Godine 1896 Talijani kod Adue poraženi. Menelik II vladar Etiopije. Francusko-engleska trenja počinju epohu 1896—99. Fashoda. Kongo. Belgijsko-britanska trenja. Nemiri u holandskim kolonijama na Javi. Njemačka flota raste po planu. Bagdadska željeznica s planom antibritanskog, islamskog i antislavenskog prodora. Amerika. Spanjolsko-američki rat 1898. God. 1899: Hag. Mandžurija. Koreja, Tibet, ruska afera na Yaluu i Burski rat godine 1900—02. Port Arthur 1900 prelazi u ruske ruke. Bokserski ustanak 1900 u Kini. Međunarodna intervencija. Pitanje kinesko na Dalekom istoku. Anglo- -japanski savez. Američko-japanska trenja. Pitanje Tihog oceana. Austro-mađžarske krize na početku dvadesetog stoljeća u trajnom porastu. Makedonski nemiri i pitanje Abdul-Hamida. Rusko-japanski rat 1904—05 i Prva ruska revolucija. Od Prve ruske revolucije 1905 do turske revolucije (pod mladoturcima), od turske revolucije do kineske revolucije 1911, uz neprekidno kritično stanje u Austro-Madžarskoj, do Balkanskog saveza i Balkanskog rata, te najposlije do konflagracije 1914— 18 — sve bi se to moglo nazvati jednom organskom cjelinom, čiji smo bili svjedoci, a rezultat posljednje konflagracije 1914—18 je poznat. Sto znače ovi neprekidni pokolji, ova krv i ova nasilja na svim kontinentima za posljednjih pedeset godina?
Odgovor je vrlo jednostavan: sve to zajedno predstavlja kaotičnu nesposobnost jednog ekonomskog sistema, što gomila robu i prenapučenost na jednoj strani, a profite i nova tržišta na drugoj, da riješi bilo koju od političkih i ekonomskih kriza planski. Ili građanski rat uslijed prenapučenosti ili kolonijalna ekspanzija, to je alternativa koja tjera evropske državnike u sve opasnije pustolovine ratova i osvajanja novih tržišta. Propast hiperproducirane robe ili ratne i ekonomske krize, koje uvijek u neprekinutom i stalnom periodicitetu rađaju depresivnim intervalima.
Wickham Steed, intimus Cecila Rhodesa, glavnog osvajača južne Afrike, osnivača Rodezije i inspiratora bursko-engleskog rata, zapisao je godine 1895 ovu epizodu:
»U londonskom East Endu (poznatom radničkom predgrađu) prisustvovao sam jučer zboru nezaposlenih«, izjavio je Cecil Rhodes Steedu, prigodom svog boravka u Londonu. »Pa kad sam se poslije onih ogorčenih i bijesnih govora, koji nisu bili ništa drugo nego vapaj za kruhom, vraćao kući, bio sam više nego ikada osvjedočen o važnosti imperijalizma. Moja ideja jeste rješavanje socijalnog problema, tj. da bismo četrdeset milijuna stanovnika Velike Britanije obranili od ubilačkog građanskog rata, mi kolonijalni političari treba da osvajamo nove zemlje, kako bismo tamo smjestili višak od prenapučenih dijelova i kako bismo našli nova područja za smještanje robe, što se gomila u našim tvornicama i našim rudnicima. Britanski imperij jeste, to ja uvijek tvrdim, prije svega pitanje želuca. Tko neće građanskog rata, taj treba da bude imperijalist!« (Po Lenjinu.)
VLAST MONOPOLA, KARTELA I FINANCIJSKOG KAPITALA
Opće je poznata stvar da zapravo monopoli sa financijskim kapitalom upravljaju svijetom, pak je Lenjin za tu tezu u svojoj knjizi o Imperijalizmu štampao masu podataka iz građanskih ekonomskih statistika. Duhan, gvožđe, petrolej, ugljen, kaučuk, tekstilna produkcija, sve te grane monopolizirane su u međunarodnom mjerilu.4
Građanski nacionalni ekonom Heimann piše:
Te ogromne ugljene kompanije s milijunima tona svoje produkcije, čvrsto organizirane u svojim sindikatima, ta poduzeća sa desecima hiljada svojih radnika, sa vlastitim željeznicama i lukama, ta divovska poduzeća su danas tip njemačke industrije gvozda. A koncentracija napreduje sve dalje. Momentana industrija Njemačke, financirana od nekoliko berlinskih banaka, zrela je za eksproprijaciju.
Naravna stvar, da se uz banke razvija financijska oligarhija, pa se 1910 sveukupna svota vrijednosnih papira cijenila na 600 milijarda zlatnih franaka, od čega je više od 80%, tj. 479 milijarda zlatnih franaka bilo koncentrirano u četiri države: Engleskoj, USA, Francuskoj i Njemačkoj. Te četiri bankirske oligarhije ekspor-tiraju za posljednja dva decenija kapital u vrijednosti od 200 milijarda zlatnih franaka, što uz 5% kamatnjak nosi do 10 milijarda zlatnih franaka godišnje. Sigurno je, da se taj kapital ulaže uz garanciju trgovačkih ugovora, koji sile male dužnike da kod vjerovnika kupuju robu uz diktirane cijene, što neovisno od kamatnjaka znači fantastične dobitke. (Sve balkanske, levantinske i azijske državice naoružavaju se kod Kruppa, Schnei-dera, Škode ili Armstronga na zajmove podignute kod istih državnih koncerna. Liferacija oružja SHS i »Om-nium-Serbe«-koncern divan su primjer ove teze.)
IMPERIJALIZAM VELIKE BRITANIJE
S kakvom se bjesomučnošću kotrlja ta lavina imetka, radne snage i robe Velike Britanije, lijepo govore Supanovi podaci u knjizi: »O teritorijalnom razvoju evropskih kolonija«.
Engleski imperij prodirao je u Indiju ovim tempom: god. 1765 osvojenje Bengalije 436.200 km2
1799 završetak misorskih ratova 431.000 km2 1818 maratenski rat 268.400 km2 1826 zauzeće Stražnje Indije 320.000 km2 u šezdeset godina ukupno: 1,455.600 km2 sa više od 30 milijuna stanovnika. U to vrijeme brojalo je stanovništvo V. B. sa Walesom 12,200.000 i tako je počeo proces koncentracije engleskog kapitala i industrije.5 Prije stotinu godina, 1823, oslobađaju se južnoameričke i centralnoameričke države od španjolsko-portugalske prevlasti i tako postaje taj bogati teritorij novostvorenim beskrajnim prostorom za bezbrojna tržišta engleske robe, novca i kredita. U pet godina, od 1821 do 1825, porastao je engleski izvoz u južnoameričke republike od dvije milijarde funti sterlinga na šest i po milijarda funti, gdje je kupovna snaga porasla isključivo iz engleskog zajma, koji je naravno odbacivao visoke kamate. Ti izvanredni financijalni i trgovački poslovi Britanskog imperija sa Južnom Amerikom potrajali su sve do potkraj četvrtog decenija devetnaestoga stoljeća, kada se na južnoameričkom tržištu javila Sje- vernoamerička Unija kao ozbiljan konkurent, uslijed čega su u engleskoj industriji nastupile periode kriza sa chartističkim pokretom, jakim dokumentom kako su revolucionarne situacije u uzročnoj vezi s ekonomskim krizama. No istodobno je započela veličanstvena epoha pobjede željezničkog sistema, što je britanskoj industriji osiguralo prvenstvo za slijedećih sedam decenija, sa definitivnim osvojenjem Afrike, sa Cecil Rhodesovom koncepcijom željezničke veze između Aleksandrije, Kaira i Capetowna, s ogromnom investicijom engleskoga kapitala, što se samo od godine 1880 do 1900 računala na 45 milijarda zlatnih maraka. Po G. Peishu i podacima »Royal Statistical Society« iz 1880, engleski imetak računao se na 3.191,836.000 funti sterlinga (65 milijarda zlatnih maraka) što je odbacivalo godišnje oko 180 milijuna funti kamata. Pred rat ti su se kamati računali na 210 milijuna funti. Izvoz 1904 iznosio je 4 milijarde i 800 milijuna zlatnih maraka, a do 1914 porastao je za 60°/o (podaci Fritza Sternberga). Popratna pojava tog gigantskog ekonomskog razvoja bio je prije svega silan porast malih uložaka, porast životnog standarda širokih radničkih slojeva, porast visine nadnice, popravak stanja proleterskih masa i razvoj jedne izvjesne psihologije poznate pod frazom psihologije radničke aristokracije.
Broj javnih prosjaka i paupera je padao, nezaposlenost je nestajala, a broj rentijera sa dohotkom višim od 60.000 dinara mjesečno popeo se na jedan milijun i pet stotina hiljada glava. To je vrijeme, kada je veličina playgrounda (zemljišta za zabave, kao tenis, konjske trke, sport itd.) u južnoj i centralnoj Engleskoj znatno veća od obrađene agrarne plohe. Engleska izdala je do 1914 samo za konjanički lov na lisice i za konjski sport 14 milijuna funti sterlinga godišnje. Hobson, inače vrlo trijezan kritik britanskog imperijalizma, predstavljao je sebi Evropu poslije definitivnog razdjeljenja kineskog tržišta među zapadnim velevlastima kao jedan ogroman »playground« sa vilama, hotelima i dangubama.6
RIVALITET IMPERIJALISTIČKIH GRUPA U BRITANSKO-NJEMACKOM ODNOSU
Ovako fantastično kao Hobson zamišljaju Evropu svi pristaše panevropskog pokreta, koji vjeruju da je moguće da se svi karteli evropske industrije i financijalne oligarhije slože u jednom ogromnom dioničarskom društvu »Panevropa De De«, koje bi u slozi i harmoniji započelo novu stogodišnju (1930—2030) eksploataciju ostalih kontinenata, uz društvo Amerike i Britanskog imperija.
Kako su te i takve pretpostavke grofa Coudenhove- -Kalergija diletantske i neozbiljne, lijepo govore podaci Friedjunga, poznatog austrijskog historika, koji je u Su-pilo-Friedjung-Aerenthalovu procesu godine 1911 odigrao bijednu i smiješnu ulogu agent-provokatora austrijskog imperijalizma. Frieđjung u svojoj pangermanskoj knjizi o Imperijalizmu (godine 1921) daje ove podatke britansko-njemačkog rivaliteta i konkurencije, dva decenija prije katastrofe:
Njemačka produkcija sirova željeza:
1890 — 4 milijuna tona,
1910 — 17,8 mil. tona = 344% porasta.
Britanska
produkcija sirova željeza:
1890 — 7,7 milijuna tona,
1910 — 9 mil. tona = 176/o porasta.
Njemačka produkcija za 327% više!
Njemačka produkcija ugljena:
1890 — 76,2 milijuna tona,
1910 — 255 mil. tona = 240% porasta.
Britanska produkcija ugljena:
1890 — ?
1910 — = 60°/» porasta.
Njemačka produkcija ugljena za 180% više!
Njemačka trgovačka mornarica:
1896 — 1,970.000 tona,
1913 — 5,082.000 tona = 160% porasta.
Britanska trgovačka mornarica:
1896 — 13,146.000 tona,
1913 — 18,700.000 tona = 40% porasta.
Njemačka za 120% više!
Engleski izvoz:
1896 — 29 milijarda,
1913 — 73 milijarde = 150% porasta.
Njemački izvoz porastao je u istom razdoblju za 240%. Izvoz njemački 90% veći! Kada se kraj ovoga stanja usporede ratne mornarice 1897: britanska ratna mornarica: 1,320.000 tona, sa 97.000 ljudi posade, i njemačka ratna mornarica: 270.000 tona, sa 24.000 ljudi posade, i kada se uzme u obzir da je pokraj sveg ovog impozantnog zamaha industrije Njemačka bila tek šesta pomorska sila u svijetu (Engleska, Francuska, Amerika, Rusija, Italija, Njemačka), onda nije ništa logičnije, nego plan pomorske pangermanske Ekspanzije. Tdr-, pitzov plan brzog pomorskog naoružanja, plan imperijalističke protupolitike Eduardovog saveza i zaokruživanje Njemačke, rat Churchill kao lord Admiraliteta 1911—15, Scapa Flow, katastrofa i slom Njemačkog carstva, a istog momenta igra počinje iznova. Dne 7. XII 1897 rekao je kancelar Bxilow kod podnošenja zakonskog prijedloga za proširenje njemačke carske flote: Vremena kada je Nijemac prepustio jednome od svojih susjeda zemlju a drugome more, a za sebe samog rezervirao zrak, gdje stoluju čiste doktrine, ta su vremena minula. U jednu riječ: mi ne ćemo nikoga da stavimo u sjenu, ali i mi tražimo svoje mjesto pod suncem.
Već marta slijedeće godine, 1898, predaje Kina Njemačkoj Kiaučou na devedeset i devet godina, a državni kancelar Njemačke reče tom prilikom:
Bez teritorijalnog uporišta svi njemački pothvati u Kini koristili bi drugima više nego nama samima. U mozgu ljudi kao što bijahu admiral Tirpitz ili Wilhelm II rodio se plan podvostručenja njemačke ratne mornarice s najbržim tempom produkcije svih državnih arsenala: po dvije ogromne oklopnjače godišnje (34 ratna broda u 16 godina), kao pomorska formula trgovačkog rivaliteta. Admirali su na svijetu zato da osiguravaju trgovačkoj mornarici profite, tj. dividende. Admiral Tirpitz, nošen inspiracijom te njemačke pomorske snage u porastu, rekao je dne 10. I I 1900, kao državni sekretar mornarice: Naše je mišljenje da je naša ratna mornarica po novom zakonskom prijedlogu tako jaka, da će Sjeverno more biti slobodno. Naše pomorske bitke treba da se biju na Sjevernom moru. Tirpitz, grof Zeppelin, Wilhelm II, Krupp, Siemens- -Schuckert, Ballin itd. ili lord Cromer, guverner Egipta, Eduard VII, Cecil Rhodes, šef Rodezije, lord Minto, kolonizator Kanade, Kitchener, pobjednik Egipta i Transvala, ili von der Goltz, germanski šef-instruktor turske vojne sile — sve to bijahu »inženjeri smrti« i grobari evropske civilizacije. Kad iza piramida gumenih kotača i šivaćih strojeva, iza štampe i rudnika stoje bankovni trezori, a kad tim bankovnim trezorima stoje na dispoziciju kasarne, bataljoni i topovi, jasno je da iz toga slijedi katastrofa i ta jednostavna i priprosta istina rađa rezultatima 1914—18, 1926—36—48 do .. .?
REZULTAT IMPERIJALIZMA: ANARHIJA
Uz kapitalistički način proizvodnje javljaju se kobne posljedice akumulacije robe i profita na jednoj, a prenapučenosti i pauperizma na drugoj strani, i taj ekonomski sistem, po snazi svoje fatalne rotacije vrijednosti (za razliku od antičke i feudalne ekonomske statike, dinamičan u svim svojim dijelovima), ruši stare civilizacije i ore kontinente kao oklopljeni tenk teren bojišta, gibajući se uvijek i isključivo po liniji najvećeg profita. Jer egipatski, rimski i helenski robovi, isto tako kao i kmetovi feudalni, svi oni daju svoju radnu snagu eksploatatoru ispod ekvivalenta, i na Višku Vrijednosti, kao na produktu njihova rada, sazdan je Forum Ro- manum isto tako kao Panteon, egipatske Piramide ili Medvedgrad. Ali niti u Antici niti u Feudumu, ekonomskim sistemima tipično parazitskim, nije se najveći procenat profita mehanički vraćao u posao kao kapital i nije bilo reprodukcije kapitala u tako slijepoj i proždrljivoj formi u kojoj se javlja danas.
U Antici i u Feudumu gospodari bijahu paraziti koji, vladajući nad beskrajnim kvantumima robova i kontinenata, uživahu u svojoj renti, trošeći najveći dio viška svojih prihoda na svoje vlastite udobnosti i užitke, dok današnji kapitalist troši jedan relativno maleni dio svojih profita na svoju ličnu korist, a drugi, mnogo znatniji, baca u poslove i pothvate, koji tako rastu monstruozno. Osim toga, dok broj kapitalističkih robova raste, nekapitalistički prostori postaju svaki dan sve manji, i tako se omjer između produkcije i konzuma bitno mijenja, i tako se javlja periodicitet kriza iz kojih naš sistem proizvodnje ne izlazi posljednjih pede- set-šezdeset godina. (Primjer R. Luxemburgove o propasti maloga farmera u USA je klasičan.) Iz svega toga slijedi da uslijed kapitalističke strukture samoga sistema, koji rađa nerazmjer između produkcije i konzuma, te prenapučenosti i hiperprodukcije, mora nastati stanje ekspanzije kapitalističkih sistema u nekapitalističke prostore (dok kao takvi postoje), i da kod tih raznovrsnih financijskih i vojno-političkih interesnih sfera i pothvata mora doći do otvorenih kriza. Navedeni primjeri jasno govore o kvaliteti tih kriza, a iskustvo je nepokolebljivo iz posljednjih sedamdeset godina da, kada iza banke stoji državni stroj, da takva asistencija neminovno i neizbježivo rađa rat. Kao što ima umjetnika larpurlartista koji su uvjereni da umjetnost postoji radi umjetnosti, tako se danas, u kapitalističkom načinu proizvodnje, razvio tip privrednika političara, uvjerenih da je rat »kao takav«, rat »po sebi« — postao jedinim privredno-političkim sredstvom.
Nema sumnje da u svijetu kapitalističke proizvodnje vlada kaos. Još iz vremena Julske revolucije 1830 i Prouđhonove epohe 1848, kada su svi malograđanski utopisti socijalisti, u suprotnosti s reakcionarnim težnjama svoga vremena, sanjali o ekonomskoj nadstruk- tuni, nalazimo masu svjedočanstava koja sva idealno streme spram novog i višeg ekonomskog poretka. Kako je evropski subjekat promatrao mehanizam imperijalističkog stroja trijezno i racionalno, kako mu je bilo jasno da je krajnje vrijeme da pamet zavlada privrednom mašinom mjesto interesa i profita rentijera, poučno nam govori ovaj citat iz Saint-Simona:
Današnja anarhija u produkciji, koja proizlazi iz činjenice da se ekonomski odnosi odvijaju bez jedinstvene uprave, treba da se ukloni jednoj organizaciji produkcije! To ne će biti više izolirani poduzetnici, koji jedni od drugih neovisno, bez poznavanja ekonomske potrebe ljudske, produciraju, već će uprava produkcije potpasti pod jednu socijalnu instituciju. Jedna centralna upravna oblast, koja će moći da sa višeg stajališta nadgleda daleko polje socijalne ekonomije, ta će oblast predati produkciona sredstva u ruke cjeline i brinuti se za stalnu harmoniju između konzuma i produkcije.
REZULTATI RUSKE REVOLUCIJE
Povijest socijalnih borbi u Evropi dugotrajno je i mučno sazrijevanje subjektivne svijesti nad materijom jednog anarhičnog i suvremenog čovjeka nedostojnog stanja u načinu proizvodnje, u eksploataciji radne snage i u svim sudbonosnim posljedicama tih osnovnih antisocijalnih odnosa. Povijest socijalnih borbi u Evropi predstavlja čitav niz misaonih sistema i političkih kombinacija, kako da se inicijativa od individualnih vla-sniika produkcionih sredstava i novca prenese na neke više, društvene instancije, i da se od krvoločnog odnosa roba i gospodara stvore socijalne, čovjeka dostojne relacije. Od Saint-Simona i Marxa do Ruske revolucije prohujalo je sedamdeset godina, i organizacije nastale iz takozvanog »boljševičkog eksperimenta« predstavljaju danas pozitivne izume od neprocjenjive vrijednosti za svakoga tko promatra razdrto i anarhično stanje evropskih ekonomskih snaga sa socijalističkog gledišta.
Nazvali su boljševički zahvat vlasti bakunjinskim pučem, koji će se srušiti sam od sebe u roku od četr- desetosam sati. Dovoljno je baciti najpovršniji pogled na Bakunjinovu7 životnu liniju i sjetiti se njegovih riječi: »Ja ne vjerujem ni u šta, ja ne čitam ništa, jedina mi je misao da sebi zavrnem vratom i da mi ne ostane ni traga«, pak da se čovjek uvjeri da devetogodišnji bilans »boljševičkog eksperimenta« (1926) nema nikakve veze sa tragikom ovog romantičnog amatera revolucije. Spram ženevske Lige naroda, naoružane do zuba, u ogromnim industrijalnim krizama, s anarhijom u produkciji, sa nerješivim kolonijalnim problemom, sa dvjesta pedeset milijarda ratnoga duga i nesumnjivom ekonomskom i vojničkom premoći USA, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika stoji danas pred očima svijeta kao neposredna posljedica Ruske revolucije, kao jaka protuteža, možda još ne ravnopravna u diplomat- sko-vojničkom, ali, izvan svake sumnje, superiorna u idejno-političkom smislu.
Značenje Ruske revolucije jeste od neprocjenjive praktične važnosti. Od bezbrojnih teorijskih debata u okviru Prve i Druge internacionale, od prvomajskih filistarskih, socijaldemokratskih deklamacija, po gostionicama uz čašu piva, do parlamentarnih ministerijali- zama, do partijskih i frakcionaških svađa po političkim sinagogama, gdje se govori i piše o revizionizmu, o koncentraciji kapitala i o monopolizmu kao preduslovima socijalizacije, o sve jačem porastu životnog standarda kod američkog i zapadnoevropskog proletarijata i o jačanju filistarske klasne svijesti kao neposredne posljedice tog prosperiteta, o eksproprijaciji eksproprijatora demokratskim i parlamentarnim putem, dalek je put do organizirane državne vlasti, zauzete oružjem. Mjesto svih ljeporječivih fraza o relativnom prosperitetu, o periodicitetu kriza i o mogućnostima mirnog razvoja, mjesto te neizmjerne hrpe riječi o demokratizaciji proleterskih masa i o slobodi čovjeka, prkosi danas SSSR svojim pozitivnim rezultatima, kao dokaz, svakako veoma teško oboriv, da sve što se dogodilo i što se događa u Rusiji nije više nikakav pokus nego činjenica, da je socijalizam iz teorije prešao u praksu. Od knjige, od fraze i od rezolucije postala je državna administracija sa policijom, sudovima i pozitivnim zakonima. Od govora skupštinskog, od obrazovnog večernjeg marksističkog tečaja, od novinskog uvodnika ili polemike sa ban- kirskom štampom nastala je stvarnost od kovanog novca, ratnih oklopnjača, artiljerije, moderne avijacije i diplomatskih odnosa na međunarodnoj bazi.
Jer, ako su statistički podaci što smo ih u uvodu naveli istiniti, ako je istina da suvremeni ekonomski stroj proždire samog sebe kao Saturno, ako onaj automobil bez upravlj’ ća po Keynesu nije pretjerana alegorija jednog građanskog ekonomskog skeptika već stvarna istina, onda je istina i to da rezultati Ruske revolucije govore uvjerljivo kako je anarhija kapitalističke proizvodnje i nasilnog osvajanja tržišta u jednom dijelu svijeta prestala i kako počinje nova grupacija političkih, državnih i ekonomskih snaga sa planom socijalističke izgradnje. U ukletim krugovima suvremene financijske eksploatacije, u vrzinom kolu indu- strijalnih i ratnih kriza javio se međunarodno priznat politički Subjekt, čija djelatnost nije više reformatorske naravi i nije više publicistička propovijed s teorijskim uputama za poboljšanje izvjesnog ekonomski zaostalog, nesuvremenog anarhičnog stanja u međunarodnim političkim odnosima, nego na bazi državne vlasti organizirana društvena snaga, sa neposrednim zadatkom direktnog stvaranja besklasnog ekonomskog definitivuma.
Međunarodna socijalna demokracija (a naročito njen centrum) prigovara Oktobarskoj revoluciji da se pojavila prerano. Poslije dvanaest milijuna palih vojnika u okviru međunarodne konflagracije 1914—18, Oktobarska revolucija jedva da bi se mogla shvatiti preuranjenim pučem u internacionalnom smislu, premda u ruskom mjerilu, uzevši u obzir azijsku zaostalost ogromnog agrarnog kompleksa danas, poslije devet godina negativnih iskustava, taj junački prepad izgleda doista smion. O ostvarenju komunizma u međunarodnom pogledu mogla bi biti riječ samo onda, kad bi se anarhija proizvodnje na čitavom globusu uklonila planski i jedinstveno i kada bi uz pravilnu izmjenu robe i sirovina prestalo međunarodno naoružavanje i periodicitet kriza sa besposlicama i socijalnim napetostima. Ali kako teritorij pobjedničke Oktobarske revolucije iznosi tek jednu šestinu zemaljske kugle i kako je ta jedna šestina sa svojih sto trideset milijuna stanovnika relativno slabo industrijalizirana, to uslijed tehničke zaostalosti, uslijed posljedica rata i građanskih ratova, uslijed pomanjkanja gotovog kapitala, a vrlo intenzivnog bojkota kapitalističke oligarhije, ciklus ekonomskih, a prema tome i političkih kriza normalna je i logična pojava. Producirana roba nije mogla da se plasira, a NEP pokušaj je riskantan, kako bi se stvorilo vlastito unutarnje tržište i omogućila pravilna cirkulacija između robe i kapitala, između produkcije i konzuma.
2 milijarde 744 milijuna bruto produkcije koncem prošle godine (što iznosi 90°/o bruto produkcije 1913) govori da je i ta opasna zona prebrođena i da se ni u ruskom mjerilu ne može govoriti o nekom preuranjenom eksperimentu. Stanje činjenica, kako se vidi iz priložene tabele, nije beznadno, a tendencija porasta iz citiranih cifara je vidljiva.
Stanje obrađene agrarne plohe:
1922, obrađeno je 67,8%> predratne plohe,
1924, obrađeno je 87®/o predratne plohe. Industrijsko stanje u milijunima puda, odnosno ar-šina:
1921 1925
Ugljen 464 1048
Nafta 232 396
Željezo 7 76
Ocjel 19 102
Platno 40 296
Sukno 21 66
Sveukupna vrijednost bruto produkcije:
1923, 1134 milijarde zlatnih rubalja,
1924, 1857 milijarda zlatnih rubalja,
1925, 2744 milijarde zlatnih rubalja (10fl/o manje od godine 1913).
To ne znači da je komunizam ostvaren, ali to nije ni anarhija. To znači da postoji Kapitalizam, ali državni, i to u državi čijim strojem ravna Internacionala. Akumulacija rotira u interesu jačanja internacionalnog stroja i uza sve opasnosti od birokracije i otvaranja ekonomske krize čitava mašina kreće se ipak spram Ostvarenja. Problemi obogaćivanja srednjeg i visokog seljačkog sloja, pojava nepmana, izvjesna diferencijacija unutar samog partijskog stroja, problemi diktature i demokracije, problemi izgradnje socijalizma u međunarodnom mjerilu ili u pojedinoj zemlji, sve su to prirodne i normalne pojave u jednom procesu takvih dimenzija i važnosti kakav danas obuhvaćaju svi vrtlozi otvorenih pitanja koje je revolucija stavila na dnevni red. Spram krize 1917—18—19—20—21 i spram pet najtežih ratnih godina komunizma svi ti problemi znače samo to da se teza afirmirala i da između Kine i Baltika raste jedan novi ekonomski i politički Subjekt, koji će u ekonomskom kaosu Zapadne Evrope odigrati historijsku ulogu. Sam fakat da taj Subjekt (sa svim svojim nedostacima) postoji, dokazom je da Oktobarska revolucija nije planula prerano.
Pitanje, koje se kod tog vremenskog termina »prekasno« ili »prerano« nameće samo od sebe i koje je F. Sternberg u svojoj knjizi o Imperijalizmu negativno kritički razradio, pitanje je otvoreno, a dalo bi se formulirati i tako da se postavi problem, ne će li nakon slijedeće konflagracije moment socijalne revolucije u evropskom mjerilu doći prekasno? Jer dvanaest milijuna mrtvih žrtava konflagracije te oko sto milijarda ratne štete 1914—18 uglavnom je izravnano 1926, i Evropa nalazi se ponovno pred novim ciklusima otvorenih političkih i ratnih kriza kao što se našla u predvečerje ratnoga požara 1914. Buduća konflagracija vođena destruktivnim sredstvima, zračnim flotilama i otrovnim plinom, spram čijeg razornog djelovanja dinamit i barut izgledaju staromodno i nevino, ne će se voditi samo u relativno neindustrijaliziranim zonama (Galicija, Cham- pagne, Balkan), već i u centru starih civilizacija (Rajna i Britanija). Rezultat te slijedeće konflagracije može biti katastrofalan i od takvih dimenzija da će svaka reparacija biti isključena. Kraj potpuno razorenih sredstava produkcije, u najogorčenijoj vehemenciji evropskog građanskog rata, u gladi i epidemijama, perspektive izgradnje evropskog socijalizma poslije slijedeće konflagracije mnogo su žalosnije od ruskih. Sama činjenica, da već danas postoji jedna baza koja je izvan tih opasnosti i koja može u takvim katastrofalnim prilikama preuzeti ulogu konstruktivne asistencije u evropskom mjerilu, od najveće je važnosti, te u tome pogledu Oktobarska revolucija nije se pojavila preuranjeno, a po svojim političkim koncepcijama ona anticipira politički razvoj svijeta.
SVE O SVEMU
Imperijalizam je monopolski stadij kapitalizma. Ratovi i krize imperijalizma za posljednjih pedeset godina dokazom su anarhije u ekonomskom i političkom i kulturnom pogledu. Kapital se po poznatim zakonima reproducira i u sve intenzivnijoj akumulaciji stvara nerazmjere između produkcije i konzuma. Uslijed prenapučenosti i konkurencije, uslijed périodicité ta kriza, Imperijalizam prodire u nekapitalističke prostore, feudalne i kolonijalne, revolucionira proizvodnju i kreće se isključivo po liniji trajnog razaranja i sve većih dobiti. Rivalitet pojedinih grupa financijske oligarhije tako je ogroman da je pokušaj vještačkog prevladavanja ove konkurentske, slijepe i strastvene borbe Velikih sila utopistički naivan! Historijsko značenje marksizma leži prije svega u naučnoj kritici utopijskog socijalizma te u postavljanju organizacionog težišta na međunarodnu radnu snagu. Ta međunarodna radna snaga, kao meso, kao objekat eksploatacije, konstruktivna je i integralna u svom vlastitom interesu. Ta međunarodna radna snaga u anarhiji međunarodnih privrednih odnosa znači pouzdanu garanciju da će čovječanstvo izaći iz ludnice. Historijsko značenje Oktobarske revolucije i jeste u tome da je iz teorije prešla u praksu. Poslije pedesetogodišnjeg očekivanja ona je postala činjenica. Ta činjenica broji 130 milijuna stanovnika i šestinu globusa. Unatoč ogromnim zaprekama ta se činjenica potvrdila te, uz elasticitet NEP-a, stvorila nezavisno od zapadnog kapitala svoje vlastito tržište i tako svoju produkciju podigla uglavnom na predratno stanje. Unatoč mnogim otvorenim pitanjima i unutarnjim problemima, ta činjenica Oktobarske revolucije znači postepeno sve jače prevladavanje otpora i organizaciono jačanje onih političkih i ekonomskih i vojničkih snaga koje će u zapadnim imperijalističkim konflagracijama igrati sve veću i važniju ulogu. Oktobarska revolucija prema tome nije došla prerano; ona je garancija da ni u Evropi ne će doći do revolucije prekasno i da uslijed najmodernijih destruktivnih sredstava ne će nastati perioda ahistorična, kao što je nastala u Egiptu ili u Rimu. Jasno je da će djelovanje Oktobarske revolucije na liniji Internacionale, na liniji međunarodnopolitičkoj i sindikalnoj, kao i na kolonijalnoj, tokom slijedećeg ili slijedećih decenija biti od sve znatnijeg utjecaja i značenja, jer revolucijom stečena prava djeluju u historiji kao katalizatori, a vratiti ih u predstanje upravo je tako djetinjasto kao što bi naivno bilo htjeti vratiti rijeke na izvore.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
1 Poznato je da način kapitalističke proizvodnje uzima kao svoje sastavne elemente Novac i Robu. Formula Roba— Novac—Roba (kad se prodaje suvišna Roba da bi se kupila potrebna) ne odbacuje nikakva Profita, jer Roba ostaje u obliku ekvivalentne zamjene. Profit nastaje na temelju spekulativne formule: Novac—Roba—Novac plus Profit; formula obratna od prve, formula trgovačka, kad je trgovac samo zato kupio da bi skuplje prodao. Poznato je vrapcima, marksistima, ekonomistima kao i kontramarksistima, da je Marx oborio klasično, to jest staromodno, od lijevih i desnih davno već odbačeno naziranje, da Profit nastaje isključivo iz Spekulacije i Prevare, jer je Marx otkrićem Viška Vrijednosti udario temelje Ekonomskoj Nauci. Poznato je da je Radna Snaga — Roba, koja se prodaje ispod ekvivalenta, da su »elementi profita kapitalističke proizvodnje: atomi vremena«. Poznato je, ali je potrebno da se ponovi (kao što treba da se svakodnevno ponavlja da je Zemlja okrugla i da se vrti, jer još masa svijeta u tu istinu ne vjeruje), da se vrijednost jedne izvjesne Robe određuje po Vremenu potrebnom za Produkciju te iste Robe, a da se Radna Snaga na tržištima kapitalističkim kupuje za znatno jeftiniju cijenu od one što zapravo vrijedi. Radna Snaga daje nerazmjerno veću Vrijednost nego što stoji njena jednodnevna potrošnja, a ta količina njene produktivne sposobnosti raste geometrijski, uslijed tehničkog razvoja, stručnog savršenstva, sve više i sve bolje organizirane suradnje itd., itd.
2 Stanje fakata u imperijalizmu analizirano je po Kautskome, Hilferdingu, O. Baueru, R. Luxemburgovoj, Baranovskom, Buharinu, Lenjinu, a mnogi podaci citirani su po Sternbergovoj knjizi o imperijalizmu (1926). 1
3 Elisée Reclus dao je izraza svojoj skepsi u klasičnom svome pismu V. Birmansu od 25. IX 1878: S veseljem bih te ohrabrio, kad bih mogao da te uvjerim da ćemo jednoga dana pobijediti, da će se savjest i pravednost razviti u svim ljudima, da ćemo postati ravnopravna braća, ali, moj prijatelju, ja sam vrlo daleko od toga da vjerujem u progres kao aksiom. Sto se mene tiče, ja se borim za stvar koju držim dobrom, jer mi tako nalaže moj osjećaj pravednosti.
4 U Sjevernoj Americi kartelirano je više od 80% sveukupne produkcije. Standard Oil Company je u 20 godina isplatio 889 milijuna dolara čistoga dobitka i 606 milijuna dolara dividenda. United States Steel Corporation (»Ocalni trust Ujedinjenih Država«) raspolaže sa 210.180 namještenika i 66% sveukupne produkcije gvožđa. Po podacima iz 1907 od tri milijuna dvije stotine i šezdeset hiljada poduzeća Njemačke trideset hiljada poduzeća bilo je velepoduzeće.
Od 14 milijuna radnika bilo je u tim poduzećima zaposleno 5,7 milijuna, tj. 39,5%. Od 88 milijuna konjskih snaga 66 milijuna konjskih snaga, tj. 75%. Od 1,5 milijuna kilovata električne snage 1,2 milijuna kilovata, tj. 80%, »to znači, da tri milijuna dvije stotine i trideset hiljada njemačkih poduzeća nije značilo ništa, a trideset hiljada poduzeća sve« (Lenjin).
5 Vidi se vrlo jasno iz podataka Manabendre Nath Roya, gdje je ciframa dokazano, kako je prodor britanske industrije u dva decenija potpuno uništio indijsku tekstilnu produkciju i milijune radnika indijske manufakture pauperizirao, prouzročivši tako umiranje od gladi u masama. Tek u posljednje vrijeme počela se razvijati samostalna indijska industrija, čiji razvoj nije opet bez negativnog utjecaja na unutarnjem tržištu velikobritanske radne snage.
6 Najveći dio zapadne Evrope imao bi onaj isti karakter, kaikav imaju danas južna Engleska, Rivijera, Italija i Švicarska. Društvo bi se sastojalo od bogatih rentijera i trgovaca, a industrijalni produkti pritjecali bi u masama iz kolonija kao tribut (po Lenjinu).
7 Bakunjin, rođen 1814. 1833—34 artiljerijski oficir Ruske vojske. Kant, Fichte, Hegel. 1838 predgovor Hegelovoj knjizi. Bjelinski—Hercen, Stankevič, kabinetske debate. 1840 hegelijanac u Berlinu — Feuerbach. Anti-Schelling. Reakcija u Njemačkoj, Švicarska. Prve koncepcije četrdeset- osmaškog komunizma. Prouđhon, Marx, George Sand i poljska emigracija u Parizu. Ideja poljske slobode. Izagnan iz Pariza zbog govora za Poljsku. Bruxelles i izgnanstvo. Februarska revolucija. Prag i praški kontrarevolucionarni udar. 1848—49 ustanak u Dresđenu (Richard Wagner). Tamnica. Smrtna kazna, pomilovanje na doživotnu robiju. 1850 izručen Austriji, ponovno osuđen na smrt. Pomilovan i predan Rusiji, 1851—54 u Petropavlovskoj tvrđavi. Šliseljburg. Skorbut 1858, sibirsko progonstvo. Bijeg preko Japana i Amerike u Evropu. 1863 poljski ustanak i ustanak baltičke flote. Ideja upada iz Švedske. Izagnan iz Londona. 1864—68 Italija. Alijansa revolucionarnih socijalista protiv Marxa i njegove Asocijacije. Borba politička, brošure, agitacije, listovi. »HapogHoe flejio«. Nečajev (»Demoni« Dostojevskoga). Lyonski puč i vrijeme Pariške komune 1871. Isključenje iz Internacionale. Bolonjski puč. Smrt u Bernu 1876.
