The Shape of Water, igrani, fantazija, romantična drama, SAD, Meksiko, 2017
REŽIJA: Guillermo del Toro
ULOGE:
Sally Hawkins (Elisa Esposito),
Michael Shannon (Richard Strickland),
Richard Jenkins (Giles),
Octavia Spencer (Zelda Fuller),
Michael Stuhlbarg (dr. Robert Hoffstetler),
Doug Jones (čovjek amfibija),
David Hewlett (Fleming)
SCENARIJ:
Guillermo del Toro,
Vanessa Taylor
FOTOGRAFIJA:
Dan Laustsen
GLAZBA:
Alexandre Desplat
MONTAŽA:
Sidney Wolinsky
Sadržaj:
Baltimore 1962. U tajnom laboratoriju američke vlade kao čistačica radi Elisa Esposito, nijema mlada žena koja komunicira jezikom znakova. Elisa je kao beba pronađena na riječnoj obali s ožiljkom na vratu. Jedini su joj prijatelji kolegica s posla, crnkinja Zelda, i susjed Giles, ilustrator u reklamnoj industriji i prikriveni gej. Pukovnik Richard Strickland u laboratorij dovodi tajanstveno biće pronađeno u južnoameričkoj rijeci kako bi ga podvrgli istraživanju, a Elisa s tim humanoidnim amfibijskih stvorom, tajno ga posjećujući, razvije blizak odnos…
Oblik vode dostojanstveni je kompromis autora koji ne želi izdati sebe, ali istovremeno želi zadovoljiti očekivanja Hollywooda koji mu je omogućio ogroman budžet za realizaciju njegove vizije. Žanrovski, riječ je o bajci koja u sebi sadrži sastojke hororskog SF-a, špijunskog trilera i društveno angažirane drame, retro uratku koji ikonografski i duhom vremena sjajno slika prijelaz iz (američkih) 1950-ih u 1960-e godine, vrijeme hladnog rata, krize kino-prikazivalaštva (uslijed snažnog nadiranja televizije), doba podčinjenosti žena i marginaliziranosti crnaca, gejeva i svih drugačijih. Kroz priču o seksualno željnoj mladoj nijemoj ženi, čistačici u tajnom državnom znanstveno-istraživačkom centru gdje se upravo vrše ispitivanja neobičnog amfibičnog stvorenja s kojim će se junakinja erotski zbližiti, del Toro razorno kritički progovara o represivnoj militarističkoj Americi tog vremena s prilično jasnim aluzijama na sadašnjost, te afirmira ono različito – bića s drugog svijeta, hendikepirane, homoseksualce, crnce, otpadnike od sistema, odnosno solidarnost među njima, a i žal za kinima naspram televizije posve je aktualan, samo što se danas radi o srazu analognog i digitalnog, tradicionalnih kina i multipleksa. Uobičajeno za del Tora, dizajn je fascinantan, ali i ritam je besprijekoran, pojedine scene (osobito ona s dvoje protagonista u kupaonici ispunjenoj vodom od poda do stropa) maestralno režirane, a izbor glumaca jako dobar. Sally Hawkins (Happy-Go-Lucky) odlična je u glavnoj ulozi svojevrsne žene-djevojčice, jednako tako Octavia Spencer kao njezina crna kolegica i najbolja prijateljica te Richard Jenkins kao gej prijatelj, a ni Michaelu Shannonu kao glavnom negativcu nema se što prigovoriti osim činjenice da je tako rasnog glumca šteta potrošiti u tako jednodimenzionalnoj roli. Del Toro u žanr bajke uvodi prizore vjerojatno neviđene u tom kontekstu (a rijetko viđene i šire u holivudskoj A produkciji zadnjih četrdesetak godina) – potpunu žensku frontalnu obnaženost i žensko masturbiranje (čak dvaput). Ti prodori realnosti u svijet bajke najzanimljiviji su sastojci filma i svjedoče o tome da meksički sineast usprkos rada u Hollywoodu i poštivanja niza njegovih postulata ne odustaje od autorske autonomnosti, bacajući rukavicu u lice uvijek budnim puritancima.
Oblik vode premijerno je prikazan na festivalu u Veneciji gdje je nagrađen Zlatnim lavom, te je nominiran za čak trinaest Oscara; naposljetku dobio ih je četiri – za najbolji film, režiju, izvornu glazbu (Alexandre Desplat) i scenografiju. Također, nagrađen je s dva Zlatna globusa – za najbolju režiju i glazbu, a dobio je i nagradu Američkog filmskog instituta za film godine. To su samo najuglednija u pravom oceanu priznanja koja je film dobio, čime je postao najuspješniji naslov del Torova opusa.
boja, 123′
https://kinotuskanac.hr/movie/oblik-vode
