Prva kap kiše ubila je ljeto
Natopile se riječi koje su rađale svjetlost zvijezda
Sve one riječi kojima si TI bila jedini cilj!
Gdje sada da raširimo ruke kada vrijeme ne računa više na nas
Gdje sada da spustimo oči kad su daleki horizonti potonuli u oblake
Sada kada su se tvoji kapci sklopili nad našim predjelima
A mi smo – kao da nas je prozela magla –
Sami samcati okruženi tvojim mrtvim slikama.
Sa čelom na prozorskom staklu bdimo nad novim bolom
Smrt nas ne može savladati dok ti postojiš
Dok na nekom drugom mjestu vjetar može da te cijelu drži u životu
Može da te odjene izbliza kao naša nada izdaleka
Dok na nekom drugom mjestu postoji
Sasvim zeleno polje iza prvog osmijeha sve do sunca
Koje mu u povjerenju kazuje da ćemo se ponovo sresti
Ne nećemo se suočiti sa smrću
Nego sa ovom sitnom kapi jesenje kiše
S nekim mutnim osjećanjem
S mirisom vlažne zemlje u našim dušama koje se stalno udaljavaju
A ako tvoja ruka nije u našoj ruci
I ako nema naše krvi u venama tvojih snova
Ni svjetlosti na neoskrnavljenom nebu
Ni nevidljive muzike u nama o, tužna
Prolaznice kroza sve ono što nas još uvijek drži na svijetu
Onda je to vlažni vjetar čas jeseni rastanak
Gorko naslanjanje lakta na sjećanje
Koje se javlja kada noć hoće da nas rastavi sa svjetlošću
Iza četvrtastog prozora koji gleda na tugu
Koji ne vidi ništa
Jer je već postala nevidljiva muzika, plamen
na ognjištu, otkucaj velikog zidnog sata
Jer je već postala
Pjesma, stih uz drugi stih, sazvučje kiše suza i riječi
Riječi ne kao druge već onih kojima si samo TI bila jedini cilj!
Odisej Elitis
Odisej Eliti (02.11.1911 – 18.03.1996.)
Slučajni susret Krićanina Odiseja Alepudelija s poezijom francuskog nadrealiste Pola Elijara pre skoro pola veka bio je presudan za ceo život ne samo mladog Grka, budućeg pesnika i nosioca Nobelove nagrade za književnost, već i za jednu živu dinamičnu struju u grčkoj poeziji. Prevodeći Elijarove pesme na grčki jezik, mladi Odisej Alepudeli je, izgleda, smislio i svoje književno ime koje delimično reprodukuje ime tog francukog pesnika, te je u grčku poeziju ušao i ostao kao Odisej Eliti.
Drugim delom svog bića, opet slučajno simbolizovanim njegovim imenom Odisej, ovaj pesnik je uronjen u milenijumsku tradiciju helenstva, tako reći odvajkada smeštenu na obale i ostrva Egejskog mora i Mediterana, predela koje je Odisej Eliti opevao lepše nego iko drugi u savremenoj grčkoj poeziji.
Njegovom poetskom obožavanju prirode bilo je u grčkoj poeziji pripremljeno mesto, još davno.
Zaljubljenost u prirodu, pre svega u sunce i more, univerzalna po svom osnovnom tonu, vremenom je počela da se boji intenzivnim grčkim bojama, tako da je njegova poezija danas, i bez narativnih reminiscencija na opšte poznate mitološke sadržaje i drevne helenske istorijske veličine, svojevrsna riznica svega onoga što se smatra grčkim. “Njegova poezija je čarobno ogledalo u kome vidimo “ideju” nas samih, svoju idealizovanu lepotu, onu za kojom žudimo”, piše grčki kritičar Merakli.
Zbog ovog elementa idealizovanog, nesvakodnevnog u njegovoj poeziji, elementa za kojim je pesnik svesno tragao kao za osnovnom vrednošću svoje poetike “lirskog iznenađenja”, pesme Odiseja Elitija ne zavole se na prvi mah, ne usvoje se posle jednog čitanja ili slušanja. One se svojim neobičnim pa i negramatičkim jezičkim obrtima, neprepoznatljivim semantičkim nijansiranjem i svežinom svojih slika i neočekivanih asocijacija upijaju u čitaoca sporo i možda čak, teško.Ipak, plemeniti ukus ove otmene, iako čulne poezije, urezuje se duboko u dušu, koju snaži i hrabri kao mirisno, gusto vino sa Kipra ili Sapfinog ostrva odakle Elitijevi preci zapravo potiču.
Dr Ksenija Maricki Gađanski
