Bez obzira koliko proglašava svoju pseudo-tolerantnost, kapitalistički sistem u svim svojim oblicima (obitelj, škola, tvornica, vojska, obrasci, diskurs…) nastavlja podjarmljivati sve želje, seksualnost i afekte diktaturi svoje totalitarne organizacije zasnovanoj na eksploataciji, vlasništvu, muškoj snazi, profitu, produktivnosti…
Neumorno nastavlja svoj prljavi posao u vidu kastriranja, suzbijanja, mučenja i rascjepljivanja naših tijela s ciljem kako bi urezao svoje zakone u naše meso, kako bi zakovao u naše nesvjesno svoje mehanizme reprodukcije svoga sistema porobljavanja.
Svojim gušenjem, zastojima, lezijama, neurozama, kapitalistička država nameće svoje norme, uspostavlja svoje modele, utiskuje svoja obilježja, dodjeljuje svoje uloge, propagira svoj program… Koristeći se svim dostupnim putevima u naše organizme, uvlači u našu najdublju nutrinu svoje korijenje smrti. Uzurpira naše organe, ometa naše vitalne funkcije, sakati naša zadovoljstva, pokorava sva proživljena iskustva kontroli svojih osuđujućih stavova. Od svakoga pojedinca stvara invalida, odsječenog od svojeg tijela; čini ga strancem vlastitim željama i aspiracijama.
Kako bi ojačala svoj društveni teror koji tjera individue da ga pojme kao vlastitu krivicu, kapitalistička okupacijska vojska nastoji putem konstantno rafiniranijeg sistema agresije, provokacije u ucjene da podčini, isključi i neutralizira sva ona ispoljavanja želje koja ne reproduciraju uspostavljeni oblik dominacije.
Na taj način sistem perpetuira stoljećima star režim pokvarenih zadovoljstava, žrtvovanja, rezignacije, institucionaliziranog mazohizma i smrti. To je kastrirajući režim koji proizvodi neurotičnu, podčinjenu, mučeničku ljigu od ljudskoga bića sa stalnim osjećam krivice.
Taj stari svijet koji posvuda zaudara na mrtvo meso užasava nas, ali i uvjerava u nužnost prenošenja revolucionarne borbe protiv kapitalističke opresije na onaj teritorij gdje je opresija upravo i najviše ukorijenjena: u živo tijelo.
Upravo su tijelo i sve želje koje ono proizvodi ono što želimo osloboditi od “strane” dominacije. Mi želimo “raditi” upravo na tom “području” kako bi započeli s oslobođenjem društva. Ne postoji granica između tih dvaju elemenata. “Ja” tlačim sebe sve dok je to “ja” proizvod sistema ugnjetavanja koje se proteže na sve aspekte živućeg.
“Revolucionarna svijest” je mistifikacija ako nije smještena unutar “revolucionarnog tijela”, to jest unutar tijela koje proizvodi vlastito oslobođenje.
Žene u revoltu protiv muške snage (moći) – snage koja je bila uperena na i protiv njihovih tijela stoljećima – homoseksualci u revoltu protiv terorističke “normalnosti”, mladi ljudi u revoltu protiv patološkog autoriteta odraslih: to su ljudi koji su, kolektivno, počeli koristiti tijelo kao sredstvo subverzije, i koji su uvidjeli da subverzija može biti sredstvo da se odgovori na “neposredne” potrebe tijela.
To su ljudi koji su počeli preispitivati način proizvodnje želja, odnos između zadovoljstva i moći, odnos između tijela i pojedinca. To su ljudi koji dovode u pitanje funkciju takvih odnosa u svim sferama kapitalističkog društva, uključujući i unutar militantnih skupina.
To su ljudi oba spola, koji su konačno srušili tu višegodišnju barijeru između “politike” i realno življene stvarnosti – barijeru koja je služila interesima vođa buržoaskog društva i onih koji su tvrdili da predstavljaju i govore u ime masa.
To su ljudi oba spola koji su otvorili put velikom ustanku života protiv sila smrti – čak i dok se ove posljednje nastavljaju infiltrirati u naše organizme kako bi podredile, sa sve većom i većom suptilnošću, našu energiju, naše želje i našu stvarnost zahtjevima uspostavljenog poretka.
Otvorena je nova oštrica, nova linija radikalnijeg i surovijeg napada, i zbog toga će nužno biti novih usklađivanja među revolucionarnim snagama.
Ne možemo više sjediti prekriženih ruku dok drugi kradu naša usta, naše anuse, naše genitalije, naše živce, naša crijeva, naše arterije, kako bi dizajnirali dijelove i radili u neplemenitom mehanizmu proizvodnje koji povezuje kapital, eksploataciju i obitelj.
Ne možemo više dopustiti drugima da pretvaraju naše sluznice, našu kožu, sva naša osjetljiva područja u okupirani teritorij – teritorij koji kontroliraju i kojim vladaju drugi, dok je nama pristup zabranjen.
Ne možemo više dopustiti da naš živčani sustav služi kao komunikacijska mreža za sustav kapitalističke eksploatacije, za patrijarhalnu državu; niti možemo dopustiti da se naši mozgovi koriste kao instrumenti mučenja koje su programirale moći koje nas okružuju.
Ne možemo više dopustiti drugima da potiskuju naše jebanje, kontroliraju naše izlučevine, našu slinu, našu energiju, sve u skladu s propisom zakona i njegovim pažljivo definiranim malim prijestupima. Želimo vidjeti frigidna, zatočena, usmrćena tijela kako eksplodiraju na komadiće, čak i ako kapitalizam nastavi zahtijevati da ih se drži pod kontrolom nauštrb naših živih tijela.
Ova želja za fundamentalnim oslobođenjem, ako to treba biti istinski revolucionarna akcija, zahtijeva da se izmaknemo izvan granica naše “osobe”, da preokrenemo pojam “pojedinca”, da transcendiramo svoje sjedilačko ja, naše “normalne društvene identitete”, kako bismo putovali u bezgranični teritorij tijela, kako bismo živjeli u toku želja koji se nalazi s onu stranu naše seksualnosti, s onu stranu teritorija koji je”ostava” normalnosti.
Primjećujemo da su neki od nas osjetili vitalnu potrebu da djeluju kao grupa u našem oslobođenju od tih sila koje su slomile i kontrolirale želje u svakome od nas.
Sve što smo doživjeli na razini osobnog, intimnog života pokušali smo približiti, istražiti i živjeti kolektivno. Želimo srušiti betonski zid, podignut od strane dominantne društvene organizacije, koji odvaja bitak (esenciju) od pojave, izgovoreno od neizrečenog, privatno od društvenog.
Zajedno smo počeli istraživati djelovanje naših privlačnosti, odbojnosti, naših otpora, naših orgazama, svemira naših reprezentacija, naših fetiša, naših opsesija, naših fobija. “Ono što ne bi trebali moći ispovjediti” postalo je za nas predmetom razmišljanja, javne rasprave i političkog djelovanja – tamo gdje se politika shvaća kao društvena manifestacija težnji “živog bića” koje se ne daju sputati.
Odlučili smo razbiti nepodnošljivi veo tajnosti koji je struktura moći stavila na stvarnost senzualnih, seksualnih i afektivnih praksi; na taj način možemo slomiti sposobnost strukture moći da proizvodi i reproducira oblike ugnjetavanja.
Kolektivno istraživajući naše pojedinačne povijesti vidjeli smo do koje je mjere naš cjelokupni život želje dominiran fundamentalnim zakonima buržujsko-kapitalističke države i židovsko-kršćanske tradicije; sve naše želje su podređene pravilima kapitalizma koji se tiču učinkovitosti, viška vrijednosti i reprodukcije. Uspoređujući svoja različita “iskustva”, koliko god se slobodnima činila, prepoznali smo da smo uvijek i zauvijek obvezni prilagoditi se službeno odobrenim seksualnim stereotipima, koji reguliraju sve oblike proživljenog iskustva i protežu svoju kontrolu nad bračnim posteljama, javnim kućama, javnim kupaonicama, plesnim podijima, tvornicama, ispovjedaonicama, sex shopovima, zatvorima, srednjim školama, autobusima itd.
Razmotrimo sada tu službeno sankcioniranu seksualnost koja je definirana kao jedna jedina moguća seksualnost. Mi je ne želimo podnositi, kao što netko podnosi uvjete svoje zatvorske kazne. Radije, mi je želimo uništiti i eliminirati zbog toga što ona nije ništa više od mehanizma konstantno sprovođene kastracije; ona je mehanizam za konstantno ponovno uspostavljanje, svugdje i kod svakog pojedinca, baze za sistem porobljavanja. “Seksualnost” je monstruoznost, bilo u svojim restriktivnim oblicima, bilo u takozvanim “permisivnim” oblicima. Jasno je da je “liberaliziranje” stavova i “erotiziranje” društvene stvarnosti putem oglašavanja i reklamne industrije nešto što organiziraju i kontroliraju upravljači “naprednog” kapitalizma radi što učinkovitije reprodukcije službeno sankcioniranog libida. Te transakcije, daleko od toga da smanjuju seksualnu mizeriju, samo povećavaju frustracije i osjećaje “neuspjeha”; i na taj način dozvoljavaju transformaciju želje u kompulzivnu konzumerističku potrebu, također osiguravajući “proizvodnju potražnje” koja je sami pokretač kapitalizma. Nema prave razlike između “bezgrešnog začeća” i zavodljive žene reklamne industrije, između uredno ispunjenih bračnih obveza i promiskuiteta buržujskih žena u pokretu. U svim slučajevima na djelu je ista cenzura. Ista volja da se usmrti tijelo koje žudi (ima želje) samo se perpetuira. Dogodila se samo promjena strategije.
Ono što želimo i žudimo je da se probijemo kroz veo seksualnosti i njegovih reprezentacija kako bi spoznali realno naših tijela, naših tijela koja žele i žude.
Želimo osloboditi ovo živo tijelo, ponovno ga učiniti cjelovitim, deblokirati ga, očistiti ga, tako da može doživjeti oslobođenje svih svojih energija, želja, intenziteta, koji su trenutno zgaženi društvenim sustavom koji propisuje i uvjetuje.
Želimo obnoviti elementarne sposobnosti kao što je užitak disanja, koji je doslovno ugušen silama koje ugnjetavaju i zagađuju. Želimo vratiti užitak jela i probave, koji je poremećen ritmovima nametnutim produktivnošću i lošom hranom koja se proizvodi i priprema prema kriterijima utrživosti.
Također, nemojmo zaboraviti na zadovoljstvo defekacije i zadovoljstva koja dolaze od strane anusa, a koja su sistemski uništena korektivnim uvjetovanjem sfinktera (u anatomiji, zaporni kružni mišić koji svojim stezanjem sužava ili zatvara neki cjevasti organ ili otvor sprječavajući istjecanje sadržaja) – uvjetovanjem korištenim od strane kapitalističkog autoriteta kako bi čak i u meso upisalo svoje osnovne principe (odnose eksploatacije, neurotičnu akumulaciju, misticizam čistoće, itd.). Nemojmo zaboraviti ni na zadovoljstvo sretne i besramne masturbacije koja ne bi bila odraz tjeskobnog osjećaja neuspjeha ili kompenzacije, već prostodušni čin dovoljan sebi samom – masturbiranje radi zadovoljstva u masturbiranju. Ili zadovoljstva drmanja, pjevušenja, govorenja, hodanja, kretanja, izražavanja, osjećaja delirija, pjevanja, igranja vlastitim tijelom na sve moguće načine. Želimo povratiti užitke kreiranja zadovoljstva i stvaranja užitaka koji su nemilosrdno ugušeni od strane obrazovnih sustava zaduženih za proizvodnju poslušnih radnika-potrošača.
Želimo otvoriti svoja tijela tijelima drugih ljudi, pustiti energije da cirkuliraju, dopustiti željama da se stapaju, tako da svi možemo dati slobodu svojim fantazijama, svojim ekstazama, tako da konačno možemo živjeti bez osjećaja krivnje, tako da možemo prakticirati sva zadovoljstva bez osjećaja krivnje, bila ona pojedinačna ili podijeljena između dvoje ili više ljudi. Sav taj užitak prijeko nam je potreban ukoliko ne želimo našu svakodnevicu doživljavati kao neku vrstu spore agonije koju kapitalistička, birokratska civilizacija nameće svojim podanicima kao model egzistencije. I želimo odstraniti iz našeg bića maligni tumor krivnje, koji je vjekovni korijen sveg ugnjetavanja.
Očito, svjesni smo zastrašujućih prepreka koje ćemo morati svladati ako naše težnje ne žele ostati samo san male skupine marginaliziranih ljudi. Sasvim smo svjesni da je oslobađanje tijela i oslobađanje senzualnih, seksualnih, afektivnih i ekstatičnih osjećaja neraskidivo povezano s oslobođenjem žena i ukidanjem svake vrste spolne kategorizacije.
Revolucioniranje želje podrazumijeva uništavanje muške snage (moći), odbijanje svih oblika njena ispoljavanja te predstava o parovima (odnosima); revolucioniranje želje znači uništavanje svih oblika opresije i svih oblika normalnosti (normaliteta/normativiteta).
Želimo jednom i zauvijek stati na kraj svim identitetnim ulogama ustanovljenim od strane Falusa.
Želimo jednom i zauvijek stati na kraj svakom krutom pripisivanju seksualnog identiteta. Ne želimo više o sebi razmišljati kao o muškarcima i ženama, homoseksualcima i heteroseksualcima, posjednicima i onima koje se posjeduje, starijima i mlađima, gospodarima i robovima, već radije kao o ljudskim bićima koja nadilaze takvu spolnu kategorizaciju, koja su autonomna, u fluktuaciji i višestruka. Želimo sebe vidjeti kao bića s različitim identitetima, koja mogu izraziti svoje želje, svoja zadovoljstva, svoje ekstaze, svoju nježnost i to samo u duhu igre bez oslanjanja ili pozivanja na bilo koji sustav viška vrijednosti, ili bilo koji sustav moći uopće.
Počeli smo s tijelom, revolucionarnim tijelom, kao mjestom gdje se proizvode “subverzivne” energije – i mjestom gdje su se zapravo održavale sve vrste okrutnosti i ugnjetavanja. Povezivanjem “političke” prakse sa stvarnošću ovog tijela i njegovim funkcioniranjem, zajedničkim radom na pronalaženju sredstava za oslobađanje ovog tijela, već smo počeli stvarati novu društvenu stvarnost u kojoj je maksimum ekstaze kombiniran s maksimumom svijesti.
To je jedini način na koji se možemo direktno sukobiti sa stegom koju kapitalistička država nad nama provodi. To je jedini korak koji će nas uistinu učiniti snažnima u odnosu na sistem dominacije koji nastavlja da uvećava svoju snagu, koji cilja da oslabi i potkopa svakog pojedinca kako bi ga prisilio da poklekne pred tim istim sistemom kojemu je jedini cilj da nas sve svede na razinu pasa.
Felix Guattari ( iz Chaosophy 1995, Semiotexte)
Preveo s engleskog Patrik Weiss
