Which Side Are You On?
U kolovozu 1974. godine okončan je jedan od najdužih štrajkova u američkoj povijesti. Do tih nekoliko posljednjih dana osmog mjeseca, konačni cilj 13-mjesečnog štrajka rudara ugljena u Brooksideu, Kentucky (okrug Harlan), bio je posve neizvjestan. Radnici sa slabim zdravstvenim i mirovinskim beneficijama s jedne strane te optužena tvrtka (Eastover Mining Company / Duke Power Company) s druge, mjesecima su stajali jedni nasuprot drugih, u teškom i nerijetko mučnom sukobu koji je u konačnici odnio i ljudsku žrtvu. A onda se, nakon ubojstva 22-godišnjeg člana sindikata Lawrencea Jonesa, praktički sve preko noći promijenilo. Eastover Mining Co. u konačnici prihvaća zahtjev zaposlenika za stupanjem u novi sindikat – iz Southern Labor Uniona – SLU-a, koji je percipiran kao sindikat u službi vlasnika rudnika, u United Mine Workers of America – UMWA – i većinu radničkih zahtjeva. No, da bi se bolje sagledao kontekst prosvjeda s početka sedamdesetih, treba se vratiti u višedesetljetnu prošlost – na isto mjesto. Okrug Harlan je, naime, od 1931. do 1939. bio poprištem još krvavijeg sukoba, znakovito nazvanog Bloody Harlan, u kojem je život izgubilo pet osoba. Radnici su svoja prava pokušali ostvariti prvim učlanjenjem u sindikat (također UMWA), nakon smanjenja ionako premalih plaća za deset posto. Njihove želje vlasnici rudnika, naravno, nisu htjeli ispuniti. U konačnici je za smirivanje općeg kaosa morala biti pozvana i Nacionalna garda, a koju su kasnije radnici – jednako kao i tamošnju policiju – optužili za svrstavanje na stranu financijski potkovanijih vlasnika rudnika. Bremenita, znojem i krvlju natopljena povijest okruga Harlan čije se blue-collar stanovništvo u neredovitim vremenskim intervalima, za svoja prava bori i do dana današnjeg…
E sad, da je okupljenim prosvjednicima u sedamdesetima netko prišapnuo da će njihov ustanak biti pretočen u jedan od najvažnijih filmova ikad snimljenih na temu radničkih prava, a tada još uvijek zelena poletarka osvojiti Oscara za isti, te kasnije biti uvrštena među najistaknutije dokumentariste današnjice – vjerojatno bi se grohotom nasmijali. No, američka autorica Barbara Kopple sve je ovo zaslužila svojim premijernim filmom “Okrug Harlan, SAD” / “Harlan County, USA” (1976) realiziranim u njenim srednjim dvadesetima, kasnije naravno kroz rad na brojnim drugim dokumentarnim projektima, uz drugu oskarovsku krunu s još jednim dokumentarcem o pravima radnika, “American Dream” (suredatelji Cathy Caplan, Thomas Haneke i Lawrence Silk; 1990.). Kopple je prije službenog redateljskog vatrenog krštenja odrađivala pripravnički staž na nekoliko vrlo zapaženih dokumentaraca, primjerice za braću Maysles u “Gimme Shelter” (1970) noseći filmske trake, prije toga pomagala je i na “Salesmanu” (1968). Motala se Kopple oko zvuka i montaže u prošlosti, ali “Okrug Harlan, SAD” bio je njen punokrvni redateljski prvijenac. I po svojim kasnijim riječima – najvažniji film u karijeri, naučivši tada točno što su život i smrt. Događaji u Harlanu ostavili su velik dojam na Kopple kroz trajanje njene karijere duge gotovo pet desetljeća, koju pak uspješno gura i do današnjih dana (“Miss Sharon Jones!”, “Desert One”).
No, početkom sedamdesetih nitko još nije bio upoznat s redateljskim kapacitetima Barbare Kopple, vjerojatno ni ona sama. Ne čudi stoga podatak da je skupljanje sredstava za snimanje “Okruga” bilo poprilično trnovito, naročito iz kuta velikih cijena 16-mm rola filma, koja je pojedinačno mogla zabilježiti svega deset minuta događaja pred kamerom. Redateljici su financijski uskakali roditelji, producent Tom Brandon joj je posudio 10 tisuća dolara, zajedno su radili na grantovima, bilo je tu i ckrvi, brojnih individualnih donatora… “Ništa nije blo važnije”, rekla je redateljica 2015. za Variety , prisjetivši se rada pod svijećama u New Yorku zbog neimaštine, dok su ona i filmska ekipa u Kentuckyju, primjerice, nuždu obavljali u vanjskim wc-ima, higijenu održavali u priručnim kanta-tuševima… A do kanti i tuševa trebalo je doći – zaobilaznim putem, uostalom kao i cijelo brdo njenih kolega dokumentarista. U slučaju Barbare Kopple, u fokusu je najprije bila priča o disidentskom ogranku sindikata UMWA pod nazivom “Miners for Democracy”, koji se početkom sedamdesetih odlučio suprotstaviti korumpiranom čelništvu pod vodstvom predsjednika UMWA-a Tonyja Boylea, kasnije optuženog i osuđenog za naručivanje ubojstva sindikalnog suparnika Josepha Yablonskog i njegove obitelji. Okrug Harlan trebao je služiti u svojstvu sporedno-komplementarnog čina istrage o unutarsindikalnim previranjima, no ubrzo će se uspostaviti da su rudari i njihove obitelji istinsko, životno bilo na kojem vrijedi graditi širu sliku nimalo laskave društveno-ekonomske dijagnoze Amerike sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvotno nepovjerenje prema mladoj došljakinji ubrzo se istopilo, pa je Kopple zajedno sa svojom filmskom ekipom dobila potpun i otvoren pristup, kako štrajkačkim položajima određenim od strane policije, tako i brojnim sastancima te kućama samih prosvjednika.
Američka autorica kroz svoj “Okrug Harlan, SAD” prožima tri narativna rukavca: zaticajne prizore prosvjeda koji bez sumnje čine udarno meso dokumentarca, sindikalna previranja unutar UMWA-a koje je originalno došla popratiti te kontekstualno-arhivska povijest okruga kroz Bloody Harlan, vječno siromašno radničko područje gdje su u ne tako davnoj prošlosti i djeca odlazila zarađivati kruh sa sedam čađavih kora. Nimalo iznenađujuće za sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, film je sniman opservacijskim vérité stilom, nudeći sirov stvarnosni pogled u najniži kat blue collar totema, dodantno pojačan blizim kadrovima ekspresivnih težačkih lica i folk glazbom u pozadini, prije svega legendarnom “Which Side Are You On?” Florence Reece, koja se i nakon originalnog štrajka prije četrdeset godina pojavljuje (i pjeva) u dokumentarcu; “They say in Harlan County, there are no neutrals there. You’ll either be a union man or a thug for J.H. Blair. Which side are you on? Which side are you on?”. Kopple je nedvojbeno na strani prosvjednika, radnika koji su na svakodnevnoj bazi doslovce riskirali živote i zdravlje (bolest crnih pluća zbog udisanja štetnih ugljenovih čestica), kasnije i puku egzistenciju jer su zbog štrajka napustili posao. Čak i uz redovnu plaću, život ovih pojedinaca bio je težak, novac (uzevši u obzir rizike) mizeran, a zbog opasnosti od urušavanja rudnika nisi imao garanciju da ćeš se nakon kraja radnog vremena uspjeti vratiti svojoj obitelji s čitavom glavom na ramenima.
Kopple je tako uletjela u zapravo itekako šizofrenu situaciju u kojoj nijedna strana, uvjerena u superiornost vlastitih argumenata, nije bila spremna za kompromis oko boljih uvjeta za rad rudara. Tijekom trinaest mjeseci štrajka, dogodio se niz nasilnih situacija, uhićenja, više ili manje opravdanih zatvorskih kaznih, pucnjava iz vatrenog oružja; prosvjednici su nosili oružje, štrajkolomci (scabs, kako su ih pogrdno zvali) i njihovi šefovi također, svakodnevno se mahalo drvenim palicama… Napetost je rasla i negdje je moralo puknuti. I jest. Kulminacija 13-mjesečnih prosvjeda događa se pretkraj kolovoza 1974., nakon smrti mladog Lawrencea Jonesa. U jednoj od najmučnijih scena “Okruga”, Kopple i njena ekipa dolaze do mjesta ubojstva nedugo nakon samog čina, fokusirajući još uvijek svježe komade mozga nesretnog mladića upucanog u glavu. No, i bez ovog događaja koji je brzinom svjetlosti usuglasio suprotstavljene strane, nasilje je u “Okrugu Harlan, SAD” bila svakodnevna hrana, gotovo opipljivo na dodir. U kasnijim intervjuima Kopple priznaje da joj je glava bila ucijenjena, uz garantiranu smrt ukoliko sama bude hodala po mraku. Glavnog vođu razbijača prosvjednika, predradnika Basila Collinsa, nekadašnjeg vojnika od čijeg se pogleda ledi krv u žilama, u nekoliko navrata gledamo kao najisturenijeg glasnogovornika suparničke taktike spaljene zemlje. Collins će u najblaže rečeno podcjenjivačkim, bolje rečeno šovinističkim tonom (“Come over here, honey”, sic!) od Kopple tražiti identifikacijske isprave, kasnije mahati revolverom te isti uperiti prema njoj dok usred noći prolazi sa svojim kamionetom pokraj prosvjednika.
Američka redateljica odbila je naređenje lijepom igrom riječi, a isto su transformacijom iz mirnih prema naoružanim prosvjedima, jer “na silu treba uzvratiti silom”, do konačnog ispunjenja zahtijeva učinili i sami prosvjednici. Premda okovan agresivnom, muškim testosteronom tetoviranom energijom, “Okrug Harlan, SAD” iznose prije svega ženske protagonistice, Lois Scott prva među jednakima, čiji nepokolebljivi stavovi i plastična odlučnost (vađenje pištolja iz grudnjaka) u nekoliko navrata galvaniziraju poprilično demoraliziranu i brojem opadajuću prosvjedničku jezgru. U svih trinaest štrajkačkih mjeseci upravo su žene imale važnu, ako ne i glavnu ulogu, podupirući prosvjede kad je muškarcima zbog zatvora ili sudske odluke o zabrani okupljanja, bio zapriječen dolazak na barikade. Konačno, “Okrug Harlan, SAD” je neponovljiva vremenska kapsula u filmskom obliku, unikatni dokument jednog vremena i običaja te klasne borbe koja nikad ne prestaje. Od “Uvijek mogu zaposliti novog čovjeka, ali mazgu moraš platiti” do “Moramo se boriti za svoja prava”, dokumentarac Barbare Kopple raskošna je filmska freska svijeta u počecima svog odrastanja, istovremeno i nevjerojatno nasilnog, ali i punog mogućnosti ukoliko to istinski želimo, zahtijevamo, stanemo na prosvjednu crtu
Hrvoje Krstičević
