Blagi narator
(govor prilikom dobijanja Nobelove nagrade – III, poslednji dio)
6.
Često se pitam da li je ovih dana moguće naći temelje za novu priču koja je univerzalna, obimna, široka, ukorijenjena u prirodi, puna konteksta, ali istovremeno razumljiva.
Da li bi mogla postojati priča koja bi zašla van nekomunikativnog zatvora unutrašnjeg sebe jedne osobe, otkrila veći opseg stvarnosti i pokazala uzajamne veze? Koja bi mogla da drži odstojanje od utabanog, očiglednog i neoriginalnog centra zajedničkih mišljenja i da uspije da sagleda stvari eks-centrično, dakle dalje od centra?
Raduje me to što je književnost nekim čudom sačuvala pravo na razne ekscentričnosti, fantazmagorije, provokacije, parodije i ludila. Sanjam o visokim pogledima i širokim perspektivama, gdje kontekst zalazi mnogo dalje od onoga što smo možda očekivali. Maštam o jeziku koji može da izrazi i najnejasniju intuiciju, o metafori koja prelazi kulturološe razlike, i, napokon, o žanru koji je prostran i pun prijestupa, a kojeg će čitatelji svejedno voliti.
Takođe sanjam o novoj vrsti pripovjedača – iz „četvrtog lica“, koje nije samo gramatički proizvod, naravno, već neko ko uspijeva da objedini pogled svih likova, a ko istovremeno može da pređe van horizonata svakog od njih, ko vidi dalje i ima širi vidik i ko može da ignoriše vrijeme. Da, da, mislim da bi ovakav pripovjedač mogao postojati.
Jeste li se ikada pitali ko je veličanstveni pripovjedač koji u Bibliji glasnim glasom kaže: „u početku bijaše riječ“? Ko je pripovjedač koji prenosi stvaranje svijeta, njegov prvi dan, kada se haos odvojio od reda, koji prati serijal o porijeklu svemira, koji poznaje Božije misli, koji je svjestan njegovih sumnji i koji sigurnom rukom na papir zapisuje sljedeću, nevjerovatnu rečenicu: „i vidje Bog da je dobro“? Ko je ovo, ko to poznaje šta Bog misli?
Ako sve teološke sumnje ostavimo po strani, možemo ovu figuru misterioznog, blagog pripovjedača posmatrati kao čudesnu i znamenitu. Ovo je pogled iz perspektive iz koje se sve može vidjeti. Time što se sve vidi znači da se prepoznaje krajnja činjenica da je sve što postoji međusobno povezano u jednu cjelinu, čak iako su im poveznice nama još nepoznate. Time što se sve vidi takođe znači da postoji potpuno drugačiji vid odgovornosti prema svijetu, jer onda postaje očigledno da je svaka gestikulacija koja označava „ovdje“ povezana sa onom što pokazuje „tamo“, da će odluka koja je donešena u jednom dijelu svijeta imati efekat na nekom drugom dijelu, i da će razlika između „mog“ i „tvog“ postati diskutabilna.
Dakle, bilo bi najbolje da se priče pričaju iskreno, na način koji će aktivirati tu cjelinu u umovima čitatelja, koji će pokrenuti sposobnost čitatelja da ujedine djeliće u jedan oblik i da otkriju čitava sazvježđa u malim česticama događaja. Ispričati priču znači potruditi se da bude jasna činjenica da su svi i da je sve spojeno u jednu ideju, koju marljivo proizvodimo u svojim umovima sa svakim okretajem planete.
Književnost ima moć da to uradi. Ostavimo se prefinjene i trećerazredne književnosti, one manje i više popularne, i nemojmo preozbiljno shvatati podjelu na žanrove. Trebamo ostaviti sa strane definicije „nacionalne književnosti“, jer već znamo da je svemir književnosti jedinstven, poput ideje o unus mundus, česte psihološke stvarnosti u kojoj su naša ljudska iskustva ujedinjena. Autor i Čitatelj tumače jednake uloge, ovaj prvi naporom stvaranja, a drugi time što stalno pronalazi nove interpretacije.
Možda bismo trebali vjerovati fragmentima, jer fragmenti sačinjavaju sazvježđa koja mogu da opišu više, na kompleksnije i multidimenzionalnije načine. Naše priče bi mogle da se povežu na beskrajan broj načina, a njihovi glavni likovi bi mogli ući u veze jedni s drugima.
Smatram da su pred nama redefinisanje onog što u današnje vrijeme shvatamo pod realizmom, i potraga za novom koja bi nam omogućila da se udaljimo od granica svog ega i prodremo kroz stakleni ekran kroz koji posmatramo svijet. Jer, danas potrebu za stvarnošću serviraju mediji, društvene mreže i indirektne veze sa internetom. Možda je ono što neizbježno leži pred nama nekakva vrsta neo-nadrealizma, neki preuređeni pogled na svijet koji se neće prezati da se suprotstavi paradoksu i koji će ići protiv svih kada je u pitanju jednostavni red uzroka i posljedica. Naša je stvarnost odveć postala nadrealna. Takođe sam sigurna da je mnoge priče potrebno prepričati kroz naše nove, intelektualne kontekste, inspirisani novim naučnim teorijama. Ali, smatram da je jednako bitno da se konstantno vraćamo na mit i na čitavu ljudsku maštu. Povratak kompaktnoj strukturi mitologije bi mogo donijeti stabilnost unutar manjka preciznosti u kojoj danas živimo. Smatram da su mitovi materijal kojim se naša psiha izgradila, i koji ne možemo ignorisati (možda bismo jedino mogli biti nesvjesni njihovog uticaja).
Bez sumnje, uskoro će se pojaviti neki genije koji će moći izgraditi potpuno drugačiji, a nezamisljiv narativ u koji će se moći smjestiti sve što je neophodno. Ovakav način pripovijedanja će nas zasigurno promijeniti; oslobodićemo se svojig starih, tijesnih pogleda i otvorićemo se novima koji su, zapravo, oduvijek negdje postojali, ali smo mi bili slijepi.
U Doktoru Faustu Tomas Man je pisao o kompozitoru koji je smislio novu formu apsolutne muzike koja je imala moć da promijeni ljudsko razmišljanje. Ali Man nije opisao na šta bi se oslanjala takva muzika, on je jednostavno stvorio ideju o tome kako bi mogla zvučati. Možda je baš to na šta se oslanja uloga umjetnika – da nam podare samo nagovještaj nečega što bi moglo postojati, što samim tim postaje zamisljivo. A, mogućnost da se nešto zamisli je prva etapa postojanja.
7.
Ja pišem fikciju, ali ne potpune izmišljotine. Kada pišem, moram sve da osjetim duboko u sebi. Moram da pustim da prođu kroz mene sva živa bića i predmeti koji se pojavljuju u knjizi, sve što je ljudsko i van granica ljudskog, sve što živi i sve čemu život nije podaren. Moram pažljivo osmotriti svaku stvar i osobu, sa najvećom važnošću, i personifikovati ih unutar sebe, podariti im ličnost.
Za to mi služi blagost – jer blagost je umjetnost personifikacije, dijeljenja osjećanja, pri čemu beskrajno otkrivamo sličnosti. Stvaranje priča znači da stalno udišete život u stvari, u sve male dijelove svijeta koje predstavljaju ljudska iskustva, situacije kroz koje su ljudi prošli i njihova sjećanja. Blagost daje ličnost svemu sa čim se poistovjećuje, zbog čega mu može dati i glas, a i prostor i vrijeme putem kojih mogu postati živi i mogu se izraziti. Čajnik počne da govori zahvaljujući blagosti.
Blagost je najskrominija vrsta ljubavi. To je vrsta ljubavi koja se ne pojavljuje u svetim pismima ili jevanđeljima, niko se u nju ne kune, niko ju ne citira. Nema posebne ambleme niti simbole, ne vodi u zločin niti izaziva zavist.
Pojavi se svaki put kada pobliže i pažljivo pogledamo drugo biće, nešto što nije naše „ja“.
Blagost je spontana i nezainteresovana; zalazi van granica osjećaja empatije. Umjesto toga, ona je svjesno,iako možda pomalo melanholično, uzajamno dijeljenje sudbine. Blagost je duboka, emotivna briga za drugo biće, njegovu krhkost, njegovu jedinstvenu prirodu i manjak imuniteta na patnju i uticaj vremena. Blagost jasno vidi sve što nas povezuje, sve sličnosti koje imamo. Ono je pogled koji nam pokazuje svijet koji je živ, koji živi, povezan, koji surađuje sa i zavisi od samog sebe.
Književnost je izgrađena na blagosti prema bilo kom drugom biću. Ono je osnovni psihološki mehanizam romana. Zahvaljujući ovom čudotvornom alatu, najsofisticiranijem načinu ljudske komunikacije, naše iskustvo može da putuje kroz vrijeme, da dosegne one koji se još nisu rodili, ali koji će se jednog dana okrenuti onom što smo napisali, pričama koje smo ispričali o sebi i o našem svijetu.
Ne znam kakav će im život biti, ili kakvi će oni biti. Često mislim o njima sa osjećajem krivice i srama.
Klimatska i politička kriza u kojoj se trenutno pokušavamo snaći odnosno osjećaj pri kojem im se istinski želimo suprotstaviti tako što ćemo spasiti svijet nije došao niotkud. Često zaboravljamo da to nije samo rezultat nekog preokreta sudbine, već određenih radnji i odluka – ekonomskih, društvenih i onih koji se tiču pogleda na svijet (uključujući i one vjeske prirode). Pohlepa, nepoštovanje prirode, sebičnost, manjak mašte, beskrajno rivalstvo i manjak odgovornosti su srozali svijet na status predmeta koji se može isjeći na komade, iskoristiti i uništiti.
Zbog toga vjerujem da moramo pričati priče kao da je svijet jedno živo biće, koje se konstantno formira pred našim očima, i kao da smo mi mali, a istovremeno moćan dio njega.
Olga Tokarčuk
Sa engleskog prevela: Sara Kosmajac
Kraj
