7.
Danas, u jednom od nenamjernih i nepriličnih sanjarenja koja sačinjavaju velik dio duhovne biti mojega života, zamislio sam se zauvijek oslobođenim od Ulice Douradores, gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, od svih službenika, momka, dječaka i mačka. U snu sam osjetio svoje oslobađanje kao da su mi južna mora podarila čarobne otoke za istraživanje. Bio bi to odmor, ostvarena umjetnost, intelektualno ispunjenje mojega bića. No, iznenada, usred sanjarenja što se odvijalo u jednom kafiću za skromnoga podnevnog blagovanja, neugodan dojam prekine moj san: shvatio sam da bi mi bilo žao. Da, kažem to kao da govorim usput: bilo bi mi žao. Gazda Vasques, knjigovođa Moreira, blagajnik Borges, svi su oni dobri momci, veseli dječarac koji nosi poštu, mladac za sve poruke, umiljati mačak — sve je to postalo dijelom mojega života, ne bih sve to mogao ostaviti bez žaljenja, bez spoznaje da, ma kako mi se to činilo lošim, jedan dio mene ostaje sa svima njima i da bi oproštaj s njima bio napola nalik umiranju.
Osim toga, ako ih sutra sve napustim i svučem ovu odoru Ulice Douradores, kojoj bih se drugoj stvari priklonio — zašto bih se nekoj drugoj stvari morao prikloniti? Koju bih drugu odoru navukao — zašto bih neku drugu morao navući?
Svi imamo gazdu Vasquesa, neki ga vide, neki ne. Moj se doista zove Vasques, i to je zdrav i ljubazan čovjek, kadikad grub, no to je samo vanjština, koristoljubiv, ali zapravo pravedan, s pravednošću koja nedostaje mnogim velikim umovima i mnogim divnim ljudima ove civilizacije, desne i lijeve. Nekima je gazda taština, glad za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost… Radije bih Vasquesa, čovjeka, mojega gazdu, s kojim se lakše nositi u teškoćama nego sa svim apstraktnim gazdama svijeta.
Smatrajući da malo zarađujem, reče mi neki dan jedan prijatelj, dioničar tvrtke što uspješno posluje u cijeloj zemlji: »Vas iskorištavaju, Soares 14«. Podsjetilo me to na ono što jesam, no kako u životu svi moramo biti iskorištavani, pitam se što je gore, biti iskorištavan od Vasquesa, vlastelina, ili od taštine, slavohlepnosti, podrugljivosti, zavisti ili nemogućega.
Ima onih koje sam Bog iskorištava, pa su proroci i sveci u praznini svijeta.
I povlačim se, kao u dom što ga drugi imaju, u tuđu kuću, prostran ured u Ulici Douradores.
Zavlačim se za svoj radni stol kao za branik od života. Osjećam ganuće, ganuće do suza, prema tuđim knjigama gdje upisujem račune, prema staroj tintarnici kojom se služim, prema pognutim Sérgiovim leđima dok ispisuje otpremnice robe, tamo malo dalje od mene. Volim sve to možda zato jer nemam što drugo voljeti, ili možda zato što ljubav jedne duše ne vrijedi mnogo, pa ako je moramo iskazati osjećajem, svejedno je pružam li ju beznačajnom izgledu svoje tintarnice ili neizmjernoj ravnodušnosti zvijezda.
8.
- do D.
Gazda Vasques. Često sam neobjašnjivo opčinjen gazdom Vasquesom. Što mi znači taj čovjek, osim što je slučajna prepreka u mojem raspolaganju vlastitim vremenom tijekom dana? Prema meni se lijepo odnosi, sa mnom ljubazno razgovara, osim u grubim trenucima nepoznate zabrinutosti kada ni s kim ne govori lijepo. Dobro, ali zašto me zaokuplja? Je li on simbol? Je li razlog? Što je? Gazda Vasques. Mislim na njega već s budućom čežnjom i znam da ću je osjećati. Živjet ću mirno u nekoj maloj kući u predgrađu nečega, uživati u miru u kojemu neću stvarati djelo koje sada ne stvaram, i da ga i nadalje ne bih stvarao, tražit ču razne Isprike poput onih u kojima danas od sebe bježim. Ili ću biti smješten u neku ubožnicu, sretan u potpunoj propasti, pomiješan s jadnicima koji se smatraju genijima a nisu bili drugo do prosjaci sa snovima, zajedno s bezimenom gomilom koja nije posjedovala moć pobjede, ni dugotrajno odricanje da bi pobijedila bez borbe. Ma gdje bio, sjećat ću se s čežnjom gazde Vasquesa, ureda u Ulici Douradores, a jednoličnost će života za mene biti kao sjećanje na ljubavi koje mi se nisu dogodile ili na pobjede koje nisu bile moje.
Gazda Vasques. Odande ga vidim danas, kao što ga odavde vidim sada — srednji stas, zdepast, ograničeno nezgrapan i u prijateljstvu, iskren i odvažan, grub i nježan — šef, na stranu njegov novac u dlakavim i sporim rukama, s izraženim venama poput malih obojenih mišića, puni vrat, ali ne debeo, obrazi rumeni, istodobno napeti, pod tamnom mrljom uvijek obrijane brade. Gledam ga, gledam njegove energično spore pokrete, njegove oči koje mislima prodiru u vanjske stvari, preuzimam njegovu uznemirenost u trenucima kada nije sa mnom zadovoljan, a moja se duša veseli s njegovim osmijehom, širokim i ljudskim osmijehom, nalik pljesku mnoštva.
Možda je to zato jer kraj sebe nemam nijedan drugi lik koji bi se isticao osim gazde Vasquesa, te mi se zato taj obični i čak priprosti lik često upleće u misli i udaljava me od mene samoga. Vjerujem da je on simbol. Vjerujem ili gotovo vjerujem da je negdje, u nekom dalekom životu, ovaj čovjek imao veću važnost u mojemu životu nego što je ima sada.
9.
- do D. i s Pessoinom napomenom »nastavak«.
Ah, shvatio sam! Gazda Vasques je Život. Jednoličan i prijeko potreban Život, opunomoćen i nepoznat. Taj banalni čovjek predstavlja banalnost Života. On je za mene sve izvanjsko, jer je Život za mene sve izvanjsko.
A ako ured u Ulici Douradores znači život, ovaj drugi stan u kojemu boravim, u toj istoj ulici, predstavlja za mene Umjetnost. Da, Umjetnost, koja boravi u istoj ulici gdje i Život, samo na drugome mjestu. Umjetnost koja je rasterećenje od života, ali nije rasterećena života, koja je jednolična poput samoga života, samo na drugome mjestu. Da, ova Ulica Douradores predstavlja za mene sav smisao stvari, rješenje svih zagonetki, osim ako one ne postoje, pa onda rješenja i nema.
10.
- do D.
Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi kao prema nekom nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od razgovora najmanje ostaje u pamćenju to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem o onome što mi je već odgovorio, ali zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče koje se ne sjećam da sam mu ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo udaljeni — sijamska braća koja nisu spojena15.
11.
- do D.
LITANIJA
Nikada se ne ostvarujemo.
Mi smo dva ponora16 — zdenac spram neba.
12.
- do D.
Zavidim — no ne znam da li zavidim — onima o kojima se može napisati biografija kao i onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Što bi vrijedilo ili bilo korisno objaviti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se svima ili se dogodilo samo nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, budući da ništa nema važnosti. Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara tetka slagala pasijans za vrijeme beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se isprepleću i zatežu na prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz početka.
Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog uranjanja igle od slonovače s kukicom. Kukičanje stvari… Predah… Ništa.
Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko poimanje toga da osjećam… Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog sna da me razonodi. Mrtvu volju i misao koja ju ziba poput živa djeteta17… Da, kukičanje…
Fernando Pesoa
15 koja su razdvojena
16 ponori što se kreću jedan prema drugome
17 smatrajući ju živim djetetom
