Zahvaljujući nizu sve opširnijih i rigoroznijih istraživanja, među kojima posebno mjesto zauzima knjiga Raula Hilberga, pitanje je povijesnih (materijalnih, tehničkih, administrativnih, pravnih…) okolnosti u kojima se dogodilo istrebljenje Židova dostatno objašnjeno. Nova će istraživanja možda osvijetliti pojedine aspekte novom svjetlošću, ali možemo reći da je slika cjeline orisana.
Situacija je pak posve drukčija kad je posrijedi etičko i političko značenje istrebljenja ili samo ljudsko razumijevanje onoga što se dogodilo – to jest, u konačnici, njegova aktualnost. Ne samo što tu nedostaje nešto kao pokušaj cjelovita razumijevanja nego se i smisao i razlozi ponašanja krvnika i žrtava i, veoma često, njihove vlastite riječi nastavljaju činiti nedokučivom zagonetkom, ohrabrujući mnijenje onih koji bi željeli da Auschwitz ostane zavazda nedokučiv.
S povijesne točke motrišta poznajemo sve najmanje podrobnosti, primjerice kako je u Auschwitzu tekla konačna faza istrebljenja, da je deportirce u plinske komore vodila jedinica sastavljena od njihovih vlastitih drugova (tzv. Sonderkommando), koja je potom leševe vukla van, prala ih, čupala im zlatne zube i strigla kose, te ih na posljetku stavljala u krematorijske peći. No, svejedno, čak ti događaji, što ih možemo opisati i razvrstati prema vremenskom slijedu, ostaju svaki za sebe nejasni čim ih nastojimo doista razumjeti. Možda je to razilaženje i tu nelagodu najneposrednije izrekao član Sonderkommando Salmen Lewental, svjedočenje koje je na nekoliko listića, zakopanih uz krematorij br. III, otkriveno sedamnaest godina nakon oslobođenja Auschwitza. Ovako piše Lewental na svojemu jednostavnom jidišu:
Događaje tako vjerno kako su se odvijali ne može predočiti nikakvo ljudsko biće, i doista nije moguće predočiti da bi o našim doživljajima izvještavali toliko precizno kako smo ih mi doživljavali… mi – mala grupa beznačajnih ljudi s kojom se povjesničari nikada neće dovoljno baviti.
Naravno, ovdje nije posrijedi teškoća koju ćutimo svagda kad nastojimo drugima opisati svoja najintimnija iskustva. Razilaženje je upisano u samu strukturu svjedočenja. Preživjelima se, naime, ono što se dogodilo u logorima čini jedinom istinitom stvari i kao takvom posve nezaboravnom; istodobno je pak ta istina u točno jednakoj mjeri nezamišljiva, to jest nesvodljiva na realne elemente koji je tvore. Aporija je Auschwitza upravo to: elementi koji su toliko realni da naspram njih ništa više nije istinito; realnost koja je takva da prekoračuje svoje činjenične elemente. „Sva je istina“, kako piše na Lewentalovim listićima – „puno tragičnija, još strahovitija…“ Tragičnija, strahovitija od čega?
Ipak, barem je u jednoj točki Lewental pogriješio. Možemo biti uvjereni da se tom „malom skupinom beznačajnih ljudi“ (beznačajnih ovdje valja razumjeti i u doslovnom značenju nevidljivih, nezamjetljivih) povjesničari neće neprestano baviti. Aporija je Auschwitza na posljetku aporija povijesne spoznaje: nepodudaranja između činjenica i istine, između ustanovljavanja i razumijevanja.
Između onih kojima je tumačenje sve, i koji bi voljeli razumjeti previše i prebrzo, i jeftinih sakralizatora, koji ne žele razumjeti, činio nam se jedino korisnim put ustrajavanja u tom zijevu. Toj se teškoći pridružuje još jedna, koja posebice pogađa onoga tko se navikao baviti literarnim i filozofskim tekstovima. Mnoga svjedočenja – bilo žrtava ili krvnika – dohode od običnih ljudi budući da su, naravno, „beznačajni“ ljudi činili većinu onih koji su bili u logorima. Jedan je od nauka Auschwitza upravo to da je razumjeti um obična čovjeka beskonačno zahtjevnije negoli shvatiti Spinozin ili Danteov um (toliko puta pogrešno shvaćenu tvrdnju o „banalnosti zla“ valja razumjeti i u tom značenju).
Čitatelji će možda biti razočarani jer će u ovoj knjizi, osim svjedočenja preživjelih, malo toga novog naći. Po svojem je obliku, ako tako možemo reći, nekakav neprestani komentar svjedočenja. Činilo nam se da drukčije nije moguće postupati. No, kad se na nekoj točki očito pokazalo da svjedočenje kao svoj bitni dio sadrži čvor, da dakle preživjeli svjedoče o nečemu o čemu nije moguće svjedočiti, komentar njihova svjedočenja nužno se pretvorio u istraživanje toga čvora – ili, bolje, u pokušaj njegova osluškivanja. Osluškivanje čvorova za autora nije bilo jalovo djelo. Ponajprije ga je prisililo da odbaci gotovo sve teorije koje su htjele – nakon Auschwitza – određivati sebe imenom etike. Kao što će se pokazati, gotovo nijedno etičko načelo, kojemu je naše vrijeme vjerovalo da mu može priznati valjanost, nije izdržalo odlučno iskušenje, iskušenje pred kojega ga je postavila Ethica more Auschwitz demonstrata [etika dokazana na način Auschwitza]. Autor će se sa svoje strane osjetiti plaćenim za svoj trud i ako mu pri pokušaju da identificira mjesto i subjekt svjedočenja uspije samo tu i tamo zabosti nekoliko kolčića po kojima će se možda orijentirati budući kartografi nove etičke zemlje. Ili, ako bude dosegao samo to, da neki izrazi, kojima je bio zapisan odlučan nauk stoljeća, budu popravljeni, da neke riječi budu napuštene, a druge shvaćene drukčije. I to je način – štoviše, najvjerojatnije jedini mogući način – osluškivanja neizrečenog.
Đorđo Agamben
Preveo s italijanskog Mario Kopić
Giorgio Agamben, Ono što ostaje od Auschwitza, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008.
Peščanik.net, 26.12.2009.
