Prestravljeni neizvjesnošću nepredvidivog života, lutamo poput utvara. Na licu nam se oslikava nemoć pred nužnošću. Nepokolebljivi duh je nazuo vunene čarape i drhti pored ognja, izgledajući poput izbezumljenog, osamdesetogodišnjeg mornara. Mahinalni smijeh, više nalik na davno prostrujalu radost, nameće se pred stranim prolaznikom, ubrzo iščezava, ustupajući mjesto ravnodušnoj tuposti, užurbanosti, netrpeljivosti.
Šetajući pored gradskog brda uočavao sam sitne znakove na tuđim licima. Većinom su to bili ljudi u godinama, zagledani u svoj ritual očajanja, prestrašeni da usmjere pogled ka bilo čemu osim svom razmišljanju. O čemu su razmišljali? Da li su uopšte? Jednostavno su mehanički koračali, dok je jedan visoki gospodin pričao sebi u brk, okrećući glavu, kao da se raspravlja se nevidljivom mušterijom. Drugi je vozio dječije biciklo u više navrata, svaki put izgledajući srećniji i srećniji. Oduvijek sam ga gledao kako tuda prolazi, izgledajući srećno. Dani su mu isti, mislio sam. Jednom je čak bio u društvu dva starija čovjeka. Smijao se grohotom, dok su riječi isplivavale, nepovezanim tokom, ni malo koherentno. Vjerujem da se zove Strahinja. NEkako…
Skrivamo li se od svijeta? Zašto uporno želimo da koračamo stazama gdje nema ljudske pojave? Da li to naš individualizam krči? Naš senzitivni kompas? Ili je to možda ono što je neminovno, budući da se sve teže i teže nosimo sa nadolazećim situacijama? Vjerujem da je ljudski krik dostigao vrhunac, a bojim se da je ovo tek početak. Posmatrajući sebe, druge ljude oko mene, primjećujem distanciranost, tuđu izmučenost, toliko da je osjećam u svom tom ustreptalom naporu da nadživi trenutne devijacije, nepogodnosti. Svi nosimo džakove na leđima. Vreće pune dinamita, propalih snova i neispunjenih fantazija. Ljepota je u tome što uvijek možemo zbaciti vreće sa leđa, samo da li to želimo? Možda je upečatljivije vjerovati kako je sudbinsko pletivo suviše zamršeno, a oružje koje nam je dostupno – previše tupo, zastarjelo, komplikovano? Volimo da patimo, da nas drugi gledaju sa sažaljenjem, valjda nam neko udijeli milostinju, pa pomislimo da je lakši izlaz tu na dohvatu ruke?
Patetično. Ljudi su rođeni da se odupru oluji, trenutnom metežu! Zašto bi neko pomislio kako je svaki pokušaj suvišan, kada svakog dana, da ne kažem trena, mi smo na potezu. NE radeći ništa, činimo blagi potez olovkom. Složićemo se, to je prilično slab prikaz naših snaga, ali nekome je to dovoljno. NEkome nije. MEni nije. Ja želim više. Pišući o kolektivnoj mizeriji, nepodnošljivosti, olakšavam anomalijama da se slade, da rovare po svježim ranama našeg ovulirajućeg beznađa, dok na gornjem spratu, menadžment ispija limunadu, čudeći se lakoj pobjedi nad ljudskim pionima.
Kakav menadžment, kakva neprijateljska shema te je spopala, ludi profesore? Izađi iz kuće, nađi posao, oženi se, trudi se poput tvojih roditelja i slični odgovori…
Zaista, ima smisla. Ali, ja ne želim. Sebičnost mi govori da cijenim sebe. Iskustvo sugeriše nešto drugo. Instinkt iz utrobe navodi na pokret, rizik, ludačku enegiju koja pobija opšte zakone funkcionisanja. Stvara se vrtlog u kojem je sve moguće, gdje se najbolje izvlači iz konteksta i time povlači pobjedonosni potez na šahovskoj tabli napravljenoj od životinjske kože. Figure su od konoplje. Energetska efikasnost je velika. Drevni Amazonci su poznavali moć biljaka i nisu im trebali treneri za vezivanje vezica i sticanje samopouzdanja. Vraćajući se u drevni svijet, nailazim na religiozne figure koje traže od mene da istrajem. Potom srećem Erazma koji oduševljeno klikće taster na kojem je krvavim abecednim slovima ispisana ”L U D O S T”, da bih, uistinu maglovito, ne vidjevši, osluškivao razgovor između rimskog tribuna i služavke o njihovom hrišćanskom djetetu i potencijalnom progonu od strane Kaligule, dospjevši tako na Alpske proplanke, gledajući Tomasa Mana kako se kezi pred studentima prava, gužvajući listove prvog toma ”Čarobnog brijega”, ne bih li stigao do najmudrijeg čovjeka od svih – Sokrata, koji me udara metlom po zadnjici i smije se mom izmicanju, sve dok ne upadnem u jamu bez dna i slušam ”Time” od Flojda i čini mi se da pored mene protiču usplamsali talasi sa Tihog okeana koji bacaju sabljarke uvis, a one se izvijaju i pjevaju tužne elegije o posrnuću Atlantide i njihovom istrebljenju, da bi me poprskana voda vratila u tinejdžersko doba i vrijeme prvog pričesta, gdje se obrisi odmah gube i stvara slika poslednjeg dana zimskog raspusta godine 2001. kada snijeg pada i tetke me vode za ruku, ne sluteći da je lijeva rukavica mokra i da mi prijeti upala, dok sve to neko u svojoj režiji podešava, premotava, smanjuje svijetlost na nivou petrolejske lampe, tog hladnokrvnog zagađivača iz oblasti Indije gdje Fjodor D. piše svoje pogubne zapise i plače nad palim Ničeovim čovjekom, dok nema snage da prizove natčovjeka koji bi sve ovo okončao i upalio svijetlo.
Nalet svježine bješe kratkog maha. Hladna voda protiče pokraj klupe, okrećem se i sam bivam. Umnjak izrasta i blaga potmulost me obuzima. Volim pritajena očekivanja jer nikad ne znaš šta to vreba iza ćoška. U iščekivanju nastavljam da koračam dok se misli stapaju u zgusnutu cjelinu poput cigle i te rupice na vrhu crijepa sada popunjavaju kapljice prljave kiše.
Luka Minić
Nastaviće se.
