1
Najprije nadolaze fizičke uspomene, zvuci, mirisi i vanjski izgled stvari.
Čudno je da se od svega što se dogodilo u španjolskom ratu, najživlje sjećam onog prvog tjedna takozvane obuke koju smo imali prije nego što su nas poslali na front – golema konjička kasarna u Barceloni sa stajama izloženim propuhu i popločanim dvorištima, ledena hladnoća vode na pumpi gdje se perete, jelo koje zaudara, podnošljivo zahvaljujući vrčevima vina, žene pripadnice narodne vojske koje u hlačama cijepaju drva, prozivke u rana jutra kod kojih je moje prozaično englesko ime bilo neka vrsta komičnog interludija među zvučnim španjolskim imenima – Manuel Gonzales, Pedro Aguilar, Ramon Fenellosa, Roque Ballaster, Jaime Domenech, Sebastian Viltron, Ramon Nuvo Bosch. Spominjem baš te, jer im svima pamtim lica. Osim dvojice, koji su pripadali ološu i postali nesumnjivo dobri falangisti, svi su vjerojatno mrtvi. Za dvojicu to znam pouzdano. Starijem je bilo oko dvadeset i pet godina, mlađem šesnaest.
Jedno od osnovnih ratnih iskustava jest da nikada ne možete izbjeći odvratne mirise koji potječu od čovjeka. Zahodi su predobro znana tema iz književnosti o ratu, a ja ih ne bih spominjao da zahodi u našim barakama nisu pridonijeli svoj neizbježni dio razbijanju iluzija o španjolskom građanskom ratu. Romanski tip zahoda na kojem morate čučati, loš je i u svom najboljem izdanju. Naši su bili od nekog uglačanog kamena i tako skliski da ste jedino mogli stajati. Što je najgore, uvijek su bili zauzeti. Sjećam se i drugih sličnih poteškoća, ali vjerujem da su me ti zahodi prvi naveli na misao koja mi je tako često iskrsavala: »Mi smo, ovdje, vojnici revolucionarne vojske, branimo demokraciju protiv fašizma, vojujemo rat protiv nečega, a u pojedinostima život nam je prljav i ponižavajući kao što bi mogao biti i u zatvoru, a kamoli u građanskoj vojsci.« Mnoge stvari učvrstile su kasnije taj dojam: na primjer, dosada i životinjska glad koju osjećate dok živite u rovu, jadne spletke oko ostataka hrane, ljutite svađe kojima su se predavali ljudi iscrpljeni nedostatkom sna.
Na bît užasa vojničkog života (tko god je bio vojnik znat će što mislim pod biti užasa vojničkog života) priroda rata u kojem sudjelujete malo utječe. Disciplina je, na primjer, ista za sve vojnike. Naređenja se moraju slušati i izvršavati ako je potrebno, pomoću kazni; između oficira i vojnika mora postojati odnos nadređenog i podređenog. Slika rata prikazana u knjigama poput »Na zapadu ništa novo« zaista je istinita. Meci ranjavaju, leševi smrde, ljudi u okršaju često se toliko uplaše da mokre u gaće. Istina je da društveni sloj iz kojeg potječe neka vojska utječe na njenu obuku, taktiku i opću sposobnost, kao što svijest da ste u pravu može podići moral, premda to jače utječe na civilno stanovništvo nego na vojnike. (Zaboravlja se da je vojnik u blizini fronta obično gladan ili prestrašen, ili mu je hladno, a najčešće je suviše umoran da bi mislio o političkim izvorima rata.) Prirodni zakoni nisu zaustavljeni; oni su jednaki za »crvenu« vojsku, kao i za »bijelu«. Uš je uš i bomba je bomba, čak i kad je ono za što se borite pravedno.
Zašto je potrebno isticati nešto tako očigledno? Zato što većina britanske i američke inteligencije toga nije bila svjesna, a nije ni danas. Naše uspomene su izblijedjele, ali osvrnimo se malo, pročeprkajmo po kompletima »New Masses« ili »Daily Worker«, pogledajmo samo na tren to romantično ratnohuškačko smeće koje je u to vrijeme odlazilo od naših ljevičara. Same stare, otrcane fraze! Koje li nemaštovite bešćutnosti! S kakvom li je hladnoćom London primio bombardiranje Madrida! Ne smeta me kontrapropaganda desnice, Lunnsovi, Garvinovi et hoc genus; o tome nemam što reći. Ali tako su se ponašali i ljudi koji su se dvadeset godina rugali i ismijavali »ratnu slavu«, krvoločne priče, patriotizam, čak i fizičku hrabrost. Oni su sada počeli istupati napisima koji bi s izmjenom nekoliko imena glatko pristajali u »Daily Mail« od 1918. Ako se britanska inteligencija založila i za jednu stvar, bila je to demistifikacija rata, teorija da se rat sastoji samo od leševa i zahoda i da nikada ne može dovesti do dobrog rezultata. Dakle, isti ljudi koji su vam se 1933. sažaljivo smijali kad bi rekli da bi se pod određenim uvjetima borili za svoju zemlju, 1937. su vas žigosali kao trockističkog fašista ako ste ukazali na to da priče u »New Masses« o ranjenicima koji bučno traže da budu vraćeni na bojište, mogu biti pretjerane. Lijeva inteligencija je napravila zaokret od »Rat je pakao« do »Rat je slavan«. Pri tome ne samo da nisu osjetili nesklad, već su to učinili bez ikakve prijelazne faze. Kasnije će većina od njih isto tako naglo praviti druga skretanja. Postoji povelik broj ljudi, neka vrsta glasnogovornika inteligencije, koji su 1935. odobravali proglas »Za kralja i domovinu«, 1937. klicali za »čvrstu liniju protiv Njemačke«, 1940. potpomagali »Narodnu konvenciju«, a sada traže drugi front.
Što se tiče širokih masa, promjene u mišljenju koje se danas događaju, osjećaji koji se mogu otvoriti i zatvoriti poput slavine, rezultat su hipnoze novina i radija. Kod inteligencije, rekao bih, radi se prije o novcu i goloj fizičkoj sigurnosti. U danom trenutku ona može biti »proratna« ili »antiratna«, ali u oba slučaja nema stvarnu predodžbu o ratu. Kada su se oduševili španjolskim ratom, oni su, naravno, znali da ljudi ginu i da nije ugodno biti ubijen, ali su smatrali da za vojnika španjolske republikanske armije doživljaj rata, na neki način, nije ponižavajući. Kao da im zahodi manje smrde, a disciplina nije neprijatna. Trebali ste samo letimično pogledati »New Statesman« pa biste vidjeli da oni stvarno u to vjeruju. U to su vrijeme točno iste isprazne tirade pisali i o Crvenoj armiji. Postali smo precivilizirani da shvatimo očigledno. Jer, istina je vrlo jednostavna. Da preživiš, često se moraš boriti; kad se boriš, moraš se ukaljati. Rat je zlo, ali od nekog drugog. Tko se mača laća, od njega i pogiba; tko ga se odrekne, odnijet će ga smrdljive boleštine. Činjenica da takvu otrcanost vrijedi zapisati pokazuje što su od nas učinile godine rentijerskog kapitalizma.
Napisano u jesen 1942.
George Orwell: ‘Looking back on the Spanish War’
First published: New Road. — GB, London. — 1943.
(nastaviće se…)
