Ishod španjolskog rata riješen je u Londonu, Parizu, Rimu, Berlinu – a nikako ne u Španjolskoj. Nakon ljeta 1937. svi oni koji su imali oči shvatili su da republika ne može dobiti rat dok ne dođe do krupnih promjena u internacionalnoj pomoći, i na odluku da se bori na Negrinu i drugdje možda je djelomično utjecala nada da će svjetski rat koji je počeo 1939, izbiti 1938. Često spominjana nejedinstvenost Vlade nije bila glavni uzrok poraza. Vladina narodna vojska bila je mobilizirana na brzinu, loše naoružana i nemaštovita u vojnim pogledima, ali ona bi bila ista i da je politički sporazum postojao od početka. Na početku rata prosječni španjolski tvornički radnik nije znao ni pucati iz puške. U Španjolskoj nikada nije postojalo opće regrutiranje, a velika je poteškoća bio i tradicionalni pacifizam ljevice. Tisuće stranaca koji su se borili u Španjolskoj činili su dobru pješadiju, ali među njima je bilo vrlo malo stručnjaka bilo koje vrste. Trockističke teze da se rat mogao dobiti da revolucija nije bila sabotirana, vjerojatno su krive. Nacionalizacija tvornica, rušenje crkvi i izdavanje revolucionarnih manifesta ne bi podiglo sposobnost armije. Fašisti su pobijedili jer su bili jači; oni su imali moderno oružje, a drugi nisu. Nikakva politička strategija nije to mogla izjednačiti.
Ono što je u španjolskom ratu najviše zbunjivalo bilo je ponašanje velikih sila. U stvari, rat su za Franca dobili Nijemci i Talijani, čiji su motivi bili dovoljno jasni. Motive Francuske i Engleske teže je razumjeti. Godine 1936. svakom je bilo jasno da kad bi Britanija potpomogla španjolsku vladu oružjem u vrijednosti od nekoliko milijuna funti, Franco bi bio slomljen, a njemačka strategija umnogome poremećena. Tada niste morali biti prorok da predvidite približavanje rata između Britanije i Njemačke; čak ste ga mogli predskazati unutar godinu ili dvije. Pa ipak je, na najniži, kukavički i licemjeran način britanska vladajuća klasa učinila sve što je mogla da Španjolsku uruči Francu i nacistima. Zašto? Očiti odgovor bio je: jer su bili profašisti. Nesumnjivo je da su to bili, ali su ipak, kada je došlo do konačnog otkrivanja karata, ustali protiv Njemačke. Još je uvijek sasvim neizvjesno kakav su plan imali dok su stajali iza Franca, a možda ga uopće nisu ni imali. Da li je britanska vladajuća klasa pokvarena ili samo glupa, jedno je od najtežih pitanja našeg doba, a u nekim trenucima to je pitanje vrlo važno. Što se tiče Rusa, njihovi su motivi u španjolskom ratu potpuno nedokučivi. Jesu li, kao što su vjerovali radikali, intervenirali da bi branili demokraciju i onemogućili naciste? Zašto su onda intervenirali u tako malom opsegu i na kraju ostavili Španjolsku na cjedilu? Ili su, kao što su tvrdili katolici, intervenirali da bi poduprli revoluciju. Zašto su onda učinili sve što je bilo u njihovoj moći da razbiju španjolski revolucionarni pokret, brane privatno vlasništvo i predaju vlast srednjoj klasi koja je bila protiv radničke klase? Ili su, kao što su mislili trockisti, intervenirali samo zato da spriječe španjolsku revoluciju? Zašto onda nisu stali iza Franca? Doista, njihove je akcije najlakše objasniti ako se pretpostavi da su djelovali na osnovi nekoliko različitih motiva. Vjerujem da ćemo u budućnosti doći na to da Staljinova vanjska politika nije bila tako dijabolički pametna, kako se tvrdi, već samo oportunistička i glupa. Kako god bilo, španjolski građanski rat je pokazao da su Nijemci znali što rade, a njihovi protivnici to nisu. Rat je vođen na niskom tehničkom stupnju i glavna strategija je bila vrlo jednostavna. Pobijedit će ona strana koja bude imala oružje. Nacisti i Talijani dali su oružje svojim španjolskim fašističkim prijateljima, a zapadne demokracije i Rusi nisu dali oružje onima koji su im trebali biti prijatelji. Tako je nestala Španjolska republika, »postigavši ono što nije propustila nijedna republika«.
Teško je reći da li je bilo pravilno – što su ljevičari u drugim zemljama nesumnjivo činili – hrabrili Španjolce da se bore, kad nisu mogli pobijediti. Ja osobno mislim da jeste, jer vjerujem da je, čak i s gledišta mogućnosti da se preživi, bolje boriti se i biti poražen, nego se predati bez borbe. Utjecaj tog rata na strategiju opće borbe protiv fašizma još je teško ocijeniti. Nenaoružane odrpane armije republike izdržale su dvije i pol godine, što je sigurno više nego što je neprijatelj očekivao. Je li to poremetilo fašistički plan ili pak, u drugu ruku, samo odgodilo glavni rat i dalo nacistima više vremena da pojačaju svoje naoružanje, još je neizvjesno.
Napisano u jesen 1942.
George Orwell: ‘Looking back on the Spanish War’
First published: New Road. — GB, London. — 1943.
