Nikola Jakšić, rođen 1921. u Bolu na Braču, bio je student medicine u Zagrebu kada se pridružio partizanima, prošavši s Centralnom bolnicom Vrhovnog štaba Neretvu i Sutjesku. Od mladosti je pisao dnevničke bilješke, a nakon rata sastavio je na pisaćoj mašini potresno svjedočanstvo o masakru što su ga njemačke snage izvršile nad raštrkanim partizanskim borcima i ranjenicima zadnjih dana bitke na Sutjesci. Zapisu dugom devet stranica dao je naslov “Zadnji dani Centralne bolnice Vrhovnog štaba”, pa ga precrtao i rukom ispravio u “Moj zadnji dan s Centralnom bolnicom”. Sutjesku je Jakšić preživio najviše srećom, uz nešto snalažljivosti, izgubivši tamo brojne prijatelje, suborce i kolege, bolničarke i liječnike iz Centralne bolnice. Nakon rata je diplomirao i radio kao liječnik na Braču, pa u Dubrovniku i Rijeci, specijaliziravši 1956. ginekologiju. Najveći dio profesionalnog puta proveo je u Africi, radeći 1960-ih u Etiopiji, kao direktor bolnice u glavnom gradu Adis Abebi, a 1970-ih u Zambiji i Nigeriji. Početkom 1980-ih vraća se u Rijeku i umirovljuje, provodeći ljeta u rodnom Bolu. Zadnjih godina živio je u Splitu, gdje je 2004. umro. Povodom 78. obljetnice bitke na Sutjesci objavljujemo svjedočanstvo dr. Jakšića koje je Novostima ustupila njegova obitelj.
Moj zadnji dan s Centralnom bolnicom
U noći, 13. na 14. juna 1943. godine, negdje ispred kosina Vučeva prema Sutjesci, pozvan sam na sastanak.
Rečeno mi je: treba da još ove noći svi ranjenici, bolesnici i tifusari do osvita zore pređu Sutjesku i onda preko Zelengore da se izvučemo iz vatrenog obruča.
Opkoljeni smo sa svih strana. Nazad se ne može.
– Ti, Nikša, budi na začelju kolone. Pređi Sutjesku kad vidiš da ni jedan naš ranjenik nije na ovoj strani.
Tako je započeo zadnji, najkrvaviji i najokrutniji dan naše izmučene, iscrpljene i izgladnjele Centralne bolnice, koja je brojala oko tri do četiri tisuće ranjenih i bolesnih.
Poslije rastanka svi koji su bili tamo krenuše (među njima bili su neki članovi Vrhovnog štaba i neki liječnici, također iz Vrhovnog štaba).
Dobio sam još neke upute i kolege mi dadoše još neke lijekove koje su imali kod sebe.
Toga čitavog dana, 13. juna, do pred zalazak sunca, bjesnila je jedna od najkrvavijih borbi s onu stranu Sutjeske, po padinama i brežuljcima, po šumama Zelengore.
Bili su to zadnji pokušaji da hrabri borci Treće divizije (ali samo dvije brigade, jer je Druga dalmatinska brigada još 12. juna na juriš razbila njemačke jedince na svom pravcu prema Zelengori i izgubila se iz vida) izvuku iz ovog paklenog obruča drugove koji su bili ranjeni i nošeni sve od početka Četvrte ofenzive, od Livna preko Jablanice, Prenja, Morina, Pive i Tare. I sada ovi, eto, nemoćno vape i nadaju se da će ih njihovi hrabri drugovi iznijeti, osloboditi iz ove strašne situacije u kojoj se nalaze.
Noć je bila tamna, put kojim se morala spuštati kolona bio je strm, blatan, strašan, negdje se u blato upadalo sve do koljena, tako da je trebalo izvlačiti nemoćnog i iscrpljenog ranjenika ili tifusara.
Čitavu noć čuli su se pojedinačni rafali mitraljeza. Ponekad bi zagrmjela i topovska granata. Svi smo se spuštali, klizali, nestajali niz strminu. Do zore trebalo je da budemo na brzim i hladnim valovima Sutjeske.
Njemačke jedinice već su zauzele Vučevo i bile na
obroncima Maglića, a mi smo se bespomoćni nalazili samo nekoliko
metara pred njima. Međutim, bila je noć. Oni su mirovali, skupljali
se i koncentrirali za naš sutrašnji posljednji dan.
Organiziranih i borbenih jedinica nije više bilo. Nestale su, jer su se borci iscrpljeni borbama, ranama, marševima i osobito glađu, koja je bila teža i opasnija od sve sile koju je predstavljalo preko 120.000 neprijateljskih vojnika, skupljali u male grupice i tako jedva izvlačili živu glavu iz ovog strašnog pakla.
Neki su iscrpljeni i u nemogućnosti da se brane sami sebi oduzimali život da ne bi živi pali neprijateljima u ruke, a oni koji to nisu mogli znali su da ih čeka ubod bajunete ili metak u zatiljak.
Kretali smo. Noć je bila užasna. Čuo se jauk i zapomaganje. Tko da im pomogne kad ni sam sebi nisi mogao pomoći? Bolničarke su činile sve što je bilo u njihovoj moći, ali su i one bile iscrpljene. Već nekoliko dana se ne kuha. Jede se nekuhana hrana, nešto sirovog mesa, zob, poneki jedu travu. Vatru se ne smije ložiti jer bi neprijatelj sipao smrtonosne granate čim bi je opazio. Ali, tko je mogao sve to kontrolirati?
Eto, tamo gori vatra!
– Druže, što radiš? Ugasi to!
– Zima mi je.
Zaista, bila je hladna noć.
– Pusti me da umrem uz ovu vatru.
– Ali, neprijatelj će znati da smo ovdje.
– Neka, bolje da svršim danas, jer sutra neću moći krenuti.
Zaista, bile su to zadnje snage naših ranjenika, bolesnika, tifusara. Nije se moglo dalje.
Pucnjava i eksplozije granata prijeteći su odjekivale u ovoj tihoj kotlini uz obalu Sutjeske. Vukli smo nemoćne i iscrpljene u nadi da je s one strane, na Zelengori, napravljen prolaz za nas. Ali tamo, po obroncima Zelengore, čekalo nas je oko dvije tisuće ranjenih i bolesnih boraca, a novi su stalno nadolazili, kako ranjeni u posljednjim borbama, tako i žrtve granata.
Tamo nađoh svog starog prijatelja Luku s Hvara. Jedva je išao.
– Nikša, ne ostavljaj me.
Pokušao sam ga nositi, vući. Nisam imao srca ostaviti ga.
Došao je sa mnom do vode. Dalje nije mogao.
Sa mnom su bile moje bolničarke, koje su me pratile još od Imotskog, Jablanice, Prenja. Mnoge su poginule. Rijetke su preživjele. Neke su sada umirale. Bio je to njihov posljednji put, njihovo posljednje prebivalište.
Nestali su te noći mnogi sinovi i kćeri sunčane Dalmacije, daleke Banije, kršne Hercegovine, gorovite Crne Gore, borci iz svih krajeva Jugoslavije.
Nikad njihovi neće saznati za grobove svojih hrabrih sinova i kćeri. Te noći nije bilo moguće pokopati ih – ostavljali smo mrtve iza sebe.
Zora je došla rano. Čemu smo se mogli veseliti u novom danu? Koncu muka i patnji?
Znao sam što nas čeka – smrt. Barem da dođe brzo. Zašto da trpimo još i ovaj dan…
Masa ranjenika i bolesnika skupila se na obali Sutjeske. Noću se nije moglo prelaziti rijeku. Tko je pokušao, nestao bi. Nije mogao procijeniti njezinu dubinu i brzinu. Tako je hladna Sutjeska odnijela u svojim brzacima mnoge borce.
Pokušavam prijeći rijeku s dvije bolničarke, Dalmatinke. Držimo se za ruke. Gazimo duboko, do pasa. Kad smo na sredini, bolničarka Jela iz Solina nailazi na dubinu, gubi tlo pod nogama i voda je odnese. Nije bilo vremena da joj se pomogne.
Stigosmo na drugu stranu. Imam što vidjeti. Svuda nosila, ranjenici, bolesnici. Sve je puno. Ostavljam bolničarku, a ja se vraćam da pomognem u prebacivanju. Mnogi su pomagali.
Dan je svanuo. Nailazi magla koja sve više pokriva cijelu dolinu Sutjeske. To nam je bila velika pomoć. Neprijatelj nije znao što se dolje događa. Da nije bilo magle, on bi se već ujutro spustio niz obronke Maglića ili tukao bacačima i topovima iscrpljene ostatke ranjenika i bolesnika.
Prebacivali smo se brzo i u grupama. Uza svu našu predostrožnost, mnogi su nestali u hladnoj i brzoj vodi Sutjeske.
Magla, naša zaštitnica, digla se i nestala oko devet sati.
Dolaze novi ranjenici. Krv curi, iz mesa vire prelomljene kosti. Svi žurimo prema šumi i penjemo se uz puteljak prema Tjentištu i visokoj strmoj stijeni koja se nalazila nad Tjentištem. Morali smo žuriti, jer se neprijatelj već spuštao niz obronke Maglića prema Sutjesci. Tamo uz put nalazimo nekoliko vreća zobi. Odmah se dijeli. Svatko dobiva šaku toga blaga. Ljudi uzimaju samo onoliko koliko im može stati u džep. Neki su odmah sve pojeli kako bi dobili snage za penjanje uz strme kosine Zelengore.
Tamo već susrećemo neke borce s puškama. Pitam:
– Što je novo? Kuda da krećemo?
– Kuda? Ni ja ne znam. Razbijeni smo. Propale su posljednje nade koje su nas još jučer nosile!
– Ali, druže, ja moram znati. Vidim ranjenike. Ja sam doktor.
– E, druže doktore, nema više naše vojske ovdje. Nestala je jučer. Jučer smo mi borci Treće divizije pokušali. Jurišali smo u talasima. Borci su padali i ginuli da vas spasimo, ali su mnogi poginuli. Poginuše i naši komandanti i, evo, mi, preostali, živi, trudimo se da se, ako je moguće, izvučemo iz ovog obruča. Ako još postoji prolaz!
Požurim da vidim ne bih li koga našao od onih s kojima sam sinoć imao sastanak. Nigdje nikoga. Oko mene sve sami vapijući ranjenici.
– Druže, kuda da idemo?
– Nazad se ne može. Tamo su već stigli Nijemci. Čuje se jauk. Ubijaju.
Na putu ka Tjentištu, u jednoj dolini gusto obrasloj šumom naiđem na stotinjak smještenih ranjenika. U tom trenutku počeše tući to mjesto. Eksplozije mina od bacača ukazuju da su nas otkrili. Svuda tuku te proklete granate, siju smrt i žanju nove ranjenike. Nađoh oveće drvo i zaklonih se iza njega. Vrtio sam se oko njega tražeći što bolji zaklon. Pred šištavim zvukom nailazećih granata. Tukli su to mjesto najmanje dva sata.
Novim ranjenicima pružali smo prvu pomoć. Zavoja više nije bilo. Njihove ili svoje prljave i odrpane košulje i bilo kakve robe umakali smo u rivanol, koji smo još imali i time im zamatali rane.
Kad smo s tim svršili, počeli smo se penjati prema visokoj strmoj stijeni, nadajući se da ćemo tamo nekoga pronaći.
Ali koga? Tko da nam pomogne? Razbijeni smo i sada bespomoćni čekamo smrt koja već svuda okolo hara i približava nam se. Svuda se čuju rafali, svuda eksplozije. To je znak da još ne predstoji njihov posljednji juriš, jer u tom slučaju ne bi pucali iz topova i iz bacača. Blizu strme hridi opet nailazim na mnoge teške ranjenike. Svi pitaju: “Kuda ćemo, druže doktore?” (Tako su me zvali iako sam imao nepuna četiri semestra medicine).
– Sve će biti u redu, borba je pred nama. Naši se pokušavaju probiti i prokrčiti put. Nego, tko će sa mnom, da vidimo gdje se naši bore?
Javio se neki ranjenik bez jedne noge, sa štakama, ali spretan i pokretljiv. Bio je, kako mi reče, komesar nekog ešalona teških ranjenika. Zvao se Marko i bio je iz Niša.
Uzmemo još neke bolničarke, jer one su jedine bile pokretne. Uputismo se uz strminu Zelengore.
Hodali smo otprilike sat. Šuma je bila gusta. Najednom, iz jednog improviziranog bunkera začuh povik:
– Halt!
Odmah se okrenemo i počnemo trčati niz brdo. Trčali smo
neko vrijeme, a oni su iz mitraljeza prašili po nama. Kad smo se
poslije sakupili, našeg Marka nije bilo među nama. Poginuo je.
Vratih se opet k onoj strmoj stijeni. Moglo je biti dva sata poslije podne. Sa svih strana nadolazili su prestrašeni stari i novi ranjenici i bolesnici. Znali su da je to još jedino zaštićeno mjesto i da se tu pruža prva pomoć.
Opet pokušavam negdje krenuti. Dolje, k Sutjesci, se nije moglo. Svuda su već bili Nijemci. Moglo ih se vidjeti i prostim okom. Čuli smo i njihov govor. Čuo se i naš jezik, jer je tamo bila divizija “Princ Eugen”, sastavljena i od Nijemaca iz naših krajeva.
Uputih se ipak prema Sutjesci. Opet naiđoh na jednog borca.
– Što je, druže? – upitah ga.
– Bježi, kuda ćeš? Zar ne vidiš da neprijatelj ide prema nama? Sve živo što naiđe na put ubija. Jedino ne diraju ubijene. Sigurno se plaše tifusa.
Opet nazad. Moglo je biti oko četiri sata. Eto me opet k ranjenicima, koji su još uvijek bili okupljeni podno one visoke strme stijene nad Tjentištem. Svi već znaju, neki već i vide, kako Nijemci nadiru iz daljina. Čuju se pojedinačni pucnji. Topovi su zamukli. Nema eksplozija granata. Sve se pomiješalo. Svuda je borba.
Oko pet sati naletih na doktora Šlezingera*. Bio je sa kćerkom, koja se jedva kretala. Bio je jako blijed.
– Doktore, što ima novo? Što da se radi? – pitam ga.
– Znaš, Nikša, mislim da smo opkoljeni sa svih strana.
– Gdje ste bili do sada?
– Ovuda sam se skrivao i pružao pomoć novonadošlim ranjenicima. Idimo ovom uzbrdicom.
– Ja sam se vratio od tamo prije nekoliko sati – rekoh.
– Nijemci su tamo.
– Nigdje drugdje se ne može. Da pokušamo!
Uputismo se. Nalazio sam se na maloj udaljenosti od njega. Nismo prešli ni pet stotina metara, kad naletismo na Nijemce, koji su nastupali u streljačkom stroju. Čulo se na našem jeziku: “Ubijte…”
Vidio sam kako su doktor i kćerka pali. Ne znam tko od njih prije. Mislim da je otac prvi izložio sebe, da ne vidi smrt svoje jedinice. Mi ostali okrenusmo se i u trku se vratismo dolje. Pucali su za nama. Sve nam je zujalo oko ušiju, ali nisu sve pogodili.
Tako se vratih na polazno mjesto.
– Druže, što nam lažeš, zar ne vidiš da su svuda oko nas Nijemci? Daj nam da se ubijemo, da ne padnemo živi u njihove ruke.
Moglo je biti oko sedam sati. Već se i mrak spuštao nad ovom gustom šumom. Šumom koja je bila svjedok posljednjih časova ranjenika i bolesnika Centralne bolnice.
Svuda se počelo pucati. I nasta ono najstrašnije.
Pucao je drug u druga ukoliko je bio hrabar da to učini. Bolje takva smrt, nego da bude mučen ili proboden bajunetom.
Sumrak. Eto ih do glavnine ranjenika!
Bježimo natrag k Sutjesci. Ali kuda? I tamo su okrvavili ruke krvlju čovjeka izmučenog, izgladnjelog i bespomoćnog.
Žurili su. Mora da su se žurili k sabirnom mjestu na kojem su trebali da se okupe pred noć. Vidjevši sve te užase požurim nazad i s nekim drugovima legnem i sakrijem se u šumu kroz koju su oni trebali da naiđu svakog trenutka. Glavu sam skrio u grmlju, samo su noge virile. Ležao sam kao da sam mrtav.
Prođoše. Jedan me ubode sabljom u nogu. Nisam se ni maknuo. Odoše. Bilo mi je malo lakše.
Prenuh se, promatrajući što se dogodilo oko mene. Jauk. Nisu svi bili pobijeni, ali su mnogi bili izbodeni. Mnogi su umirali. Ostali, preživjeli, koji su sve to vidjeli, bili su preplašeni, užasnuti. Radije bi da to nisu nikad doživjeli. Da nisu čuli sve grozote i strahote, koje su se događale oko njih. Bilo je to 14. juna 1943. godine, u sumrak, pod obroncima Zelengore.
Noć je već zahvatila gustu šumu. Počeo sam se micati. Puzao sam rukama i nogama. Želio sam pobjeći od tog strašnog prizora. Kuda? U pravcu otkuda je došao neprijatelj.
Pužem i opipavam oko sebe. Neki se ne miču. Ne daju znakova života. Jadnici. Mrtvi su. Ne, sretnici! Oni su svršili sve muke! Blago njima!
Idem naprijed. Pipam. Miče se.
– Druže, možeš li da ideš?
– Ne. Ranjen sam u noge. Ne mogu.
– Pokušaj!
– Ne mogu. Radije me ubij.
Naprijed. Opipavam. Opet se miče. Još ima znakova života.
– Što ti je?
– Ne mogu. Crijeva su mi ispala!
Opipam. Zaista, proboden je bajunetom. Produžim. Stenjanje, hropci. Miče se, ali to su posljednji uzdisaji. Sigurno je pogođen u glavu.
Produžavam. Sada nas je već nekoliko preživjelih. Pužemo jedan za drugim. Ponekad nađemo još nekog živog ranjenika ili bolesnika-tifusara.
– Kuda?
– Slijedi nas. Ne govori glasno. Vidiš, svuda su Nijemci.
Čujemo njihove glasove i svijetla jakih baterijskih lampi. One nam ukazuju da se krvnici udaljuju s ovog mjesta užasa.
Krećemo u pravcu otkuda su oni večeras nadirali. Još uvijek pužemo. Moramo se još tokom noći izvući iz ovog paklenog obruča.
Samo naprijed. Sigurno smo već prošli nekoliko stotina metara, kad naiđosmo na neke žice. Pomislih da su telefonske ili, možda, zamke. Još dok sam o tome mislio započe pucnjava prema tom mjestu.
– Stani! Ne kreći! Otkrili su nas.
Nakon kratkog oklijevanja odlučismo krenuti naprijed, ali sada opreznije. Na putu sakupismo još nekoliko preživjelih, koji su bili skriveni u obližnjim skrovištima u gustoj šumi. Tako smo išli do zore. Mislim da smo čitave noći prešli tek tri kilometra, ali ipak se našli iza leđa neprijateljske vojske.
Sakrili smo se u manjim grupama, iza drveća i panjeva.
Neki, koji su to mogli, a koji su bili naoružani, krenuše dalje. Ali, eto zla. Nijemci pustiše pse. Sada nije bilo drugog izbora, nego dublje se zavući u šumu i bolje zakamuflirati.
Glad je već počela da nas hvata. Nije bilo ničeg osim trave. Neke kiselice i koprive. Jeli smo to što smo mogli naći. O vodi ni govora.
Cijeli taj dan ostali smo u zaklonu. Sutradan smo nastavili put. Svuda se pružala ista slika. Mrtva tijela naših boraca, većinom iznakažena. I svuda mir.
Tako smo lutali šest dana po Zelengori da bismo se sedmog dana izvukli iz obruča i našli negdje oko izvora Neretve.
piše dr. Nikola Jakšić (priredio Nikola Bajto)
*Epidemiolog dr. Miroslav Schlesinger rođen je 1895. u Našicama. Zajedno sa suprugom Marijom, stomatologinjom, priključio se u studenome 1942. partizanima kao glavni epidemiolog pri Sanitetskom odjeljenju Vrhovnog štaba. Židovski biografski leksikon navodi da je na Sutjesci vodio evakuaciju ranjenika i bolesnika sve dok ga nisu uhvatile njemačke postrojbe i s 18-godišnjom kćeri Milenom strijeljale početkom lipnja. Prema ovom svjedočanstvu dr. Nikole Jakšića, stradali su 14. lipnja. Marija Schlesinger radila je u Centralnoj bolnici na Petrovoj gori, gdje je 1943. preminula od bolesti i gdje joj je postavljena spomen-ploča.
