Ženski bunt – valovi feminizma
Pojam ženskog pisma u literaturi uvijek možemo pronaći okarakterisano kao subjektivno, emocionalno obojeno, ispovjedno, lirično, itd. Upravo ovi pridjevi automatski sugeriraju da sve to zajedno nije dovoljno dobro za već postavljena mjerila u svijetu književnosti i stvaralaštva, pa se zato i navedeni pojam vrlo često nalazio na meti brojnih kritika i neslaganja, što se dešava i danas, a ponajviše se ističu žene spisateljice koje namjerno odbacuju ovaj pojam kao okvir njihovog književnog stvaranja, nastojeći se izdići iznad njega, a ne primjećujući da su i same negativno utjecale na doživljaj ovakvog načina pisanja.
Istaknuti pojam se javlja usko povezan sa feminističkom kritikom koja se javlja kao odgovor patrijarhalnom uređenju sistema i društvene zajednice. Sam feminizam kao pokret imao je za cilj žensko osnaživanje i ravnopravnost žena i muškaraca, te zagovaranje slobode da žene samostalno odlučuju o svom životu i karijeri, to su, dakle, bila osnovna polazišta za djelovanje feministkinja. Historijski gledano, feminizam možemo podijeliti na četiri vala, svaki od njih je pored osnovnih težnji za ravnopravnim životom nosio i određene novine i zapravo se svaki sljedeći val nadograđuje na onaj prethodni. Feministkinje prvog vala se čak nisu ni nazivale ni smatrale istima, iako su postupale po uvjerenjima koja su s našeg stajališta feministička, zalagale su se prije svega za pravo glasa na izborima i kada govorimo o ovim počecima, okvirno ćemo ih smjestiti u period 1800. – 1920. godina, krajnji rezultat je bio uspješan i brojne demonstracije i štrajkovi sufražetkinja su urodile plodom, te žene na koncu dobijaju pravo glasa. Naravno ova promjena se nije dešavala u svim državama u isto vrijeme, niti su sve žene na početku bile uključene u izbor, ali postavili su se temelji za svu nadolazeću borbu i valove koji sljeduju. Pa tako od 1960. godine do 1980. govorimo o periodu drugog vala feminizma, koji se smatra i najpoznatijim, razlog je bio povratak u okrilje kuće i zatvorenog prostora nakon što je rat završen, te one nakon što su dobile pravo glasa u periodu prvog vala, sada idu dalje i ostvariti socijalni i pravni rodni paritet. Ovo razdoblje uglavnom se naziva pokretom za oslobađanje žene i s potpunim pravom se smatra najpoznatijim valom feminizma upravo zato što su se nanizale brojne pobjede, a možemo prije svega istaknuti zakon o jednakim platama i obrazovanju, građanskim pravima, dostupnostima kontracepcije i prava na pobačaj, diskriminacije na radnom mjestu, seksualnog zlostavljanja, itd.
Od 1990. godine govoriti ćemo o trećem valu feminizma koji predstavlja kritiku na one prethodne, odnosno, kao reakcija na neuspješne poteze, prkosno želi razoriti binarnosti, ukidanje javnog seksizma, stereotipe i prezentacije žena koji su štetni za njih same, borba trećeg vala u mnogim slučajevima traje i danas, tako da još nema krajnju vremensku odrednicu, ali uporedo možemo spomenuti četvrti val koji nastupa od 2010. godine kada je Shelby Knox definirala samu sebe kao osnivačicom četvrtog feminističkog vala za kojim je bila potreba upravo zbog Interneta i mnogo veće međusobne povezanosti.
Kako se moglo vidjeti u kratkom historijskom pregledu valova feminizma, odnosno, svega onoga protiv čega se ovaj pokret borio, i bori se i danas, možemo zaključiti kakva je bila pozicija žena i u obitelji, ali i na poslu, u zajednici, itd. Vrlo je lako pretpostaviti da situacija nije bila ništa mnogo bolja ni u svijetu pisane riječi, ali ni obrazovanja. Situaciju sa mogućnošću obrazovanja, a kasnije i samog pisanja najbolje prikazuje Wirginia Woolf u svom poznatom eseju Sopstvena soba u kojem propituje mjesto žene u društvu, institucijama, ali i samom stvaralaštvu. Virginia Woolf je naglašavala da je književnost produkt ne samo autonomne duhovne djelatnosti individualnog genija već i historijskih i materijalnih uslova društvenog života. (Lešić, 2003:112 ) Upravo ovom tvrdnjom teoretičara Zdenka Lešića možemo objasniti sljedeće riječi pomenute spisateljice: …žena mora imati novac i svoju sopstvenu sobu ako misli da piše prozu. (Woolf, 1998:2 ), koji naglašava da nije dovoljan samo talenat, odnosno nadarenost za pisanje, nego da tu ulogu igraju i druge okolnosti koje mogu potpuno zasjeniti sam talenat i sposobnost, radi se o društvenom uređenju i tadašnjim postavljenim normama ponašanja i životnog djelovanja koja nisu dozvoljavala naročito izlaženje iz zadanih okvira, posebno u slučaju o kojem govorimo, a to je žensko stvaralaštvo, ženski prostor i novac. Spomenuta autorica u eseju Sopstvena soba nam priča priču iz vlastitog iskustva kada su joj vrata institucije za obrazovanje bila zatvorena, i doslovno i metaforično, te na taj način ponovno slika atmosferu tadašnjeg vremena i svog mjesta na svijetu, ali i mjesta svih ostalih žena. Ovom metaforom zatvorenih vrata obrazovanja za ženu, osim što vjerno opisuje stanje u kojem su se tadašnje žene mogle nalaziti, ona također uviđa i same razloge zašto žene nisu pisale, odnosno, zašto su žene kao spisateljice kaskale za piscima, to je naravno bila mogućnost, odnosno nemogućnost obrazovanja, iskustva u samom pisanju i na kraju ženske književne tradicije koja bi se trebala izroditi iz iskustva. Upravo zato i jeste ostala upamćena citirana rečenica o potrebi za vlastitom sobom, odnosno, vlastitim prostorom koji bi podario ženi sigurnost za suočenje sa papirom i olovkom, samom sobom i vlastitim mislima.
S obzirom na to da je ideja ženskog pokreta poprilično uzela maha tokom sedamdesetih godina, feministice su također širile polje svog istraživanja i mogućeg djelovanja, te se ovdje radilo načinu na koji institucije ugrožavaju ženu, među njima je bila i književnost, te možemo zaključiti kako je književnost u ovom periodu bila glavno usmjerenje koje je dovelo i do feminističke književne teorije i kritike.
Teoretičarka koja je predstavila sliku razvoja ženske književnosti i periodizaciju tog razvoja jeste Elain Showalter. Ono što Lešić kao zanimljivo ističe je podudaranje sa periodizacijom afričke kolonijalne književnosti (faze koje prolaze kolonijalni pisci, prema F. Fanonu), pa kao i u postkolonijalnoj kritici susrećemo se na početku sa fazom prihvatanja nametnute kulture nastojanja stvaranja u toj kulturi tako i žene u prvoj, “ženstvenoj fazi” (feminine phase), u periodu od 1840. do 1880., oponašale estetske standarde muške književnosti s istim uvjerenjem kojeg su imali i afrički pisci: da su ti uspostavljeni standardi univerzalni i nezaobilazni. I kao što su se afrički pisci u drugoj fazi razvoja kolonijalne književnosti nastojali osloboditi uticaja europske kulture i naći vlastiti identitet, tako su žene pisci u svojoj “feminističkoj fazi” (feminist phase), u periodu od 1880. do 1920., uspostavile radikalni odnos prema “muškim formama”, koje su za njih izgubile karakter univerzalnosti i obaveznosti, što im je omogućilo da slobodno interveniraju u žanrovima koje su preuzele iz muške tradicije i da ih prilagode sebi i svom senzibilitetu. I kao što je, najzad, u postkolonijalnoj situaciji, nakon izvršene revolucije, proklamiranje kulturne nezavisnosti afričke književnosti omogućilo njen slobodan dalji razvoj, tako je u posljednjoj, “ženskoj fazi” (femalephase), poslije 1920, došlo do osamostaljivanja ženske književnosti i usredsređivanja interesa isključivo na žensko iskustvo i ženski način pisanja. (Lešić, 2003:122-123) E. Showalter osim što prikazuje razvoj i periodizaciju ženske književnosti, također, podudaranjem sa tri osnovne faze koje prolaze kolonijalni pisci u postkolonijalnoj književnoj kritici, ukazuje i na samu poziciju žena kao onih koje pišu, jasno nam je da su žene u ovom slučaju prikazane kao Druge, dakle, kao manje vrijedne, kao one po čijim normama ponašanja i življenja ne živi cjelokupna zajednica, odnosno sve ono što pojam Drugog u ovom slučaju može značiti, a to sve zajedno možemo svesti pod pojmom inferiornosti.
Koncept ženskog pisma pravim imenom naziva francuska feministica Helene Cixous, prema čijem uvjerenju, postoji način pisanja koji zaobilazi ograde i ograničenja i opozicionih struktura mišljenja i uvriježenog uvjerenja da je muškost prirodni izvor moći. Po njoj, taj način pisanja afirmira difference, tj. ono što je drukčije (a ne ono što je suprotno, jer u zamišljenim suprotnostima “ženskost” je uvijek podređena “muškosti” kao “apsolutnoj vrijednosti”). Taj način pisanja ona je nazvala / ‘ecriture feminine, “žensko pismo”. (Lešić, 2003:128 ) Također, smatrala je da žensko pismo nije određeno spolom, nego je jednostavno jedan od načina pisanja kojim mogu pisati i muškarci i žene, a na pitanje o izvoru ženskog pismom, odgovorila je da je on upravo u tijelu, ovakav odgovor podrazumijeva odbacivanje tradicionalnog zapadnjačkog razdvajanja duha i tijela, još jedne binarne opozicije, koja povlači niz drugih isto tako hijerarhijski postavljenih parova: racionalnog i iracionalnog, logičnog i alogičnog, kulture i prirode, govora i šutnje, u kojima je prvi član uvijek asociran s muškarcem, a drugi sa ženom, i to uvijek u istom privilegiranom položaju. (Lešić, 2003:128)
Tradiciju i uvjerenja Helene Cixous nastavlja Luce Irigaray, a ono što je karakteristično za ovu teoretičarku jeste svojevrsni napad na psihoanalizu (i Freudovu i Lacanovu), zbog čega je bila izbačena sa Odsjeka za psihoanalizu. Odbacujući, i ismijavajući, ustaljene psihoanalitičke stavove, koje mušku seksualnost definiraju kao normu, presence, “prisustvo”, a žensku kao absence, “odsustvo”, “nedostatak” (kao nedostatak penisa, pa otud i kao “zavist na penisu”), L. Irigaray je falocentičkom mišljenju suprotstavila svoju tvrdnju da žensko tijelo, za razliku od tijela muškarca, ima više nego jedno erotsko mjesto, zbog čega njenu seksualnost karakterizira raznovrsnost, višestranost, obilnost. U knjizi Spol koji to nije ona piše: “Žena ima seksualne organe manje više svuda. Ona nalazi užitak gotovo na svakom mjestu… Geografija njenog užitka je raznovrsnija, višestruka u različnostima, složenija, suptilnija nego što se općenito smatra”. Ženino uživanje u seksualnosti zbog toga nije jednosmjerno i direktno, “nikad nije naprosto jedno”. A to se prenosi i u njen jezik, u sintaksu. Kao ni u njenoj seksualnosti, tako ni u njenom jeziku nije privilegirana jednost, jedno značenje, jedan smjer smisla. (Lešić, 2003:131) Luce Irigaray, kao i Helene Cixous (i ostale francuske feministkinje) predstavljaju pojam ženskog pisma kao posebnu upotrebu jezika, koja proističe iz doživljaja vlastite seksualnosti, odnosno iz njenog tijela kako je pomenuto u odgovoru na pitanje izvora ženskog pisanja. S druge strane, djelovati će Julija Kristeva, koja i nije bila feministica, ali je ostavila izniman trag u feminističkoj književnoj tradiciji, ali i pojmu ženskog pisma. Julija Kristeva zauzima drugačiju perspektivu i dovodi u pitanje stajališta velike većine francuskih postmodernističkih feministkinja: Kristeva je podržala stanovište polnih razlika između žena i muškaraca, međutim, odatle, prema njenom mišljenju, nisu automatski proisticale simetrične podele na suprotstavljene polne identitete: muški i ženski. Semiotički i simbolički poredak nisu bili uopšte međusobno suprotstavljeni nego je pre trebalo prihvatiti da upravo semiotički poredak predstavlja sastavni deo simboličkog poretka. (Burzynska, Markowski, 2009:460)Upravo ova pretpostavka omogućila je neutralizaciju oštrih podjela na muški i ženski identitet koji odgovaraju biološkim razlikama. Osim ove vrste protivljenja francuskim feministkinjama, Kristeva je dala kritiku i na sam koncept ženskog pisma: u ogledu Vrijeme žena (1979.) Kristeva je čak izrazila i sumnju u sam koncept “ženskog jezika”, a pogotovo u ono “žensko pismo” kakvo je ušlo u modu krajem sedamdesetih godina. Ukazujući na revolucionarni značaj “nastojanja koja se javljaju u suvremenoj umjetnosti da se raskine kod, da se izlomi jezik, da se nađe poseban diskurs koji je bliži tijelu i emocijama onih koji su prezreni i represirani društvenim ugovorom”… (Lešić, 2003:134) Na kraju možemo zaključiti (u vezi sa radom Julije Kristeve) da ona nije bila feministica u pravom smislu te riječi, no, feminističkoj kritici je pružila jednu značajnu teoriju koja u funkcioniranju jezika, a naročito u proizvodnji značenja, u semiozi, vidi snažno djelovanje nesvjesnih sila i koja zbog toga dopušta da se ono “očitovanje tijela” koje je, po H. Cixous, karakteristično za “žensko pismo” opiše kao semiotički proces, koji se odvija unutar samog jezika kao znakovnog sistema (a ne izvan i naspram njega), ali koji iznutra pomjera njegove granice. (Lešić, 2003:135)
Žensko pismo devedesetih godina
Devedesete godine dvadesetog stoljeća na južnoslavenskom području posebno obilježava poetika ratnog/antiratnog pisma, radi se o velikom i žanrovski različitom korpusu u kojem prevladavaju autobiografski oblici, a to su: dnevnici, memoari, autobiografska lirika i autobiografska proza. Uz poetiku svjedočenja i dokumentarističku književnost ratnog/antiratnog pisma nastaju i brojne ispovjedne knjige sudionika i svjedoka rata, izbjeglica, prognanih i žrtava ratnog nasilja. U ovom slučaju govorimo o osobnim malim pričama koje su pod okriljem velike historijske priče.
Prije nego što predstavimo žensko pismo devedesetih godina, kratko ćemo se osvrnuti na prethodne periode. Naime, period sedamdesetih i osamdesetih godina u ženskom književnom stvaralaštvu na južnoslavenskom prostoru obilježava uzlazna putanja u stvaranju. Sedamdesete godine su bile obilježene drugim valom feminizma, te je glavna tema bila borba protiv neravnopravnosti, tako su i feministički tekstovi obilovali upravo buntom koji je bio reakcija na zabrane. Situacija sa ženskim pismom se u osamdesetim godinama poprilično iskristalizirala, te se smatra da je ovo period uvažavanja posebnosti ženskog iskustva. Također, ovo je vrijeme značajne književne produkcije kada govorimo o ženskom pismu, ali i otvaranja novih tema i postavljanje novih pitanja, pa npr. u ovom kontekstu Irena Vrkljan progovara o temama trudnoće i porođaja, odnosa majke i kćeri, kritizira figuru dominantnog nasilnog oca, bavi se također i temom seksualnosti, a sve to zajedno u službi oslobađanja ženskog identiteta. S druge strane, Slavenka Drakulić, jedna od najvažnijih spisateljskih figura ovog perioda za središnju temu svog stvaranja ima žensko tijelo, kroz svoja djela na različite načine predstavlja tijelo, npr. u bolesti, u silovanju, itd. U nastavku ćemo prikazati kako su upravo ovakve teme u književnosti stavljene na marginu u trenutku kada su počinjale dobijati svoje značajno mjesto.
Kada je riječ o ženskom pismu devedesetih godina, možemo reći kako su te godine u većoj mjeri bile obilježene feminističkom teorijom i kritikom, čije je pisanje podsticano u alternativnim prostorima afirmacije ženskih znanja, nego književnom proizvodnjom koju bismo prepoznali kao intencionalno »žensku«, odnosno, rodno obeleženu. (Lukić, 2008) Bez obzira na to što je u ovom periodu objavljen veliki broj značajnih knjiga koje su napisale žene, žensko pismo ipak ne dobija značajno mjesto kakvo je imalo u osamdesetim godinama, kada je u drugoj polovici decenije važnost ženskog pisma postao jasno vidljiv. Međutim, politička kriza i rat koji su se dešavali devedesetih godina na području bivše Jugoslavije potiskuju rodna pitanja u literaturi, samim tim na marginu je potisnuto i žensko pismo i ovakav postupak Jasmina Lukić naziva repatrijarhalizacija koji je zahvatio sve sredine uvučene u krizu, te je povezan sa nacionalnom isključenosti, ali i netolerancijom. Interesovanje i razumevanje pozicije Drugosti iz osamdesetih godina zamenio je u devedesetima totalizujući zahtev za unifikacijom svih gledišta, pa su disonantni ženski glasovi postali apsolutno neprihvatljivi. (Lukić, 2008) Stoga se ratna kultura oslanja na patrijarhalni model moći, te su u ranim devedesetim godinama mnoge značajne autorice kritikovale upravo ovakvu kulturu. U ovom kontekstu možemo govoriti i o slučaju pet „vještica“ u Hrvatskoj koji je svakako najbolji primjer jer je kritičko pisanje o situaciji u javnom životu i ratnoj kulturi dovelo Dubravku Ugrešić, Vesnu Kesić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković i Jelenu Lovrić u poziciju da krajem 1992. godine budu javno proglašene kao onima koje su „neprijateljice hrvatstva“. O slučaju pet „vještica“ svakako će biti riječi u narednom dijelu rada.
U konačnici, žensko pisanje devedesetih godina prolazi kroz neobičnu i dinamičnu fazu, prije svega, kako smo i naveli, žensko pismo u ovom periodu postaje marginovalizovano, međutim, s druge strane devedesete godine su ipak period u kojem biva objavljen niz značajnih ženskih knjiga. To je i vreme šireg prodora feminističkih i rodnih teorija u kritički diskurs domaćih autorki, što znači i da rodna svest postaje sve značajniji element ukupnog kulturnog miljea . Istina, ovi procesi se uglavnom odvijaju u prostorima književne margine i kulturnih alternativa, ali je sasvim jasno da su u devedesetim godinama kulturne alternative (a ovde ne mislim samo na žensko pisanje i feminističku teoriju, već taj pojam uzimam u mnogo širem smislu) često imale mnogo veći značaj od »glavnih tokova« književnih i kulturnih zbivanja, zagušenih novim socijalnim funkcionalizmom – lojalnošću novim državnim i nacionalnim politikama i željom za njihovom promocijom. (Lukić, 2008) Također, u ovom periodu dolazi do teme ženskog iskustva kojom se autorice bave iz različitih perspektiva ali bez potrebe za dokazivanjem njene književne važnosti. U tom kontekstu, autorke u devedesetim godinama na najbolji način nasleđuju ono što je u osamdesetima bilo inovativno, i ugrađuju to u svoje tekstove. (Lukić, 2008) U periodu devedesetih godina, kada govorimo o ženskom pisanju pored sfere ženskog iskustva, treba spomenuti i egzil kao jako važnu i učestalu temu ženskog književnog stvaralaštva za koju je najbolji primjer Dubravka Ugrešić, koja se smatra jednom od najpoznatijih egzilantica sa ovoga područja.
Antiratni ženski tekstovi zauzimaju specifičnu poziciju koja se reflektira kroz stvarnost historijskog događaja raspada Jugoslavije. Spisateljice i kritičarke s prostora bivše Jugoslavije u svojim tekstovima na kritički i analitički način ukazuju na uzroke političke krize i rata, također, one promišljaju o ratnim užasima i komentarišu kompleksnost ženskog položaja u društvu uopće. O samoj poetici ženskog antiratnog pisma možemo kazati da je svrhovita je potvrdom etičnosti ideje pisanja o ratu, zločinu i shodnim ideologijama nacionalizma. (Omeragić, 2015)Poetika ženskog antiratnog pisma, povezana sa samom poetikom ženskog pisma postala je temelj angažirane umjetnosti u kojoj se prepoznaje antimilitaristička dimenzija i direktni poziv na reforme.
U tom kontekstu, žensko antiratno pismo negira muški heroizam, historijski narativ o simboličkim pobjednicima i gubitnicima, te iz pozicije dvostruke Drugosti se etički odupire mehanizmima ratnog zla kojim se sistematski istrebljuje svaki oblik nenormirane Različitosti. (Omeragić, 2015) Upravo ovakva angažiranost usmjerena je na dekonstrukciju patrijarhalnih i nacionalnih diskursa, pri čemu dolazimo do novog pojma, a to jeste pojam transnacionalnosti koji se definira kao kulturalni proces prevazilaska granica nacionalnih država, te ga je neophodno kontekstualizirati pojmom nacionalizma. (Omeragić, 2021) U ženskim antiratnim esejima odvija se fuzija intimnog i javnog koje je ujedno i antipolitičko jer podrazumijeva čin protiv nacionalizma i rata kao činova gluposti i zla. Post/jugoslavenski antiratni ženski esej označava alternativni diskurs: pluralnih ženskih glasova s različitih strana novouspostavljenih i zaraćenih granica i (pod)svijesti o ženskom položaju unutar nacionalnih korpusa. (Omeragić, 2021) Kao takav, esej se pojavljuje kao forma načinjena od autonomnih refleksija na osobna iskustva.
Na kraju možemo zaključiti da su esejistkinje sa područja bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina uvelike učestvovale u uspostavljanju antiratnog otpora, bez obzira na marginu na kojoj se žensko pismo nalazilo. Upravo povezivanje ženske i antiratne poetike jeste davanje glasa onima koji su povrijeđeni ratom i militarističkim patrijarhatom. Ženske spisateljice osim što podižu glas protiv ratne kulture, ratnih dešavanja i svih posljedica koje mogu nastati, u svojim djelima predstavljaju i tzv. žensku stranu rata, odnosno doživljaj istoga, pa u tom slučaju iščitavamo dešavanja koja su van prve linije, krvi, direktnog stradanja i slično. Dakle, ovakvim pisanjem dobijamo uvid i u drugu stranu medalje i prikaz svega onoga što rat i indirektno nosi jednoj zajednici.
Spisateljica koja pruža otpor
Dubravka Ugrešić, kako je u samom naslovu navedeno u svojim djelima uvijek, direktno ili ne zagovara otpor, buntovništvo i kritičko razmišljanje. U nastavku ćemo kroz njenu biografiju, djela i poetička obilježja to i potvrditi te zaključiti da je ova autorica vidjela u pisanju jedan od najboljih oblika pružanja otpora. Kroz svoja djela nam uvijek nagovještava da je otpor bilo kojoj situaciji moguć, potreban i jedini ispravan način. Ova tvrdnja će nam naročito biti jasna kada se izravno susretnemo sa djelima ove spisateljice i perioda u kojem su stvarana.
Rođena je 1949. godine u Hrvatskoj (Kutina). Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu (Odsjek za ruski jezik i komparativnu književnost), a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Važi za jednu od najpoznatijih (a u vrijeme devedesetih godina i najkontroverznijih) spisateljica za koje se veže pojam egzila. Devedesete godine, odnosno početak tih godina za Dubravku Ugrešić obilježen je krajnje neugodnim iskustvom, riječ je o članku „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“ koji je objavljen 1993. godine u Globusu, autor članka je Slaven Letica. U ovom članku pomenuti autor optužuje Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i Vesnu Kesić da su kao hrvatske feministice prikrivale istinu o seksualnom nasilju kao instrumentu srpske rasističke i imperijalne politike, također, ove žene su prozvane, ni manje ni više, nego vješticama. Razlog za ovakvu vrstu optužbe je to što su ove spisateljice pisale o silovanju žena općenito, a nisu se fokusirale na bilo koju grupu zasebno (koja je silovana od strane Srba). Nakon ovog incidenta, Dubravka Ugrešić odlazi u Amsterdam i u tom gradu nastavlja svoj život, gdje i danas živi i radi. Također, tamo je nastavila da se bavi spisateljskim radom, ali povremeno predaje i na američkim univerzitetima. Osim toga, ova afera „Vještice“, kako se ponegdje naziva predstavlja upravno prelomni trenutak u njenom književnom stvaralaštvu, opus joj poprima ozbiljniji, ali i pesimističniji ton. Dok je u osamdesetim godinama u centru njenog zanimanja bila književnost i književni postupci, u devedesetim godinama, kada je riječ o njenoj prozi, ponajviše možemo govoriti o autoironiji kao polazištu u stvaranju. Upravo zbog odlaska iz matične zemlje, ali i svih drugih situacija koje su se dešavale i prije odlaska, dakle sam rat i ratna dešavanja, kroz njeno književno djelovanje isprepliće se nekoliko osnovnih tematika kao što su pitanje identiteta, pojam egzila, zatim generalno stanje u društvu i zajednici i kritika na isto, potom stanje u književnosti (ponajviše se bavi prirodom književnosti kao takve i suprotstavljanjem visoke i niske literature).
Što se tiče književnog stvaralaštva ove spisateljice, započinje sa pisanjem knjiga za djecu, a to su Mali plamen (1971) i Filip i sreća (1976). Već 1978. godine dolazi na red i ozbiljnija književnost za odrasle čitatelje, ovdje govorimo o zbirci Poza za prozu u kojoj Dubravka Ugrešić na početku predstavlja izmišljenog lika kojem daje ime Bublik i veći dio ovog djela je posvećen svojevrsnim raspravama, ponajviše o književnosti, pisanju, kreativnom postupku, itd. U ovom djelu se također propituje i taj odnos visoke i niske književnosti, te njihova moguća ispreplitanja. Andrea Zlatar za ovaj period stvaranja Dubravke Ugrešić kaže da je već ovdje naznačena njena poetika: književnost i stvarnost su isprepletene, ono što smatramo književnom stvarnošću nije, naravno nikakav odslik realnosti, već mreža tekstualnih konstrukcija u kojima i stvarnost predstavlja samo jedan od tekstova (Zlatar, 2004: 119). U bibliografskom spisku slijedi i jedan od najpoznatijih i najznačajnijih romana, a to jeste Štefica Cvek u raljama života koji izlazi 1981. godine, ovaj roman je dobio i svoju filmsku adaptaciju. U ovom romanu, kao i u prethodno pomenutoj zbirci priča susrećemo se sa miješanjem elemenata visoke i trivijalne literature, žanra ljubića i sapunice, te nastojanja da se napiše prava ženska priča što na kraju daje komičan efekat. Godina 1983. bila je obilježena zbirkom kratkih priča fantastičnog karaktera Život je bajka u kojoj je intertekstualnost u središtu zanimanja. Nakon pet godina nastaje roman Forsiranje romana reke (1988) koji tematizira pisce i njihove svjetove, ali istovremeno ironizira njihove pozicije, naravno i sebe stavlja u tu poziciju. Ovaj roman se smatra pravim primjerom savremene hrvatske proze, prožet je crnim humorom, parodijom i satiričnim komentarima.
Romani i zbirke eseja koje piše u narednom periodu, dakle, devedesetih godina kao glavnu tematsku odrednicu imaju krizu identiteta, pitanje nacionalnosti, pojam egzila, iščitavamo jugonosalgiju, ali i ponovno pitanja o prirodi same književnosti. Započet ćemo zbirkom eseja Američki fikcionar koji izlazi 1993. godine u kojem autorica problematizira američko proizvođačko društvo iz svoje pozicije s margine. Sljedećom zbirkom eseja koja izlazi na svjetlo dana 1996. godine Kultura laži, progovara o nametnutoj ideologiji novonastalih država te pokušaju stvaranja nekog novog identiteta koji je njoj nepoznat i s kojim ne može da se pomiri, nakon raspada Jugoslavije. Slijedi roman i 1998. godina – Muzej bezuvjetne predaje koji je dobio naslov prema stvarnom muzeju koji se nalazi u Berlinu i nazivao se Muzej bezuvjetne kapitulacije, zatvorenom 1994. godine i obilježavao je kapitulaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ovaj roman nam predstavlja egzilante i putnike kojima je jedina i sva imovina – jedan kofer. Isprepliću se različite ljudske priče i njihove sudbine. Nakon ovog romana, 2001. godine izlazi još jedna od zbirki eseja Zabranjeno čitanje za koju u njenom predgovoru stoji da predstavlja: rezultat unutrašnje borbe između dva potpuno suprotna autorska poriva. Jedan je držao autoricu na uzdi: pisci ne bi smjeli dopustiti sebi da se bave „prljavim rubljem“ svoga zanata. Drugi je autoricu puštao sa uzde: pisci ne bi smjeli zatvarati oči pred „prljavim rubljem“. (Ugrešić, 2001) Možemo zaključiti da se ova zbirka bavi, metaforično rečeno, iznošenjem ali i suočenjem sa prljavim rubljem, uglavnom se radi o prirodi književnosti, stvaralačkom kreativnom procesu, ali u drugom dijelu knjige iščitavamo teme o pitanju identiteta i egzila. Zanimljiva činjenica jeste da je autorica odbila nagradu „Katarina Frankopan“ za ovu zbirku eseja, zato što je u žiriju sjedio čovjek koji ju je optužio i prozvao vješticom. Ministarstvo boli jedan je od najpoznatijih romana ove spisateljice, objavljen je 2004. godine i opisuje izbjegličku traumu. Najvažnija tema ovog romana jeste egzil i predstavljanje subjekta u poziciji egzilanta. Već godinu nakon, dakle, 2005. objavljuje zbirku eseja Nikog nema doma, dok 2008. godine piše roman Baba Jaga je snijela jaje, ovdje se susrećemo sa likom iz slavenske mitologije te se kao tema pojavljuje i starost u odnosu na mladost i mladalački izgled. Slijede tri esejističke knjige: Napad na minibar (2010), Europa u sepiji (2014) i Doba kože (2019). Osim književnoumjetničkog rada, Dubravka Ugrešić se bavila i prevoditeljskom aktivnošću, radila je na Novoj ruskoj prozi (1980) i Pojmovniku ruske avangarde (1984).
Otpor nacionalističkoj retorici na primjeru djela Dubravke Ugrešić
Književnoumjetnička djela Dubravke Ugrešić, općenito rečeno objedinjuju teme prije svega same prirode književnosti i pitanja kreativnog stvaralačkog procesa, a tokom devedesetih godina u prvi plan dolaze teme koje se tiču egzila, izbjegličke traume, pitanje identiteta, itd. Ugrešić vrlo vješto i hrabro u svojim radovima (zbirkama priča, romanima, esejima) upućuje kritiku vlasti i društvu općenito, često progovara o društvenoj nepravdi, i svakako da je možemo smatrati angažiranom intelektualkom. U nastavku ovog rada ćemo prikazati šta znači kada neko progovori van nacionalnih okvira i „zaprlja“ zrak.
Postupak odustajanja od ideje nacionalizma započet ćemo slučajem „Vještica iz Ria“. Naime, u decembru 1992. godine, u časopisu Globus objavljen je članak Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, čiji je autor Slaven Letica, a to se tek kasnije otkrilo. U tom su članku optužene, te prozvane vješticama Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Jelena Lovrić i Vesna Kesić da su kao hrvatske feministice sudjelovale u prikrivanju istine o seksualnom nasilju. Urednici pomenutog časopisa smatrali su da su navedene feministice pisale o činu silovanja općenito, pri tome ne naglasivši da su silovane Hrvatice i Muslimanke od strane Srba. Početkom devedesetih godina, nakon omalovažavanja i medijskog progona, Ugrešić napušta Hrvatsku i odlazi u Amsterdam, upravo su ove godine prielomne za njeno književno stvaralaštvo. Kako je već spomenuto u prethodnom dijelu rada, autorica je odbila nagradu iz razloga što je u žiriju sjedio autor članka koji je promijenio život i njoj, ali i ostalim optuženim ženama. Za jedan intervju u časopisu Nacional, na pitanje upravo o ovom čovjeku i odbijenoj nagradi kaže: Letičin čin treba čitati u kontekstu općeg nedostatka ozbiljne artikulacije hrvatske kulturne i političke scene, drugim riječima izostaje napor da se ustanovi što se sve zapravo dogodilo i što se nije dogodilo. Nedostaje promišljanje svega, ali isti taj izostanak karakterizira mnoge sredine, poput Srbije ili Bosne. Uglavnom se radi o malim sredinama, promiskuitetnima, gdje se ljudi drže zajedno i ne vole zamjerati jedni drugima. Zato nema ni prave kritike, a umjesto novinske polemike imamo novinske makljaže. Nedostaje i ozbiljno promišljanje i bivše Jugoslavije, i života u njoj, i rata. Kao da je sve nekako odrezano, kao kod kineskog cara Shi Huang Tija koji je spalio sve knjige da bi povijest počela s njim. To je i Tuđman htio i to mu se dogodilo. On je postigao svoje. A mi smo, čini se, izgubili. Zastrašujuće je kako je sve to nestalo. Srećem mlade ljude iz Srbije koji ne znaju tko je Makavejev, eto da spomenem samo jednog od tih koji su nestali. S druge strane, kada je u pitanju ovaj slučaj, jedna od optuženih vještica, Slavenka Drakulić, podiže tužbu protiv Slavena Letice te taj sudski spor uspješno dobija 2004. godine. Također, i ova autorica se osvrnula na sve što se desilo, govoreći da je u to vrijeme jednostavno bilo popularno izdati nekoga i da su se na taj način skupljali politički bodovi.
Jasmina Lukić u Pisanju kao antipolitici analizira rodnu obilježenost progona hrvatskih vještica i objašnjava kako je njihov prijestup prikazan kao prisvajanje „javne“ dakle, muške sfere, također, taj tekst pokušava da diskvalifikuje ličnosti ovih žena i da obezvredi njihovu društvenu kritiku prikazujući ih kao nacionalno nepodobne, a ipak društveno povlašćene osobe. (Lukić, 2001:93) Hrvatski slučaj komentarisala je i sama Dubravka Ugrešić koja kaže da je: samo potvrdio frustracije jugo-muškaraca, ovoga puta prenesene na tobožnju političku razinu. Vještica je najtočnija mitska slika tih frustracija. Vještica je prije svega družica Đavola (narodnog neprijatelja, Srbina, stranih sila, zapadnog svijeta i t. sl.). Ona je rušiteljica komfornih muških stereotipa, ona izvrgava ruglu muški vrijednosni sistem (između ostaloga, rat), dovodi ga u pitanje, sve u svemu, ona je opasna žena. Suvremeni hrvatski medijski slučaj pritom nije eksces nego pravilo, on je tek bučnija fusnota povijesti balkanskih tihih lomača na kojima su gorjele: izopćenice, inte lektualke, književnice, umjetnice, samoubojice, nerotkinje, usamljenice, kurve, svih vrsta. (Ugrešić, 1999:150)
Ovaj tekst koji je promijenio živote navedenim autoricama, smatra se jednim od najgorih oblika nacionalizma koji vlada ratnim devedesetim godinama u Hrvatskoj, ali i šire. U ovom slučaju ukinuta je sloboda govora i podizanja vlastitog glasa. Neistomišljenjici naravno nisu prihvaćeni te jedino što im preostaje jeste da odu u tuđinu, istovremeno noseći tuđinu i iz matične zemlje. Naravno da se u ovom kontekstu direktno ne spominje protjerivanje, prisilni egzil ili bilo koji pojmovi koji bi okaljali ponašanje tadašnjih heroja, nego se to ublažava do krajnje mjere prozivajući ovakav čin dobrovoljnim egzilom, međutim ni u kojem slučaju nije moguće govoriti o dobrovoljnosti s obzirom na političku situaciju i nacionalističke progone, odnosno pročišćavanje hrvatskog zraka.
Čisti hrvatski zrak jedan je od najpoznatijih eseja Dubravke Ugrešić, koji je i danas nažalost aktuelan, napisan je i objavljen 1992. godine. U njemu se ponajbolje prikazuje situacija u Hrvatskoj devedesetih godina, odnosno sve ono što se dešavalo prije „dobrovoljnog“ egzila Dubravke Ugrešić. Vrlo direktno ona opisuje nacionalizam koji je ušao u sve pore društva, a esej je pun riječi „čisto“ i svih njenih varijacija. U eseju iz 2015 Opet ruža, autorica objašnjava opsesiju riječju „čisto“: Riječ čisto jedna je od omiljenih hrvatskih riječi. Iako su jezici različiti, riječ čisto jedna je od omiljenih srpskih riječi. Neki psihijatri tvrde da je opsesija čistoćom i čišćenjem karakteristična za serijske ubojice, čime, zapravo, stigmatiziraju i patologiziraju jednu od velikih i potencijalno emancipatorskih ljudskih potreba. Hrvatski i srpski čistači već su oprobali te potencijale. Zato je, da se vratimo na sam početak priče, limenka sa čistim hrvatskim zrakom originalni hrvatski (što znači i srpski) suvenir. (Ugrešić, 2015) Da se vratimo na početak i pojavu same sintagme čisti hrvatski zrak, sve je započelo (mislilo se) bezazlenim suvenirom koji se nalazio na štandovima, radilo se o limenci koja je bila slična današnjoj Coca coli i na sebi je imala upravo natpis pomenute sintagme. Dubravka Ugrešić u nastavku svog istoimenog eseja, za ovu poruku na limenci kaže da je oživjela poput duha puštena iz boce i stala se na ovaj ili onaj način događati u zbilji. Mala fraza – čisti hrvatski zrak- zaplela se u hrvatski jezik poput čička, zaživjela u novinama, na televiziji, u politici, u mišljenju, u svakidašnjem govoru i svakidašnjem životu. Danas gotovo da nema članka ili televizijske emisije bez riječi čisto, koja podrazumijeva svoj opozicijski par, riječ prljavo. A u novouspostavljenom sistemu vrijednosti, temeljenom na opoziciji čisto/prljavo, život se najednom pokazuje vrlo jednostavnim. (Ugrešić, 1992) Nevidljivi duh, kako ga naziva Dubravka Ugrešić ima zadatak da očisti zrak od svake štetočine, osim vanjskih neprijatelja, posebna pažnja se usmjerava i na sve one unutrašnje neprijatelje koji uništavaju novi poredak koji se stvara na vrlo jasnoj nacionalnoj osnovi, jasno je da su u ovom slučaju unutrašnji neprijatelji svi oni otpadnici koji ne plješću na nacionalističkim skupovima i koji na bilo koji način svojim životnim djelovanjem prljaju zrak. Također, lako nam je pretpostaviti i kako su mogli završavati neistomišljenici, imali su jedino šansu da odu. U ovaj posebni krug zagađivača spadaju: nedovoljno dobri Hrvati, saboteri, izdajice, antituđmanovski komandosi, komunjare, jugonostalgičari, neistomišljenici. (Ugrešić, 1992)
Nakon što je duh iz limenke obišao sve one Hrvate koji nisu baš tako dobri i pogodni i sve ostale neistomišljenike, možemo spomenuti i one vanjske neprijatelje. Započelo je, prije svega, provjeravanjem krvnih zrnaca svakom stanovniku te su se iznova i iznova prekopavale biografije, naročito kada su tražene mrlje, a mrlju su imali svi oni koji su krvno različiti, te su imali tzv. bizantijsku krv. Bizantijski je naprosto druga (finija) riječ za srpsko, pravoslavno, što u istom jezično-ideološkom sistemu znači: lukav, prljav, prevarantski, posve različit od nas. (Ugrešić, 1992) Sljedeći logičan korak bio je uvlačenje u sve pore društva, naravno ovdje govorimo o obrazovanju, institucijama, bibliotekama, itd. Očistili su školske programe od svega što je nepodobno, a zbog čistog hrvatskog zraka ministrica je javno preporučila da predavači hrvatskog jezika u školama imaju biti „čisti Hrvati“. Pritom je hrvatska javnost prešutno odobrila ministričine upute. Nijedna institucija, čak ni hrvatski filozofski fakultet, koji školuju nastavnike hrvatskog jezika i književnosti, nije uložila javni protest. (Ugrešić, 1992) Osim obrazovnih institucija, na red su došle i biblioteke pa su magično počele nestajati knjige svih srpskih autora i autorica, podrumi su se vrlo brzo napunili djelima autora koji nisu podobni. Također, ulice su izmijenjale svoja imena te su krštene novim, čistim i hrvatskim imenima. Ista situacija je sa školama, institucijama, trgovima, itd.
Sve što smo naveli oslikalo je tadašnju situaciju devedesetih godina u Hrvatskoj, ali i šire. Jasno je da se radilo o čistom nacionalizmu, ali i potrebom za “čišćenjem” jednog prostora koje u ovom kontekstu nikako ne može da bude dobro i pozitivno. Rezultiralo je krajnjom podjelom na čisto (sve hrvatsko) i ostalo, odnosno prljavo (Drugo) koje ni po kojim mjerilima nije odgovaralo težnjama o savršenstvu i čistoći naroda.
Za život i djelo Dubravke Ugrešić, kako je i spomenuto, to je bila jedna od najvećih prekretnica. Naime, nakon što mora da ode iz domovine, izmrcvarena masom koja ju je htjela spaliti, započinje sa novom i jednom od najznačajnijih i najčešćih tema u svom književnoumjetničkom stvaranju, a to jeste egzil koji spisateljica u svojoj zbirci eseja Zabranjeno čitanje definira na ovaj način: Egzil je velika citantna književna tema. Kršćanska povijest svijeta započinje pričom o egzilu. Egzil je parabola o sinu razmetnome, o izdaji, izgnanstvu i kazni, mit o dvojniku i zamjeni uloga, mit o Odiseju, priča o Faustu i đavolu koji nudi mogućnost drugog života, egzil je bajka o izbačenosti iz doma, potrazi za domom i povratak u dom (Čarobnjak iz Oza), egzil je bajka o Ivanu Budalini, parabola o odrastanju, romantična epopeja o individualnoj pobuni, egzil je i neobično privlačan mit o metamorfozi. Egzil je zatim i stil, pripovjedna strategija. Razlomljen život može biti ispričan samo u fragmentima. (Ugrešić, 2001:114) Roman koji na najprirodniji način predstavlja pojam egzila i svega onoga što on nosi jeste Ministarstvo boli koji biva objavljen 2004. godine. To je roman u kojem autorica kroz lik profesorice Lucić i njenih studenata koje podučava u egzilu prikazuje realno stanje u kojem se stanovnici koji su na ovakav način otišli nalaze. Na opisanim predavanjima, neprestano se nastoji pobijediti trauma i zatvoriti rana koja krvari, međutim, istovremeno se iznova i iznova otvaraju nostalgične teme koje podsjećaju na domovinu koja je u tom trenutku rasprarčana na nove domovine. Također, iščitavamo i jednu vrstu rastrzanosti i nemogućnosti prihvatanja sada nekih novih identiteta koji su nametnuti nacionalističkim politikama. Dubravka Ugrešić vrlo često piše o upitnicima iznad glave kada se pokrene pitanje identiteta i određene vrste pripadnosti, kao u ovom slučaju: Iako u Hrvatskoj ne postojim više kao spisateljica, izvan Hrvatske, gotovo bez iznimke, etiketirana sam kao hrvatska spisateljica. Vani sam, ne svojom voljom, postala hrvatskija hrvatska književnica nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj. Drugim riječima, postala sam ono što nisam. (Ugrešić, 2021:125) U nastavku ovog eseja autorica govori kako po nekom pravilu iza svakog pisca mora stajati i njegova domovina, dok kod nje to nije slučaj i kako bi najsretnija bila da je predstavlja samo njeno ime i prezime te da skine sa sebe sve naljepnice kojima je godinama uporno obljepljuju.
Pominjanje egzila u ovom kontekstu predstavlja nam jednu od posljedica koju nosi nacionalističko diktiranje i stvaranje novih poredaka. Dubravka Ugrešić se smatra jednom od najpoznatijih egzilantica, kojoj su razjareni sunarodnjaci – proglasivši autoricu lažljivicom, izdajnicom domovine, narodnim neprijateljem i vješticom – potpalili lomaču i autorica je, izgorjevši u vlastitoj domovini, nastavila živjeti u egzilu. (Ugrešić, 1997) Nakon svega navedenog odlazak je neminovan, samo, svakako da ni u tragovima nećemo naći dobrovoljne namjere o kojima su heroji devedesetih godina pričali i koji su odlučili da zauzimaju poziciju onih koji odlučuju o tome šta je dobro, a šta ne, odnosno, dali su sebi za pravo da sve to što nije dobro vrlo jednostavno uklone, kasnije to nazivajući dobrovoljnim odlaskom.
U konačnici, po pitanju egzila, možemo zaključiti da je egzil traumatičan isto onoliko koliko je i ostajanje u prvobitnom represivnom domaćem raju, ali se mnogi, ipak, odlučuju otići i iz jedne druge (jednako traumatizirajuće) kulture ispisati povijest o iskustvima onih koji su prošli logore, smrti, zatvaranja, fizička i psihička maltretiranja, i, na kraju, to je svjedočanstvo o milionima koji nisu preživjeli i nikada neće moći ispričati svoje traume. (Gazetić)
Odustajanje od same ideje nacionalizma i generalnog stanja i kulture devedesetih godina u životu i djelu Dubravke Ugrešić, ogleda se, pored iznošenja brutalnih činjenica o stanju u Hrvatskoj u ovom periodu o protjerivanju, linču i pokušaju da se stvori “čisto” društvo, što neodoljivo podsjeća na ideje fašističke politike, i u izboru života u egzilu jer kako spisateljica navodi: U politički nesnošljivim situacijama većina ljudi ipak ostaje i prilagođava se okolnostima, (Ugrešić, 2001:121j S druge strane, egzilant je onaj koji odbija da se prilagodi, u ovom slučaju odbija se prilagođavanje navedenim idejama i bolesnim težnjama za čišćenjem.
Iščitavajući općenito esejistiku ili romane ove spisateljice, bilo koja obrađivana tema da je u pitanju, pronaći ćemo bilo koju vrstu odstupanja od zadate forme, odnosno okvira. Potpuno je očekivano da isti slučaj bude i kada je u pitanju tema koja je iznimno česta u književnom stvaralaštvu Dubravke Ugrešić. Jasno je da posljedice izlazaka iz okvira nerijetko loše završavaju, kao što je bio slučaj sa proglašenjem pomenute autorice vješticom. Osim toga, susrela se sa konfuzijom kada je u pitanju identitet te suočenjem sa novim identitetom koji joj je trebao biti dodijeljen, a istovremeno natopljen krvlju. U svakom slučaju odlučuje se držati izvan svega, ali isto tako i njegovati kritičku misao, kako u vrijeme osamdesetih i devedesetih godina tako i danas. Ovaj dio rada završavamo citatom iz eseja iz 2015. godine:
Prije rata 1991-1995 – dakle, domovinskog ili otadžbinskog, što je meni svejedno, s obzirom da ni jedna od tih domovina nije bila moja, niti je mogla biti moja, niti sam rat mogla nazvati svojim, jer se taj rat, podsjetimo se, vodio protiv mene, građanke Jugoslavije, i mnogih mojih sugrađana… (Ugrešić, 2015)
Zaključak
Na kraju možemo zaključiti da je žensko književno stvaralaštvo, bilo da se radi o nivou svjetske književnosti, bilo da se radi o našim prostorima, ili direktno devedesetim godinama, koje i jesu bile tema ovog rada, prolazilo trnovit put od svojih početaka pa na dalje. Od samih početaka bio je problem sam proces otvaranja vrata institucija, a potom i puštanje glasa van uobičajenih tema koje su bile vezivane za ženski rod. Bavljenjem književnoumjetničkim radom Dubravke Ugrešić došli smo do kompletirane slike onoga šta žensko pismo (posebno u osjetljivom periodu o kojem smo govorili, dakle, devedesetim godinama) na našim prostorima predstavlja, a u tom kontekstu svakako da možemo s pravom reći da se radi o ozbiljnom, angažiranom pisanju, usmjerenom protiv rata, ratnih dešavanja, podjela, ideologija i sl. Sav bunt, podizanje glasa i prolazak u tzv. javni prostor itekako je imao svoju cijenu koju je malo ko mogao da plati i podnese. Po nepisanom pravilu slijedio je izgon (u primjeru Ugrešićeve – egzil), brojne osude, oduzimanje ili nadodavanje nacionalne odrednice, itd.
Teme koje su obrađivane, kao što je to bila sintagma “čisti hrvatski zrak” u svoj svojoj veličini, možemo se složiti sa autoricom istoimenog eseja, i danas su uveliko prisutne, dakle, i dalje se zadržava podjela na čisto i prljavo u svim svojim prenesenim značenjima. U ovom slučaju, bili bismo sretniji kada određene teme koje je ova spisateljica obrađivala ne bi bile svevremene i aktuelne i mnogo godina poslije.
Zerina Kovačević
LITERATURA
IZVORI
Ugrešić, D. (2004), Ministarstvo boli, 90 stupnjeva, Zagreb
Ugrešić, D. (2002), Muzej bezuvjetne predaje, Konzor, Beograd
Ugrešić, D. (2001), Zabranjeno čitanje, Književna radionica Omnibus, Sarajevo
LITERATURA
Burzynska, Markowski. (2009), Uvod u književne teorije XX vijeka, Službeni glasnik, Beograd
Edisa Gazetić, Ženski bijeg iz domovine, PREGLED – časopis za društvena pitanja
3:115-124
Lešić, Z. (2003), Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo
Lukić, J. (2001), Pisanje kao antipolitika, Reč 64, Beograd
Lukić, J. (2008), Žensko pisanje i žensko pismo devedesetih godina, Sarajevske sveske br. O2
Merima Omeragić, Transnacionalnost u postjugoslavenskom antiratnom ženskom eseju, КЊИЖЕНСТВО
11:121-150
Merima Omeragić, Naslovljeno na čitatelj/k/e: o rodu i ratu iz konvertiranog anti/ratnog ženskog pisma, Zeničke sveske – časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
22:204-222
Woolf, V. (1998) Sopstvena soba, Plavi jahač, Beograd
Zlatar, A. (2004), Tekst, tijelo, trauma: ogledi o savremenoj ženskoj književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb
LINKOVI
https://pescanik.net/esej-koji-putuje-vec-pune-23-godine/
https://voxfeminae.net/strasne-zene/dubravka-ugresic-carobnica-hrvatske-postmoderne/
